Predrag Gojković Cune (1. deo intervjua): Kad je Predsednik uzeo u usta boga... (1986)



Setimo se samo Đorđa Marjanovića koji je bio apsolutni fenomen tih godina, plenio i srca, i sale, i dvorane, daleko, daleko više nego danas Brena i Miroslav ili Muslimović. Zabavna muzika je bila maltene zabranjivana, dok je primat imala narodna: ona je socijalističko opredeljenje, ne miriše na Zapad, ne vodi nas u trulu ideologiju i čemu onda jedan Đorđe da nam truje omladinu? 




Dok se na narodnjačkoj estradi svakodnevno prebrojavaju žrtve tiražnog terorizma - pale u borbi za mesto u istoriji - drug Predrag Gojković-Cune za to parče slave ne mora da brine. On ga je bezecovao još prvih posleratnih dana kad je časne radničke profesije obalskog radnika, telefonskog službenika i poštara koji uvek kuca dvaput - pretpostavio pesmi na kojoj je i magistrirao i doktorirao, ostavljajući konkurenciju u totalnom zabezeku svojim apsolutnim sluhom i glasom na kome su se generacije učile dobrom ukusu. 

Ono mesto u istoriji osvojio je 1963. pesmom "Kafu mi draga ispeci" koja mu je sa 100.000 primeraka donela prvu zlatnu ploču na Balkanu - u vreme kad je naša samoupravna domovina imala svega sto hiljada gramofona!




Počasno mesto u svakoj muzičkoj antologiji Cune je zadržao do danas - ne samo pažljivim izborom pesama, enciklopedijskim znanjem od nekih tričavih 2.500 što zabavnih, što narodnih, što starogradskih numera, karijerom u kojoj je stalno kvalitet pesme i pevanja imao prednost nad folklornim tvorevinama tipa "imidža" i seoskih skandala - već suverenim poznavanjem svog posla koji je ispekao po hotelima širom Jugoslavije, dok konačno sam sebi nije širom otvorio vrata popularnosti i priznanja koje mu, pošteno, nisu nikakav teret.

Rečnikom, ponašanjem i elokventnošću, Cune je - u najboljem smislu te reči - gospodin, u čemu ne treba tražiti nekakve ideološke konotacije već onu znalačku, pomalo zaboravljenu veštinu dijaloga i interesovanje za sve što se oko nas događa: od politike, sporta, preko ekonomije do - muzike, naravno.

Atipičan za ovo folklorno podneblje u kome je samoreklamerstvo majka ludila, drug Cune nije samo primer iz daleke prošlosti, nego i pouka za estradnu budućnost.

Sve pod devizom o pečenju kafe koja, eto, ništa od svog ukusa nije izgubila ni posle četiri decenije!


Posleratna modna direktiva



- Kad danas ljudi žele da kritikuju novokomponovanu muziku, uvek potežu iste adute: "Nema više lepe, stare narodne pesme, nestala su vremena Safeta, Zaima, Cuneta, Nade Mamule". Zar vam ne izgleda melodramatično ovo pozivanje na nostalgiju?

- Ta moja generacija, generacija vaših roditelja, kojoj sam bio vrlo blizak, s kojom sam se srodio, iznikao iz nje, ona je želela da sve najbolje iz te njihove lepe umetnosti - iz doba kad su oni stvarali i poimali umetnost - prenesu zdušno s kolena na koleno.

Svako će za svoju generaciju reći da je uspela, da je došla do nekog maksimuma, i da sve ono što je novo nosi sa sobom nešto destruktivno, nešto slobodno, nešto što im je strano.

Budući da i vi to vreme nosite kao deo uspomena, jasno je da je ta starija generacija preko vas htela da sačuva te sinonime mladosti, stvaranja i poimanja umetnosti tog doba.

- Slažete li se sa onima koji tvrde da je "vreme dobre pesme i dobrih pevača nepovratno prošlo"?


- Ne slažem se. Mislim da se omladina malo zasitila svega ovoga i da polako počinje da se vraća onim pravim vrednostima. Recimo, "Bitlsi". Oni su generacija vaših roditelja, moja generacija. Njihovu muziku danas smatrate klasikom, i to mi je strašno drago.

- Ipak, činjenica je da u toj nazovi narodnoj muzici danas vlada nezapamćen haos, od invazije janičarskih hordi do naricanja za zlatni tiraž. Da li vam je žao današnje folk muzike?

- Naravno, žao mi je. Ali, prvo moram nešto da pomenem. Mi smo valjda jedina zemlja na svetu koja nema ministra kulture, odnosno nema ministarstva kulture. Budući da naš samoupravni princip počiva na dogovoru, izgleda da smo ga u kulturi ispustili.

Danas svako može da snimi ploču, svako može da peva i, generalno, nisam protiv toga. U toj širokoj lepezi moći ćemo uvek da izaberemo ono što vredi i što ostaje.

S druge strane, bilo bi mnogo ružno da se knjiga svede na tri, četiri slova, da postoji samo toliko interpretatora koji će prezentirati tu folklornu kulturu i da, faktički, nema mogućnosti izbora.

Ali, haos na estradi vezan je za ekspanziju društva, za slobodoumnost, naš način demokratije... Mislim da je nestalo onih pravih ličnosti, velikih imena koji su možda bili i "žandari" umetnosti, ali su bili ljudi od velikog ukusa kao pokojni Carevac, Đorđe Karaklajić, Jungić, Milivojević.

Radio kao institucija bio je pravi bauk, najveća prepreka za ulazak nečijeg glasa u etar. Morali ste da imate, ako ne naobrazbu, a ono muzičku kulturu. Nikad neću zaboraviti napisani proglas u "Radio Jugoslaviji" čiji je autor Žarko Milanović: kako treba da se ponašaju pevači, kako treba da budu obučeni.

- Kako?

- Niste smeli da bez kravate uđete u Radio, niste smeli da imate čudne kombinacije boja, niste smeli da pravite nikakve eksperimente na račun vašeg poimanja demokratije. Ne! Morali ste biti klasično obučeni; ako je braon odelo, onda su i braon cipele, sve u stilu, inače bi vam vrlo zamerili, od portira do direktora Radija.

Mi smo bili socijalističko društvo koje je govorilo - i hvala bogu da je tako - da garderoba ne utiče na političku svest.

To je prvi primenio u praksi 1948. godine Rato Dugonjić na Kongresu spajanja USAOJ-a i SKOJ-a u Narodnu omladinu, kad je u salu ušao u uzanim pantalonama, u gumenim cipelama, visokim manžetnama, vrlo širokim ramenima, šeširom, sa svim onim što smo u to vreme zvali "mondiš".

To je bio "paf" za našu generaciju!

Ratu Dugonjića smo, kao drugog sekretara omladine, posle Lole Ribara, odmah zavoleli, jer je bio blizak generaciji...

- Sekretar omladine kao socijalistički Karden?

- Jeste, baš tako. On nam je otvorio oči, a setimo se da je i predsednik Tito voleo lepo da se oblači. Predsednik je čak svojevremeno kazao:

"Voleo sam da budem kelner da bih uvek nosio crno, elegantno odelo". 

Od rata naovamo, trudili smo se da se lepo oblačimo, za razliku od Istočnog bloka ili Kine gde su gotovo do juče svi bili uniformisani.

- Dok je posleratnih godina želja za lepim oblačenjem bila i korak u svetliju budućnost - danas je manjak garderobe ili nikakva garderoba kod narodnjačkih pevačica svojevrstan plus i odlična reklama.

- (Smeh)... Za pevačice, to jeste prednost. Naime, mi kao zemlja nismo samo na političkoj nego i na kulturnoj vetrometini. Sav taj uvoz nije nam bio stran od prvih koraka naše kulture, još od Turaka: od njih smo mnogo toga primili, od oblačenja - tepeluci, kondže - do nekih manira.

Kasnije smo uvozili bečku i rusku modu, a danas na toj vetrometini nikakav uvoz više nije čudo. To današnje razgolićavanje, koje bi trebalo da nas podseti da seks nije tabu, seća na davnu 1924. za koju su mi pričali da je bila luda godina.

Tada su se nosili minići, šlicevi do kukova, pa se onda krenulo u oblačenje midi i maksi.

Pred rat, sećam se, trgovci su, sanćim, prskali pločnik kad naiđe neka dama koja mora da zadigne haljinu i pokaže članak, i tako su bili srećni da to vide, a mi danas gledamo Brenu iz donjih rakursa u Domu sindikata! To svlačenje danas nije samo "imidž", već i sastavni deo umetnosti.

- Puritanci su spremni da kažu da erotika takve vrste nikako nije u službi umetnosti?

- Daću vam jedan primer. Između jedne Marije Kalas i jedne Renate Tebaldi pojavila se Ana Mofo u - toplesu, u istoj ulozi. I sve to u Metropoliten operi, u puritanskoj Americi, bar u ono vreme. Prošla je fantastično! Svakako, mnogi su više pažnje obratili na toples nego na njeno pevanje, ali ih je ona ipak ubedila u svoju umetnost.

Estrada kao estrada - nije velika umetnost. Pošto je ona prezentacija čiste zabave, izdvojeno dvočasovno vreme od svakodnevnih briga, onda je lepo videti jednu Brenu u mini suknji. Međutim, mnoge žene dozvoljavaju sebi slobodu Brene, a nisu kao ona. Treba tu razgraničiti ukus i neukus.


Mala Rajka kao Brena



- Kad govorimo o ukusu i neukusu, kako vam izgleda ovaj "homeinijevski talas" na balkanskim meridijanima?

- Tržište se pomno prati na osnovu jedino izdašnih potrošača - naših gastarbajtera. Njih u Evropi, iza Turaka, ima najviše, pa kad već treba da se nađe neki zajednički muzički jezik u belom svetu, onda je to turski melos.

Naš bosanski sevdah, vranjanska muzika, makedonska muzika - sve su pod vrlim uticajem Anadolije. Turčin je dospeo čak do Pirineja, uz mešavinu sa Mavarima, pa smo tako dobili jednu fantastičnu špansku muziku! 

Pošto nam naši gastarbajteri dolaze u rulji tokom letnjih meseci, a budući da naši pevači često idu njima u goste - onda oni preko pevača i formiraju ukus tržišta. Mogu vam reći da te janičarske, homeinijevske ploče koje kod nas pravi Miodrag Ilić, u SR Nemačkoj daleko bolje idu kod Turaka nego kod naših radnika!

I svi ti naši pevači koji tu muziku pevaju, Sinan Sakić, Šemsa Suljaković, Kitić, oni su u Istambulu mnogo popularniji nego kod nas!

Taj momak Ilić iskoristio je ovaj trend, skoro da ćemo ga veličati da nam je napravio veliki izvoz! Međutim, ta muzika nije razlog za brigu. Držimo mi ipak našu tradiciju, drže je Cune, Nada Mamula. Vraćaju se mlađi pravoj pesmi. Šaban Šaulić je godinama paralelno snimao prave narodne pesme i zbog toga će ostati.

Ne brinem za budućnost narodne muzike, kako zbog novih generacija koje se priklanjaju pravim vrednostima, tako zbog mnogih interpretarora novokomponovane muzike koji se okreću izvornoj pesmi i često od mene traže stare pesme da ih snime.

- Početkom osamdesetih, narodna muzika doživljava pravi bum. Svake godine smo imali prave euforije: prvo Lepa Brena, onda Miroslav Ilić, zatim Halid Muslimović, Marinko Rokvić. Da li ste bili pripremljeni za ovakve masovne hepeninge koje ste - početkom šezdesetih godina - osetili na vlastitoj koži?

- I moja generacija je nešto slično doživljavala. Imali smo Cajku, onda Malu Rajku, Silvanu, Lepu. Samo što su onda mediji bili angažovani ozbiljnijim stvarima, nije se činilo da su to mnogo tiražne teme, a i listova je bilo manje.

Ali, jedna Cajka je plenila, baš kao i Mica Trocevka. Pa, Mala Rajka ("Mala, mala Rajka, ala si mi slatka") prva je imala "fiću" u Beogradu! Maltene je jurila da gazi saobraćajne milicionere, ali su joj opraštali.

Jovan Bulj je bio sav srećan da može Rajku da poljubi, ali nije bilo foto-reportera koji bi to slikali, pa su susret zakazivali: naleti Rajka na Jovana Bulja, on odskoči njoj na haubu i reporter to uslika!

- Šezdesetih godina zabavna muzika bila je još uvek ideološki proskribovana?

- Setimo se samo Đorđa Marjanovića koji je bio apsolutni fenomen tih godina, plenio i srca, i sale, i dvorane, daleko, daleko više nego danas Brena i Miroslav ili Muslimović. Zabavna muzika je bila maltene zabranjivana, dok je primat imala narodna: ona je socijalističko opredeljenje, ne miriše na Zapad, ne vodi nas u trulu ideologiju i čemu onda jedan Đorđe da nam truje omladinu?

Ali, nije se moglo. Đorđe je bio i ostao legenda, a danas mu mnogi rokeri zahvaljuju jer je prvi odvojio mikrofon od stalka i ušao u publiku. Prevodio je Elvisa Preslija u vreme kad je ruski bio u modi, kad je engleski jezik bio ideološki neprijatelj.


Šumadija voli Zagorje!



- Budući da ste počeli da pevate odmah nakon rata, iz prve ruke možemo da čujemo kako su izgledali ti koncerti?

- Počinjalo se obavezno - bilo da ste pevali na Kolarcu ili u mesnoj zajednici - s partizanskom pesmom. Onda, u nedostatku takvih, imali smo puno pesama o radnim pobedama: Hercigonja, Danon i ostali pobrinuli su se za takve teme na tekstove Mire Alečković, Oskara Daviča.

Posle jedne ili dve takve pesme, stidljivo bismo otpevali obavezno jednu bosansku pesmu, zatim dalmatinsku, srpske narodne pesme, neke stare zagorske pesme.

Bili smo prilježni u odabiru, jer smo znali šta urednici Radija imaju na spisku. Mnoge su pesme u to vreme bile zabranjene. Radio Beograd je na svom spisku nepoželjnih imao "Ni Bajrami više nisu što su negda bili". 

Ja i danas verujem da kad bi je danas neko otpevao - ne na Radiju, jer se tu pominje verski praznik - da bi možda bilo malih problema. Tad nije mogla da se snimi pesma "Zakleću se ja pred bogom da te nisam ljubio", već samo "zakleću se ja pred tobom"... jer bog nije smeo da se spomene.

Sećam se kad je Predsednik jednom nešto rekao i dodao "bože moj", onda je već nešto slobodnije bilo, jer je Predsednik uzeo u usta boga, što je, prosto, bila uzrečica svakom čoveku, a on je govorio narodnim jezikom.

Uopšte, sve smo to stidljivo propuštali, pa i danas imamo neke "zabranjene" pesme. Ako se na jednom mestu skupi grupa Srba ili Hrvata ili Makedonoca ili Muslimana, i peva isključivo četiri-pet sati samo svoje nacionalne, da ne kažem nacionalističke pesme, to je već poziv na uzbunu!

Međutim, niko meni neće zabraniti da u opštejugoslovenskoj konstelaciji programa na sred trga Marksa i Englesa otpevam "Igrale se delije na sred zemlje Srbije". To je narodna pesma, čak novokomponovana, kompozitor Josimović je napravio šezdesetih godina, za ansambl "Kolo".

- Ta pesma je vrlo negativno eksponirana u javnosti?

- Zato što je koriste tendenciozno raspoloženi ljudi koji u datom momentu teraju inat drugoj naciji naručujući ili pevajući tu pesmu. Inače, kad na tome ne bi bilo insistiranja, nikakave gužve ne bi bilo. Kaže se "ko peva, zlo ne misli", pa ako među nama pevačima i ima onih koji nešto žele da ušićare, onda su više politikanti nego političari.

Starija garda, moja generacija, strašno vodi računa kad je van granica zemlje da tu socijalističku, jugoslovensku kulturu na najbolji način prezentira.

Nije nikakav problem mojim kolegama - govorim o starijoj generaciji - da izađe na scenu i otpeva splet pesama kroz Jugoslaviju i da pri tom ne zaboravi maltene ni mesnu zajednicu, da ne govorim o narodima i narodnostima!

U mom repertoaru se čak nađu i slovačka i mađarska pesma, jer je svakom milo da čuje pesmu iz svog kraja. Međutim, ako na scenu izlazite sa tri nacionalne, odnosno nacionalističke pesme, onda niste poželjni: recimo, pevate "Vojvodo Sinđeliću, srpski sine s Resave ravne", "Igrale se delije", "Srpska se truba sa Kosova čuje", "Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala", i vi ne nosite nikakvu pozitivnu poruku.

Ali, ako bilo koju od ovih pesama otpevate u jugoslovenskoj konstelaciji programa - kad i Hrvat pominje Hrvatsku, Crnogorac Crnu Goru a Makedonac Makedoniju - niko vam neće zameriti. 

Premda, opet moram da vam kažem, u jugoslovenskom folkloru vrlo bode oči kad se spominju Hrvatska i Srbija.

- Ostale republike i pokrajine nemaju taj problem?

- Nemaju, ali je takav stav zauzet odmah posle rata. U programima koje bi radio-stanice pravile, bilo da se radi o "Zvucima rodnog kraja" Radio Zagreba ili "Večeras zajedno" Radio Beograda, ili "Sevdah putuje Evropom" Radio Sarajeva ili "Muzika na tatkovinata" Radio Skoplja - sasvim je logično da čujete "Slovenijo, obožavam te", jodluje se, svi pljeskaju!

Izađe Bosanac i peva "Bosno moja", svi pljeskaju! Stigne Makedonac i peva "Makedonijo te sakam te običam", opet pljesak! "Crna Goro, majko moja", svi pljeskaju!

Sve je to u redu, ali jedno pravilo postoji: ne spominji Hrvatsku i hrvatsko, ne spominji Srbiju i srpsko. Spomeni Zagorje i Šumadiju!

Ne znam zašto, ali je to svim urednicima smetalo. Znam da je svojevremeno Rade Đurić, urednik Radio Beograda, kad bismo došli na turneju, savetovao da izbegavam i Šumadiju: pevao sam o Moravi! Moj kolega iz Hrvatske takođe je izbegavao čak i Zagorje: on je pevao o Zagrebu.

Razgovarao: Petar Luković, obrada: Yugopapir (Duga, oktobar 1986.)


Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)