Predrag Gojković Cune (2. deo intervjua): Kad nosiš barjak da nekom teraš inat... (1986)


Kad se samo setim Ive Robića koji je za izgovorenu englesku reč u pesmi - na sceni - bio zatvaran, ne ono no, no, prekorevan, već zatvaran, da bi danas rokeri u svim svojim stilovima oštro kritikovali našu stvarnost - onda shvatate koliki je taj preokret u slobodnoj, demokratskoj interpretaciji kulture koja nije bila preterano zauzdavana, pa zato doživljava stanje blizu anarhije 



Počasno mesto u svakoj muzičkoj antologiji Predrag Gojković Cune je zadržao do danas - ne samo pažljivim izborom pesama, enciklopedijskim znanjem od nekih tričavih 2.500 što zabavnih, što narodnih, što starogradskih numera, karijerom u kojoj je stalno kvalitet pesme i pevanja imao prednost nad folklornim tvorevinama tipa "imidža" i seoskih skandala - već suverenim poznavanjem svog posla koji je ispekao po hotelima širom Jugoslavije, dok konačno sam sebi nije širom otvorio vrata popularnosti i priznanja koje mu, pošteno, nisu nikakav teret...




2. deo intervjua



- Sme li muzika da zahteva ravnopravnost?

- Zna se kvalitet. Makedonska muzika je vrlo popularna jer i muzički stručnjaci i plebs smatraju da je najprilagodljivija, najharmoničnija. Zagorska muzika je božanstvena, odmah iza makedonske, vrlo bogata harmonijama, dok je srpska harmonski siromašna, ali je bujna, vegetativna, ima je mnogo.

Zagorsku muziku su pisali i pesnici i kompozitori, a srpsku su pisali kompozitori i pesnici koji su živeli u Vojvodini. Srbija je dovodila Čehe da im donesu muzičku kulturu: Saša Binički, Kulik i drugi.

Do Kornelija Stankovića nismo imali svog eksponenta u muzici. Onda se pojavio knez Mihajlo i napisao stihove "Što se bore misli moje", a Kornelije to muzički uobličio. Čak je i ta pesma bila problem: zar monarhista da se peva u socijalizmu, dok nismo shvatili da je to sastavni deo naše kulture...

- Govorite, u stvari, o nalaženju nacionalnog identiteta?

- Naravno, činjenično je stanje da smo do šezdesetih godina svi bili Jugosloveni, a tad smo postali Srbi, Hrvati, Muslimani, Crnogorci, Makedonci, Albanci... Na žalost, vreme posle šezdesete je realnije, ali je ono ranije bilo idiličnije.

Na tom Kolarcu, recimo, neko vreme bio je trend dalmatinske muzike koja je bila apsolutno popularna. Posle jedno dve godine, na red su stigle makedonske pesme: sve je pljuštalo i vrvilo od njih.

Onda je nastao trend bosanske muzike, dolaskom jednog Zaima, Safeta, Zehre Deović, Bebe Selimović, Zore Dubljević koji su donosili tu divnu muziku koju je pisao Jozo Penava. Zatim je došla najezda srpske novokomponovane muzike...

U ta idilična vremena, sva se jugoslovenska muzika pevala na svim meridijanima. Danas tačno znamo ko gde ide i šta peva, gde su čija tržišta, ko gde prodaje ploče...

- Ako pričamo o tim "idiličnim vremenima" valja ih braniti argumentima?

- Evo fenomena koji do danas nije obrađivan. Novac je sad vrednost o čemu čovek prvo razmišlja. U ono doba on je bio nužno zlo. Nikom od pevača nije bio primaran honorar. 

Ako sam, recimo, šezdesetih godina imao honorar od 30.000 dinara za pevanje, muzičar je imao 15.000. Danas mnogi pevači imaju honorar od 150.000, a honorar muzičara ostao je na 3.000 dinara. To je enormna razlika, daleko od pameti, jer od tih ljudi živimo, ne možemo pevati bez njih.

Naš sindikat muzičara nije se pobrinuo da nam skloni Bugare, Rumune i Čehe iz hotela i kafana po moru, dok naši muzičari nemaju posla. U inostranstvu je to nezamislivo.

Ja sam u Americi pevao za 150 dolara po večeri, a dobijao sam 71, jer nisam znao da gospodin Smit koji me svako veče sluša dobija 71 dolar zato što sam zauzeo njegovo mesto, dok je osam dolara uzimala Unija koja je štitila njegova prava.


Etatizam za budale



- Toga kod nas nema?

- Na žalost.

Ali, reći ću vam nešto drugo, što se umetnika tiče, naročito pevača.

Oni su velika deca i daleko im je važnije jedno priznanje napisano u novinama nego bilo kakav basnoslovan honorar.

Za dobar deo umetnika, Jugoslavija se odužuje sem - estradne umetnosti.

Svi su predviđeni za oktobarske nagrade, nacionalne nagrade, Vukove i nagrade AVNOJ-a, sem estrade.

A to bi, kad bi neko iz naše branše dobio nagradu, mnogo značilo: čitava plejada novokomponaša i te kako bi onda korigovala svoje homeinske repertoare, želeći da i oni dobiju taj status i takvo priznanje.

- Budući da se družite sa političarima i često im pevate, u prilici ste da kažete da li oni imaju želju da učine nešto na tom planu?

- Kako da ne! Vrlo se trude, zaista. Sinoć sam, recimo, pevao predsednicima svih jugoslovenskih predsedništava, a tu su bili i predsednik i potpredsednik predsedništva SFRJ. Čak sam i rekao da je šteta što Jugoslavija nema ministra kulture i svako od njih, ponaosob, to prepušta nama kao inicijativu.

Imamo puno udruženja, Srbija čak trinaest, a oni su spojeni u jedan savez koji bi trebalo da pokrene stvar.

Ali, unutar saveza, mi nismo spremni da se diferenciramo, da odlučimo da li je Mika bolji pevač od Laze, ili Pera od Mike. Tu nam ni političari ne mogu pomoći!

- To sigurno znate: vole li naši političari narodnu muziku?

- Vrlo! Vrlo vole! I oni su deo naroda, tačno znaju šta je lepo a šta ne, umeju sebi da odaberu pevače, naravno, imajući na umu da nikad ne zovu jedne iste, kako druge ne bi zapostavili. Kad je reč o prezentaciji pred stranim gostima, tu su već izbirljiviji i tu prolaze stvarno samo kvalitetna imena. Dakle, neće biti pevača koji, mada je kod nas popularan, ne daje određenu umetničku vrednost.

- U vremenima ekonomske krize, o umetničkoj vrednosti baš se previše ne vodi računa?

- Kod nas ne, jer smo stihijski uvozili sleva i desna, na žalost, i ono što je ružno i ono što je lepo. Kad se samo setim Ive Robića koji je za izgovorenu englesku reč u pesmi - na sceni - bio zatvaran, ne ono no, no, prekorevan, već zatvaran, da bi danas rokeri u svim svojim stilovima oštro kritikovali našu stvarnost - onda shvatate koliki je taj preokret u slobodnoj, demokratskoj interpretaciji kulture koja nije bila preterano zauzdavana, pa zato doživljava stanje blizu anarhije.

S druge strane, nije samo kultura gde se ta anarhičnost vidi.

Zar je mogućno da mi ne možemo da se dogovorimo oko nuklearnih elektrana? Zar na strano tržište ne možemo da izađemo jedinstveni, nego jedni drugima obaramo cenu? Zar ispred Jugoslavije ne može da izađe jedan proizvođač? 

Ako je on iz Makedonije ili Slovenije, a najbolji je, neka: to je sve Jugoslavija!

Zašto kad idemo na gostovanje - mislim na pevače - zašto se predstavljamo po nekom ključu? Zašto gajimo tu etatističku kulturu? Ne znam ko se danas s time ponosi. To mora da je budala!

Prvo, kultura je kosmopolitska, i ako se uvuče u svoje granice onda prestaje da bude ono što jeste. 

Po meni, Radmila Bakočević nije srpska operska pevačica, nije ni jugoslovenska - ona je svetska!

Čim se meni nešto dopada, to je moje!

Frenk Sinatra je uvek bio moj, nikad on nije bio Amerikanac.

Moji su i "Queen", i "Duran Duran", i "The Police", i "Blood, Sweat And Tears"...

Ali, ne želim da jadikujem, jer je to jedan kratak trend, za istoriju nije ništa 20-30 godina.

Nadam se da će moje ćerke nastaviti ono što meni i mojoj generaciji nije uspelo...

Lokalnim rukovodiocima ne bih pridavao preveliki značaj. Ako smo već prerasli ZUR, ako već korigujemo samoupravljanje, ne plašim se ponovne centralizacije. Možda će u njoj i Predsedništvo da iznedri mladu, vrlo sposobnu ličnost koja će imati i duži mandat - bez obzira odakle je, on je iz ove Jugoslavije - koji će biti i kreator i eksponent svih naših želja i htenja.

Verovatno ćemo do toga doći. Kolektivno rukovanje i samoupravljanje su lepe stvari, ali za njih treba strašno mnogo visoke svesti. Nisam siguran da smo tu svest postigli u svim sferama. Možda jesmo u političkoj, ali šta je sa ekonomskom sferom? Kulturnom sferom?


Tolerancija je neophodna



- Opet se vraćamo svakodnevici...

- Inflacija morala je velika i kad odatle pođete, lako nalazite i ekonomske i kulturne, čak i nacionalističke porive. Pogledajte, recimo, dok idete ulicom. Više nema realaksiranih ljudi, nervozni su, pogotovo u gradskom saobraćaju koji izbegavam, jer me prozivaju.

Neko od pijanih vas zagrli i prosto vas tera da mu pevate u autobusu! Ne možete da se odbranite i što je još gore, niko vas ne brani, svi su na njegovoj strani! 

Uopšte, svi su na strani onog što je loše... Nekad nije bilo tako.

Slovo zakona bilo je iznad svega, nije bilo toliko amandmana, advokatima je bilo lako da rade.

Danas na svaki član zakona dolazi dve hiljade amandmana!

Šezdesetih godina bili smo jedinstveniji, bili smo Jugosloveni. A danas, pravo da vam kažem, mnogo, mnogo vodim računa kad se bilo u kojoj sredini krećem, čak i u Srbiji, ovoj ili onoj opštini, kako ću da se ponašam ne samo u pesmi, jer su posle te pesme ljudi zagovornici svega i svačega.

Vodim računa šta ću gde da kažem. Nekad sam, dok sam bio mlađi, govorio da pevam na srpskohrvatskom jeziku, a danas pevam na našem jeziku, jer ne želim nikog da uvredim.

Ima ljudi koji su spremni da kažu da su nešto pevali na bosanskom ili istočnosrbijanskom jeziku, vranjanskom ili valjevskom...

Sećam se popisa iz 1971. koji vam je dozvolio da se opredelite da budete Valjevac, odnosno Čačanin! Čak je bilo preporučljivo izbegavati da budete Jugosloven, jer je to mirisalo na unitarizam!

- Smatrate li da zagovaranje jugoslovenstva nije uzaludan posao?

- S vama i čitaocima razgovaram stvarno kao kosmopolita. Svako isticanje nacionalizma je bezvredno, i zato smatram da jugoslovenstvo treba zagovarati. Potrebnije nam je više nego ikad, da ne bismo od jednog Kosova imali neko drugo. 

U toj našoj prevelikoj demokratiji, tražimo reči, postupke, da opravdamo krv koja se proliva, da ne uzvratimo. Nego, hajde, pregovaraćemo, zaboravićemo...

Prosto se ljudi pitaju: zar država nije sposobna da svojom vlašću sredi stanje na Kosovu?

Krv ne valja prolivati, ona je dragocena. Pogotovo kad znamo da onaj ko izgubi svog bliskog, to nikad zaboraviti neće. A ta osveta nije stara 20 ili 40 godina. Ona se pamti stotinama godina.

Mnogo je tužno i žalosno što se to događa u našoj Jugoslaviji.

Mi se smejemo Ircima: u ime boga kolju se braća! Mi se smejemo Valoncima i Flamancima, a, eto, nama se svet smeje zbog Kosova. Zar sad treba da potežemo pitanje ko je pre dve hiljade godina bio na Kosovu? 

Međutim, kad danas jedna mesna zajednica zazire od druge mesne zajednice, onda mi ni Kosovo nije mnogo čudno.

Budući da je od 23 miliona Jugoslovena, čak 10 miliona Srba - tolerancija je neophodna. Ako smo lideri nesvrstanosti, onda dajmo i tu neangažovanost u nacionalnom smislu.

Jako bih voleo da moja deca i deca moje dece zaborave ovo što se dešava na Kosovu.

Možda mnogima banalno zvuči fraza bratstvo i jedinstvo, zajedništvo, ali jeste to velika stvar.

Ne samo u Jugoslaviji.

Ne idem za onim: "Brat je mio, bilo koje vere bio - samo nek je Srbin". Ne!

Opet podvlačim: jesam Srbin, ističem to kroz svoju pesmu, ali ne nosim taj barjak da nekom teram inat. Samo hoću da dokažem da je moja nacija stara hiljadu i nešto godina i da neću da dozvolim da neko te tradicije pogazi.

Ponosim se sa svojim manastirima, carevima, kraljevima, ponosim se Filipom Višnjićem koji je moj prvi šansonjer, ponosim se mojim kaluđerima koji su pisali moja pisma i doveli me do ove pismenosti. Zašto da to zaboravimo i dozvolimo da se to skrnavi.

A sigurno da u tuđe neću dirati: vrlo ću poštovati svačiju kulturu. Ružno je isticati sebe kao čoveka da si bolji od nekog drugog, a kamoli da se još oblačiš u nacionalističku zastavu i nekog izazivaš. Svako ima prava na svoj ukus, na svoju boju, na svoj cvet.

I niko mu to pravo oduzeti ne može.


Napad s dve strane



- U vašoj karijeri postoji jedan događaj koji je bio aktuelan pre dve decenije, kad ste otišli u Ameriku i tamo ostali nekoliko godina. Jedanaestog septembra 1968. u četničkom listu "Sloboda" izašao je napad na vas. Pisalo je: "Slabi smo prema ćevapčićima i ražnjićima, volimo gurmanluk, miris našeg roštilja koji nas podseća na otadžbinu, uživamo u sevdalinkama, makar ih pevao onaj što peva Josipu Brozu... To je žalosno, bedno, nedostojno. To je vršenje komunističkog posla i to neki čine slušajući pevanje zvezda. Baš pravih crvenih zvezda". U isto vreme, u zemlji ste imali problema koji su slični onome što je Kapor doživeo prošle godine. Pesme vam nisu emitovane, svašta se pričalo...

- Momo Kapor je baš ovih dana dobio satisfakciju, jer je Zvizdić osuđen što je izmišljao gluposti, a ja sam tu satisfakciju dobio pre 15-16 godina. Uopšte, taj moj kosmopolitizam svako može drukčije da tumači.

Taj list "Sloboda" je to protumačio kroz "crvenu" boju, ali ne znam kojom su me bojom bojili Amerikanci slušajući me pune tri godine.

Za njih sam bio pevač iza "gvozdene zavese" ali su bili oduševljeni besprekornim pevanjem, uživali su u ruskoj, jevrejskoj, francuskoj, španskoj i našoj muzici.

Njihova relaksiranost mi je davala umetničku stavku, a pristrasnost člankopisca dala mu je usku mogućnost da me svrsta tamo gde je hteo - sasvim nacionalistički.

- Ipak, i pored tog napada u četničkim novinama, po povratku u zemlju bilo je problema?

- Novine su snažan medij. Ako su one napisale da je Cune bio četnički pevač, narod to prati, pita se jel’ moguće... Pevačima nije suđeno da se bave politikom, ali ih tamo često drugi guraju. U Americi su to iskoristili, pogotovo što sam ja doveden kao reciprocitet Ivi Robiću; njega je u SAD dovela Matica iseljenika Srbije, a mene Matica iseljenika Hrvatske!

Emigrantskim grupama to nije odgovaralo, pa su se postarali da me izvrgnu ruglu.

S druge strane, naša štampa je objavila članak protiv mene, ali se nije potrudila da objavi demanti. Ako se objavi ispravka, onda je obično na 36. strani, neupadljiva. Dobro, ja sam kasnije dobio punu satisfakciju: odlikovan sam Ordenom rada sa zlatnim vencem, dobio Estradnu nagradu Jugoslavije i kao nikad postao cenjen od strane svojih kolega i publike...

Očigledno da smo mi pevači daleko najpopularniji, jer je to umetnost prijemčiva narodu, i onda se svaki naš korak prati. Zacrtaju se Đorđe Marjanović, Vice Vukov, Cune, Tozovac - nas četvorica smo te "nacio-cehove" dobro platili.

A od svega toga trebalo mi je dugo da se opravim, dve-tri godine.

Mada, i danas ima neobaveštenih koji kažu:

"Bože, zar taj još uvek peva? Pa on je pevao četnicima!"

U Njujorku sam, recimo, pevao s Vice Vukovim i nisam video nijedan njegov nacionalistički ispad. Šta se kasnije dešavalo ne znam, živeo sam u Americi, ali vidite: ova Jugoslavija ne ubija.

Nije ubila ni Vice Vukova! Lepo živi u Zagrebu, peva, gostovao je - koliko znam - opet u inostranstvu pod jugoslovenskom zastavom...

- Da li su estradni umetnici stvarno pod najvećom lupom društva?

- Ako se, recimo, radi o slučaju Žanko, on je ili rehabilitovan ili nerehabilitovan, ostao Žanko: častan čovek, prvoborac. Ako se radi o slikaru koji je povredio slikom našu stvarnost, slika je sklonjena, verovatno u kolekciji nekog protivnika režima koji je čuva kao relikviju, ali je slikar nastavio slobodno da stvara.

Ista stvar je s režiserima, književnicima... ali estradisti najviše plaćaju, jer se o njima najviše piše.

Tolike su mnoge lumperajke napravili radilici, čak i političari, razbijali kafane, ali se zato o Miroslavu Iliću i Minimaksu danima pisalo. Oni su nekako bliži narodu i taj narod na koncertu može da kaže: "Ha, Miroslave! Nije ti ovo Bor!"...

Razgovarao: Petar Luković, obrada: Yugopapir (Duga, oktobar 1986.)


Kraj 2. dela - 1. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)