Pero Lovšin, intervju nakon objavljivanja prvog albuma Pankrta "Dolgcajt": Punk nije nasilje (1980)



"Punk je gibanje, i to gibanje u jednom smeru - negiranje prošlosti. To nije neko besmisleno negiranje, jer i mi isto tako želimo čovečne odnose među ljudima. Nije punk to što kažu - nasilje, nehumanost. Humanost se može dostići tek kada se prevaziđe sadašnje stanje. Stvari uvek treba menjati. Mi sviramo iz ljubavi prema rock'n'rollu. Volimo taj elementarni rock, ali to nije onaj rock'n'roll iz pedesetih godina. To je rock našeg vremena."
Pero Lovšin ("Student", 23. novembar 1977.)

Duža priča prethodi za ono o čemu ćete u nastavku čitati. 

Još od vremena izlaska prvog albuma Pankrta "Dolgcajt" u redakciji smo pričali o tome kako treba napraviti intervju sa njima. 

Pankrti su u Beogradu svirali samo jedanput i to još 1977. u SKC-u, jedan od svojih prvih koncerata. 

Kako je već 1980. a niko nije previše zainteresovan da ih pozove, besmisleno je bilo očekivati ih. 

Da ne bi ispalo po onoj staroj da li breg Muhamedu ili ovaj bregu, jer niti sam ja Muhamed, a Pankrti još manje breg, stvar smo skratili. 

Kada smo čuli da pevač Pero Lovšin odlazi na odsluženje vojnog roka u aprilu, nije bilo vremena za čekanje. 

Pogodna informacija stigla je iz Zagreba početkom aprila o njihovom nastupu u Studentskom centru. 

Seo sam na jutarnji voz (u kome nije bilo grejanja, pa sam usput navukao kijavicu) stigao u Zagreb, video prijatelje i u zakazano vreme stigao u SC. 

Međutim, Pankrta ni iz korova. 

Na mestu gde je stajalo obaveštenje o nastupu lepršala je zalepljena informacija da se koncert otkazuje zbog iznenadne bolesti gitariste. 

Počeo sam da brojim zvezde na nebu (to se dešavalo napolju) misleći da ću se vratiti neobavljena posla, pa barem da proverim da li su sve one na broju. 

Tada je u obliku spasioca u pomoć pritekla Jasna ponudivši mi se za domaćicu, tako da sam dobio udoban krevet i jutarnji čaj, te sam posle dvočasovnog dremuckanja u autobusu stigao do Ljubljane. 

Na stanici sam užurbano razmenjivao sitniš i izvinjavajući se nekolicini nestrpljivih pred telefonskom govornicom uspeo da dobijem sagovornike. Dogovorio sam se za intervju. 

Bilo mi je lakše. Mogao sam mirno popiti kafu.

Zatim sam pozvao taksi i stigao do Grege Tomca - koji je saradnik, prijatelj i menadžer Pankrta.

Grega (svršeni sociolog u potrazi za poslom) živi u lepom i prostranom stanu svoje starije sestre i njenog deteta.

Uz kafu dok smo ćaskali prisećajući se našeg prvog susreta i intervjua pristigao je i Pero koji je dolazio iz bolnice. Iznenadna bolest gitariste bio je u stvari iznenadni napad slepog creva koji je završio hitnom operacijom gitariste Mitje Prijatelja

Dok ja ovo pišem Mitja je već ustao, a dok vi ovo čitate on se uveliko oporavio.



Na licu mesta osetili buru punka



Uz još jednu kafu započeli smo sa zvaničnijim delom razgovora. Kako je ovo prvi intervju za "Džuboks" a Pankrti prva naša punk grupa, bilo je logično da krenemo od tih početaka.

- Nastali smo u osmom ili devetom mesecu 1977. Ali, već pre toga negde u petom mesecu Grega i ja počeli smo pričati o punku. Odmah posle letnjih ferija okupili smo odgovarajuće i zainteresovane ljude i počeli vežbati. U desetom mesecu imali smo prvi koncert i to u gimnaziji "Moste".

Pa ti su počeci... znao sam sve ljude od ranije.

Oni su pre toga šibali, šta ja znam, bluz šablone i hard rock. Naravno, nije odmah bilo sve jasno šta hoćemo raditi. Mislim da smo prvo imali gotove tekstove. Ja sam već imao nekakve komponovane stavari, jer sam ranije svirao akustičnu gitaru.

Neke stvari koje su možda ličile na punk rock.

Bila je to, što bi se reklo - "tvrda akustika". 

A onda smo počeli sa električnim gitarama i kao bend.

Svirali smo sve - Sex Pistols, Clash, Dead Boys, Runaways i još neke stvari.

Trebalo je brzo raditi jer smo se već dogovorili za nastup - prvi punk koncert u Jugoslaviji. 

Sve je to imalo draži, dobro smo se zezali, vežbali, planirali plakat...

Grega i ja smo sedeli i pravili tekstove a oni su svirali (smeh). Onda smo se dogovarali - ajde sad ovo, sad ono ... i tako je išlo.

Zatim je došao taj koncert.

Mislim da je taj nastup više nego ispunio naša očekivanja. Svirali smo bolje nego što smo mislili da možemo svirati (smeh). I dobro smo se zabavljali i mi i publika. "Radio Študent" je snimao koncert. 




Onda je došao Beograd ...

1977. godine stizale su retke i šture informacije o punku. 

Visokotiražne revije ili uopšte nisu ili kada jesu, tada su pogrdno pisale o njemu. Sem specijalizovanih emisija za rock muziku gde se polako ali sigurno "umuvavao", za druge programe kao da nije ni postojao. 

A isuviše je malo onih koji su ili otputovali za London pa na licu mesta osetili buru punka i "novog talasa".

U takvoj situaciji nije teško pogoditi ko je imao šansu i mogućnost da prvi reaguje. A među takvima bili su Pera i Grega, jer...

- Mi smo sve to radili iz zabave. Muzika koja se svirala pre toga i koju smo slušali postala nam je dosadna. Grega i ja smo dosta o tome razgovarali. Onda sam ja predložio Mitji - koji je baš nameravao da napusti sviranje u to vreme jer mu je bilo dosta - da ovo može biti dosta interesantno.

I on je pristao. To je bilo 'ajde da probamo.

Prihvatili smo ono što je punk činilo interesantnim - adekvatnost tekstova i jednostavnu, direktnu muziku.

Mi smo preuzeli prve punk stvari i svirali ih sa našim tekstovima. Jedino smo "God Save The Queen" svirali u originalu.

Znaš, to smo radili kao što su recimo Stonesi svirali Chucka Berryja ili stari rock'n'roll...




Grega i ja smo videli jedan američki punk bend, a oni su bili ludi - pa smo pomislili da bi bilo zabavno tako svirati.

Rekli smo - zašto ne!

Na radiju tada još uvek ništa nije bilo. Zato smo i žurili, jer mi smo se pripremali samo za taj koncert. Nismo ni razmišljali o stalnoj grupi.



Tekstove pišemo Grega i ja



Punk u našoj sredini. 

Mnogi su samo odmahivali glavom (neki to i danas čine). Verovatno su zaboravili vreme kada su počeli slušati muziku, ili je više nisu ni slušali. Nisu ni osećali da u tadašnjoj muzici više nema poleta, energije i... zabave!

Kako su kasnije stvari pokazale, na novu muziku najbolje su reagovali tinejdžeri i mladi intelektualci.

Granice su postojale i danas još uvek postoje.

- Za današnje znamo, pa je bilo zanimljivo čuti kako su tada izgledale.

- Pa granice su sigurno bile u publici - to je sigurno. Reakcija se završavala zabavom i smehom. Deo kritike nas je podržavao, drugi deo odbacivao. Tako je i publika reagovala. Iznenađeno, zatečeno. Tada to nije bila njihova muzika. Publika je uglavnom slušala Pink Floyd, Yes - a mi smo se zabavljali. 

Po njima to nije išlo.

Ali, publika nije negativno reagovala - jednostavno nije bila pripremljena na zabavu.

Gde god smo svirali vladao je veliki interes. Uvek je bilo puno. Ali, nikada nije bilo incidenata - u smislu tuča ili plaćanja nadoknada za uništeni inventar...

Zanimljivo je da su mahom svi članovi Pankrta studenti. 

Dvojica Političkih nauka, jedan filozofije, jedan građevine dok je jedan u stalnoj službi.

Upravo pred odlazak u vojsku Pero je diplomirao na odseku za novinarstvo i sociologiju fakulteta Političkih nauka u Ljubljani sa temom "Pornografija - društveni pojam". 

Na primedbu da je baš on mogao biti jedan od "onih" što pišu o muzici, rekao je:

- Pa baš to nisam želeo. Hteo sam nešto uraditi, jer u to vreme nisam ni imao o čemu da pišem. Da je u Ljubljani bilo pet dobrih bendova možda bih to i radio... ovako...

U daljem toku razgovora došli smo do pitanja tekstova.

- Tekstove pišemo Grega i ja. Pišemo ih odvojeno a ponekad i zajedno. To se najbolje vidi na ploči. Uz kompoziciju prvo ime na ploči je tekstopisac.

Poznato je da su putevi komisija za šund nepredvidljivi, a noviji primeri su to najbolje pokazali. 

Recimo, Prljavo kazalište je iz nejasnih razloga obeleženo etiketom šund.

Još kada bi neko mogao da mi objasni zbog čega je licencni album Specialsa tako prošao.

Ali i u svemu tome postoji jedna zanimljiva stvar - stopa poreza u SR Srbiji je niža nego u SR Hrvatskoj, pa oporezovana izdanja su za 20 dinara jeftinija, itd.

Pankrti su takođe imali problema sa internom komisijom na PKP Ljubljani i republičkom komisijom za šud.

- E, pa to je bio problem. Tekstovi su do komisije došli tri meseca unapred. Prvo su oni o njima raspravljali da bi ih zatim dali Kmeclu, dekanu Filozofskog fakulteta u Ljubljani kako bi on dao konačan sud o njima. 

Nije uopšte bilo reči o tome mogu li ići ili ne već da li su šund. 

Onda je on, kako sam saznao, rekao da tekstovi mogu ići - imao je neke manje primedbe da su nedoterani... ali i da dosta zavisi od same muzike, jer ih on nikada nije čuo u pravom kontekstu. 

Komisija je imala trake, ali jedva da su to preslušali. I na kraju stavili su jedinu generalnu zamerku na produkciju - kvalitet produkcije!

Putevi komisije za šund me ne interesuju.

Zanimaju me utoliko da mogu jeftinije kupovati ploče. A to je najbolji pokazatelj kako se još uvek gleda na rock.

Ja vidim taj problem, ali ne onako kako oni o tome pričaju - rock'n'roll nije deo te "visoke" kulture kako je oni shvataju - to je rock'n'roll i ništa više.

Niko od tih starijih i ne pokušava da dopre do suštinskih problema nas mladih - oni sa jedne visine i distance posmatraju sve ovo. 

Čuj, ja se ne upuštam u njihovu kulturu, ja ne pričam o operi ili filharmoniji. Sigurno - to je meni nepoznato; ali oni se upuštaju u rock'n'roll i to je taj problem.

Svi tekstovi na albumu "Dolgcajt" su na slovenačkom jeziku. 

Pankrti na svom prvencu nisu razmišljali o osvajanju šireg područja. Jezičku distancu nisu pokušali da reše kao recimo Buldožer ili Andrej Šifrer...

- Pa vidiš kako govorim srpskohrvatski... ne vladam. Grega takođe ne zna toliko dobro. Ovo mi je jedini jezik kojim stvarno vladam. Ne, nismo razmišljali... Ja sam samo jednu stvar napravio na srpskohrvatskom, jedan tekst, ali to ćemo možda kasnije staviti na ploču. Možda ako nešto dobijemo na srpskohrvatskom, sviraćemo, što da ne!?

Zbog vojske ja ću sada biti duže na tom govornom području, pa imam šansu da ga bolje savladam. Vidiš u Sloveniji ima oko 50 000 ljudi koji govore srpskohrvatski tako da dolazim u dodir i mogu često pričati. Nije to neka apstraktna stvar.

Već je u recenzijama albuma primećeno da su tekstovi Pankrta direktan proizvod i odgovor na vitalna pitanja svakodnevnice. 

Tekstovi koji na otvoren, provokativan i iskren način govore o stavovima, razmišljanjima i opsesijama mlade generacije na njoj najprihvatljiviji način njenim govorom i jezikom.

- Pa čuj, to je moj stil. Ja ne umem drugačije da pišem. Tako i razmišljam. Ne polazim od pretpostavke da treba da napišem društveno-kritičko-angažovani tekst. Nešto mi dođe, u takvoj sredini živim.

Kada pišem ne razmišljam hoće li to biti tekst za Pankrte ili ne, ili samo ze mene.

Tekstovi su moja reakcija na ono što vidim i doživljam oko sebe - na život, okolinu, probleme... To dođe u pet minuta.

Nije to ni pesma, nije tu bitna ni forma - bitna je suština.



Snimili smo sve jako brzo



Prvi singl Pankrta "Lepi in prazni / Ljublana je bulana" izdat je uz pomoć ŠKUC-a (Studentski kulturni centar u Ljubljani) kao producenta. Iako je izdat u izuzetno malom tiražu i već predstavlja kolektorsku retkost (a to je i prvi naš singl kome je recenzija izašla u "Melody Makeru" i "New Musical Expressu") pokazuje kako studentske organizacije treba da reaguju na progresivnu struju u našoj mladoj muzici.




- Snimanje albuma je takođe krenulo uz inicijativu ŠKUC-a.

- Da, ŠKUC je bio producent. "Radio Študent" je bio taj koji je afirmisao naše pesme. On je bio jedina stanica koja je afirmisala novu muziku. Ima dosta slušalaca. Druge radio stanice uopšte nisu bile zainteresovane za punk a kamoli za nas. 

Zatim je došla situacija da smo stigli do glavnih radio stanica u Sloveniji, a sada smo opet skinuti. I verovatno se nećemo tako lako vratiti...

Singl je izdat u dve hiljade primeraka. To je sve otišlo. Mi nismo bili zainteresovani za ponovno izdavanje. Hteli smo raditi nove stvari.

Ako neko želi da ih ponovo štampa - u redu.

Rekao sam ti oko tog singla - skoro sve smo sami radili i posle toga želeli smo napraviti novu ploču. Već smo radili i imali dosta novog materijala. Stara stvar nas više nije interesovala.

Odneli smo naše prve snimke na pkp, snimili smo ih na vlastitu ruku od vlastitih para. S tim snimcima nismo nikud drugde išli osim na PKP i Helidon.

Tada smo na inicijativu ŠKUC-a počeli sa snimanjem ostalog materijala tih desetak stvari.

Još uvek nikakav ugovor nije bio potpisan - reskirali smo.

Jer, shvataš, više nije bilo para da plaćamo. Da nismo potpisali za neku kuću ostali bi nam itekakvi problemi.

Istovremeno urađen je i omot, tako da smo sve to ponudili PKP-u a oni sve to skupa i prihvatili. Znači imali smo sve već pripremljeno, oni su to preuzeli, potpisan je ugovor i album je štampan.

Novi talas je izbacio na površinu mnogo novih zanimljivih imena. 

Sa ekspanzijom novih ličnosti došlo je i do razvoja diskografskih kuća, novih časopisa itd. U poslednjih nekoliko godina bilo je više muzike i ploča nego ikada ranije. Muzika se brže stvarala, a umesto višemesečnog snimanja mnogi albumi su nastajali za manje od pedeset sati.

Sećate se da je Prljavo kazalište napravilo album za oko 25 studijskih sati.

- A u kakvoj su situaciji bili Pankrti?

- Pa, mislim da je bilo oko 50 studijskih sati. Dosta od toga je otišlo na miksanje ... Snimili smo sve jako brzo. Onda je bilo nasnimavanja - Borut Činč i Polde Poljanšek. Sami smo sve radili, nismo imali nikakvog producenta, zato smo i najviše pažnje posvetili miksanju.

Radilo se u "Akademiku".

Bili smo veoma zadovoljni radom u studiju. I sa kvalitetom studija i sa snimateljem, to je za prvi LP ... i u ovom studiju ... pa verovatno se moglo bolje snimiti - uvek se može bolje. Ipak, sve smo sami radili i sve to po prvi put.

Ali u tome je čar - uradi sam. Onda je tvoja ploča baš tvoj proizvod i to je sigurno najbitnije.

Prvi čovek našeg punka ne krije zadovoljstvo i ljubav za ono što radi. 

U njegovim rečima i ponašanju nema nikakvog samoljublja ili hvalisavosti. Mirno i razložno govori o stavovima grupe.

U suštini je velika suprotnost prema energičnom i živahnom "frontmanu" sa scene.

- Na moju primedbu da je punk u stvari izraz mladih iz visokourbanih sredina, rekao je:

- Da, to je sigurno tako. Ja sad ne znam zašto, ali to je sigurno. Ističu se i ukazuje se na probleme koji proizilaze iz takvih sredina.

Muzika kao i ostale oblasti stvaralaštva nastaju na različite načine. Nekome je potrebno puno vremena dok dođe do zrele ideje, nekome to opet ide daleko lakše i brže. 

Punk je upravo revalorizirao direktnost nastanka i prenošenja poruka.



Reggae je ono što smo hteli da dohvatimo



Naša muzika nastaje sasvim različito.

Uzmimo recimo "Mi smo na liniji" i "Metka" za koje sam ja napisao tekstove.

Za njih sam ja dao i osnovu na gitari. Onda to dođe do Duleta i ostalih i oni to razviju ...

Dosta stvari je Dule sam radio ... Ili recimo "Civili In Vojaki" - Miha je došao i rekao da ima gotovu muziku a ja sam baš tada čitao neke nove Gregine tekstove među kojima je bila i ova stvar.

I onda baš kako sam je prvi put otpevao - tako je i ostala.




Sigurno ste primetili da veliki broj svetskih grupa u poslednje vreme sve češće stavlja reggae stvari na svoje ploče. 

I to ne samo grupe novog talasa već i velika svetska imena.

Tako je postalo jasno da je muzika sa Jamajke izvršila najsnažniji uticaj u drugoj polovini sedamdesetih. 

Naravno, ni naše grupe nisu ostale po strani - Bijelo Dugme, Zlatni prsti, Prljavo kazalište pa i Pankrti napravili su pokušaje u tom pravcu.

- Reggae je uvek bio ono što smo hteli da dohvatimo. Svirali smo ga još na prvim koncertima. Imali smo jednu stvar u tom fazonu, zvala se "Porno projektor" i meni se dosta dopadala u takvom izvođenju ... možda ćemo to još ponekad i izvesti.

Tako uvek smo nešto imali... ali sa "Ljubicom" je došao Dule - nije ni znao da je napravio reggae, ali tako je ispalo ...

Posle nekoliko prvih slušanja album Pankrta me je dosta podsetio na prvenac Clasha

Po tematici, formi i intenzitetu.

Pero se sa takvom konstatacijom nije sasvim složio.

- Prvo, imam dve gitare kao i oni, pa to verovatno može muzički dosta slično izgledati. Ali, vidiš ja mislim da Mitja nikada nije slušao Clash. Sigurno, mislim, naši tekstovi i ponašanje na sceni je drugačije.

Clash su suviše ozbiljni, dok su Pistolsi pak bili previše neozbiljni... Možda su oni bili baš neozbiljni u dobrom smislu. Oni su išli u totalni razvrat. Tako smo išli i mi sa "Vodenim pištoljima" - to je jedna grupa u kojoj peva Grega a tu je i Pero Mlakar (slovenački pesnik i upravnik ŠKUC-a) - ja sam lupao bubnjeve, a imali smo jednu stvar - "Totalni razvrat"...

Možda je osobina naših tekstova dosta slična Clashu, ali mi radimo ove stvari sa malo više humora nego Clash - barem hoćemo to da radimo.

Oni su tradicionalno politički bend dok mi nismo isključivo to.


Pero - fascinantan na sceni



Gotovo svi predstavnici "novog talasa" u Engleskoj su listom izjavljivali da su najveće uticaje na njih izvršili rani Stonesi, Lou Reed, Bowie i Roxy Music

Uostalom kada se slušaju nove ploče stvari postaju jasne.

Interesantno je da se paralelna stvar desila i sa predstavnicima našeg "novog talasa".

- Ja sam muziku počeo da slušam sa Stonesima. "Aftermath" je bio prvi album koji sam čuo. Među prvim singlovima koje sam dobio bili su i Cream sa "I Feel Free".




Ali to nisam toliko voleo. Doduše nešto malo manje od Stonesa voleo sam i slušao Kinkse. Imao sam puno njihovih ploča. A onda negde oko 1968. skoro sam raskinuo sa rockom - tada sam prešao na blues i country ...

I onda je došlo ono pravo bitno razdovlje, pojava Lou Reeda.

On je bio tip koji me je najviše sludeo do punka.

Od Bowiea smo nešto čak i svirali, a i Roxy su tu takođe bili. 

Mislim, ja i danas slušam sve i svašta - od Johnnyja Casha do Boba Dylana, ali barem na mene najviše su uticali Kinksi i Lou Reed. Pa, možda i Bryan Ferry

Ostali u bendu ne slušaju puno ploča. A onda je došao punk ...

Pankrte sam drugi put video na koncertu u Zagrebu pred sam kraj prošle godine. 

Imao sam utisak da su oni od punk grupe prerasli u pravi, čvrsti i energični rock bend. Njihovo ponašanje na sceni na momente je dosta podsećalo na Rolling Stones.

- Aha, možda, pa verovatno su svi punkeri želeli da u početku imaju snagu i žestinu kakvu su imali prvi rock'n'roll bendovi. Stonesi iz šezdesetih. Pa tako možda i mi. Ja sam Stonese video tek u Zagrebu. Znam da tako ne izgledamo... ali, možda, znaš, scena je ista - ti kažeš dvojica gitarista, pevač, a sigurno i nismo nikada ni bili, barem po znanju i manifestiranju, totalni punkeri. 

Uvek smo hteli da imamo slobodniju platformu - punk je ipak preuzak.

Nas niko nije pitao, recimo 1978. godine da li smo punk grupa, o nama su govorili - TO JE PUNK GRUPA.

Ali, ako bi nas iko pitao šta smo u stvari, rekli bismo - MI SMO PANKRTI.

Pankrti znači kopilad - ali ne samo u odnosu na rock ili društvo, već i na punk.

Sinovi punka ...

Mislim da je zbilja tako - radimo stvari koje nam pašu, koje nam se sviđaju.

Možda smo 1977. išli na štos, ali za tri godine to bi bila samo igra - znaš, uvek iste finte. Znaš, ne ide to...

Pero Lovšin je na sceni fascinantan. 

"Enfant terrible" domaćeg rocka vizuelizuje tekstove koje peva na vrlo ubedljiv način.

- Kao da igra ulogu umetnika luđaka?

- Pa, to je uloga rock'n'roll pevača - umetnik-ludak, zar ne?

Ja na sceni i ne igram. Mi ništa unapred ne pripremamo - dođemo i to uradimo. Hteli smo se tako uvežbati da barem sviramo stvar za stvar, bez pauze.

Jedanput smo baš hteli da smislimo šou, ali do toga nikada nije došlo. Ponekad idemo na scenu bez ikakvog prethodnog dogovora.

Kad god se dogovaramo to ti je - ajde, de, de, de ... i tako (smeh), odemo gore i radimo što radimo. Ja uvek kažem dobro je, barem refren svi pevamo ...

- Na kraju bilo je zanimljivo čuti kako Pankrti sami gledaju na sopstvenu budućnost. Kako i kojim pravcima misle da nastave?

- Evo, mi sada ne znamo u kome ćemo pravcu dalje ići. Svirat' ćemo gde sviramo a onda će doć šta će doć. Okej, ja sam napravio nekoliko novih stvari - jedan komad u Lou Reed fazonu koji će verovatno ići na singl. Sada pre mog odlaska pripremamo jedan singl koji bi izašao negde na jesen.

Sviraćemo ono što budemo hteli.

Na sledećim koncertima sviraćemo najverovatnije sa Činčom i Poljanšekom, pa će možda neke nove ideje baš odatle poteći. Možda više saksofona ubuduće, ili nešto tako. Ali, sigurno ostajemo u rock'n'rollu. Temeljna orijentacija sigurno ostaje ista. Jer, nismo ni do kraja završili ono što smo hteli. Ima još toliko nerealizovanih ideja...

Razgovarao: Momčilo Rajin, obrada: Yugopapir (Džuboks, maj 1980.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)