Bata Kovač (2/2): Kad si mlad, ispravno je biti entuzijasta bez kompromisa, kao što su Bajaga i EKV


Potpuno su u pravu, na primer, Ekatarina Velika ili Bajaga što rade ono što rade, jer samo u tim godinama to mogu i nikada više. Sa druge strane je cela plejada nas, da tako kažem, starih rockera, i niko od nas nije ostao na izvornim idejama. Svi smo mi bili priterani uza zid da činimo kompromise. Pogledaj Dadu Topića, Janeza Bončinu, mene. Oni koji nas zbog toga napadaju zaboravljaju da mi stariji imamo porodice i da mora od nečega da se živi 


Jul 1986: Već gotovo četvrt veka Kornelije-Bata Kovač pliva u matici muzičkih zbivanja kod nas. Hvaljen i osporavan, proglašavan istovremeno za Mocarta i Salijerija naše savremene muzike, Bata u svakom slučaju važi za izuzetnu pojavu. Omiljeno književno delo ovog čoveka koji se rodio u Nišu, detinjstvo proveo u Subotici, studentske dane u Sarajevu, a zrele godine provodi u Beogradu je "Ispovest jednog mangupa" Sergeja Jesenjina. Povod za razgovor je izlazak njegovog drugog samostalnog albuma "Sampled Moonlight", a teme su klasične... 



Drugi deo razgovora





I dalje sam odlazio u radnju kod Boba Starsa i učestvovao u jam-session svirkama.

Stalno je svraćao Rik Vejkman i isprobavao nove klavijature.

Između ostalog učestvovao sam i na audiciji za grupu Pitera Gebrijela.

Čudan je to tip.

Došao je u radnju i zamišljeno ćutao u jednom ćošku.

Ja sam svirao sa njegovim ljudima čitav sat.

Očigledno mu se dopalo, jer ako ne zadovoljavaš, svirka ne traje duže od pet minuta.

Na kraju, onako tajanstven, obrijane glave, došao je do mene i počeo da mi na klaviru pokazuje svoju novu stvar.

On, u stvari, i ne zna da svira, već nekako sa tri prsta nabada tonove. 

Shvatih da, u stvari, on ima atmosferu i ideje koje vrede, a da svirački iza njega stoji Lari Fast sa ekipom.

Na žalost, i ovde sam izgubio posao jer sam bio stranac.

Par puta je na te naše svirke dolazio jedan dugajlija sa kačketom i svirao bas.

Meni je baš smetao, jer dok mi sviramo neki bedni A-mol - B-7, on čeprka po C-molu, valjda zato što nema previše sluha.

Posle mesec dana mi kaže Bob Stars da će doći Rodžer Glover da ponovo sviramo.

Ja se nađoh u čudu kad smo mi to ranije svirali zajedno, pa mi Bob reče da je to onaj sa kačketom.

Posle je nastala frka kad je Riči Blekmor tražio klavijaturistu za Rainbow, a Rodžer je insistirao da to budem ja.

Riči me je takođe gledao kod Ardženta u radnji i rekao da sam dobar, ali da nemam imidž kakav mu treba.

- Da li si na kraju primljen u neku grupu i gde si imao prilike da se dokažeš na bini pred publikom?

- Ušao sam u Jenny Darren Band, koji je vodila pevačica u fazonu Megi Bel ili Dženis Džoplin.

Sa njima sam ostao dva i po meseca i odsvirao turneju po južnoj Engleskoj i Severnoj Irskoj.




Bio sam u Belfastu i ostalim "vrućim" mestima. U Londonu smo svirali po pabovima, a najveći uspeh je bila svirka na Reading festivalu.

Na programu smo bili popodne, a zvezde večeri bili su Status Quo.

Dok smo svirali naše stvari sve je bilo u redu, ali kad smo počeli "Stairway To Heaven" - odjednom sam video kako livada ispred mene raste i počinje da "kuva"... 

Taj osećaj ću pamtiti dok sam živ. 

Dženi se dosta trudila i bacakala po sceni, ali je to izazivalo mlake reakcije publike. Valjda je muzika bila prevaziđena. 

Zato sam napustio grupu.

Znao sam se sa Filom Šarpom, jednim od mlađih producenata u kompaniji EMI.

Sa njim sam provodio puno vremena u razgovoru i slušanju muzike.

Često sam mu odnosio snimke mojih stvari.

Znao je da je to dobro, ali je govorio da ne zna kako bi me na pravi način plasirao, govorio je da ne mogu sam, već da nađem ekipu saradnika, jer od solističke karijere, kad neko ima 38 godina, nema puno vajde.

Jednom prilikom mi je puštao snimke nekog meni nepoznatog sastava, koji je zvučao čudno i zanimljivo.

Zvali su se Adam And The Ants.

Godinu dana kasnije, zvao me je na večeru kod njega kući, i tu sam upoznao Adamovog menadžera.

E, pa, moj friend Fil Šarp nije uspeo sa Adamom u svojoj firmi, već ga je nudio drugima, i tako je obio puno pragova.

Tek je na kraju ponudio trake konkurentskoj firmi CBS i uspeo da napravi posao.

Sećam se da sam njihovu muziku slušao onako ovlaš, uz večeru, i da nisam znao dokle će da doguraju.

Jedino znam da se Adamov menadžer jadao kako mu je klijent u depresiji, jer previše godina čeka da mu najzad krene.




Ima još puno epizoda iz perioda mog rada u Engleskoj kojih se uvek rado sećam. Stanovao sam u Čelziju, u jednoj uličici koja preseca Kings Roud.

U istoj ulici je živeo i jedan od članova grupe Sex Pistols. Na svu sreću, njega nisam imao (ne)prilike da upoznam.

U kraju je stanovala i Bjanka Džeger sa kćerkom, a neki Mikov bratanac je sa mojim klinkama išao u školu. Taj kraj je poznat po koncentraciji umetnika i čudnih ljudi.

Moja soba je bila u prizemlju i često sam svirao pored otvorenog prozora.

Jednom kroz prozor proviri jedan Crnja i pita može li da uđe unutra. Ja sam se prvo uplašio, jer tamo ima i suludih tipova, kriminalaca...

Međutim, ipak sam mu rekao da uđe i on je samo sedeo i pomno slušao svirku. Sprijateljili smo se i on je kasnije ponovo svraćao.


Panika od godina



- Zašto si se vratio?

- Zlobnici su odmah rekli:

"Evo ga još jedan Jugović koji je propao u inostranstvu". 

Međutim, po mom kriterijumu, ja sam tamo uspeo.

Za tri godine sam svirao u engleskim grupama, išao po audicijama, snimao u najboljim studijima ("Olympic", "Abbey Road", "Sarm", "Central", "Nova"...) razmenjivao ideje sa ljudima, slušao i gledao kako rade. 

Nisam bio ovaj Kornelije Kovač odavde, ali od ljudi sa kojima sam radio bio sam cenjen. 

Normalno da bih voleo da sam bio sa Pink Floyd, ali nije to tek tako. Ne stiže se na vrh tako brzo.

Posle tri godine, pomalo sam izgubio živce, jer sam još uvek bio mali točkić u mašineriji, dok sam ovde ipak neko.

Poenta je u tome da je tamo neizvesno i posle deset, dvadeset godina da li će neko uspeti.

Možeš da ostaneš šrafčić ceo vek, a možeš da uspeš za pet godina. 

Ta neizvesnost je za mene bila neprihvatljiva, jer sam petnaest godina bio neko i nešto.

Dešavalo se da me pozovu samo da odsviram neki solo uz već gotovu matricu. Daju mi, recimo, šest taktova za solo, a ja i ne saznam za koga sam svirao, ni da li je to ikada izašlo.

Iskreno govoreći, uhvatila me je panika od godina.

Imao sam 38-39 godina i shvatio sam da ne mogu do pedesete da čekam na neki veći uspeh.

Meni bi ležalo da sam neki svetski producent, ali perspektiva za takva mesta jednostavno nije postojala.

To su zatvorene piramide ljudi, nedostupne strancima.

To je kao kada bi kod nas došao neko iz Bugarske i hteo da bude veći producent od Habića, Jappe ili mene.

I tako se vratih, misleći da ću kod kuće sa novim iskustvima i znanjima moći da radim bolje nego ranije.

Na žalost, uslovi u kojima danas radimo isti su kao pre deset godina, ako ne i gori.

Tehnika se nalazi u stanju raspadanja, a ne mogu da se nabave rezervni delovi. Ljudi su apatični i nezainteresovani za posao.

Od nas se još uvek očekuju čuda, da držimo korak sa svetom...


Muzika - hobi, potreba, ljubav, profesija



- Kompromisi - da li su nužno zlo ili jednostavno obavezni sastojak svakog života?

- Cela teorija je u ovome: kad si mlad, imaš osamnaest, devetnaest ili dvadeset pet godina, ispravno je biti entuzijasta bez kompromisa. 

Potpuno su u pravu, na primer, Ekatarina Velika ili Bajaga što rade ono što rade, jer samo u tim godinama to mogu i nikada više. 

Sa druge strane je cela plejada nas, da tako kažem, starih rockera, i niko od nas nije ostao na izvornim idejama. 

Sredina, način života i uslovi rada onemogućili su nas da se držimo onog početnog poleta.

Svi smo mi bili priterani uza zid da činimo kompromise. 

Pogledaj Dadu Topića, Janeza Bončinu, mene...

Oni koji nas zbog toga napadaju zaboravljaju da mi stariji imamo porodice i da mora od nečega da se živi.

Mladi žive kod roditelja, studiraju, pa nisu pritisnuti takvim prozaičnim činjenicama. Dok ne moraju da razmišljaju na ovaj način, mogu sebi da dozvole sve i treba da idu do kraja.

Meni je muzika hobi, ljubav, potreba i profesija.

A da bi živeo od profesije u ma kom poslu, povinuješ se zakonu ponude i potražnje.

Ili imaš robu da prodaš ili nemaš, a to znači - ili jedeš, ili gladuješ.

Prema tome, ti kompromisi koje radim u životu su neizbežni. Jer, da meni petsto hiljada ljudi kupi album "Sampled Moonlight" ništa drugo ne bih radio. (Ili da mu je bilo plaćeno svih petsto hiljada puta koliko su se "Sampled Moonlight" instrumentali koristili u domaćim radio i TV emisijama, reklamama, itd. - op. Y.)




Bio bih u situaciji da radim samo ono što mi se sviđa.

Ja nisam nikada smatrao da sam pogrešno shvaćen i da sam nesrećni umetnik.

Postoje samo dve varijante: ili narod ne može i neće to da shvati, ili to nije dovoljno dobro. Ako nešto ne ide, greška je isključivo do mene.

- Kroz Korni grupu i kasnije, radio si sa puno pevača. Neki od njih, kao Zdravko Čolić, napravili su uspešne solo-karijere, a neki su izgubili kompas. Kako si birao pevače sa kojima si sarađivao i šta je po tebi potrebno za dobrog pevača?

- Nema tu mnogo pametovanja. Odabirao sam ih po nekom senzibilitetu. Meni odgovara emotivan pevač u bilo kom pogledu.

Nije važno da li je više romantičan ili oštar, bitno je da je naglašenih emocija. 

Uvek sam tražio od pevača, i smatram da je ispravno, da ne sme da bude skroman, stidljiv tip.

Pevač mora da ide do daske i u svakom trenutku pred publikom pokaže maltene svoja creva, da publika oseti njegovo srce iznutra, da pokaže najintimniji deo sebe...

Onda će imati uspeha, jer samo tako publika može da mu veruje.

U trenutku kad je na sceni, mora da pokaže da daje sve od sebe, da ne postoji ni delić toga što zadržava za sebe. 

To sam ja govorio svim pevačima sa kojima sam sarađivao, a i dan-danas to pričam mlađima. 

Uspeh rock grupa danas je potvrda ove teorije. Do tog recepta su sami došli i u svakom iole uspešnom sastavu pevač ima bar delić ovih osobina. 

Pevač je lider, obeleženi tip, kako kaže Herman Hese, i tako to mora da bude.

- Od tebe na neki naćin počinje tradicija klavijaturista istaknutih individualaca - bilo u kontekstu grupe, biio samostalno. Posle tebe su došli Tihomir Pop Asanović, Laza Ristovski, Oliver Mandić, Aleksandar Lokner. Mogu li u rock muzici klavijature odneti prevagu nad gitarom?

- Ja bih voleo da klavijaturisti još više dobiju na značaju, da budu još cenjeniji. Međutim, u duhu instrumenta je da ne bude u prvom planu.

Naime, postoji jedna teorija koja kaže da je gitara dostupna vidokrugu slušaoca. 

Publika može da prati kako muzičar svira, kako on nju muči, izvlači tonove.

Klavijaturista je vezan za mesto, ne kreće se. Jedino sa ovim portabl klavijaturama može malo da dobije na mobilnosti, ali vidim da ta moda nije baš osvojila.

Znači, klavijatura na sceni ipak ima statičnu poziciju i nikada neće uzeti primat gitari.

Klavijaturisti imaju najodgovorniji posao u grupi.

Obično je on taj koji je najpismeniji, mora da poznaje aranžiranje, ritam, da uklapa hiljade raznih boja klavijatura sa relativno ograničenim zvucima ostalih instrumenata. 

Gitara ima ili heavy ili akustični zvuk, nema nekog pametovanja.

Voleo bih da ova moja nova ploča podstakne klavijaturiste da rade neku svoju muziku, na način kako klavijature treba da zvuče i vode stvar.


Kuda dalje



- Posle pauze od gotovo deset godina objavio si ploču instrumentalne muzike. Da li si konačno došao do magične formule stapanja komercijale i avangarde?

- Za razliku od ploče "Između svetlosti i tame" na albumu "Sampled Moonlight" ima puno ritma i jednostavnih tema.

U stvari, prva strana, pogotovu numere "Dancing On The White Beach" i "Steel Chicken" nastale su relativno skoro, kada sam u glavi već imao gotov koncept ploče.

Većina kompozicija sa druge strane snimljena je još prošle godine i manje je komunikativna, pa sam uz pomoć ovih svežijih sve uspeo da složim u jednu, nadam se, prihvatljivu celinu.

- Radio si u nekoliko navrata u inostranstvu (Engleska, Španija). Šta mi Jugosloveni imamo da ponudimo Zapadu?

- Ono što me je iznenadilo je da ono što mi nosimo u sebi kao neki etnički šmek ili miris Balkana, odnosno egzotike, njih jednostavno ne zanima. 

Kada sam nudio svoje kompozicije engleskim izdavačima, vrlo često mi se dešavalo da mi kažu kako je to interesantno, ali za Evropu, ne za njih.

Taj odnos često ide do granice nipodaštavanja.

U više mahova mi je rečeno da slušam "Top of the Pops" da bih sagledao kako oni to rade i šta hoće.

Tek kada sam napisao jednu seriju pesama po nekim njihovim kriterijumima izdavač ih je otkupio.

Ne znam da li je ovo što su Divlje jagode uradile ozbiljan posao ili se svelo na nekoliko koncerata i probni rad.

Činjenica je da je teško uspeti tamo, pored gomile talentovanih Engleza, ali i ljudi iz celog sveta koji se tamo skupljaju.

Nije ispravna naša teorija da smo prirodno talentovaniji od drugih i da stvari brže kapiramo.

- Trenutno si uključen u više projekata drugih muzičara i grupa. Gde vidiš svoje mesto danas?

- Ja sam na prvom mestu kompozitor. Zatim sam muzičar, pa tek na kraju producent. Pošto sam kompozitor, nemam više potražnju i mesta, zato što 90 posto programa ispunjavaju grupe, onda se bavim produkcijom.

Bendovi su mala preduzeća koja imaju svog kompozitora, aranžera, tehničara, i ja, kao neko spolja, malo mogu da im ponudim.

Znači, ja mogu samo da radim za pevača, solistu.

Pošto njih trenutno nema, a ne znači da se to vreme neće vratiti, onda kompozitorski aspekt vidim kroz instrumentalnu muziku ili film.

Drugo mesto, muzičar, iskazuje se kroz sviranje na pločama ljudi sa kojima sarađujem. Svirao sam na ploči Riblje čorbe, Bajage, svakog benda koji sam producirao, normalno, u situacijama kada je moja pomoć bila potrebna.

Čak sam sa Bajagom svirao i prvih desetak koncerata.

Mene nije sramota da budem u podređenoj ulozi klavijaturiste Bajaginog sastava. Nije mi teško da sviram u maloj sali, hali, terasi ili najobičnijoj rupi.

Samo treba naći odgovarajuće ljude i priliku.

Na trećem mestu sam producent.

To ne radim zato što sam prinuđen ili što to najviše volim. To, jednostavno, mogu da radim "između ostalog".

Ujedno, to je dobra spona između onoga što želim i volim da radim i savremenih muzičkih događanja.

Ne bih voleo da budem kompozitor prevaziđene generacije koja nema više šta da kaže i ne razume ovo što se dešava. 

Pošto sam i ja bio deo toga, ali u svoje vreme (od 1968. do 1975. godine), ja i dalje osećam tu muziku i volim je.

Putem produkcije, na neki način, pomažem, zabavljam se i tu i tamo radim kao svirač.

Moja veza sa jugoslovenskom rock scenom je preko te produkcije.

Vidim da kolege iz moje generacije ne bi imali živaca da to rade i čude se šta mi to treba.

Smatraju da to nije muzika na nekom nivou, međutim, ja u svemu nađem nešto što vredi.

Ne mora to da bude savršena ritam sekcija. Ja vidim da u gomili tih stvari nešto ne štima. Ali, publika je to primila i njoj to nije bitno.

Zašto bih ja iz neke svoje muzičarske sujete rekao da je to loše i da neću da radim. Ja ću pomoći koliko mogu da to bude bolje u pevanju, u odnosu instrumenata, remiksu...

Jednostavno, ja sam muzički producent, a ne onaj producent u zapadnom smislu koji ulaže pare da bi to prodao.

Ne znači da radim sve i svašta, već gde nađem nešto što me zanima, gde sam sa ljudima već prijatelj, ili kad osetim da nešto može da ispadne dobro, kad voz kreće iz stanice...

Često zli jezici kažu:

"Pa opet se on uvalio".

Nije stvar u tome. Nisam se ja uvalio, već sam osetio da je tu potrebna moja pomoć, a ne da ja to nešto iskoristim za svoje ciljeve.

Dokaz je Bajaga, koji nigde specijalno ne spominje da sam mu ja pomogao.

Spomene me tu i tamo kao producenta, ja sam od toga uzeo neki procenat, ali zbog toga mene masa ne obožava.

Ja se ne zavaravam u smislu "da nije bilo Kovača ne bi bilo Bajage".

Nije to tačno, bio bi opet Bajaga, samo sa nekim drugim producentom. Ja sam se samo našao u pravom momentu na pravom mestu. 

Razgovarao: Srđan Stojanović, obrada: Yugopapir (Rock, jul 1986.)



Kraj 2. dela razgovora - 1. deo je OVDE





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)