Kornelije Kovač, životna priča (1/2): Detinjstvo, dečaštvo, mladost, studentske godine u Indeksima

Jul 1986: Već gotovo četvrt veka Kornelije-Bata Kovač pliva u matici muzičkih zbivanja kod nas. 

Hvaljen i osporavan, proglašavan istovremeno za Mocarta i Salijerija naše savremene muzike, Bata u svakom slučaju važi za izuzetnu pojavu. 

Omiljeno književno delo ovog čoveka koji se rodio u Nišu, detinjstvo proveo u Subotici, studentske dane u Sarajevu, a zrele godine provodi u Beogradu je "Ispovest jednog mangupa" Sergeja Jesenjina. 

Povod za razgovor je izlazak njegovog drugog samostalnog albuma "Sampled Moonlight", a teme su klasične...

- Koji je najraniji period tvog bavljenja muzikom?

- Postoji jedno razdoblje na samom početku koje je potpuno nevažno za muzičku scenu. To je doba vežbanja, usavršavanja tehnike na klaviru, prvih samostalnih kompozicija, aranžmana.

Išao sam u srednju muzičku školu i svirao samo klasiku, kada me je drug odveo na predavanje o jazzu.

Za mene je to bio svojevrstan šok, jer je sve bilo nekako čudno, od ritma pa do nesvakidašnjih harmonija. Počeo sam da slušam Dizija Gilespija, Be-bop, cool... istovremeno sam otkrio i Elvisa Preslija i The Hurricanes.




Sećam se stvari "Jailhouse Rock", koja me je palila zbog neke neverovatne energije, spontanosti.

Slušajući Oskara Pitersona i Elvisa, počeo sam i da vežbam na sasvim drugi način, "jeretički" u odnosu na ono što su tražili u školi. Iz tog vremena potiču i moje prve pesme.

Drugi period je Sarajevo, gde sam se upisao na Akademiju.

Tamo sam imao gomilu grupa pre nego što sam ušao u Indexe.

Sećam se jednog napisa u "Svijetu", cela strana, crnim slovima:

"Najzad krenulo".

Tada sam imao neki orkestar sa duvačima i radili smo snimke za Radio Sarajevo, a napis je bio tome posvećen.

Doduše, bilo je tamo i drugih muzičara i svoj dolazak nikako ne bih vezivao za početak scene u Sarajevu, imao sam i jazz trio sa kojim sam svirao na festivalu Bled '63.

Tada je Sveta Jakovljević napisao u "Dugi":

"Skromno, ali muzikalno, debitovao je mladi trio iz Sarajeva. Više od svojih saradnika Kornelije Kovač pokazuje dobre preduslove za dalji razvoj."

Onda je nastao haos i kod nas i u svetu: pojavili su se Beatlesi.

Shvatio sam da je to prava stvar, a ne oni italijanski šlageri prema kojima je bila okrenuta naša scena.

Grupe sa gitarama počele su da niču na sve strane kao pečurke posle kiše.

Kada sam došao u Sarajevo Indexi su već postojali nekoliko godina. Posle probe u "Slogi" (tada popularno sastajalište Sarajlija) ostao sam sa svojim bendom da ih gledam.

Oni probaju na bini pesmu "Naše doba", a ja vidim da se nešto prepiru oko pevanja.

Pošto smo bili prijatelji, Nuno Arnautalić me zapita da nemam neku ideju kako to da se uradi, ja predložih onaj fazon Beatlesa kvarta u tercu, i zazvučalo je dobro.

Zatim su me pozvali da im se pridružim kao član.

Pomislih da je došlo pravo vreme i pristadoh.

Uslov za ulazak je bio da nabavim japanske "Teisco" orgulje.

Repertoar se sastojao od stranih stvari i tek poneke naše. "Pružam ruke" je nastala mnogo kasnije.

- Kakav je bio tvoj prvi susret sa Engleskom?

- Indexi, kao velika grupa, rešili su da krenu preko Lamanša u nabavku instrumenta a i garderobe. Putovalo se brodom. Niko od nas nije znao engleski sem onog: "My name is..."

Pita nas carinik kuda, a mi uglas vičemo:

"Mjuzik!"

Onda se on naroguši jer je pomislio da hoćemo tamo da radimo. U poslednjem trenutku, Boda Kovačević se doseti da vikne "Instruments!" i da pokaže svežanj funti, a za njim i mi ostali.

Carinik je ukapirao, ali mu nije bilo jasno odakle nam toliki keš, jer tamo samo ludi nose keš, normalni koriste čekove i kartice.

Na kraju se nasmeja, reče: "O.K. boys" i otvori nam "vrata raja"...

Prvih pet dana proveli smo u radnji "Makari's Exchange" u Čering Kros Roudu, fascinirani celokupnim asortimanom firme "Vox" koji je tamo bio izložen.

Ja sam kupio orgulje "Vox Continental", a i ostali su se ponovili. Prvi korak po povratku u Sarajevo je bilo slikanje sa novim krpicama i spravama.

Nisam otišao iz Indexa zato što mi je dojadilo. Naprotiv, to je možda najlepše razdoblje mog života, studentske godine. 

Sa njima sam ipak bio samo jedan od članova grupe i neke svoje ideje nisam mogao da isteram do kraja.

Uz to mi je još kao klincu san bio Beograd.

Kao dete, dolazio sam kod ujaka, koji je stanovao na Studentskom trgu.

Noću sam držao prozore otvorene da bih čuo, za mene magični, zvuk trolejbusa. 

To mi je bila neka čežnja da budem blizu tih fascinantnih trolejbusa...


Mitovi i legende



Krajem 1966. otišao sam u vojsku i to je bio rastanak od Sarajeva i Indexa. Oktobra 1968. godine, definitivno sam prešao u Beograd. Tako je započela faza Korni grupe koja je već mnogo puta analizirana i uglavnom je dobro poznata.

Zbog toga bih odmah prešao na jedan okoštali mit o takozvana "dva koloseka". Možda je to moja greška koja se i dan-danas provlači u nekoj istoriji i više ispravke nema. 

Međutim, smatram da je taj "drugi kolosek" (šlagerski ili pop, kako hoćeš) bio na nivou ovoga što radi, recimo, Plavi orkestar danas. 

Mi smo imali hitove, baš kao i oni. 

Zašto je taj drugi aspekt našeg rada manje vredan ili potcenjivan? 

Odgovor je što smo mi istovremeno svirali i tešku muziku. 

Pogrešio sam, verovatno, jer sam mislio da su hitovi bili nužni da bi publiku naterali da čuju tu "težu" muziku, a da bez takvog pristupa ne bismo uopšte prošli.

Ta večita dilema na kraju je i pokopala Korni grupu, jer sam bio nezadovoljan što publika traži više "Trla baba lan" i takve stvari. 

Nas je i disko-kuća forsirala da radimo hitove, a ne ono što smo stvarno želeli. 

Razumem da publika nije mogla da pada u trans kada čuje "talijansku" ploču (The Cornelians "Not An Ordinary Life" - prim. aut.) jer ona i dan-danas zvuči "teško", to je eventualno moglo da prođe u svetu, gde ima više mogućnosti da se publika modelira za ono što hoćeš, pa makar to bilo i komplikovano.

Tako su, na primer, u Italiji radili Premiata Forneria Marconi...

- Kako vam je onda uspelo da pobedite na izbornom takmičenju za "Pesmu Evrovizije" sa pesmom kao što je "Moja generacija"?

- To meni lično nije jasno ni do dana današnjeg. Mislim da je tome kumovao naš pogrešan sistem selekcije.

U tom sklopu pesama na Opatijskom festivalu, naša pesma je bila nešto posebno i morala je da pobedi po kvalitetu.

Međutim ljudi koji su glasali nisu uopšte razmišljali da li je to za Evropu.

Očigledno nije bilo.

Strašno su nas pljuvali u novinama posle te pobede. Sećam se napisa u "TV Novostima":

"Ako Korni grupa želi da uspe na Evroviziji, treba da ih neko dobro okupa i da ih frizer uzme u svoje ruke."

A u Brajtonu su nas čekali Điljola Činkveti sa nekom pesmicom i ABBA sa "Waterloo".

Sa Šveđanima smo čak bili zajedno u garderobi za vreme glasanja.

Iskreno, nisam tada osetio da je to sledeća velika stvar. Ta pesma je bila prosta kao pasulj, simpatična i ništa više.

Oni su tu epizodu zajedničkog praćenja glasanja sa kolegama iz Jugoslavije kasnije pominjali u nekim feljtonima.

Ja samo pomislih:

- Vi odoste, a mi ostadosmo.

Ja, koji pravim jednostavne stvari kao iz rukava, odoh na festival sa onom komplikacijom!

Da sam otišao sa "Trla baba lan" možda bih nešto i uradio...

Smešno je sada da pričam tako, ali tu pesmu uzme jedna Dalida i napravi haos sa njom. Stizale su mi tantijeme iz svih krajeva sveta, od Japana preko Australije do Evrope.




- Zašto nije uspela "italijanska ploča"?

- Puklo je na relaciji naš menadžer - italijanski producent. Tamošnja disko-kuća je jedino ispunila klauzulu da će da izda ploču. Nije je podržala reklamom i krajnji rezultat je samo osam, devet hiljada prodatih albuma.

To ne znači da taj album ne valja.

Taj neuspeh, kao i brajtonska epizoda, bili su neposredni povod da podvučemo crtu posle sedam godina i raspustimo bend.


U zatvorenom krugu



- Pre odlaska u Englesku, postoji jedan period kada si sa šlagerima dobijao sve moguće nagrade na festivalima, ali je propao solo-album "Između svetlosti i tame", kao i pokušaj formiranja supergrupe. Kako tumačiš to razdoblje?

- U to vreme bio sam fan onog Italo-Kanađanina Đina Vanelija. Napravio sam ploču koja je mirisala na taj fazon, ali to je bilo urađeno u vrlo primitivnim uslovima.

"Mini Moog" sam morao da snimam četiri puta da bih dobio onaj masni, polifoni saund.

Ostale klavijature su bile jedan "ARP Omni Strings" i "Hohner" klarinet.

Zvučno, to ipak nije moglo ni da priđe Vaneliju i njegovoj prvoj ploči "Storm And The Sun Up".

On je zadivio muzičke krugove, ali ni do dana današnjeg nije postigao komercijalni uspeh. (Mada je 1984. imao odličan hit singl "Black Cars", jedna od manje eksploatisanih 80's pesama u ovim krajevima - op. Y.)



  

Vratimo se toj nesrećnoj ploči, imao sam problem sa mogućim pevačem. Pošto ja sam nisma pevač, bio sam prinuđen da nađem nekog ko to može da otpeva. Čak sam probao sa Draženom Žankom...

Pošto nikako nije išlo, a već sam bio na snimanju u Zagrebu, otpevao sam sam par stvari.

Mislio sam da će to eventualno proći kao neki "autorski pristup" ali opet je sve bilo komplikovano.

Ploča je naišla na leden prijem, a u Zagrebu i Ljubljani bili su posebno razočarani.

Sloba Konjović mi je održao lekciju napisom u "Politici". Rekao je da je ploča hladna, akademska, a da sam temice sakupio po principu šta mi se našlo pri ruci.

Ja kad vidim da ljudi loše reaguju, jednostavno odustanem od tog projekta, ma koliko dugo sam ga radio. Kao da ga nije ni bilo. Idem dalje jer je glupo čekati.

Onda sam se prešaltovao na festivale i pokazao da onaj komplikator Kornelije može i to da radi.

Kada sam 1978. godine shvatio da ću, poput nekih kolega, postati nešto kao muzički administrator, opet je došlo vreme za promenu.

Pred odlazak u Englesku, pokušao sam da formiram supergrupu, ali sve je propalo zbog Dade Topića.

On nikako nije mogao da se odluči hoće li da zagrize ili ne. Mi smo se svi skupili i počeli sa probama, a njega nije bilo.

Valjda je mislio da ću da ga iskoristim za svoje lične ambicije.

A dogovor je bio da idu najbolje stvari, bez obzira čije su.

Dosta mi je bilo zlobnih opaski još od vremena Korni grupe da sam neki diktator. Jednostavno mi je pukao film, spakovao sam kofere i krenuo za Englesku.

- Da li si imao neke kontakte u Londonu?

- Taj odlazak je bio čisto gastarbajterski. Srećom, imao sam dovoljno para jer se Čolićeva ploča ("Ako priđeš bliže") prodala sjajno.

Krenuo sam sa turističkom grupom u neizvesnost. Znao sam jednog Mišu iz Sarajeva koji je živeo u Londonu, a bio je tehničar Indexa još šezdesetih godina.

Kako sam stigao, okrenuo sam telefon i rekao: 

"Evo me, pomaži!" 

Najteže mi je bilo kad je grupa krenula kući, a ja ostao. 

Zatvorio sam se u hotelsku sobu i tri dana samo spavao.

Miša mi je pronašao Vanču krojača iz Beograda (koji je nekada takođe svirao po beogradskim grupama, a sada živi u Kaliforniji).

On se oduševio što sam došao i počeli smo zajednički da okrećemo telefone - oglase iz "Melody Makera".

On je govorio u moje ime, jer je moj engleski bio užasan, pa sam ja tih dana samo gledao TV i slušao radio da bih učio jezik.

Prva audicija je bila za grupu Lonely Star (da li behu Irci, ne sećam se).

Bili su zadovoljni kako sviram, ali kad su saznali da sam stranac i čuli kako govorim, odmah su se zahvalili.

Više puta sam išao na audicije u radnju Roda Ardženta u Denmark Stritu.

Jedanput, posle okončane svirke, bend se povuče na većanje, a ja i Vančo sedimo i čekamo rezultat.

Onda dođe šef i kaže da su pred velikom dilemom. Ja mu kažem da nisam klinac i da me bez uvijanja ohladi, ali on odgovara da ne znaju šta da rade jer sam suviše dobar za njih. 

Takode su pretpostavljali da bih otišao čim bi mi se ukazala bolja tezga.

Tada se pojavio menadžer radnje Bob Stars i rekao mi da mu se sviđa kako sviram i da kad god hoću dolazim u radnju.

Čak mi je nudio da besplatno uzimam instrumente ako su mi potrebni.

Ja sam to ozbiljno shvatio i od tog dana sam svaki dan bio tamo.

Od toga valjda i potiče ona priča da sam radio kao prodavač instrumenata, jer navodno nisam imao para. 

Tako sam ujedno razbio onu zabludu da su Englezi hladni i zatvoreni tipovi. Zaista sam imao super tretman.

Preko Boba sam dalje uletao u poslove.

- Koje si poznate muzičare sretao i imao priliku da sa njima sviraš?

- Dobijem ja posao u jednoj reklamnoj agenciji. Pogledam po arhivi i vidim trake sa džinglovima na kojima piše "Trevor and Geoff".

Tada sam ukapirao da sam došao na mesto Trevora Horna i Džefa Daunsa, dua The Buggles. Njima je tad krenulo sa pesmom "Video Killed The Radio Star".




Onda sam čuo da su prešli u Yes i ostalo se zna. Mislim da su oni čuli za mene preko one ploče "K2".

Jednom je Džef Dauns svraćao u agenciju, ali već se ponašao kao zvezdaš. Trevora, na žalost, nikada nisam sreo, ali njegov rad pomno pratim i smatram za neki plafon.

Onaj moj snimatelj Bob Pejnter, što je radio Čolića i Idole, sada radi kao demo-snimatelj u produkciji Trevora Horna. 

Radi sa grupama koje Horn ima na nekom širem planu rada za sledećih nekoliko godina. Postao je jedan mali točak u toj hijerarhiji.

Razgovarao: Srđan Stojanović, snimila: Zorica Bajin Đukanović, obrada: Yugopapir (Rock, jul 1986.)



Kraj 1. dela razgovora - 2. deo je OVDE





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)