Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić '86: Crvena jabuka misli dugo da radi, ma šta se ubuduće događalo


Maj 1986: Beogradska filijala "Dalmacijaturista", ekskluzivni promoter grupe Queen u istočnoj Evropi, poziva sve zainteresovane Jugoslovene da na vreme rezervišu ulaznice za koncert Fredija i drugara u Budimpešti 25. i 26. jula, jer postoji mogućnost organizovanog odlaska na isti... Alen Islamović novi je pevač Bijelog dugmeta. Goran Bregović je prethodno detaljno proučio ugovor koji je Alen, kao član Divljih jagoda, potpisao za britanski Logo Records, za vreme njihovog pokušaja da se probiju na UK tržištu - začudo, nijedna stavka mu ne brani da zapeva i u nekoj jugoslovenskoj grupi, a s obzirom da je engleski menadžer Divljih jagoda naš čovek Zak Bošnjak - problema nema... Ni Željko Bebek nije bio daleko od kombinacije da se vrati u Dugme. Evo kako on analizira stanje na domaćoj muzičkoj sceni: "Narodna muzika, protiv koje ja lično nemam ništa, pobeđuje na svim frontovima. Zato što oni imaju jednu Biljanu Jevtić, koja nudi sise u situaciji kada svi tražimo majku. A šta daje rock? Disciplinu kičme, protiv koje takođe nemam ništa, ali koja baca betonske ploče sa vrha svoje zgrade"... Ipak, neće biti da YU rock posle friškog uspona Bajage i Plavog orkestra nije u stanju da "izbaci" još neku grupu koja će prodavati stotine hiljada ploča...

"Ništa nije smišljeno napravljeno. Mi smo htjeli da ocrtamo jasnu generacijsku furku i da na ploči damo stvari u kojima se ljudi mogu naći i koje interesuju ljude. Mi smo htjeli da napravimo jugoslovensku ploču koju će razumjeti raja isto i u Subotici i Splitu, iz Skoplja i Ljubljane kao i raja u Sarajevu" 

Ne zna se pouzdano kakva je jabuka ponuđena Adamu, ali lako je moguće da je bila crvena. Ona sto je Njutnu pala na glavu, opet, možda jeste, a možda i nije bila crvena. Ima još jedna jabuka koja svakako neće ostaviti toliko traga u istoriji civilizacije, ali jabuka o kojoj se ovih dana, bar u krugovima poklonika rocka, najviše priča. Ona, provjereno, jeste crvena - Crvena jabuka, novi visokotiražni dječaci iz Sarajeva čiji album-prvenac nazvan jednostavno "Crvena jabuka", već dvadesetak dana nakon pojavljivanja u prodavnicama, ozbiljno prijeti da postane najznačajniji događaj, bar prvog polugodišta, rockerske 1986. godine. 

Radio stanice su još prije izlaska ploče, dosta rado emitovale "Dirliju", dok se sada na sve strane pjevuše refreni i nekih drugih numera sa albuma kao što su "Sa tvojih usana", "Bježi kišo s prozora", "Učiniću sve da te zadovoljim" ili "Neka se sanja".

Nakon toga sve se razvija po uhodanom receptu: recenzije, intervjui, TV snimanja. 

Taj posao oko neprekidnih gostovanja u medijima uglavnom obavljaju Zlatko Arslanagić - Zlaja (gitara) i Dražen Riči - Para (vokal gitara), pokretači i motorna snaga Crvene jabuke, autori kompletnog materijala na albumu. 

Sami su iznenađeni nastalom situacijom.

Zlaja: Mi smo stvarno iznenađeni jer, možda, u ovako kratkom roku nismo očekivali da nam se dešavaju stvari koje se dešavaju. Nismo očekivali takvu reakciju publike. Ti telefoni koji non-stop zvone. Izgleda da kako smo mi instinktivno napravili ploču, tako se i raja odazvala instinktivno, što je potvrda da je to prava generacijska ploča. 

Ovo je tačno ono osjećanje koje izvire iz pjesme "Neka se sanja", gdje se ruši barijera između snova i stvarnosti, jer još ne možemo da definišemo da li nam prija ta frka. Frka oko telefona sigurno nam ne prija. Kad od sve ove frke ugrabimo malo vremena da budemo kod kuće, neka nama draga raja, s kojom bi da popričamo bar na tri i po sekunde, ne može da nas dobije. Telefoni su stalno zauzeti, to je k'o pošta!

Ako je Crvena jabuka kao bend nova tvorevina, Zlaja i Para poznati su svima koji iole pažljivije prate rock scenu. Bili su članovi stalne postave "Top liste nadrealista". Paru (ili, ako hoćete, Ziju) pamtimo i kao gitaristu Elvisa J. Kurtovića. 

Manje je poznato da su Zlaja i Para i prije Elvisa i "Top liste" svirali u bendu Ozbiljno pitanje koji je već tada imao neke značajne odlike koje karakterišu atmosferu u pjesmama Crvene jabuke. Ova stvar sa Crvenom jabukom je dugo pripremana i nakon raspada Elvisa, ideja o bendu doživljava realizaciju. 

Priča počinje.


Kasetofon firme "bože me sačuvaj"



Zlaja: Maja '85. počeli smo konkretno da radimo na Jabuci. Ranije je sve bilo u idejama, povremenim dogovorima i viđanjima, ali tad je već Jabuka počela da liči na ono što smo htjeli i kako danas izgleda. Onda smo snimili jednu demo-kasetu koju smo ponijeli na more i koju su samo neki naši prijatelji imali priliku da čuju.

Para: Nije sve išlo baš ono s uživanjem. Zlaja ima jedno potkrovlje i tu je ljeti užasno vruće. E tu smo se nas dvojica zabili na jedno dva-tri dana i na nekom kasetofonu firme "bože me sačuvaj" snimili tu kasetu. Uz to se još i njegova stara stalno nervirala što tambura, a ne uči. Tu kasetu sam poslije puštao svom drugu Bašliji, kome se to jako dopalo i čija mi se reakcija učinila baš proročkom, budući da on nije iz tih muzičkih krugova, i tada mi se učinilo da bi to moglo da funkcioniše. 

Zlaja: U Makarskoj, prošlog ljeta, poslije sto godina, sreo sam Žeru (Dražen Žerić - klavijature). U avgustu, nas dvojica smo već u Sarajevu gdje smo sa Darkom (Darko Jelčić - bubnjevi), s kojim sam ja već ranije radio, onako iz zadovoljstva, počeli sa probama.

Para: Zlaja je baš bio navalio da uzmemo Darka, a ja sam rekao kako nema problema, samo nek zna da odsvira prelaz.

Zlaja: Poslednji je došao Aljoša (Aljoša Buha - bas, ex - Kongres) kome se dopala ideja i način kako Jabuka funkcioniše, nama je trebao basista i on je bio ta peteljka kojom je dovršeno formiranje Crvene jabuke.

Još tog maja '85, a pogotovo kada je Jabuka definitivno poprimila oblik kakav danas ima, Sarajevom su počele kružiti razne priče o "novom iznenađenju iz Sarajeva", o tome kako je to bend koji će da "napravi mrak-stvar", pojavili su se i neki napisi u štampi i s neskrivenim zanimanjem se očekivao njihov slijedeći potez. 

A slijedeći potez je bio svakako neočekivan. Bend se povlači iz javnosti i daleko od bilo čijih očiju priprema album. 

Taj rad u strogoj ilegali samo je podgrijao interesovanja, tako da početkom '86. mediji počinju pravi lov na Crvenu jabuku. Prije nego što je publika čula i jednu njihovu pjesmu, dobijaju mjesta u novinama, nastupaju u televizijskom "Noćnom programu" TV Sarajevo (prvom te vrste u istoriji JRT-a), sve smrdi na euforiju.

Počinju nagađanja i, u nekim novinama, neosnovana poređenja sa frkom oko debi albuma nekih drugih bendova, koje ćemo ovaj put izostaviti, jer dogovor je da ne pominjemo imena.

Zlaja: Ko god presluša ploču od prve do zadnje pjesme, jasno mu je da sva takva poredjenja padaju u vodu. Ploča se razlikuje u postavci, u razmišljanju. Još od oktobra '85, neposredno prije odlaska na snimanje ploče, po gradu su kolale raznorazne priče o Jabuci. Pričalo se o toj našoj nerođenoj bebi dok smo se mi tek spremali da je napravimo. Kada su te priče baš uzele maha, kada su se pojavili prvi tekstovi u novinama, mi smo odlučili da cijelu ploču uradimo totalno daleko od očiju javnosti.

Da smo dozvolili ljudima da se petljaju tu oko stvaranja pjesama, svako bi imao neke svoje sugestije i na kraju od toga ne bi ispalo ništa. Ovako smo znali, kada ploča izađe, da će je generacijski raja sto posto shvatiti na pravi način, jer su to njihove teme, slike koje su proizašle iz raje. To je skup iskustava, vinjeta, slika onoga što se svakog trenutka dešava širom Jugoslavije.

To su stvari koje se pričaju na odmorima u školi, po tramvajima, na putovanjima. To je jezik koji je svakome blizak. Ja sam, na primjer refren "Dirlije" čuo od jednog taksiste.

Pored neospornog kvaliteta ne može se zaobići ni činjenica da je Jabuka imala i dosta sreće. Vrlo brzo su pronašli izdavača, obreli se u studiju i dobili, za jedan debi album, zavidan početni tiraž od 60 hiljada primjeraka. 

Sa distribucijom ploča dosta dobro ide, imaju prilično zadovoljavajuće uslove, a vježbaju u sarajevskom "CEDUS-u" (Centar za društvenu djelatnost Univerziteta u Sarajevu). Sve u svemu, teško da bi se mogli požaliti na svoj status.


Sličice koje se sklapaju u jednu celinu



Para: To je rezultat našeg odnosa prema cijeloj stvari. Mi smo puno truda uložili da ploča bude ovakva kakva jeste. Jugoton nas je shvatio na pravi način i logično je da se ostvarila jedna ljudska saradnja. To je primjer da disko kuće hoće da rade i mogu jako dobro da rade, jer je jako malo vremena proteklo od našeg prvog kontakta sa Jugotonom do ulaska u Smolecov studio i susreta sa Jappom kao producentom, pa i do samog izlaska ploče.

Prva pjesma koju su predstavili široj javnosti bio je pilot singl "Dirlija", na osnovu kojeg su ih mnogi brzopleto svrstali u još jedan izdanak novog primitivizma.

Međutim, ni sam "Dirlija", ako se pažljivo sluša, a pogotovo u kontekstu albuma, ne daje povoda za takve usporedbe.

Zlaja: "Dirlija" je bio pilot singl i to je prava jugoslovenska pjesma za ovaj trenutak, ali nije se išlo nikakvom favorizovanju "Dirlije", pogotovo što "Dirlija" u kontekstu cijelog materijala ima neki svoj logičan slijed - zato se i na albumu nalazi tamo gdje jeste. 

Ništa nije smišljeno napravljeno. Mi smo htjeli da ocrtamo jasnu generacijsku furku i da na ploči damo stvari u kojima se ljudi mogu naći i koje interesuju ljude. Svaka pjesma ima svoju atmosferu i za sve momente u kompozicijama koji nekoga mogu asocirati na ovo ili ono su upotrijebljeni zbog te atmosfere. 

Mi smo htjeli da napravimo jugoslovensku ploču koju će razumjeti raja isto i u Subotici i Splitu, iz Skoplja i Ljubljane kao i raja u Sarajevu. 

Sigurno da neko iz Beograda zna o kafani "Arilje" (koju pominjemo u "Emiri") više od Zije koji pjeva o tome. Ali takva kafana, ili "Rio" iz "Mojce", postoji u svakom gradu u Jugoslaviji. 

Pjesme jesu sličice, ali sličice koje se sklapaju u jednu cjelinu i taj kolaž bi i bez jedne jedine od tih sličica bio nepotpun. Svako ko presluša ploču od početka do kraja uočiće taj spoj slika. Sve su to tragovi spleta osjećanja koji te vode kroz jedan dan života. 

Na ploči nema ništa skriveno. Mislim da se bilo ko može jako fino naći u tim osjećanjima, u tom spletu raspoloženja od "Kiše" do "Sto na jednoga", od "Sa tvojih usana" do "Bivše djevojčice, bivši dječaci".

U priči o Crvenoj jabuci nemoguće je ne pomenuti omot. Moglo se očekivati da će ona impozantna i velikom crvenom jabukom oslikana ženska pozadina izazvati različite komentare pa i probleme.

Para: Jednostavno smo se našli na istoj talasnoj dužini sa Davorom (Davor Papić - autor omota) o tome kakav omot želimo, i uradili ga tako. To je samo jedna od mora asocijacija Crvene jabuke. Kad ljudi preslušaju ploču mislim da im je jasno zašto imamo takav omot. Do sada nismo imali nikakvih problema oko omota, a nadam se da ih neće ni biti.

Nakon priče o Crvenoj jabuci svakoga će vjerovatno zanimati kakva je ona u suštini. Kakav ukus u ustima ostavlja.

Zlaja: Crvena jabuka je nekad slatka, nekad kisela, nekad ljuta, nekad gorka, ali je uvijek jedna jedina.

Nakon preslušanog albuma vjerujem da će mnogi dodati: "I nikad trula".

Razgovarao: Amir Misirlić (Rock, maj 1986.)


*****


"Crvena jabuka misli strašno dugo da radi, ma šta se ubuduće događalo. Polako mislimo i na drugu ploču. Razloga za pjesmu uvijek ima. Ili, što bi rek'o Brega: Imam par fraza, al' nemam još ništa zaokruženo u cjelini. Tekstove u posljednji čas pišem"


Kakva je uzročno-posledična veza između Crvene jabuke i novog primitivizma? Je li Crvena jabuka sledeći u nizu sarajevskih bendova sposobnih da iz temelja uzdrmaju jugoslovenski rock'n'roll ili samo hibrid bajatih ideja, načinjen umetnički nevešto, ali zgodan za otimanje para? 

Da li Crvena jabuka bezobzirno prisvaja autentične ideje-vodilje rock'n'rolla šezdesetih godina, ili samo pokušava da u našim uslovima ponovo aktivira njegov pomalo zaboravljeni duh?

Odgovaraju najkompetentniji: gitarista Zlatan Arslanagić - Zlaja i pevač Dražen Ričl - Para, dva čoveka u jednoj duši projekta Crvena jabuka.

KAKO?


Od ideje do realizacije trnovit je i dug put (smeh).

Nas dvojica smo dosta sarađivali i prije Crvene jabuke, najprije u grupi Ozbiljno pitanje (1981 - 82), a zatim na radiju. Pravili smo emisije "Primus", radijsku verziju "Top-liste nadrealista" što je bila inicijalna kapisla za kasniju naglu ekspanziju novog primitivizma.

Radili smo neke songove, zatim rock opere, svašta... Neke od tih stvari kasnije su snimljene i na pločama, prvom albumu Elvisa Kurtovića i prvoj ploči Zabranjenog pušenja.

Poslije toga, sreli smo se u Elvisu, međutim, Zlaja je svirao jako kratko, otišao je u vojsku, ali je na prvoj ploči ostalo par njegovih pjesama, "Kad se babo vrati kući pijan" i "Čiza-viza".

Prošle godine Elvis se raspao i, negdje u maju, počeli su neki razgovori, dogovori. Bilo je nekako logično da, u trenutku kada smo imali više vremena i prostora, usmjerimo svoju energiju na ono što smo htjeli, a to je bila Crvena jabuka.

U septembru konačno smo se okupili u postavi: Dražen Ričl (vokal, gitara), Zlatan Arslanagić (gitara), Aljoša Buha (bas gitara), Dražen Žerić (klavijature) i Darko Jelčić (bubnjevi).


ZAŠTO?



U nama se nakupilo dosta toga što nije funkcionisalo u okvirima novog primitivizma. On uglavnom nije bio rastumačen potrošačima kako je trebalo, sve je ostalo u okvirima šege i zajebancije. Na koncu konca, u jednom vrlo lošem svjetlu.

Brega je im'o jednu šuplju za novi primitivizam. U jednoj TV emisiji čini mi se "Rock oku" rekao je:

"Oni su prva relevantna reakcija na punk". 

Šteta je što mediji nisu obraćali pažnju - ali tada u Sarajevu nisu mogli da znaju da se nešto dešava - kada se u Sarajevu 1982 - 83. dogodila ekspanzija klupske svirke. Nije trebalo kritički prilaziti toj muzici, bio je bitan duh svega toga - sviralo se na dvadesetak mjesta, u malim klubovima koji su mogli da prime po 200 do 500 ljudi.

Događalo se puno toga, bila je baš prava frka.

Glupo je danas opisivati tu atmosferu; to ti je kao neki dobar štos na filmu koji je blentavo prepričavati Ali, valjalo je tu atmosferu pokupiti tada, a ne poslije, kada je sve otišlo na televiziju radio, ploče.

Neko je rekao za Elvisa da nije treb'o da snimi nijednu pesmu. Možda! Vremenom se tu okupila masa ljudi, razvodnilo se prvobitno jezgro...

Neki, kojima je sve to dosadilo, otišli su, a došli su, opet, neki koji s tim nisu imali blage veze, koji nisu imali tri čiste šta se tu dešava, došli su i promenili cijelu stvar. To više nije imalo veze ni sa čm a kamoli sa nekom početnom idejom koja je u samom začetku, vjerovatno, bila strašno zdrava.

Baš nas je prije neki dan zvao neko od beogradskih novinara i pitao za "Top listu nadrealista", ali, kada bi to ponovo pošlo, bio bi to povratak osnovnoj školi. Vremenom su se mnoge stvari istrošile a, sem toga, čovjek uvijek ide naprijed, nije sve skučeno u neke pretince i ladice.

U suštini, nas dvojica smo se uželjeli pjesme. Ono što smo htjeli da radimo sa Jabukom bio je trezveni nastavak ideja nastalih još u okviru one ranije saradnje, još prije novog primitivizma. Sve je to bilo potpuno drugačije i moralo je nekako da se odvoji od svega što se u međuvremenu dogodilo.

U principu, novi primitivizam i Crvena jabuka nisu u nekoj značajnoj vezi. Ali, normalno je da je nešto ostalo. To ti je kao kad si imao neku žensku, pa ti ona nešto ostavi. Neke blage nijanse su ostale, neke najljepše stvari, dugovječnije, čiji rok trajanja nije samo 2 - 3 sedmice ili 2 - 3 godine.


GDE?



U Sarajevu, naravno.

Vidi, nekomunikativnu muziku prave ljudi zatvoreni u jedan krug u kojem se kreću, ali iz njega ne izlaze. Vrlo su isključivi i sve svoje slabosti pripisuju drugima. Dalje, teško se mijenjaju, a bez promjena ne možeš ništa da uradiš, danas nije k'o što je juče bilo.

A Sarajevo je vrlo specifično, kulturno, istorijski, kako god okreneš, to je neka jugoslovenska mjera. Moraš da se krećeš, te pjesme nisu pale s neba.

Postoje ogromne razlike između Beograda i Zagreba, još veće između Beograda, Zagreba i Sarajeva. To je sve totalno drugačije. Nevjerovatna je razlika, isto, između velikih gradova i malih mjesta. Kad odeš u ta mala mjesta, moraš da imaš pjesmu za svakoga.

Pripremajući album, htjeli smo da uradimo ploču koju mi možemo da slušamo. Ali, normalno, nismo je samo za sebe snimali, jer bismo onda nas petorica fino sjeli, napravili jednu kasetu, pozvali prijatelje i slušali je u stanu.

Opet, glupo je što se sada svi hvataju za tiraž, više ne gledaju ni o kome se radi, ni kakve su pjesme.

Koliko smo prodali? Pa, do sada, oko devedeset hiljada.

Bilo je dosta kuknjave u jugoslovenskoj muzici i poslije svega, možda se ipak treba vratiti emocijama, instinktu, samim ljudima. Naše su pjesme, u stvari, pjesme raje; sve što smi mi napravili mogao je da napiše svako iz raje, samo što mi možda, imamo to zrnce da možemo sve da uobličimo.

Takve stvari nalaze se svugdje pod kožom i pravili bi ih svi jugoslovenski bendovi samo kada bi umijeli. Al' treba se kretat' po narodu! Nas, vjerovatno, raduju, uzbuđuju i nerviraju iste stvari kao i druge Jugoslovene.

Niko se od nas ne zatvara u svoju sobu da bi satima meditirao. Kad imaš pjesmu, imaš sve. I onu atmosferu koju, na svu sreću, imamo uvijek na koncertima. Nama je krasno kada se potrefe te dvije stvari, da smo mi zadovoljni pločom i da se ona dobro prodaje.

Sve pametne priče su ispričane; sada treba ići na instinkt. Ljudi su uvijek umijeli da naprave pravi izbor, ne možeš nikome ništa da nametneš, da ga natjeraš da ti kupi ploču ako mu se ne dopada. Drugo, iz iskustva je poznato da više dobijaju pljuvani nego hvaljeni. To je uvijek tako...


OD ČEGA?



Tačno je, stih "i volio bi' umrijeti prije nego ostarim" potiče iz pjesme "My Generation" grupe The Who (1964). Pa, slušaj, to je uvijek aktuelno, samo ga je trebalo vratiti u opticaj, mislim da u posljednje vrijeme podosta tog duha nedostaje.

Vjerovatno ga mlada publika ne poznaje, što je prilično loše.

Ranije su neke stvari mnogo ljepše izgledale. Možda su određenije bile, ali kroz sve te rituale od kraja pedesetih i početka šezdesetih pa do početka osamdesetih, sve je to imalo nekog duha kojeg u posljednje dvije godine naročito nedostaje.

Ovo što se u posljednjih godinu dana događa u Jugoslaviji, što je vraćen taj jugoslovenski duh, možda nije loš pravac. Jer, mi smo, uglavnom uzimali sve sa Zapada, a pošto sada na Zapadu nema ništa, pogotovo u Engleskoj, možda više nema šta da se uzme...

Neki ljudi zamjeraju nam onu Begovu džamiju, bašču, ibrik - kao, dosta je više tih stvari iz našeg lokalnog kolorita. Pa, najblentavije je bježati od svog! Šta ćemo imat' svoje ako svoju pjesmu nemamo! Ta stvar ("Sa tvojih usana") isto bi izgledala i prije i kroz sto godina. Totalno je vanvremenska, možeš da je baciš u bilo koji prostor i da funkcioniše.

Nekome, opet pjesma "On je poput djeteta (100 na jednoga)" liči na ranije radove novoprimitivaca. Ali mi smo tu htjeli pozitivnog junaka. Malo se pretjeralo sa negativcima, veličanjem nekih bandita, gangstera, jalijaša, džibera. Toga je više stvarno dosta.

Trebalo je to provući kroz neku sliku, a ta se atmosfera učinila nekako najpogodnijom.

"Mojca, Mojca" je ljubavna pjesma jer, Slovenke su tako lijepe djevojke... i tako lijepo pričaju (smeh)...

Sve su naše pjesme neka naša iskustva, pa tako i "Mojca". Ta djevojka je stvarno postojala, prezivala se Letnik i upoznao sam je (Zlaja!) dok sam bio u vojsci. (Para: I, šta je bilo sa Mojcom Letnik, ha?) Pa, ništa, tako...

Rif iz pjesme "Satisfaction"? To je onako iskočilo... Stavili smo ga jer nam se dopada. Normalno da nismo pokušali da ga prošvercamo u smislu "neće to niko primjetit". Jebo te, to je isto kao da staviš šešir na glavu i kažeš: "E, ja sam izmislio šešir"!

Preslušaj pjesmu ("Učiniću sve da te zadovoljim") i vidjećeš da je to logičan slijed a ne nešto slijepljeno. Uostalom, čemu toliko lupati glavu oko toga?


DOKLE?



Najesen krećemo na turneju. Pošto nemamo dovoljno materijala, sviraćemo neke pjesme koje nisu ušle na ploču, ali i neke naše obrade, recimo, Jana Hantera. Treba svirati, svuda gdje te ljudi zovu.

Crvena jabuka misli strašno dugo da radi, ma šta se ubuduće događalo. Polako mislimo i na drugu ploču. Razloga za pjesmu uvijek ima. Ili, što bi rek'o Brega: "Imam par fraza, al' nemam još ništa zaokruženo u cjelini. Tekstove u posljednji čas pišem..."

Zabeležio: Dušan Vesić (Rock, jul 1986.)






Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)



Labels: , , , ,