Porodica Hadžimanov/Veletanlić (2. deo): Senka i Zafir sreću Radivoja Koraća (1968)

Plavi vjesnik, jul 1968: Prvi strijelac evropske košarke Radivoj Korać, koji već godinu dana uspješno nosi dres Standarda« iz Liegea, bio je u Sportskom centru u Beogradu domaćin poznatoj pjevačici zabavnih melodija Senki Veletanlić.

- Drago mi je da si došla među sportaše. Slušam te preko radija, a nikad se nismo upoznali, bile su prve riječi Radivoja Koraća, koga svi prijatelji, a i veliki broj gledalaca zovu Žućko. - Na ekranu sam zamijetio da si lijepa, a sad ovako nešto još značajnije: da si veoma draga.

* Pravo da ti kažem, neugodno mi je da razgovaramo stojeći. Moram stajati na prstima, jer si vrlo visok. Kad li si prije toliko narastao! Nije onda ni čudo što si najbolji golgeter, simpatično, u šali, primijetila je Senka.

- Ti si pogriješila. Žućko nije nogometaš, već košarkaš, ispravio je Senku Zafir Hadžimanov, koji je zajedno s nama posjetio košarkaša.

* Da, mislila sam na Holcera i Džajića, naše najbolje nogometaše. Još sam pod dojmom trijumfa iz Firence, nezaboravne utakmice u Kupu evropskih nacija, ispravila se Senka.

- Zar si gledala te utakmice, upitao ju je Žućko.


* Kako da ne! Poslije Firence, gdje smo pobijedili Engleze, postala sam vatreni navijač. Osobito kad igraju Holcer i Džajić. To su divni momci. Alal im vjera!

Žućko je uhvatio Senku za ruku i poveo je na pomoćno igralište. S njima smo pošli i mi: foto-reporter Radivoje Grujić, Zafir Hadžimanov i ja. Očekivali smo demonstraciju košarke. Ali...

* Tko će toliko skočiti! Taj koš je dvostruko viši od mene! Ne mogu. Pomozi mi, bar malo! negodovala je Senka, moleći Žućka da joj pomogne.

- Evo ovako: uhvati loptu, vrati se nekoliko koraka unazad i tada... izbaci loptu u smjeru koša — objašnjavao je pjevačici najbolji poslijeratni strijelac jugoslavenske košarke.

Ne samo da je Senka postigla koš, već je načinila i faul nad Koraćem. Sad je trebalo da se izvede slobodno bacanje. Arbitar je postao Zafir. Dok su stajali jedno uz drugoga, činilo se kao da smo na pravoj utakmici, jer je i Senka na sebi imala državni dres s brojem pet, kao i Korać. Jedina je neobičnost bila u tome što je Korać bio 60 centimetara viši od svoje protivnice.

Nakon skoka Senka je uzdahnula:

* Sad je dosta! Hajdemo da uz limunadu malo porazgovaramo. Zanima me kako ti je u Belgiji,  predložila je Senka.

- Kako izdržavaš naporne turneje kad si premorena, upitao je Korać.

* To je nešto drugo. U Sovjetskom Savezu sam, na primjer, za tri mjeseca pjevala na 105 koncerata,  odgovorila je pjevačica.


Uz limunadu se poveo zanimljiv razgovor: o igranju Radivoja Koraća u Liegeu, i Senkinom pjevanju i njenim gostovanjima.

* Čujem da ti je u Belgiji dobro. Od predsjednika »Standarda« dobio si Volkswagen kao najbolji igrač. Ja to do danas nisam doživjela. Stanuješ u lijepom hotelu i imaš sve uvjete da se posvetiš sportu, rekla je Senka.

- Vidim da dosta znaš o meni. Ali, treba znati da ne sjedim skrštenih ruku. Kao što ti pjevaš, ja igram. Obavezan sam da odlazim na sve treninge i da igram sve utakmice. Nije mi teško, jer volim košarku. Za deset godina igranja u Beogradu nisam zaradio ni dinar. To nisam ni tražio, jer je košarka kod nas amaterski sport. 

Međutim, godine prolaze i treba iskoristiti priliku. Mislim da ja nisam propustio i nastojat ću da iskoristim sve što me očekuje u naredne dvije godine. Bio sam u Sofiji. I tamo, kao u Beogradu i Ljubljani, igrao sam bez dinara naknade. To ne znači da ja tražim da mi se plati, ali smatram da se nepotrebno diže prašina oko toga kako i mi tražimo velike pare.

* To isto govore za nas pjevače. Tačno je da netko zarađuje mnogo, ali isto tako treba znati da sam samo prošle godine pjevala besplatno na oko 50 koncerata,  rekla je Senka.

Uostalom, dosta o tome. Radije recite čitaocima "Plavog", koji prate vaše uspjehe na sportskom i umjetničkom polju, kakvi su vaši planovi za ovo ljeto, pa sve do kraja godine. Koliko mi je poznato, tebe, Senka, za nekoliko dana očekuje turneja po Jugoslaviji, a zatim ćeš sa Zafirom pjevati na moru, a neslužbeno čujem da se spremaš i na snimanje filma. Što je od svega toga tačno?


* U pravu si. Odlazim na »Pjesmu gradova«, turneju što će trajati 20 dana. Nakon toga ću sa Zafirom pjevati u Herceg-Novom, a u septembru ću u filmu Vlade Pavlovića igrati jednu od dviju glavnih ženskih uloga. U planu je i turneja preko Oceana. Ali, o tome drugi put.

A ti, Žućko? Kakvi su tvoji planovi, upitala ga je Senka.

- Vraćam se u Liege, gdje ću ostati još dvije sezone.

* Znači, košarkaši bez tebe odlaze u Meksiko?

- Ako mi uprava »Standarda« dopusti, optutovat ću i ja na Olimpijske igre. To bih uvelike želio, ali ugovor je ugovor. Sve zavisi od Košarkaškog saveza Jugoslavije.

Razgovor se zatim poveo o umjetnosti. Žućko je poznat kao ljubitelj dobre džez muzike. U Beogradu ima veliku kolekciju gramofonskih ploča. Zato ga je Senka upitala:

* Jesi li za vrijeme boravka u Liegeu, upoznao neku od zvijezda zabavne i džez muzike. Koga si slušao?

- Učesnici »Cantagira« iz Italije bili su i u Liegeu. Oduševila me je Rita Pavone. Slušao sam Claudea Francoisa i Otisa Reddinga. Od njih sam doznao da mnogi poznati sastavi kao što su »The Rolling Stones«, a za »Beatlese« se već zna, ploče snimaju u Hollywoodu! Znam da si i ti iznenađena. Ali, oni to opravdavaju izvrsnom tehnikom koja ni od čega stvara izvanredne tonove. A to prodaje ploču.

* Što to vrijedi, žalila se Senka, kad u Jugoslaviji nemamo dobrih snimatelja. Jedan počne snimati, drugi nastavi, a treći završi ploču. Kakva, onda, može i biti ploča kad trojica snimatelja snima 20 minuta muzike? Bolje da i ne govorim o tome!

- Kad je tako, ti se spremi na jednu turneju do Belgije. Vidjela si mnoge zemlje i svagdje si pjevala s velikim uspjehom. Belgija te još nije čula. Dođi i budi moj gost! Upoznat ću te s odgovornima na Radio-Stanici,  pozvao je Žućko Senku.

* Dobro, neću zaboraviti tvoje obećanje. Samo, nemoj da me ne prepoznaš kada dođem!



Džuboks, jul 1968: Kada sam pre nekoliko meseci pisao u Džuboksu o Senki Veletanlić, obećao sam Zafiru da ću njega posebno posetiti. U međuvremenu, Zafir je bio na Kubi i u SSSR  i pripremao šou u beogradskom Ateljeu 212.

* Da počnemo od muzike. Šta snimaš ovih dana?

- Aktivirao sam se „studijski”: snimio sam „Dezerter”, „Soul & Inspiration”, „Balada iz predgrađa” i još neke novije kompozicije. Do kraja meseca treba da pripremim materijal za ploču.

* Slušali smo Bekoa. Koliko se sećam, nameravao si posle koncerta da od njega tražiš autogram?

- Tu nema mesta hipokriziji. Bio sam očaran i nije mi na pamet palo da pomislim kako je nezgodno da kao kakav dečačić tražim potpis. Beko me je podsetio na jedan domaći problem. Nemamo pevača koji bi mogao da drži publiku dva časa i da celo vreme bude na istom nivou. Niko nema takve muzičare, kakve Beko ima.

* Zar nije Đorđe Marjanović uspevao da pun Dom sindikata drži i po dva puta sa istim programom?

- Đoka je to stvarno jedini uspevao, ali je to bilo ,.u ono vreme” kad je publika manje tražila. Danas se publika nalazi na višem nivou i teško je tako nešto postići. Teško je sastaviti ekipu koja bi tražila melodije, koja bi radila scenu i vršila sve druge poslove. Ukratko - koja bi pravila šou. A ako bi se i našla, niko neće da uloži toliko novaca za realizaciju, jer ljudi koji se time bave ne umeju dobro posle da prodaju takav program!

* Ideš li na „gostovanja” ?

- Ja se ne libim tih "tezgi". Ali, veoma je nesimpatično kad se ekipa za takve koncerte sastavlja obično dva dana pred nastup. Tada se u njoj nađu i muzičari čiji se stil razlikuje od stila pevača, a nema vremena za bilo kakva usklađivanja. U takvim prilikama ja lično, ne bih želeo da budem u redovima gledalaca i slušalaca.

* Možda ja i ne pratim pažljivo našu štampu, ali nisam primetio da često pričaš o svom učešću na festivalu u Havani?

- Osećao sam se veoma kolumbovski na Kubi. Od pevača tog stila, ja sam bio prvi koji je posetio Havanu za poslednjih nekoliko godina. Sve mi je bilo izuzetno interesantno. Recimo, prvi susret sa Kubancima. Bili smo zajedno u avionu i kada je došlo do kvara na jednom aerodromu u Kanadi, oni su za tili čas počeli pesmu i igru. To je bila za mene neviđena atmosfera. Sasvim normalno - nemoguće je u takvim prilikama ostati po strani, pa sam se i ja priključio.


* Šta se peva na Kubi ?

- Glavna je „Guantanamera”. To je njihova narodna pesma i može se čuti uvek i na svakom mestu. Interesantno je da je 80 posto kompozicija koje mi znamo kao latinsko-američke, u stvari sa Kube.

* Kako je izgledao festival ?

- Već na samom aerodromu se moglo primetiti da se gostima poklanja velika pažnja. Kubanci su napravili grandiozan i izvanredan festival. I pored savršene organizacije, u njih nema ni trunke profesionalne pokvarenosti. Sve kulturne i javne manifestacije su besplatne, tako da se nismo morali bojati za publiku, iako su centralne priredbe priređivane na velikom bezbol stadionu. Bilo je to 15 dana muzike, ne iz dana u dan, već iz sekunda u sekund.

Kruna svega je bio publicitet. Ja sam, recimo, došao kao potpuno anoniman pevač, a otišao sam kao neko ko ima svoj klub obožavalaca u Havani. Prezadovoljan sam! Poslednjeg dana sam dobio i poziv za sledeći festival, a nedavno su mi tražili i materijal za šou iz Ateljea, pošto sam im pričao o tome. Naročito mi je drago što mogu da ti ispričam jedan kuriozitet u vezi sa mojim boravkom na Kubi.

Posle koncerta, pri izlasku sa stadiona, naišao sam na nekoliko mladića koji su mi prišli i oslovili me na prilično dobrom srpsko-hrvatskom jeziku. Iskreno sam se zaprepastio kad su me zamolili da kao profesionalac kažem, ni manje ni više, nego ko je bolji - ELIPSE ili SILUETE. Možeš zamisliti kako to neverovatno zvuči kad ti takvo pitanje postave hiljadama kilometara od Jugoslavije. Posle su mi objasnili da su naš jezik naučili od nekog Jugoslovena, koji im šalje ploče i „Džuboks magazin”.

* Još ništa nisam čuo o tvom dvomesečnom boravku u Sovjetskom Savezu.

- Odomaćili smo se tamo. Nervira me kad gostovanja naših pevača u SSSR u smatraju kao pečalbu. Još više me ljuti što neki od nas koji gostuju tamo - misle to isto.

* Možda nije najtaktičnije što te pitam, ali, kako tvoja gluma?

- Prošle godine sam snimio dva filma, polagao diplomski iz glume i glumio u jednoj TV-drami. Ove godine bih voleo još više da se angažujem i za to postoje realni izgledi. Želeo bih da igram u pozorištu. Međutim, problem je u tome što se teško može naći pozorište koje bi angažovalo početnika koji postavlja uslove o terminima, jer je zauzet kao pevač. Mada bih, iskreno, za dobru ulogu žrtvovao dosta pevanja.

Borislav Mitrović - Buco




Džuboks, decembar 1968: Senka i Zafir su svakako naš najlepši (i najbolji) par zabavne muzike. Oni su i veoma ozbiljni i svestrani umetnici. Svima nam je još u sećanju izvrsna Senkina interpretacija pesme »Ono što me čini srećnom« na poslednjem Opatijskom festivalu. Sem pevanja, Zafir je pokušao i sa režijom i to dosta uspešno. Ovih dana spremaju iznenađenje za TV gledaoce. Emisija koju upravo snimaju zove se »Buket šansona« i svakako će predstavljati svojevrsnu novinu u našem zabavno-muzičkom životu. Ova emisija će biti pokušaj prezentiranja francuske šansone u njenom najboljem svetlu.


* Zašto ste se odlučili baš za šansone?

- Po našem mišljenju, šansona, i to ona prava, veoma retko je izvođena kod nas. Kad kažemo prava šansona, tu pre svega mislimo na one pesme koje pevaju Brasans, Brel i Aznavur. Vidite - kaže Zafir - kod šansone tekst je uvek primaran, ne muzika. Tako ćemo mi u ovoj emisiji pevati pesme Aragona, Prevera, Kenoa i ostalih. Muzika je samo ilustracija divnih stihova ovih pesnika. (Ovde se naš zajednički razgovor završio. Senka je morala da ode, a Zafir i ja smo nastavili.)

* Izgleda da imate poseban afinitet prema šansonama?

- Da, veoma volim te divne stihove. Oni su neki put toliko specifični da ih je teško i prevesti. Prevode za našu emisiju radio je dramaturg Radio-televizije Miroslav Karaulac. Pošto je i on ljubitelj šansona, dao je vrlo dobre prepeve. Naša želja je da damo što bolju interpretaciju. Inače, aranžmane za kompozicije radio je Vojkan Borisavljević, a režiser je Jovan Ristić. Ova emisija će biti na programu najverovatnije u januaru.

* Sem ove emisije, šta još spremate?

- Senka i ja želimo da svake godine damo nešto novo. Za ovu godinu to je bio naš šou u Ateljeu 212 i zajednička ploča. Za sledeću godinu na TV planiramo nekoliko emisija. »Buket šansona« u stvari predstavlja početak jedne serije. U svakoj emisiji ćemo zastupati drugačiji muzički žanr. Jedanput bi to bio ritam i bluz, drugi put folk, treći »evergreen« i slično. Nadamo se i želimo da ova serija postigne uspeh.

* Hoćemo li vas videti na TV za Novu godinu?

- Hoćete. Na izrazito insistiranje Aleksandra Đorđevića, Senka i ja pevamo u duetu pesmu "Ovaj divni dan". Đorđević, naime, misli da je ova pesma bila najveći događaj protekle godine u našem zabavno-muzičkom životu. 

* Kako odabirate svoj repertoar?

- Danas se pre svega ceni rad. Bitno je postići jedan određen nivo i koliko-toliko približiti se svetskom. Mislim da se naši pevači sada nalaže u prelomnom trenutku. Na našem tržištu ploča može se naći sve više inostranih hitova u originalu. Znači, više nije dovoljno, kao što je to bila praksa do sada, snimiti ploču sa svojom verzijom hita i čekati da uspeh dođe sam. 

Neophodno je raditi što više na kvalitetu, na onom što drugi ne mogu. Meni je važno da se ne stidim svog dela. A da li će ono biti i popularno, ili će se svideti samo užem krugu slušalaca, o tome ja ne odlučujem.



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)