Predrag Stojaković, životna priča: "Predraže, sine, mora li ta Amerika?" - tako je bilo i u stvarnosti




Iz juniora sam prebačen u prvi tim Zvezde kao talentovan momak koji obećava. Jednog jutra se nisam pojavio na treningu. Kada su me po podne pitali gde sam bio, najnormalnije sam odgovorio -  u školi! Uz osmeh, trener me je pitao: "Pa ti još ideš u školu?!"

Rođen sam 9. juna 1977. godine u Slavonskoj Požegi u bivšoj Jugoslaviji. Bio sam veoma mirno i stidljivo dete, privrženo porodici. Slavonska Požega je u to vreme bio lep i prostran gradić za život moje porodice. 

Vikendom smo često odlazili na selo kod bake i deke. To su za mene bili pravi doživljaji. Na selu sam osećao slobodu i voleo sam tamo da se sretnem sa rođacima i prijateljima koji su mojih godina. Roditelji su rodom iz dva susedna sela tako da nam je priroda bila uvek blizu.


Zvezdaš odmalena



Moj, tri godine stariji brat, zove se Nenad. Kada sam se ja rodio lako su mi dali ime jer Nenad i Predrag uvek nekako idu u paketu.

Kao klinac, Nenad me je "mlatio" do momenta dok nisam naglo izrastao, pa se ta situacija preokrenula u moju korist.

To su bile standardne bratske tuče. Ali, među nama je uvek postojala neizmerna ljubav koja se naročito ispoljavala u teškim trenucima. 

Oduvek sam navijao za Zvezdu. 

Među Srbima u Hrvatskoj postojalo je pravilo da se navija za Zvezdu. Znalo se: ako navijaš za Zvezdu onda si Srbin. Ipak, navijanje smatram i naslednim. Tata je navijao za Zvezdu pa sam to video od njega. 

Dok sam kao klinac gledao Divca i Paspalja na televiziji, daleke 1988. godine, često bi me tata pitao: 

"Da li ćemo i tebe, sine, jednog dana gledati na televiziji?" 

Isprobao sam se u gotovo svim sportovima i bio sam veoma povodljivo dete. Gde god bi krenuli moji drugovi i ja sam išao s njima. Trenirao sam karate, odbojku, rukomet, fudbal, da bih na kraju završio u plesnoj školi, po maminoj želji!

Pretpostavljam da je mama doživela neprijatnost s tatom koji nije umeo da pleše pa mi je govorila da je bolje da naučim ples nego da sutradan ostanem bez devojke zbog toga!

Ne mogu da kažem da mi se plesna škola nije isplatila, mada je potrebno da sam u veselom društvu i da se osećam slobodno pa da zaigram.

Mama je uvek bila stroža od tate. I danas je veoma brižna, pa je često brat i ja pitamo da li je zaboravila koliko nam je godina.

Ona nam odmah uzvrati pitanjem da li mi slučajno nismo zaboravili da je ona naša mama! Bez obzira na to gde smo i šta radimo ostalo je pravilo da se svaki dan čujemo telefonom! 

Kada sam došao u Ameriku, živeo sam sam. 

Neko mi je dosađivao telefonom i ja sam ga isključio kako bih mogao da spavam. U međuvremenu, moji su zvali i zabrinuli se što se ne javljam satima. 

Zvali su sve prijatelje koji žive blizu mene da dođu do mog stana i provere da slučajno nisam zaspao uz uključen plin... 

Zato se svaki dan čujemo da ne bi bilo panike.


Košarkaš u autobusu



Imao sam 14 godina kada smo se zbog građanskog rata u Hrvatskoj preselili u Beograd. U glavnom gradu smo ostali dve godine. Bile su to dve prolazne godine za mene. Živeli smo u Zemunu gde sam obišao sve školske dvorane igrajući košarku. 

U školi su otkrili moj talenat i tako je sve počelo. 

Ubrzo sam počeo da igram u juniorima Zvezde. Svaki dan mi je bio isti: škola-autobus-trening. Uvek sam se lako snalazio po gradu jer sam znao kuda ide koji autobus. 

Ni danas ne znam nijednu ulicu u Beogradu. Kada dođem u Beograd vozim auto-trasom kuda idu autobusi koje znam!

Prvi dan u školi mi nije bio toliko zanimljiv jer su svi moji drugari iz komšiluka krenuli zajedno. Zapravo, iz vrtića cela garnitura je krenula u prvi razred. Sve je bilo isto uz malo više obaveza.

Interesantnije mi je bilo kada sam došao u Beograd. Sve mi je bilo nepoznato, bio sam nov, dete iz provincije, drugačije sam govorio.

Doživljavao sam i prijatne i neprijatne situacije.

Bio je to period prilagođavanja, ali bilo je to i veliko iskustvo. Upisao sam se u srednju trgovačku školu misleći da ću nastaviti porodičnu tradiciju. I mama i tata su trgovci, a kasnije je i brat upisao tu školu.

Prvu godinu sam završio redovno, a onda se desila prekretnica u mom životu. 

Iz juniora sam prebačen u prvi tim Zvezde kao talentovan momak koji obećava. 

Jednog jutra se nisam pojavio na treningu. Kada su me po podne pitali gde sam bio, najnormalnije sam odgovorio -  u školi! 

Uz osmeh, trener me je pitao: 

"Pa ti još ideš u školu?!"

Objasnili su mi da ako želim da nastavim s treninzima u prvom timu ne mogu u isto vreme redovno ići u školu. 

Od tada se ceo moj život sveo na klub, treninge i posle treninga, druženje s ljudima iz kluba.


Grčka - nova domovina



Godinu dana sam proveo u prvom timu Zvezde kada sam dobio poziv iz grčkog kluba Paok da tamo nastavim karijeru. Imao sam 16 godina i sa mnom se u Solun preselila cela moja porodica. Ne mogu da kažem da sam ja ostalim članovima diktirao način i mesto života, već me mama nije ispuštala iz ruku! 

U Grčkoj sam proveo najlepše tinejdžerske godine i stekao mnogo prijatelja.

Čak mogu da kažem da imam mnogo više prijatelja u Grčkoj nego ovde.

U početku mi je sporazumevanje bilo problem. Kada sam došao u Paok imao sam sreće što je tamo bilo dosta Srba i grčki gotovo da nisam ni morao da učim. 

Ali, odjednom, nekako preko noći, ostao sam sam u ekipi i bio sam prinuđen da učim jezik. 

Ni danas ne govorim perfektno grčki ali se dobro sporazumevam.

U Paoku sam proveo pet godina. Bilo je tu i lepih i loših iskustava. U privatnom životu sam uživao. Mnogo sam se vezao za Solun.

Nekako, Grčka mi u potpunosti odgovara za život i slobodno mogu da kažem da mi je kao druga domovina!

Kada sam se odselio u Ameriku, odlučio sam da u Solunu kupim stan, gde se svako leto vraćam i provodim neko vreme sa starim društvom. 

U NBA ligu sam stigao kad sam imao 21 godinu. Zvali su me i dve godine ranije, ali nisam prihvatio. Bilo mi je svega 19 godina i zbog svog društva i verovatno tadašnje ludosti to nisam želeo. 

Možda sam tada još bio nesiguran u sebe. 

Ostao sam još dve godine u Paoku što mi je svakako pomoglo da sazrim i u sportu i u životu.


Obećana zemlja



Sa simpatijama se danas sećam kako je bilo dramatično to donošenje odluke - otići u Ameriku ili ne otići! Mama je pokušavala da mi pomogne, pa je predlagala da ipak odem nekud bliže, recimo u Španiju ili Italiju.

Tata nije želeo da se meša i da utiče na mene.

Spakovao sam kofere i proveo nekoliko dana u Beogradu dok ja nisam konačno rešio da putujem preko okeana. 

Zato smo u aktuelnoj televizijskoj reklami snimili mog tatu koji me pita:

"Predraže, sine, mora li ta Amerika?"

Ali, Amerika mi je bila dečački san, a ja sam želeo da jurim svoje snove i ostvarim ih.

Želeo sam i tamo da se oprobam, da se kasnije u životu ne bih kajao.

I isplatilo se. Već pet godina igram u istom klubu Sakramentu.

Tih pet godina je proletelo.

Danas imam punih 26, a mislim da sam stao kod dvadeset prve! A godine prolaze...

U početku mi je u Americi nedostajao nekadašnji način života. Smetala mi je njihova kultura, smetao mi je njihov jezik... 

Tek kada sam kročio na tlo Amerike shvatio sam koliko ja u stvari ne znam engleski! 

Ali, vremenom sam upoznao sve njihovo. Najvažnije je da sam se prilagodio ljudima. 

Grci su nam blizak narod, topao i gostoljubiv, oni su baš kao i mi Srbi. Amerikanci su hladniji, cene ljude po tome šta su i čime se bave. 

Međutim, ta ista Amerika pruža šansu mladim i ambicioznim ljudima. 

Pokušavam da ne pravim planove u životu, ali oni su neminovni. 

Ponekad se zamislim, posmatram svoje prijatelje i razmišljam šta li ću ja raditi u tridesetoj ili trideset petoj godini! 

Onda se trgnem i setim kako Amerikanci imaju onu lepu izreku:

"Enjoy the moment!" 

Trudim se da uživam u svakom trenutku i ne opterećujem se mnogo onim šta će biti sutra. 

Ako nešto treba da se desi - desiće se, ako se pojavi osoba mog života - pojaviće se! 

U stvari, imam jedan plan. 

Šalio sam se u razgovoru sa prijateljima kako ću jednog dana kada završim košarkašku karijeru otići u Solun da tamo živim!

Onda sam pomislio da možda žena mog života neće voleti Solun i Grčku! 

I ne dvoumim se. 

Iako volim Grčku, ispunio bih ženi želju!



Snovi postaju stvarnost



Teško je govoriti o sebi.

Ali, evo šta mogu da kažem: nesuđeni trgovac, skroman tip, druželjubiv i naravno - emotivan! 

Nesebično poklanjam svoje emocije ljudima koji umeju da ih prihvate i uzvrate. 

Kroz život sam naučio da su pojedinci mnogo bitniji od okoline u kojoj živiš, jer je ona često samo privremena. 

Kako godine prolaze, neminovno je da sazrevaš i donosiš sve ispravnije odluke. 

Isto tako, vremenom, uz strpljenje, snovi postaju stvarnost. 

Sećam se kako sam kao klinac gledao Divca na televiziji i divio mu se. Posle nekoliko godina desilo se da iste godine uđemo u isti tim Sakramento. 

Već pet godina igramo zajedno. 

Mnogo mi je pomogao i u košarci i u životu i s ponosom kažem da je Vlade ne samo veliki čovek nego i jedan od mojih najboljih prijatelja!

Zabeležila: Jasmina Antonijević, snimio: Branislav Nacić, obrada: Yugopapir (Huper, 2003.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)