Dušan Bilandžić: O uzrocima ekonomske krize koja potresa jugoslovensko društvo (1987)



Sigurno je da je niz grešaka naprosto napravljeno uslijed odsustva demokratske klime u Jugoslaviji. Jer, niti Savezna skupština, a niti CK SKJ, Privredna komora Jugoslavije, ostale društveno-političke organizacije i njihovi rukovodeći organi na nivou federacije - nitko od njih nije znao da se iza zavjese donose odluke o zaduživanju Jugoslavije! Nitko. Cijela ta stvar sa zaduživanjem izvedena je gotovo ilegalno

Mnogobrojne analize bave se uzrocima aktuelne krize. Pri tome se neki teoretičari vraćaju i dvadesetak godina unazad, sve do privredne reforme. Drugi, pak, tvrde kako je sve započelo upravo napuštanjem te reforme i davanjem određenih ustupaka socijalnom buntu 1968. Naravno, ne smiju se nikako zanemariti i oni koji tvrde kako su osnovni generator krize odnosi uspostavljeni u Jugoslaviji ustavnim amandmanima 1971. kao i Ustavom 1974. odnosno ZUR-om. 

- Kada i čime je, po Vama, sve ovo započelo?

- Još uvijek nije (a trebalo bi svakako) napravljena višeaspektualna analiza grešaka i promašaja koji su generirali postojeće odnose. Te greške se kreću u rasponu od najobičnijih, konvencionalnih, grubih previda u vođenju ekonomske politike pa do strukturno ugrađenih grešaka u sistemu koje zakonito proizvode promašaje. 

Naravno, pri svemu tome postoje i greške čiji je korijen u historijski stvorenom (da li neizbježnom, ne znam) tzv. modelskom načinu mišljenja.

Pod modelskim mišljenjem podrazumijevam onaj oblik mišljenja koji nastaje tako da vodeći vrh društva oblikuje projekciju koja je građena u duhu vladajuće ideologije tog momenta, pa onda vjerujući da se taj ideologijski model zasniva na naučnoj spoznaji, vrši pritisak na društvo da se uklopi, i sistemski i u svakodnevnom ponašanju, upravo u model koji je tog momenta stvoren.

Ako pogledamo s empirijskog nivoa i uzmemo, na primjer, privredu, onda možemo vidjeti (premda na prvi pogled zvuči presmjelo) kako još od 1947. konstantno postoji jedna pogrešna orijentacija, počevši od kursa industrijalizacije iz 1947. pa sve do danas, a i s tendencijom da se takva orijentacija nastavi i dalje ...

- U kojem smislu?

- Prvi petogodišnji plan smo koncipirali kao plan autarkične privrede. Grubo rečeno, to znači da jedna mala zemlja kao što je Jugoslavija treba da kroz proces industrijalizacije, kroz proces pretvaranja zaostale agrarne zemlje, primitivne, vrlo nerazvijene, izgradi i stvori industrijsku strukturu u kojoj se moraju naći gotovo sve grane koje uopće egzistiraju u industrijskom društvu.

Narodskim jezikom rečeno, mislilo se da trebamo proizvoditi sve - od igle pa do lokomotive. 

Nama su Sovjeti iz drugih razloga rekli da nam plan nije dobar.

Prigovarali su nam kako nismo trebali imati u planu određene segmente, dok smo mi poslije Rezolucije Informbiroa tvrdili kako nam oni nisu dali da se razvijamo kao moderna privreda. 

Istina je negdje u sredini. 

To jeste bio megalomanski plan koji je trebao stvoriti strukturu privrede koja nije sposobna za egzistenciju u onom svijetu koji se nakon II svjetskog rata stvarao.

- Čini se da nismo uopće tada respektirali naše komparativne prednosti?

- Ne samo to. Cilj nam je bio da stvorimo sve industrijske grane po uzoru na globalnu svjetsku industriju, naravno, u minijaturi. Uz to radilo se o zatvorenoj samostalnoj privredi. Prva korekcija te koncepcije je učinjena pod prinudom, bolje rečeno blokadom Istoka.

Vidjelo se nakon tri, četiri godine da sve to ne ide, pa se prešlo na sužavanje i to na krupnu kapitalnu izgradnju, da bi se 1955. zaključilo kako moramo napustiti takav koncept i izgraditi novu ekonomsku politiku. 

Došlo je do korekcije u smislu da je smanjen promet primarnog sektora odnosno teške industrije.

No, ostala je autarktičnost.

Zadnji investicijski val od sredine sedamdesetih godina do ekonomske krize karakterističan je po anarhičnom, stihijnom pokretu (mada riječ pokret ne spada u ekonomske kategorije) koji se bazirao na euforičnom cilju da stignemo visoko razvijene zemlje.

Budući su subjekti za donošenje odluka bili decentralizirani na republike, pokrajine, komune poduzeća i sl, svako od tih subjekata išao je za tim da razvija samo sebe, dok se na višem nivou htjela zapravo održati ta ista struktura.

Ali, ta struktura je dobrim dijelom bila neprimjerena i vremenu u kome se živjelo, a posebno neprimjerena jednoj budućoj, modernoj privredi.

Ipak, ima jedan fenomen koji se nigdje u štampi posebno ne apostrofira, a trebalo bi.

Zamislite našu privredu koja živi sa godišnjom transfuzijom stranog kapitala od pet do šest milijardi dolara.

Istine radi, treba kazati kako je naša privreda još od ranije bila sklona dodatnim impulsima sa strane. Sjetimo se samo zapadne pomoći, zatim doznaka naših radnika na privremenom radu u inozemstvu, a prije početka naše ekonomske krize te brojke dostigle su ogromne razmjere - 57 milijardi dolara (27 milijardi sa doznaka i 20 milijardi dolara kredita). 

Sada ta ista privreda ne samo da nema te transfuzije, dodatne akumulacije, već mora vraćati 10 milijardi dolara godišnje duga

Pod tim parametrima gotovo svaka privreda bi kolapsirala. Ipak, to se nije dogodilo ...

- Međutim, ne smiju se zanemariti niti žrtve: veliki pad standarda, rasprodaja nacionalnog dobra, nedostatak akumulacije itd.

- Sasvim tačno.


Strast bez diskusije



- No, da se vratimo na modelski način razmišljanja. Odakle ta želja da se projiciraju modeli koji su objektivno ipak daleko ispred nivoa na kome su društveni odnosi, proizvodne snage i sl. Gdje su korijeni tih stremljenja za koje se moglo pretpostaviti da će u svom totalitetu biti vrlo teško realizirani? Čini se da je to karakteristika većine naših promjena od rata do danas.

- Vodeći ljudi koji su kreirali razvoj našeg društva konstantno su bili pod utjecajem dviju paralelnih svjesti. Jedna je empirijska, praktična, gotovo samorazumljiva. Suština joj je u tome da nikada nije popuštala strast stizanja razvijenih zemalja, kako bi se ostvarilo ono što je pokret još u doba kapitalizma obećao - kada dođemo na vlast mi ćemo razviti proizvodne snage brže nego što to čini buržoazija jer smo naprednije društvo. 

Prema tome, riječ je o ideološkom momentu po kome socijalizam mora biti superioran a priori, bez diskusije. 

Tome treba dodati već spomenuti praktični razlog, empirijski ravan koji se sastoji u tome da se stigne i prestigne kapitalizam kako bi poredak, sistem imali legitimitet u narodu.

Zbog toga su se i pravile ideološke projekcije koje su smjenjivale jedna drugu sve do ZUR-a, odnosno koncepcije udruženog rada. 

Ta koncepcija je sa ideološkog, kao uostalom i s drugih aspekata, vrlo zavodna, atraktivna. 

Rijetko koji čovjek humanističkog opredjeljenja ne bi prihvatio takvu koncepciju. 

Ona je bazirana na tezi kako ćemo biti oslobođeni tiranije zakona vrijednosti tržišta, što znači da nećemo prostituirati ljudske duše da se ne posvete isključivo profitu ili dohotku. 

Drugi cilj koncepcije udruženog rada bio je oslobođenje monopola političke birokracije, na način što će ljudi mimo političke birokracije i mimo zakona vrijednosti stvoriti humane odnose. 

Tako postavljena ideološka formula kada se izvadi iz društvenog realiteta plijeni svakog čovjeka. Izgleda kao čarobni štapić kojeg se treba samo pridržavati i vrlo brzo ćemo stati na zelene grane. 

Slična situacija bila je i u razdoblju od 1946. do 1948. kada se kazalo kako je privatno vlasništvo ne samo izvor eksploatacije čovjeka nad čovjekom, već i izvor imperijalizma, agresije, ratova itd. 

Znači, ukoliko ukinemo taj izvor, onda stvaramo perfektno društvo i to iste noći kada smo izvršili nacionalizaciju. 

Dakle, i ta prva koncepcija kao i koncepcija udruženog rada zapravo su modelski način mišljenja. Modelski u smislu tipičnom za revolucionare - uspostaviti svoju vlast i možemo odmah realizirati svoj tip društva.

- Da li se u svim tim promjenama može izvući jedna zajednička nit, lajtmotiv? Postoji teza kako su se te promjene bazirale često na ideološki gledano, ishodištima koja su jedno drugom suprotstavljena. Sjetimo se samo državnog, birokratskog centralizma u periodu poslije rata i borbe protiv privatnog vlasništva, dok danas imamo opću dezintegraciju s velikim naglaskom kako će nas privatna inicijativa i sitnosopstvenički kapital maltene izvući iz krize.

- Tako je. Međutim, dugoročno gledano, cijeli naš poslijeratni period s aspekta promijena o kojima govorimo, predstavlja, u stvari, klizanje prema onim instrumentima na kojima se razvilo građansko društvo. To je objektivna činjenica.

Uzmimo, na primjer, Borisa Kidriča koji je paradigma za našu ekonomiju.

Boris Kidrič je negdje 1947. u jednom svom radu napisao kako je glavna protivrječnost tog perioda u činjenici što postoje tri sektora - državni, zadružni i privatni.

Ako mi budemo došli do jednog savršenog planiranja, onda će se društvene proturječnosti radikalno smanjiti, gotovo će nestati.

Taj isti Kidrič 1952. kaže da nikakav savršeni plan, postavili bilo koje genije da planiraju, neće doprinjeti prevladavanju protivurječnosti, već je neophodno otvoriti prostor za inicijativu onih koji sudjeluju u stvaranju nacionalnog dohotka.

Kada to prevedemo na jezik političke ekonomije, očito je da se Kidrič vraća reafirmaciji temeljnog zakona kapitalizma - zakona vrijednosti! 

No, poslije njegove smrti, u razdoblju od 1955. pa sve do privredne reforme 1965. bila je prisutna u javnosti svojevrsna kampanja koju je vršio Savez komunista protiv idealiziranja zakona vrijednosti, kao pogrešnog puta. Ponovo je na javnu scenu zakon vrijednosti stupio 1965, a znamo kako je sve to rezultiralo.

Sve to pokušalo se još jednom Dugoročnim programom ekonomske stabilizacije, koji nije ništa drugo nego reafirmacija robne proizvodnje.

To je, zapravo, okretanje prema nekim instrumentima građanskog društva, s tim što mi nismo empirijski dokazali da li aplikacija zakona vrijednosti u uvjetima samoupravljanja i društvenog vlasništva zaista znači kapitalističke društvene odnose. 

Kardelj i Bakarić, a obojica su bili strahovito zagrijani protagonisti stvaranja robno-novčane privrede 1965, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina bili su decidirani u tome kako je daljne razvijanje zakona vrijednosti direktan put u kapital-odnos, u kapitalističke društvene odnose u kojima bi tehnokracija zamjenila buržoaziju.

- Zbog toga ]e privredna reforma pala u vodu?

- Da. Valja naglasiti da ima i onih koji kažu: Vi ste za tržišni mehanizam i robnu proizvodnju do onog momenta dok ona ne ugrozi političku strukturu. 

Čim ona ugrozi političku strukturu, čim tržišna privreda stvori autonomne, samostalne subjekte kao što su radni kolektivi koji u tom mehanizmu više ne ovise o volji političkih struktura, te iste strukture gube svoju moć.

No, kako još uvijek imaju dobar dio te moći, one zaustavljaju proces prelaska privrede na tržišni mehanizam.

Ipak, teza o sigurnom putu u kapitalizam putem primjene, u našim uvjetima, zakona vrijednosti, još nije dokazana. 

Međutim, ima stvari za koje se može i sasvim logički zaključiti kako bi se razvijale. Na primjer, ukoliko bi se zakon vrijednosti primjenio u punoj mjeri to znači da bi svaki kolektiv dijelio sudbinu svojih proizvoda kao da je riječ o privatnom vlasništvu. 

Nadalje, sigurno bi došlo do prestruktuiranja društvene moći, a neizbježno bi bilo i redefinirati položaj sindikata.


Kapitalizam bez buržoazije



- Ako pogledamo promjene u sferi društvenih odnosa od 1965. do danas može se zaključiti kako se smjenjuju dva globalna koncepta koji jedan drugog isključuju. Najprije smo imali privrednu reformu odnosno povratak tržišta i ekonomskih zakonitosti na političku scenu. Slijedi odustajanje i opredjeljivanje za dogovornu ekonomiju odnosno koncepciju udruženog rada. Dugoročni program ekonomske stabilizacije proizvodi povratak ekonomskim zakonitostima u naše "biti ili ne biti". Naravno, uslijedila je Kritička analiza koja ipak nešto drugačije gleda na razvoj našeg sistema. Očito su snage koje zagovaraju te koncepte vrlo jake. Zanima me čiji su izgledi za "pobjedu" veći u toj utakmici?

- U ovoj krizi potrebno je malo ublažiti, relativizirati polemiku oko Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije i Kritičke analize. Tu su stvari polarizirane, a sama polarizacija je zapravo indikator političkih borbi, pa sukobljeni partneri obostrano uveličavaju greške onih drugih. 

Na primjer, u vezi Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije. 

Centralna teza tog programa je reafirmacija ekonomskih zakonitosti, pa se u njemu navodi kako je zakon vrijednosti nezaobilazan kada su ekonomski odnosi u pitanju te da je on put racionalizacije svačijeg rada i svačije aktivnosti. 

Međutim, zbog odnosa političkih snaga u Jugoslaviji, autori Dugoročnog programa nisu odgovorili na centralno pitanje kako to opredjeljenje prema zakonu vrijednosti u praksi realizirati, imajući pri tome u vidu dosadašnju praksu Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i svih drugih socijalističkih zemalja gdje do kraja nigdje to nije osmišljeno niti je do kraja ostvareno. 

Pri davanju odgovora na pitanje praktičnog osmišljavanja tog gromoglasnog opredjeljenja, valja imati u vidu i dosadašnje naše tri reforme - 1950 do 1955, mini-reformu 1961. i 1965. do 1970, od kojih niti jedna nije uspjela preskočiti onu graničnu crtu kada bi mogli reći da je društvo konstituirano na zakonu vrijednosti.

Drugo, a to je i najbitnije, nije jasno da li ta historijski nova situacija zahtjeva konstituiranje jednog novog socijalnog sloja koji bi bio hegemon, nosilac razvoja proizvodnih snaga, ne toliko radi interesa društva, koliko sebe radi!

Također, nije jasno kako bi na sve te promjene reagirale radnička klasa, tehnokracija, a kako politička birokracija.

O svemu tome u Dugoročnom programu nema niti jedne riječi.

Da li sve to znači da stvaramo kapitalizam bez buržoazije? Nema odgovora.

Dugoročni program samo postulira - mi smo napravili grešku što smo odstupili od zakona vrijednosti, pa nam sada valja ići natrag!

Dakle, sam program nije do izvjesne perfekcije izveden da bi suprotna strana mogla s njim polemizirati.

Autori Dugoročnog programa čuvali su se toga zbog odnosa snaga u društvu, jer da su bili kazali takvo što, onda bi protivnici mogli reći kako se radi o ataku na sve ono što smo dosada napravili na konceptu udruženog rada, na razvoju samoupravljanja itd. 

U svoj toj igri ima puno političkog folklora i bala pod maskama.


Svađa oko dohotka



- Rezultat svega je da se isti ljudi istovremeno pozivaju i na koncept udruženog rada i na Dugoročni program kao put izlaska iz aktuelne krize.

- Ako se ta dva koncepta međusobno ne isključuju, ono bar traže neke mostove, "kopče" koji bi ih spajali na empirijskoj ravni. Slično je bilo i sa privrednom reformom 1965. U nju smo išli jednim dijelom iz ideoloških razloga, a s druge strane iz sasvim praktično-vulgamih razloga.

Poznato je da je u to vrijeme bilo strahovitog prelijevanja dohotka iz jedne privredne grane u drugu.

Riječ je bila oko tadašnjih 700 milijardi dinara godišnje.

Ministarstvo financija odnosno Sekretarijat za opće i privredne poslove je oko 20 posto nacionalnog dohotka prelijevao iz jedne privredne grane u drugu.

Zato je i naglašavano prilikom reforme kako je potrebno da zakon vrijednosti sam regulira te odnose.

Kiro Gligorov je u jednom elaboratu u to vrijeme napravio projekciju što bi se dogodilo da smo nastavili tim putem - ispalo je kako bi gotovo pola nacionalnog dohotka trebalo strpati u jedan fond, pa zbog distorzije i deformacija u odnosima između grana, dohodak "pravično" raspoređivati. 

Politička dimenzija te raspodjele dohotka bile su velike svađe, pa kada se zaključilo kako se taj problem ne može riješiti za zelenim stolom u federaciji, pokušalo se pronaći rješenje koje bi izbjeglo arbitriranje 

Očigledno se u reforme vrlo često ulazilo a da sama reforma nije bila razrađena, detaljno proicirana. Razlog tome je vrlo jasan - u takve poteze tjerala nas je nužda.

- Već je više analitičara našeg poslijeratnog razdoblja konstatiralo kako nam je većina prelomnih dokumenata za koje su bile vezane sve promjene i pravci razvoja, uglavnom programatskog tipa sa vrlo apstraktnim i načelnim vizijama koje kao takve obično nisu bile sporne. Međutim, u većini slučajeva nedostajala je tzv. operacionalizacija, odnosno način kako ta opredjeljenja pretočiti u djelatnu, efikasnu praksu koja bi rješavanjem postojećih problema vezala uz sebe velike mase ljudi. U navođenju primjera ne trebamo ići daleko, sjetimo se samo Dugoročnog programa, a ako hoćete i Ustava odnosno ZUR-a. Taj manjak pokušavao se nadoknaditi sintagmom kako je potrebno ostaviti širinu samoj praksi da bi iznašla odgovarajuće modalitete za oživotvorenje temeljnih ideja. Gdje je korijen te pojave?

- Slažem se s vama da većina tih naših značajnih dokumenata nema tu dimenziju operabilnosti o kojoj govorite, a moram otvoreno priznati kako ne znam jednostavno gdje je korijen i uzrok tome. 

Međutim, da vas ne ostavim bez odgovora izreći ću jednu tezu koja mene osobno ne zadovoljava, ali ipak... 

Apstrahirajući detalje i tražeći magistralni, glavni tok našeg razvoja, može se zaključiti kako čitav taj razvoj evo već 36 godina teče pod jednom sviješću koja se svodi na to kako moramo stvoriti društvo probijajući se između istočnog i zapadnog modela. 

Stoga se u svakoj projekciji pokušavalo ugraditi mehanizme koji bi spriječili klizanje društva kako prema istočnom tako i prema zapadnom modelu. 

To praktično znači smanjiti moć državno-partijskog kompleksa (namjerno ne upotrebljavam izraz etatizam jer je preuzak, budući u spomenutom kompleksu participiraju i državni, partijski, sindikalni organi, naučni centri itd, a radi se o relativno vrlo homogenoj strukturi) s jedne strane i skretanja u kapitalizam s druge strane. 

No, kako unutar tog koncepta stoji i težnja ka aplikaciji zakona vrijednosti, to je samim tim ugrađena nužnost aplikacije nekih istrumenata zapadnog modela. 

Jer, tržište je nedvojbena kategorija buržoaskog društva. 

Ali, polazi se od toga da je to neizbježno. 

Suprotno, čini mi se da nije potrebno dokazivati egzistiranje državno-partijskog kompleksa koji očito ima jaku moć. 

Taj element vuče ka istočnom modelu. 

Slijedom toga naš model bi predstavljao određeni mixum compositum u kome ima i elemenata samoupravljanja, i elemenata zapadnog modela, ali i elemenata istočnog modela. 

I zato, probijajući se kroz taj konglomerat, projekcija se uvijek pravi sub speciae da se to nadvlada, dok se u realnom životu isprepliću svi ti elementi. 

Naravno, zadatak projekcije je da odgovori na akutne probleme društva, tako da sam model nije nikada do kraja izveden, jer on u takvim uvjetima to nikada ne može niti biti.


Dugovi iza zavese



- Vezano za prethodno pitanje je i već pomalo proskribirana podjela na reformatore i ustavobranitelje. Po pravima, cijeli koncept zasnovan Ustavom 1974. i ZUR-om loše je zamišljen i praktično neprovediv, a rezultirao je velikim zaostajanjem zemlje u cjelini kao i svekolikom dezintegracijom. Zato je potrebno i sam koncept dovesti u pitanje, kako bi se pronašao drugi, efikasniji i nama primjereniji. Drugi, pak, tvrde kako nismo dali šansu sistemu da uopće zaživi u praksi. Stoga je neophodno najprije stvarno sve to probati realizirati, pa tek tada možemo razgovarati što je valjano, a što ne, naravno ne dovodeći osnovne postulate koncepta u pitanje. Rezultat svega je svojevrsna pat-situacija. Da li mi uopće imamo još vremena za takva "igranja" i prolongiranje suštinskih zahvata za neka bolja, mirnija vremena? I drugo, koji je od navedenih koncepata bliži realizaciji?

- Prethodno bih napomenuo kako obe strane imaju pravo, ali samo djelomično. Ona koja negira vrijednosti sistemu ima u vidu činjenicu da su same perfomance sistema koje razvijaju društvo, vrlo male.

No, ima pravo i ova druga varijanta koja kaže kako smo napravili krajnje grube poteze koji su doveli zemlju u situaciju u kojoj jeste, a u slučaju da, recimo, nismo napravili krupne greške u smislu da nismo napravili nikakve dugove, zatim da nismo imali neprimjeren investicijski val 1976 - 80-te, da nismo pravili toliko promašaja - da li bi sama situacija bila bolja? 

Ljudi koji brane sistem kazali bi kako bi situacija svakako bila mnogo bolja. Ali, na takav odgovor odmah slijedi pitanje da li nas je ipak sam sistem svojim rješenjima tjerao na takve promašaje? 

Djelimično da, djelimično ne. 

Na primjer, sigurno je da je niz grešaka naprosto napravljeno uslijed odsustva demokratske klime u Jugoslaviji. 

Jer, niti Savezna skupština, a niti CK SKJ, Privredna komora Jugoslavije, ostale društveno-političke organizacije i njihovi rukovodeći organi na nivou federacije - nitko od njih nije znao da se iza zavjese donose odluke o zaduživanju Jugoslavije! 

Nitko. 

Cijela ta stvar sa zaduživanjem izvedena je gotovo ilegalno. 

Demokratska rasprava o tom problemu u pravo vrijeme - recimo u Skupštini SFRJ - nije se dozvolila jer se strahovalo da će ljudi ideje o stizanju i prestizanju drugih zemalja blokirati ...

- Prisutno je i drugačije gledanje na uzroke našeg "buma" u zaduživanju u inostranstvu. Kako smo, naime, omogućili velikom broju subjekata, počev od radne organizacije, da se mogu samostalno i bez ičijeg znanja pojaviti na "brisanom prostoru" zvanom svjetsko tržište i zadužiti se, onda nije ni čudno što nitko to nije mogao kontrolirati. Drugim riječima, nedostatak jednog integrativnog elementa u sistemu morao je tako rezultirati, dok je s druge strane Jugoslavija bila garant za vraćanje kredita.

- To je istina. Ipak, odgovoriti se može i kontratezom, za koju ne tvrdim da je opravdana. Svi oni koji su išli vani zaduživati se, odlazili u svjetske banke kako bi prigrlili kapital, imali su intimnu misao: "to će netko drugi platiti!".

Sve i da su griješili, iza tih ljudi stajalo je cijelo društvo.

Riječ je o izopačenoj samostalnosti - pravu da se napravi greška, a da drugi snosi posljedice takvog ponašanja.

U modernoj privredi subjekt koji ima samostalnost mora da snosi i konzekvence za vlastite promašaje a ne da mu ih neko drugi socijalizira.

- Poznati su i podaci kako neke federalne jedinice imaju vanjski dug u visini svoje trostruke akumulacije. Što je generiralo takav jedan ekonomski apsurd?

- Na žalost, taj "dosije" našeg zaduživanja nije u cijelosti otvoren javnosti. Međutim, uvjerenje te iste javnosti je da su republike podjelile prava na zaduživanje, a da nijedna republika, koristeći svoju državnost, nije smetala drugoj pri zaduživanju, što je normalno, rezultiralo zajedničkom štetom!

- Koliko je tadašnji plan razvoja Jugoslavije od 1976 - 80. odgovoran za takav razvoj situacije? Inače, da li plan kao nezaobilazna kategorija svake moderne ekonomije može pripomoći da se prevaziđe posvemašnja dezintegracija na jugoslovenskom planu?

- Danas, post festum, može se slobodno reći kako sam plan nije tada imao nikakvog uticaja na razvoj. Bio je potpuno irelevantan. Radilo se o općim rezolucijama gdje se upotrebljavao jezik koji nije niti obavezujući, a niti se njime moglo interevenirati u društveni život.

- Koliko smo pouke iz svih tih iskustava izvukli?

- Još uvijek ne u dovoljnoj mjeri. Mislim da možda treba proći još neko vrijeme, godinu ili dvije, kako bi se ljudi uvjerili u potrebu, nužnost, neophodnost nekih zaokreta. Kojih i kakvih, sigurno će rezultirati iz te svijesti koja se naglo mijenja. 

Ništa se tako brzo u Jugoslaviji ne mijenja kao društvena svijest i prošlost, ako hoćete.


Utopija nekih levičara



- Na koje društvene snage treba pri tim zaokretima računati?

- To i jeste najteže pitanje, i apsolutno najveći problem. Čak sam i mišljenja da postojeći dug koji imamo prema inozemstvu možemo uz veće ili manje napore savladati. 

Ali, očigledno je da nam je za kompletna rješenja potrebno mnogo više uma i srca, a taj um i srce valjda se, na žalost, plaćaju krvavim i gorkim iskustvima.

No, da se vratim na vaše konkretno pitanje.

Nosilac tih zaokreta svakako bi morale biti subjektivne snage.

Međutim, te snage su još uvijek u velikoj mjeri blokirane, pa u tom slučaju ne mogu biti nosioci proboja.

Naravno, riječ je organizaciono-formalnom gledištu.

S druge strane, ako pogledamo sa sociološkog gledišta koja bi to socijalna kategorija trebala biti promotor zaokreta i koja bi, sebe radi stvari vukla naprijed, onda proizlazi da ne posjedujemo neke društvene strukture kao što je američki management, koji inače vuče taj tip društva naprijed.

Bez primisli da zagovaram takav tip rješenja, moram naglasiti da je sociološki gledano nekoliko stotina hiljada ljudi koji rade u jugoslavenskoj privredi, a radi se o organizatorima, stručnjacima, rukovodećim ljudima itd, po prirodi društvene diobe rada ili da upotrijebim ideološku frazu, po osnovi "društvenog zaduženja" - prvi su pozvani da kreiraju put izlaska iz postojeće krize ...

- Da li to znači da je potrebno mijenjati i naše dosadašnje predodžbe o radničkoj klasi?

Apsolutno. Svjestan sam činjenice kako ideje i koncepcije realiziraju mase, posebno radništvo.

Ali, očekivati da će radnici, spontano kao klasa izvući stvari je iluzija. 

Radnici imaju dva načina da stvari izvuku.

Jedan je svojevrstan stihijski pritisak koji bi, otprilike, nosio zahtjev za daleko većim osobnim dohocima, odnosno da rukovodeći ljudi organiziraju društvo, proizvodnju tehnologiju na način da radnicima garantiraju daleko bolji ekonomski položaj.

Taj pritisak bio bi sličan pritisku radničke klase u klasičnom tipu kapitalizma (pitanje je da li danas uopće možemo govoriti o prisutnosti takvog pritiska u suvremenom kapitalizmu) gdje porastom profitne stope radnici putem sindikata inzistiraju na povećanju najamnine.

Čim je najamnina veća, smanjuje se i profitna stopa, što primorava tehnostrukture ka daljnoj ekspanziji radi povećanja profitne stope. 

Riječ je zapravo o klasnoj "igri". Može li se kod nas nešto slično očekivati? Sporadičnih pritisaka takvog tipa imamo, ali o osmišljenom klasnom pritisku s razvijenom klasnom sviješću, teško se može govoriti.

Drugi način je da radnička klasa na teorijskom nivou dođe do stanovitog "otkrića", što inače zagovaraju neki naši ljevičari, odnosno da putem protesta protiv postojećih odnosa sama osmisli odgovarajući društveni model.

No, to mi se čini krajnje utopijskim.

- Ne pominjete i konzervativni aspekt djelovanja radničke klase. Dobar dio teoretičara tvrdi kako je naša radnička klasa čak i pristalica statusa quo, a neki explicitno govore i o savezu između radništva i elite?

- Da. Istina je da je radnička klasa kod nas podržavala samoupravljanje. Ali, s druge strane pokazivala je i izvjesnu sklonost da stvari rješava na prečac. A to znači da je bila spremna podržati egzistiranje statusa quo.

Ipak, da se vratim našim poslovodnim strukturama.

Radi se o "šarolikom društvu" koje još nije u dovoljnoj mjeri izgradilo vlastiti identitet.

Među njima ima i veliki broj tzv. birokrata u privredi, u kojima nema one "prometejske vatre" kako bi razvijali stvari, a imaju razvijenu tendenciju da budu gazde. 

Dakle, nemamo poslovodne strukture koje bi odgovarale konceptu samoupravljanja, jer nisu u dovoljnoj mjeri nezavisne, niti kreativne.

- Kada je u pitanju SKJ, susrećemo se sa dvije vrste tendencija. Određeni, čak i rukovodeći, ljudi zagovaraju povratak nekim starim, napuštenim oblicima rada. ali ne samo kao metodi, više kao određenom elitističkom tipu partije rukovodećeg tipa, "ljudima posebnog kova" i sl. Završni čin tog koncepta je da "Partija uzme stvar u svoje ruke!". Druga linija očituje se u zalaganju ka otvaranju SK svim naprednim idejama i ljudima, koji apriorno ne moraju biti i članovi SK, što se često tumači i svojevrsnim političkim pluralizmom. U tom kontekstu, zbog čega se više ne inzistira na "Pravcima razvoja ..." i Kardeljevoj, ali ne samo njegovoj, koncepciji SK u odnosima sa drugim subjektivnim snagama. Drugim riječima, kakva je uloga Saveza komunista ovdje i danas?

- Teško je na to pitanje odgovoriti. Mogu vam ponuditi samo određene lamentacije iz historije ...

Nema pokreta, a to znači niti partije, bez programa. 

Svaki komunistički pokret je monolitan u onoj mjeri koliko interiorizira u svojoj svijesti identifikaciju tog programa sa samim sobom.

Recimo, komunistički pokret u Jugoslaviji za vrijeme revolucije imao je program oslobođenje zemlje od okupatora i stvaranje novog društva.

Na tom programu je stvoreno jedinstvo pokreta. 

Poslije oslobođenja program je bio industrijalizacija zemlje i stvaranje novog modela društva.

Uslijedio je sukob sa Staljinom u kojem jedan dio pokreta otpada, no, preostali dio još se više homogenizira.

Zatim vrijeme čini svoje i revolucionarna diktatura se počinje demokratizirati u smislu otvaranja mogućnosti artikulacije posebnih interesa. 

Koncept je bio da se što više ljudi angažira na provedbi i realizaciji tih posebnih parcijalnih interesa što dovodi do rastakanja samog programa, monolitne svijesti.

Stoga, ne može se reći kako mi nemamo program, ali on cijelo vrijeme zapravo koleba između nekoliko praktičnih solucija.

Na očiglednom sukobu interesa koji se očituje upravo kroz spomenuta kolebanja, SK gubi svoj avangardizam i mogućnost angažmana ljudi na tome.

Od VI Kongresa pa do danas uvijek imamo jednu istu tezu - otvorimo se, demokratizirajmo se, nemojmo biti sektaši i sl. - a da istovremno imamo strah da bi to bilo dalje rastakanje onoga dijelića što smo jedva sačuvali od stare monolitnosti. Ipak, čini mi se da neumitno sazrijeva svijest da je i u toj sferi potrebno napraviti prelom. Kakav, to je veoma teško reći...

Razgovarao: Ljubiša Drageljević, foto: Aleksandar Kavić, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1987.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)