Anton Marti, omiljeni režiser Televizije Zagreb: Ma ko to kaze da ne znam rvatski? (1968)

Da kojim slučajem živite u Austriji ili Italiji i gledate neku jugoslavensku TV-emisiju, imali biste vrlo dobro mišljenje o TV industriji u SFRJ. Naime, TV centri ulažu velike napore u ostvarenju onih emisija što ih nude na prodaju u druge zemlje. Koliko ja znam situaciju, kvaliteta jugoslavenskog TV-programa u cjelini i u evropskim relacijama dolazi na ljestvici odmah iza Engleske i Italije

Masarykova 25, četvrti kat desno. Kromirana tablica: Anton Marti, režiser. Pozvonio sam. Bilo je osam sati ujutro.

- A, si došel. Je u redu - pojavila se Tonijeva raščupana plava u prozorskom okviru vrata. Bio je još u pidžami.

Uvela me je njegova punica, objašnjavajući mi:

- Što mislite, kako je to kad rade svake noći do dva? Sinoć je Elis cijela desna strana odrvenjela. Mislila je da je "šlagirana".

Na trenutak sam sam u sobi, a onda ulazi Martijeva supruga Elis:

- Zar vas je u osam sati ujutro pozvao? Moj bože, taj čovjek je izgubio svaki pojam o vremenu.

Nešto slično ponavlja u predsoblju, pa Marti ulazi, gestikulirajući s parom crnih cipela u rukama:

- A kad sam ga mogao pozvati? Kad već nemam vremena da se razgovaram uz jedna večera, ćemo razgovarati uz doručak. Kod mene je problem vaki. Ovaj mjesec imam jako ludnicu. Šta kažeš?

Tata samo radi

Električni brijaći aparat bruji.

- Ništa ne kažeš? Je dobro... Inače uvijek nađem vremena i za intervju i za sve. U Beogradu režiram "West Side Story". Za mene, od moj fah, kako bi reko, koji ja inače radim, najteška stvar koja sam u moja karijera radio. Na isti čas radim s poslom na TV.

Spominjući televiziju, ušutio je. 

Očito je u mislima počeo režirati scenu što je za sat vremena treba da snima u TV-studiju. Te trenutke odsutnosti, koji su kod Martija česti, mnogi pogrešno nazivaju rastresenošću. To je moć koncentracije koja potiskuje sve ostalo.

Ovog trenutka Marti je obukao svečano večernje odijelo, premda je jutro.

- Se obučem ujutro u plavo - pogađa Marti o čemu razmišljam - jer mi navečer kamerad ima fešta. Ne stignem doći kući da se presvučem. Moja asistent dobio sin. Mali ima mjesec i više dani. Nismo dosad to stigli od posao.

Njegov sin Alceo ovako to objašnjava:

- Tata samo radi, nikad nije s nama.

- Si čula, Elis, što kaže moja sin?

- Ima pravo.

- Alceo ima šest... ne ... pet i pol godina ...

- Marti, sram te bilo, ne znaš ni koliko ti sin ima godina! - protestira iz druge sobe supruga Elis.

- Ma sam reko ...

- Ima malo više od šest godina. Zaboravio si kad mu je bio šesti rođendan.

Mali Alceo mi objašnjava:

- Vidiš, ovaj akvarij mi je ujak napravio. Vidiš, ova velika riba je muškarac. I ono tamo je mali muškarac. Ženska riba je umrla. Rodila je mlade. Sad će muškarac roditi pa će biti sve puno malih ribica.

- Da znate kakvu je priču izdiktirao svojoj drugarici u dječjem vrtiću. Sad će biti objavljena u časopisu "Polet". Svi su bili iznenađeni. Njegova drugarica mi je rekla: "Vi uopće ne poznate svoje dijete!" Stvarno, kad bih ga i upoznala?

I supruga Elis također radi na televiziji: sekretarica je režije.

- Čiji članak? Alceov u "Poletu"? - prvi put i Marti čuje za tu novost.

- Nikad vremena, nikakva porodična života, ničega! Na kraju se pitaš: zašto?

Punica ga brižljivo ispituje:

- Jeste li sutra u Zagrebu? Da znam radi ručka.

- Ne. Ili sam u Ljubljana, ili u Beograd.

Poslije nekoliko međugradskih razgovora definitivno utvrđuje:

- Sutra sam u Ljubljana.

Ovih dana bi zamalo nadmašio samog sebe. 

Budući da režira TV-prijenos festivala "Zagreb 68", trebalo je da noću putuje spavaćim kolima za Beograd, da održi pokus u kazalištu i da se vrati poslijepodnevnim avionom u Zagreb. 

Odustao je, ne zbog toga što bi to bilo fizički neizdrživo, već zbog nepouzdanosti prijevoznih sredstava. 

Mršav i krhak, odakle li crpe tu silnu energiju?

- Čir je moderna bolest. Ga ima ko puno radi i ko ne radi. Nisam od oni koji mnogo boli... Ti pitaš mene šta ja imam od takvi život. A jesi pitao ovaj reporter od "Jučer, danas, sutra"? Ili kamermana koji je došao iz Splita, a čeka ga putni nalog za Beograd.

A ti? Si se pita za sebe? Stalno te vidim okolo. Kad si onda doma?

A kirurgi u bolnica, koji su non-stop tamo? A se on čudi mene!

Danas čovjek koji hoće stvarno nešto od sebe dati, mora i te kako raditi, dragi moj!

Namještaj sobe je iz vremena kad je tempo života bio mnogo mirniji. 

Za klavir u kutu najluđi ritam u njegovim mladim danima bio je valcer.

Tu je moje mjesto

- Nemojte gledati okolo - moli me Elis. - Sve je tako. Mi rijetko primamo goste. Moja mama je divna i dobra, ali mi jednostavno nemamo gdje pozvati ljude. Toliko nas pozivaju svuda, a mi odbijamo, jer ne možemo uzvratiti pozivom. 

Mama, tata, brat, Toni, Alceo i ja. U divnoj gužvi stanujemo! 

Ljudi misle kako dobro zarađujemo. U redu, ja nemam problema s tim mogu li jedan mjesec kupiti cipele ili ne mogu. Imamo i automobil. Ali za stan treba mnogo više novaca!

Toni mi pokazuje hrpu pisama koja mu je jučer stigla.

- Kad se objavila adresa u "Studio" sam dobio i po dvesto pismi u jedan dan. A neki hvale, neki kaže sam kretino...

Neobičan način njegova govora na televiziji su već odavno nazvali "Marti-jezik". 

Zvuči simpatično i toliko karakteristično da ga je nemoguće zamisliti bez te njegove "mane". Ali, mnogi mu gledaoci zamjeravaju što se nije potrudio da savlada materinji jezik. 

Marti se ljuti :

- Ma ko to kaze da ne znam rvatski? Dosta dobro govorim slovenski. Sigurno akcenti nisu najboljši. To je dosta teško. Nisam imao ni godinu dana kad sam došao u Trst. 

Rođen sam u Labinu, zapravo Sv. Nedelja. Škole sam išao u Italija. Završio sam Academia dramatica u Rim. Mama je Slovenka, tata Istrijon. Čovjek je vezan od zemlja u koja je dobio kultura.

I de facto, ja sam živio u Trstu u Circolo Sloveni. I kad je bilo zabranjeno. Zato smo i u zatvoru bili.

Kad je Istra bila Jugoslavija, sam se vratio. Tu je moje mjesto... 

A bio sam sve. I glumac, i plesač, i pjevač. Imam svestrano izobrazbo ... Elis, daj nađi ono stvar...

Elis, sekretarica u TV-studiju i supruga kod kuće:

- Doma je još gore. Ništa ne zna. Sve dođe mene pitati. Više posla oko njega, nego oko Alcea. Vidite koliko svi plešemo oko njega! Svi mu žele olakšati posao.

Nekoliko trenutaka nakon togo Elis je sjela za volan sportskog "Taunusa".

- On da vozi? Došao bi na križanje i počeo dirigirati:

"Ti ćeš tu stati, ti radiš ovako, a ja onda tu prolazim." 

Ni govora! Previše ga volim da ga pustim za volan!

- To mi je najdraga srce moje - zadovoljno se smiješi Toni.

Zabeležio: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, X 1968.)

*****

Prijenosi festivala zabavne muzike, zabavno-muzičke emisije studija Zagreb i studija Ljubljane, brojne TV-igre i nebrojene druge TV-emisije ili događaji, godinama su prenošeni na naše male ekrane dirigentskom palicom jednog od najpopularnijih TV-režisera Anton Marti.

U posljednjem pregledu pošte najviše čitalaca "Plavog vjesnika" predložilo je Antona Martija kao gosta rubrike "Sve o zvijezdama".

Pitanja ovom popularnom režiseru postavili su naši čitaoci: Agneza Fišer, Subotica, Jadranko Limić, Šibenik, Enio Rendić, Pula, Jasmina Rakić, Raša, Dalibor Majdić, Banjaluka, Franjo Pipinić, Brezice, Darko Stolar, Zagreb, Nevenka Bajdić, Split, Duško Bihorac, Crikvenica i Nives Deković, Zagreb.

Slijede pitanja čitalaca "Plavog vjesnika" i odgovori Antona Martija:

Rad u okviru mogućnosti

- Možda je moje pitanje pomalo čudno, ali odgovorite mi: koliko spavate u prosjeku? Čitao sam negdje o vašoj "superproduktivnosti", stalnim putovanjima i obavezama u raznim TV-centrima. Ne plašite li se posljedica za zdravije?

- Kriva informacija. Radim koliko mogu "supernormalno". U usporedbi s onima koji rade "superpremalo", možda se moja produktivnost čini velika, ali vjerujte, u skladu je s mojim mogućnostima. Spavam dovoljno...

- Maturant sam i još nisam donio konačnu odluku o budućem zvanju. Ako se, na primjer, odlučim za režiserski posao na TV, kakav put moram proći da bih postao dobar režiser? Hvala na odgovoru, koji će zacijelo zanimati i brojne druge čitaoce "Plavca".

- Da biste postali "dobar režiser", potrebno je steći visoko obrazovanje: poznavanje umjetnosti, povijesti, muzike, literature, kazališta i filozofije. Ako mislite da to možete, upišite se na Akademiju za kazališnu umjetnost, film i televiziju. 

Prije toga razmislite imate li brzu moć zapažanja za zbivanja oko sebe...

- Poneki događaji iz djetinjstva rezerviraju svoje "pravo" da budu njegovani kroz čitav život kao drage uspomene. Dopustite pitanje: koja vam je uspomena iz djetinjstva najdraža? Koristim priliku da vam poželim još bezbroj režija za našu televiziju.

- Hvala na dobrim željama. Moje djetinjstvo nije obilovalo radosnim trenucima, ali sam ipak ponio u ozbiljan život pokoju dragu uspomenu. Najdraža? Možda ona iz vremena kad sam imao deset godina.

Na ulici sam našao goluba s ranjenom nogom i ozljedom na glavi. Tako je tužno izgledao ... 

Ponio sam ga kući i nakon nekoliko dana njege moj je novi prijatelj ozdravio.

Došao je trenutak rastanka. Kad je odletio, shvatio sam koliko sam izgubio. Pa ipak, bio sam sretan što sam mu pomogao da se vrati u svoj svijet visina.

- Molim vas za iskreni odgovor: jeste li zadovoljni pozivom režisera? Jeste li postali režiser po vlastitoj želji, ili su taj put odredile slučajne okolnosti? Koje su pozitivne, a koje negativne strane tog poziva?

- Iskreno: zadovoljan sam! Poziv režisera nije bio predviđen u mojim životnim planovima. Dakle, dogodilo se to slučajno. Ukazano mi je povjerenje da u kazalištu zamijenim oboljelog režisera.

Rezultat je bio dobar i tako sam preuzeo ulogu redovitog dirigenta scena.

Slijedile su režije na radiju, zatim na televiziji i u dokumentarnom filmu.

Pozitivne strane tog poziva? To što volim taj posao, a kad se nešto radi s voljom i ljubavlju nema negativnih strana. Bar ne u značajnijem obimu.

Saobraćaj "kida živce"

- U našoj rubrici "Sve o zvijezdama" postalo je pravilo da se naši "izabranici" predstave kratkom biografijom. Jeste li raspoloženi da udovoljite tom pravilu? Recite nam nešto o sebi. Gdje i kada ste rođeni, jeste li oženjeni, što posebno volite, a što vam "kida živce"?

- Rođen sam 1925. godine u Labinu. Otac mi je bio rudar, a poginuo je u rudarskoj nesreći tri mjeseca prije mog rođenja. Oženjen sam: imam sedmogodišnjeg sina Alcea i 14-godišnju kćerku Magdu.

Posebno volim djecu, literaturu, planinarenje i skijanje.

Živce mi "kida" saobraćaj u Zagrebu. Imam kola, ali sam odustao da se vozim zagrebačkim ulicama...

- Koliko mi je poznato, režiser vrši izbor glumaca. Vjerojatno to važi i za televizijska ostvarenja. Ako je to tačno, imate li posebnih problema u izboru umjetničke ekipe, s obzirom na činjenicu da televizija nema vlastite glumačke ansamble?

- U pravu ste s vašim pretpostavkama. U izboru glumaca ima problema. Evo zašto: dobri glumci su angažirani na radiju, na snimanju filmova... Ali, ako se planovi snimanja dobro usklade s raspoloživim terminima, problem ipak završava "hepiendom".

- Vi ste očito dobar poznavalac prilika na našoj i talijanskoj televiziji. Možete li nam odgovoriti koje su bitne razlike između televizije naših južnih susjeda i naše TV-industrije? Čestitam na brojnim dobrim emisijama što ste ih režirali za naš mali ekran.

- Zadovoljan sam što su vam se svidjele "brojne emisije" koje sam režirao, jer priznanje gledalaca najveća je nagrada. Pitate za razliku...

Da kojim slučajem živite u Austriji ili Italiji i gledate neku jugoslavensku TV-emisiju, imali biste vrlo dobro mišljenje o TV industriji u SFRJ. 

Naime, TV centri ulažu velike napore u ostvarenju onih emisija što ih nude na prodaju u druge zemlje.

Koliko ja znam situaciju, kvaliteta jugoslavenskog TV-programa u cjelini i u evropskim relacijama dolazi na ljestvici odmah iza Engleske i Italije.

Rekao sam program u cjelini.

Nova serija "TV magazina"

- Sigurna sam da ima djevojaka koje pokušavaju na razne načine da vam se "nametnu" za poneku epizodnu ulogu ili statiranje. Kako se "snalazite" u tim situacijama? Jeste li energični ili ste žrtva južnjačkog temperamenta?

- Upoznajte se sa situacijom na licu mjesta. Javite se na prvi natječaj što će ga objaviti televizija. Energičan sam i temperamentan, ali nemam vremena da budem "žrtva južnjačkog temperamenta".

- Kakva je razlika između termina "režiser" i onog "TV realizacija"? Ovu sam informaciju i prije tražio, ali sam dobio razne odgovore. Evo prilike za najmjerodavniju izjavu. Hvala!

- Jeste li gledali prijenos festivala kajkavske popijevke iz Krapine? To je bila TV realizacija (tehnička intervencija). Televizija je prenosila događaj što su ga drugi kreirali. U ovom slučaju organizacioni odbor festivala "Krapina 68". Naše su kamere bile registrator tog događaja. 

Obratno: jeste li gledali emisije "TV magazin"? Na špici emisije pisalo je "režiser". Znači, to je... tu čitavu emisiju kreirala je režija.

- Možemo li malo zaviriti u vaše planove? Spremate li nam nešto veliko za naše male ekrane?

- Upravo sam završio prvu jugoslavensku TV seriju u boji od osam epizoda pod zajedničkim nazivom "Malo za res malo za šalu". Ovu ćemo seriju gledati na malom ekranu u studenom. Istodobno zajedno s Mariom Bogliunijem i Pajom Kanižajem spremam novu seriju zabavno-muzičkih emisija. Nešto kao "TV magazin".

Obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, mart 1968.)

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)

http://www.facebook.com/yugopapir

https://twitter.com/Yugopapir