Aleksandar Saša Habić, jedan od najboljih YU rock producenata: O Bajagi, Bebeku, narodnjacima... (1987)

Novembar 1987: Da su nam studiji drugačiji nego oni u svetu, stara je priča. Po čemu su nam muzičari specifični, objašnjava Aleksandar Saša Habić, jedan od najboljih producenata u jugoslovenskoj rock produkciji.

- U nastajanju ploče postoje tri činioca od odlučujućeg značaja: autor (i), svirači i producent. Da li je najbolje da oni budu u čisto profesionalnom odnosu, ili je...

- Ne, meni je bolje da sa čovekom sa kojim radim imam prvo privatan kontakt, pa tek onda profesionalan. Postoji gomila vibracija koje su važne u odnosu dveju osoba, i ako su već uspostavljene u privatnoj relaciji one onda doprinose jednom finijem razumevanju u stvarima bitnim za posao. 

Reči ništa ne znače, ili ne znače u ovom poslu kojim se mi bavimo. Mnogo je bolje da čoveka znaš privatno, da ti privatno čak odgovara, onda možeš bolje da sarađuješ.

- Ili onda dolaziš u opasnost da budeš subjektivan?

- Da, ali uvek kada radiš, hteo ne hteo - uvek si subjektivan. Uvek. Šta god radiš, to prolazi kroz tvoju privatnu objektivnost. Tvoju, znači subjektivnu. Zato ja ipak više volim kada sam s čovekom već proveo izvesno vreme, kada to nije ono čisto profesionalno "taka-taka-taka", onda "do viđenja - do viđenja".

Mada mogu i tako, nije mi problem, ali mislim da finije stvari mogu da se urade kada nekoga znaš.

- Drugi bitan odnos je onaj između producenta i snimatelja. Ti si sa Đorđem Petrovićem taj odnos doveo valjda do savršenstva?

- Da, on i ja smo u divnom braku, ali ne radim isključivo sa Đorđem, on ima i svoje projekte koje radi bez mene i ja svoje bez njega, pa se tako dešava da ne možemo da sinhronizujemo vremena.

Ali najviše volim sa njim da radim, jer nas dvojica više nemamo šta da pričamo, u smislu "daj mi sad ovo" ili "probaj ovako", on vrlo precizno zna šta ja želim, mi pričamo u nekim bojama...

- Reci mi...

- Hoću i ovo da kažem; ja volim Đorđa!

- Priznaješ?

- Da, s punom odgovornošću!


Žao mi je što je Bebek prošao tako...



- Dobro, sad mi reci da li znaš bar približan broj projekata koje si do sada uradio?

- Veruj mi da ne znam... Nemam pojma, pre nekog vremena sam morao da regulišem neke stvari za staž pa sam onda počeo da se prisećam, da nabrajam stvari koje sam radio i nisam mogao svega da se setim, al' ono čega sam se setio bilo je tri stranice samo naslova.

- Iz te mase, da li postoje oni koje ti smatraš svojim posebno uspelim produkcijama?

- Meni je Bajaga dobar, njegove dve ploče su dobre.




Dobar je jedan Škripac, Bebek je dobar, Bebek je odličan, žao mi je što je prošao tako, to nije zbog mog dela posla već zbog cele one frke koja se tada digla oko njega, kao i zbog raznih drugih stvari oko kojih su se potrudili drugi ljudi.





- Kakva je i da li je adekvatna nagrada koju dobijaš za svu kreativnost i trud koji tvoj posao zahteva, i koji ti ulažes?

- Pa, znam da će zvučati smešno i lažno, ali jedina prava nagrada može da bude lična satisfakcija da si nešto dobro uradio. Otrcano je to što pričam, ali najveću nagradu ja sam sebi dajem kada sam zadovoljan urađenim poslom.

I šta ima posle toga?

Da, ima i novca ponekad, normalno...


Ne umem da radim narodnu muziku



- Pod nagradom se i podrazumevao prvenstveno novac.

- Znam, shvatio sam... Ali nije to toliko velika lova, jer tiraži zabavne muzike, ja to tako zovem, zabavna i narodna muzika, to je moja podela, tiraži su uglavnom mnogo niži nego u narodnoj muzici, sem par bendova i solista.

Velika lova je u narodnoj muzici.

S druge strane, utrošene energije i studijsko vreme su mnogo veći nego kod narodnjaka.

Na primer, radiš mesec dana ploču i ne znam koliko zaradiš... i nikada se ne zna koliko ćeš zaraditi, jer rock muzičari u proseku sviraju lošije od narodnjaka, i slabiji su muzičari, pa je i proces u studiju komplikovaniji, duže traje, radiš mesec i nešto da neko na kraju proda trideset hiljada. 

To nije neka lova.

A mnogo vremena je potrebno i mnogo truda, u odnosu na narodnjake. 

- Da li to znači da bi za veći novac i uz manje truda producirao narodnu muziku?

- Pa, ja ne umem da radim to, ne umem da radim narodnu muziku i mislim da profil čoveka kao što sam ja, govorim o nekom senzibilitetu, nije za narodnu muziku. Ja to ne bih umeo da uradim. 

Jednom prilikom sam zamenjivao Đoleta, kao snimatelj, Đole je kasnio pa da ne čekaju narodnjaci, ja sam seo da snimam. 

Producent je bio neko drugi, nije važno ko, al' čovek mi kaže da premotam foršpil i ja premotam do foršpila prethodne stvari i 'ladno ga pustim, kao da je onaj pravi. 

Mislim, ne mogu, ne razlikujem to, i po senzibilitetu mi ta muzika uopšte ne odgovara. Ja bih to radio kad bih uopšte mogao i kad bi lova bila ta koja me jedino vuče ovom poslu.

- Postoji li nešto zajedničko našim i stranim producentima, s obzirom da u produkciji, našoj i stranoj, ima malo zajedničkih stvari?

- Mi imamo dobre producente koji rade u lošim uslovima, što finansijskim, što tehničkim, što u ljudstvu s kojim raspolažu na snimanju.

Ja sam par puta imao situaciju da kontaktiram sa stranim producentima i ljudi nisu verovali u kojim uslovima se radi u Jugoslaviji!

Po njima je nemoguće da se ploča pop-muzike uradi na takav način, sa tehnikom koju imamo na raspolaganju, bez kompjutera, sa relativno malim brojem sati...

Ne relativno, nego malim brojem sati.

Tamo ljudi po osam meseci snimaju svoju ploču, kod nas kada pređeš sto, stopedeset sati svi te već gledaju u čudu, kao "šta radiš, bre, toliko?"...



Vinil uvek mnogo lošije zvuči od trake



- Sa pojačalima koja bruje, zuje, šušte, sa...

- Ma da! Ili čovek dođe u studio sa gitarom koja nije dobra, koja nije tonirana, sa starim žicama i tako dalje, a on ima para da kupi eventualno dva kompleta žica, a meni za jedno snimanje treba pet kompleta.

Ali čovek nema novca.

Ili Baju kada smo snimali, hteo sam neki bas, nešto, i morali smo da prevrnemo ceo Beograd da bi na kraju jedva našli nešto slično, nešto što samo liči.

Ceo Beograd, glavni grad.

Onda, u Studiju V imaš jedan rever koji radi, i to japanski, rev-7. Svaki privatni studio ima dva takva, a Studio pet - jedan.

Tu kod nas ima strašno puno neke partizanštine, radi se hipi, kao ono "ajmo, guramo, pa koliko može", sve štap i kanap... 

Ali imamo ljude sa dobrim idejama, i to se čuje da su ideje dobre, jer u stvari sve što realizujemo je savršeno realizovano u odnosu na mogućnosti za realizaciju.

- Znači, produkcija je onakva kakva jeste, zvuk na pločama je ovakav zbog manjka tehnike, a ne krivicom producenata?

- Čekaj. Ima razlike između snimka u studiju i ploče. Ploča, znači vinil, uvek mnogo lošije zvuči od trake, zbog toga što je loš granulat, priprema u kadama ne radi se dobro, prljava je masa koja se stavlja, ne ohladi se na vreme nego se topla pakuje u folije, što sve rezultira krčanjem i šuštanjem.

E, ja ne govorim o tome, govorim o traci, a i tu nije kriva samo tehnika. 

Daj mi tri dobra svirača, ja ću u prosečnom osmokanalnom demo-studiju da napravim bolji snimak nego u dvadesetčetvorokanalnom studiju sa osrednjim sviračima.

Jer, muziku ne proizvodi tehnika ni producent, ton proizvode muzičari, gitarista proizvodi iz prsta, iz glave. 

Naši muzičari kada uđu u studio, gomilu stvari, čisto tehničkih stvari za sviranje u studiju ne znaju. 

Nisu ni imali priliku gde da nauče jer svi oni malo vremena provode po studijima. 



Žvake, žvake, žvake...



Čovek, na primer, jednostavno ne proizvodi ton, pravi neke drljave tonove i očekuje da ćeš dugmetom da mu napraviš da zvuči kao ne znam ko.

To je nemoguće, to je žvaka za ludaka, to je bajka, razumeš? 

A studio je jedan rendgen, gde kad ufuraš odmah vidiš ko, kako i koliko zna da svira.

Ja sam godinama pokušavao na svakom projektu gde imam problem sa čovekom, pokušavao sam ono pedagoški "nemoj da premoduliraš žicu", pa "pazi atak desne ruke", pa žvake, žvake, žvake, al' to ne može da se nauči u studiju i studio nije ni mesto za to. 

Želim da kažem da napolju ljudi mnogo bolje sviraju, mnogo više razmišljaju o načinu i tehnici sviranja, o tonu, o svemu. 

Što je i logično, jer je tamo konkurencija u oblasti pop-muzike ogromna, takva ista konkurencija ti je u Jugi u narodnoj muzici. 

Zbog toga naše narodne ploče zvuče odlično, jer ljudi su profesionalci, stalno sviraju, ima ih milijardu harmonikaša i svi su strašni.

- I ploče sviraju svi zajedno, u cugu.

- Da, a u Jugi ne znam da li postoji bend koji može iz cuga da svira svoju ploču. Ne znam, nisam siguran, al' mislim da ne postoji. To važi i za ove vrhunske, isto.

Sem Dugmeta i Čorbe i još možda nekog, rock muzičari se muzikom bave na amaterski način, to su amateri koji žive od toga.

To što ploče zvuče šuplje, to ljudi šuplje sviraju.

- Ako studio nije mesto da muzičar uči da svira, da li je mesto da mu tu nastaju pesme? Gotovo svi dolaze bez gotovog materijala i tek tu...

- Eto to je to, to je to.

- ...i tek tu ga komponuju i time prisiljavaju producenta da i u tome učestvuje.

- Jeste.

- Što niti mu je posao, niti ga za to plaćaju.

- Da. I to u studiju gde stalno kuca satnica. I onda dođe stoti sat, a ti stotog sata nisi ništa uradio jer si pedeset sati radio nešto što se ne radi u studiju.

- A rock, ili zabavna muzika ionako ima neki status siročeta u PGP-u, po terminima koje dobija.

- Uvek se dobijaju najgori termini, noću. Ono što se uhvati preko leta, to je, ostalo je sve narodna muzika. Dvadeset sati se snima narodna muzika, to je neverovatno. Beograd je najveći folklorni centar u Jugoslaviji.

Razgovarala: Biljana Pekušić, obrada: Yugopapir (Rock, novembar 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)