Koncert VIS Idola: Kako je Vlada Divljan uzburkao duhove u Banatskom Brestovcu (1982)



U tom trenutku Srđan Šaper je objavio kraj zvaničnog dela koncerta i ohrabrio publiku da izrazi svoje muzičke želje, jer "sviramo sve!"  Mladi gost Milan je poželeo da čuje pesmu Hanke Paldum "Crne kose", a izvesni Zoran je odabrao obradu "Suzie Q". Zatim se neindetifikovana većina slušalaca izjasnila za "Motore" od Divljih Jagoda ("izli-zane tra-perce, tor-be, ćizmi-ce") 

Idoli su prešli reku, krenuli na severoistok i završili u Banatskom Brestovcu. Lako su stigli, ali su se malo teže vratili. Nije se lako voziti sa isečenim gumama. Između toga desilo se dosta zanimljivih stvari. Između ostalog, identifikovana su oba hipika iz B. Brestovca i otkriveno je da potencijal Idola leži u "Motorima" (kad već sa kombijima nemaju sreće). Ovu reportažu je smislio za vas Predrag Popović, a sve je oslikala Goranka Matić.

Bakićeva ulica, ona ista što se uspavala u "Rusiji", je cvokotala od hladnoće kad smo pre dve nedelje u njoj tražili kuću Nebojše Krstića. Kasnili smo oko pola sata, ali to nije bilo razlog za paniku, jer otkad je Zdenko Kolar u vojsci ni Idole ne grizu takve sitnice: IMV-kombi, u narodu poznat kao "Ko-me-ugasi-taj-je-ugasio" je na mesto sastanka stigao čitavih sat kasnije, pa niko nije ništa rekao. 

U sumrak smo u to čudo utovarili svu opremu i pomislili kako je sad, eto, sve u redu, ali nas je šofer preduhitrio rekavši tiho ali ubitačno: 

"Akumulator je crko, sunce mu kalaisano!"

Niko se nije nervirao. Tumarali smo između Crvenog krsta i Zvezdare, mračni kao restrikcija, za koje su se vreme Idoli raspevavali. Počeli su Srđan i Goranka, a ostali su im se pridružili, mada ne baš sjajno, u tzv. letnjoj pesmi, nazvanoj tako jer od nje krv ključa kao i od sunčanice:

"To-će-biti-poslednji-i-odlučni-ljuti-boj... "

Neko je primetio kako se takve pesme pevaju u stojećem stavu, što je smesta i pokušano ali je zbog udaranja glavom u krov i ulubljivanja istih, konsenzusom odlučeno da se stojeći stav podrazumeva. 

Posle toga je Vlada Divljan, koji će se kasnije spominjati i kao Ljupče Nešić, presekao stvar jednom domaćinskom pesmom o zimnicama, vrlo uspeloj: 

"Paprike i krastavci još uvek su u istoj turšiji..."

A Nebojša Krstić je to iskoristio da ispriča zimski vic. 

To ide ovako: 

Mali beli medved pita majku, belu medvedicu: "Majko, je li deda bio beli medved?" Majka mu kaže: "Jeste." A on će: "A je li i tata bio beli medved?" Ona mu opet kaže "jeste", a mali: "Jesam li i ja beli medved?" "Jesi, sine, a što?" "Pa, mnogo mi je hladno".

Oko šest se pojavio naš šofer, sa jednim čovekom koga niko pre nije video, i doneo novi akumulator dobro snabdeven strujom.

Kad su ga prikačili, šofer je rekao. "Sad je kalaj rabota!" i pustio kombi da ide nizbrdo, jer tako treba. Srđan je zapevao "Plove u tišini ...", a neko je otpozadi dodao "Zumba!"

Posle se zaorila i drugarska pesma koja slavi rad i šofer je bio zadovoljan, što se videlo po njegovom brku zadignutom nagore.

Atmosfera je, sve u svemu, ličila na filmove o recesiji, kad su umetnici išli u narod da ga vesele i da se najedu leba i masti, mada kvalitet nije bio isti, jer se kopija izlizala usled protoka vremena i vlage, a mast ustajala.



Groznica nedeljne večeri



Kad smo prešli Pančevački most, našli smo se u Vojvodini, što se manifestovalo i u kombiju, tako da su svi postali depresivni i mnogo ćutali. 

S desne strane smo videli plavičasti dim iz rafinerije, ali od toga nam je bilo samo lepo, a ne i toplo, a negde pred Brestovcem Srđan Šaper je postavio pravo pitanje. 

"Je li koncert napolju ili unutra?"

Pola Brestovca je bilo u žalosti za strujom, pa smo lako našli novoizgrađeni Dom kulture, blještavo osvetljen u skladu sa narodnom mudrošću "Neznanje je mrak, a znanje svetlost". 

Šofer je ugasio motor (!!!), a mi smo prihvatili po komad opreme i ušli u salu. Tu su nas dočekali momci iz (pred)grupe Aja Sofija i ton-majstor Aca, koji me je pozdravio uzrečicom iz svoje struke: 

"Ne na kabl, budalo!"

Sala je ličila na košarkašku, samo što nije bilo koševa, a iznad male platforme za umetnike videli smo sliku velikana američke i svetske rock-muzike Jimija Hendrixa oivičenu crnim trakama kao da će baš ispod nje da ga sahrane, jadnika. 

Ne časeći časa raspitali smo se o mestima za jelo, piće i zabavu i rekoše nam da postoje tri takva: 

  • burekdžinica u kojoj nema struje al' ima toplog bureka; 


  • poslastičarnica poznata kao "slatkara" 


  • i kafana sa jukeboxom. 


Normalno, odlučili smo se za ovo treće jer su se svi zaželeli sevdah muzike, dobre čašice i domaće klope.

Jukebox je bio u kvaru, a od klope smo jedva dobili salame i leba.

Ipak bilo je bolje što smo otišli u kafanu jer smo tamo otkrili da su Idoli do najsitnijih detalja dosledni sebi - od alkohola piju samo "Manastirku". 

Stoga smo ih pitali, zašto su se svojevremeno pojavljivali u svim novinama, i RTV reviji čak, kad im to nije išlo u image.

- Ne možeš ti kod nas tražiti meru stvarima - počeo je Vlada Divljan deleći viljuškom parče salame. - Mera ne može postojati pošto nema ničeg što je orijentisano, što je u jednom pravcu. Na tebi je da sam postaviš meru, ali tek pošto se probiješ toliko da ljudi obraćaju pažnju na tebe. Utopija je gledati na ovo kao na kult stvar, a sluša te u celoj zemlji petsto ljudi.

Konačno, ne možeš mnogo da bežiš od sebe. 

Hteli smo da izađe što više članaka, da bi bili što popularniji, jer da bi postojali moramo da se radujemo na probama, da bi se radovali na probama moramo da...

Srđan: "Pijemo manastirku!"

Vlada: "... radimo sve ono što nas raduje".

- Spada li u te radosti i uloga u sovjetsko-jugoslovenskoj koprodukciji, koju je Vlada - bar kako je Bora Đorđević izjavio - prihvatio?

- To je Borina pakost. Nisam prihvatio. On koristi svaku priliku kad priča o nama da kaže: 

"Idoli su dobri momci, samo nisu oni prava grupa, više cirkus". 

Ili tako nešto.

Sad, ako su ONI grupa, mi jesmo cirkus.

Rusi prave dobre filmove, ali prave i užasne. Ovo je melodrama i to od užasnih. 

Dali su mi scenario, pogledao sam i to je totalno nebulozno. Kao, neki naš rock-muzičar svira u grupi Jedra i zove se Ljuba Nešić.

Srđan: "Eee, Ljupče moj!"

Vlada: "I odlaze oni na more da sviraju, a tamo dolazi tata Rus sa kćerkom Ruskinjom koja je primadona u Boljšoj teatru i sad se igrom slučaja upoznaje sa Ljubom. 

Onda oni zajedno obilaze znamenitosti Dubrovnika i prolaze kroz razne dogodovštine, a pre nego što se rastanu oboje sanjaju sličan san, u kome sam ja trebao da igram balet. 

Posle toga ona odlazi natrag, a on pobeđuje na nekom takmičenju i putuje u Rusiju, pa se oni ponovo sreću, ljubav se rasplamsava, ali na kraju, pošto on ima kompozitorske ambicije, umetničke pretenzije, a i ona je umetnica, shvataju da zajedno ne mogu.

Srđan: A je l?

Goranka: Pa da, jake su ličnosti.

Vlada: Da, jake su ličnosti i stvaraoci i onda sa puno bola kažu jedno drugom "zbogom". Muziku bi komponovao Vojkan Borisavljević ili tako nešto, tako da bi to bio rock sa simfonijskim orkestrom. 

E sad, zamisli da sam prihvatio ulogu; film se proslavi, i pošto svi Rusi gledaju film, recimo 150 miliona gleda, a stotini miliona se svidi, krenem na turneju po Rusiji sa grupom "Jedra". 

To su sad jedine šanse da se nabave pare.

Srđan: A mi da budemo grupa Jedra! I onda bi jednog dana 150 miliona ljudi krenulo za nama.

Vlada: Šta?

Srđan: Pa, kažem, svi krenu za nama i ti postaneš novi ruski Car, ja Carević, Nebojša glavni bojar Maksim, a Goranka Tatjana. Pajkić postane Dostojevski. Novi Dostojevski, Nebojša Pajkić?

Goranka: E, šipak!

Tako su svi pokušali da odigraju novu ulogu, sem onih što su bili odsutni i onih što su rekli "Šipak". 

Car Vladimir je saopštio da grupa njegovih štićenika sa Balkana, samozvani Idoli iz prestonice Srbije, imaju trideset i šest novih pesama, od kojih će neke uskoro biti dostupne kao demo-snimci. 

Obznanjeno je takođe da je Dragoš Kalajić jedna od retkih osoba koja radi i zabavlja se, dok se drugi drže nekih kanona i teorija, pa je zato Kalajić jedina pozitivna ličnost iz sveta visoke umetnosti. 

Za bojara Maksima je rečeno da je po ubeđenju socijal-utopista i da je od '76, pre punka, držao Furijeovu sliku na zidu.

Bez puno diskusija doneta je, takođe, definicija po kojoj su šezdesetosmaši "svi oni koji ne završavaju rečenice".

Kad smo napuštali carsku trpezu, carević Šaper me je diskretno povukao na stranu i rekao:

- Napiši da je bilo deset hiljada ljudi. Napiši deset hiljada u sali, a još osam hiljada ostalo napolju, po ciči zimi.

- U mestu koje ima svega tri hiljade ljudi? - upitah.

- Kaži da ima trideset hiljada - umeša se bojar Maksim.

- Da, kolonisti navalili i tako to - reče carević Šaper i znakom ruke prekide razgovor.



U mojoj mesnoj Z



- Ja vrlo malo znam o mestu iz istorije", rekao nam je glavni organizator koncerta, aktivista odbojkaškog kluba i Mesne zajednice, inače radnik SUP-a. - Znam samo da je dosta staro, još ima starosedelaca muslimana. Veliki broj kolonista je iz Sandžaka, nešto iz Bosne. Uglavnom, selo nije mnogonacionalno i s tim nema problema. 

Najveći problemi su nam bili što nismo imali svojih prostorija. Sad smo ih dobili i još uvek je u začetku taj organizovani život. Prošle godine, i ove, društvo za fizičku rekreaciju "Partizan" je okupilo i usmerilo u jednom sportskom smislu taj život omladine. 

Imali smo i susrete sa aleksinačkim rudnikom, gde je bilo bratimljenje, pa onda Vrbas... Mi smo prošle godine proglašeni kao najbolja Mesna zajednica Vojvodine u tim aktivnostima.

Do sada su u ovom domu bili Vatreni Poljubac, Divlje Jagode, Riblja Čorba, Generacija 5, sada Idoli.

Inače je tu svake subote disko-igranka. Šteta je što je ovaj koncert ispao u nedelju. Mi smo ga planirali za subotu, međutim, restrikcija nas je sprečila i odložili smo koncert da ne bi obmanuli omladinu i sve koji su već pročitali plakate iz okolnih sela (Omoljica, Starčevo). 

Pretpostavljam da ćemo biti u nekom finansijskom gubitku zbog toga, jer nedeljom je poseta slaba. Ne smem da kažem da smo ušli svesno u taj gubitak, ali mislim da će ga biti i da ćemo ga nadoknaditi u naredne dve-tri disko-igranke.

Pošto smo obavili razgovor sa rukovodiocima, krenuli smo među narod.

I skoro istog trena naleteli na Krsmanović Zorana, tekstopisca i člana brestovačke rock-grupe Armirani beton

Taj sastav je na okupu godinu i po dana i bolji je od Sudara iz susednog Starčeva, mada još nije dostigao Kingse iz Pančeva.

- Otići ćemo možda do neke disko-kuće, pa ćemo videti - rekao je Zoran i ljubazno pristao da za naš list kaže dve od svojih tridesetak pesama. Objavljujemo uspešniju i poučniju: 


"Čistoća je pola zdravlja":


"Čistoća je pola zdravlja, a uredna stolica uspeh predstavlja

Mnogi su bili uredni i čisti, a prljavi su hteli s njima biti isti. 

Higijena ljudskog domena u simbolu zaraze pandemija.

Današnji čovek je otrovan klicom, po izgledu malim al’opasnirn ubicom. 

Bilo što da radi sa sobom je nosi, dok mu ušljive vaši čeprkaju po kosi. 

Higijena ljudskog domena u simbolu zaraze pandemija."

Zoranu smo poželeli još stvaralačkih pobeda i zapitali ga kako je sa devojkama u Brestovcu. 

- Pa, ovde je prioritet ženskih malo slabiji - odgovorio je.  - Ali zato subotom disko okuplja mnogo raje, tako da se snalazimo ponekad.

U blizini su se našla i tri ljubitelja narodne muzike.

Njih smo pitali zašto ne vole rock-muziku i, kad je već tako, zašto dolaze na koncert grupe koja im nije bliska. 

Mladić u braon odelu i crvenoj kravati je odgovorio za sebe i drugove: 

- Narodnu muziku volim jer se razveselim, a ovo (Idoli) je bezveze. Dolazim ovamo da ubijem dosadu, nemam gde da izađem. Nigde ništa: kafana, bioskop i to nam je sve. Još ova restrikcija. Nađemo se u centru, sednemo u kafanu i pijemo do fajronta. Posle idemo kući. A fajront je u deset, i to su nam uskratili.

Tada smo se zainteresovali da li u Brestovcu ima hipika.

- Ima, dvojica - rekoše i ubrzo je stigao Milošević Milovan Miki, šef brestovačkih hipika. 

Od ostale omladine razlikuje se po bradici, za koju je i gumica za brisanje žilet, i džubretarcu ispod kog ima drečavi prsluk.

- Od kad ste vi hiposi?

- Od '80. godine.

- A do tada?

- Pa, normalno, bili smo šminkeri.

- A što ste postali hiposi?

- Zato što nam se taj život sviđa ... To je lep život, oni idu za mir, PEACE, to su deca cveća, vodi ljubav, ne rat i to.

- Kako ti sve to shvataš?

- Pa, to ... ne mogu da ti objasnim

- Jel' vas maltretiraju?

- Ne, samo neki put dođe do tuče.

Sa slabijim polom smo bili slabije sreće.

Izvesna Gordana Jovanović, koja važi za veoma pričljivu i nezbunljivu, je samo rekla da

"Idoli imaju fine pesmice, a onaj u crvenom (Vlada) je simpatičan." 

Zato je jedna od stidljivih devojčica, istrajna u nameri da ostane anonimna, ispričala šta misli o hipicima, miru i svemu tome: 

- Oni ne znaju zašto se tako ponašaju. Kad bi znali šta sve to predstavlja, ipak bi malo razmislili. Jeste da se bore za slobodu i neku... ne znam ni ja baš tačno, ali upotreba droge...

Ona želi da odvraća ljude od toga i zato čita "Drogu na seoski način", od "nekog zagrebačkog pisca" i pokušava da utiče na svoju drugaricu narkomanku. 

- Šta misli o Idolima, jesu li oni stvarno velika grupa kakvom ih kritika smatra? 

- Nijedna grupa nije genijalna. Idoli nemaju baš toliko dobrih pesama, ali biće dobri!

- Zabavlja li se kad dođe u Dom? 

- U zadnje vreme ne igram, ne mogu da igram - tako mi je došlo - i onda samo slušam muziku i posmatram ljude oko sebe. I smejem se, stvarno. Grozno je. Mislim, smešno je u stvari.



Večeras je ples



- Kad sam došao - priča Ristić Dušan, bubnjar Aja Sofije - čovek me pita koliko puta Idoli sviraju, a koliko puta imaju pauzu. Kažem zašto pauzu? Ljudi hoće malo da igraju, kaže, pa malo da se odmore, a ne iz jednog cuga.

Ipak, bilo je iz jednog cuga, tj. dva, ako hoćemo precizno. 

Aja Sofija se u tri četvrt sata pokazala kao postava koja svira zrelo i misli jasno. 

Ristić je Divljanov poznanik još iz grupa Merlin i Rikša i došli su, eto, dani kada uspešniji drug daje kredite poverenja - Aja Sofija je predgrupisala Idolima na svim skorašnjim nastupima. 

Grupa ima pet članova, osmišljenu taktiku proboja i, ukoliko ih maler sa istoimenim zagrebačkim sastavom ne omete, uspeće da ostvare spoj energije i elegancije, kojim i naziv zrači.

Idoli su u Dom ušli oko pola devet i početak nastupa dočekali u garderobi koja služi i kao blagajna, budući da kroz njen prozor narod pruža novac za ulaznice. 

Kad je poseta dobra, to je lep poticaj za grupu; Idoli su imali dvesta prodatih karata i nešto više indiferentnih slušalaca.

Repertoar je bio standardan, a svirka znatno bolja nego na koncertu u Beogradu, iako se radilo sa Bulevarovim basistom Brankom Isakovićem




Stari poklonik Kolarovog stila, nisam imao puno razloga za kukanje, niti sam zapazio uticaj manastirke - bolje im ide kad mezete uz piće. 

Da li to čini i publika nije jasno, jer su oko sredine nastupa neki glasovi iz gomile povikali u pravcu svirača: "Pederi!"

A Vlada kao Vlada, nije im ostao dužan: 

- Ajde, ajde još! Ajde sad malo "Uaaa" i takve stvari!

Glasovi: Pederu, pederu!

Vlada: Ko je peder?

Glasovi: Ti, ti! Dođi dole ako smeš!

Pošto se to ponovilo više puta, Dragan Nikolić, pomoćnik glavnog organizatora, radnik "Petrohemije" iz Pančeva, osetio je potrebu da se izjasni za novine:

- Bilo koja grupa da je dolazila ovde, bilo koja grupa da je eminentna i šta ja znam, ali tako se nije ponašala. Jeste ovo, na neki način, deo Pančeva, provincija maltene, al' to nije lepo, ovakvo ponašanje. 

Svaka grupa koja dolazi, ona drži do sebe, da bude na svom nivou, da se ponaša, pogotovu što ima snimljene stvari.

To je čisto aristokratsko ponašanje, jer ja ako sam eminentan i poznat, znači meni ne sme niko ništa - ja mogu da ti kažem svašta, i ovo i ono, na bilo kojem oćeš nivou. 

Znači, ti si na neki način pacer, tj. moraš da me slušaš, ja sam eminentan, ja sam za tebe... znaš šta ... dominantan.

- Da li Idoli možda "zezaju" narod?

- U stvari, na neki način, to je na trenutke, na momente. Ipak, oni su profesionalci, oni su plaćeni za taj posao, oni rade svoj posao. Al' ipak, pazi, ne krivim ja sav ovaj narod, možda je tu došlo do provokacije, razumeš, provokacije sa strane mase, al' to ipak nema veze.

Oni koliko su dobri, svaka čast njima, oni su dobri, al’ nijedan muzičar ne može da kaže da je vrhunac. I nad popom ima pop i on će uvek da bude nešto, al' ne može da bude ono vrhunsko, ni Gillan nije vrhunac. U tome je stvar, suština. Suština je u tome što ovde raja nije glupa.

U tom trenutku Srđan Šaper je objavio kraj zvaničnog dela koncerta i ohrabrio publiku da izrazi svoje muzičke želje, jer "sviramo sve!" 

Mladi gost Milan je poželeo da čuje pesmu Hanke Paldum "Crne kose", a izvesni Zoran je odabrao obradu "Suzie Q". 

Zatim se neindetifikovana većina slušalaca izjasnila za "Motore" od Divljih Jagoda... 

("izli-zane tra-perce, tor-be, ćizmi-ce") 

... koju su Idoli izveli na osnovu svega jedne štrih-probe u kombiju. 

Sledili su "Maljčiki" i "Smoke On The Water", za vreme kojih su se nastavile "provokacije" iz publike. 

Pošto sam se našao pored naročito grlate šačice "provokatorski" raspoloženih tinejdžera, postavio sam im par pitanja:

- Što ste vikali Idolima da su pederi?

- Ko? Mi? Što da ne vičemo kad ne sviraju dobre stvari.

- A imaju li dobrih stvari?

- Normalno, na primer "Raz, dva, tri" to je jedino što je dobro.

- Vičete li drugim grupama da su pederi?

- Zavisi.

- Jesu li vas Idoli uvredili?

- Jesu.

Koncert je tada već bio završen, upaljeno je plafonsko svetlo i narod se polako razilazio. 

Šaper je sedeo na klupi, kada mu se približio eminentni Mika hipik.

Mika: Je li, je l' ovo punk grupa, više ste mi ličili na punk muziku.

Srđan: Pa ja ne znam, meni ovo više liči na neki heavy-metal, pravo da ti kažem. Mi smo bili u početku punkeri, a sad smo više heavy-metalci. Šta ti misliš?

Mika: Nemoj sad ti da se ljutiš, ja pitam samo onako.

Srđan: Ne, bože sačuvaj! (pruža mu ruku) Ja sam Srđan.

Mika (rukuju se): Ja sam Mika. Pitam samo onako, vidim da tu ima više ...

Srđan: Pa vuče malo, ostao taj trag, al' valjda nije ozbiljno.

Miki: Samo, niste loši. Imate ono ...

Srđan: Potencijal?

Mika: Ne, "Motori".

Srđan: Da, "Motori" su dobri bili, je l' da? Pa, radimo, vežbamo.

Aca (uleće odnekud): Momak, Buco, pa nemoj na kablove!


Mala noćna panika



Tinejdžeri Brestovca se, na žalost, nisu zadovoljili vređanjem. Isekli su dve, a ispumpali još dve gume, pa je vlasnik oba kombija bio na grdnim mukama. Pokušao je stvar da olakša pesničenjem, ali ga je Aca na vreme sprečio - meštana je bilo više i verovatno su mnogi imali članske knjižice društva "Partizan". 

Famozni IMV - samohod nije hteo ni da upali (Wolkswagenov, koji je prevozio ozvučenje, je radio besprekorno), a to je značilo pune ruke posla za šofere.

Obe grupe su ušle u svlačionicu, bežeći od hladnoće vojvođanske noći, ali Dragan Nikolić i njegov pomoćnik (zvaćemo ga M. M.) su imali svoje ideje o tome šta grupa treba da radi po završetku koncerta.

Dragan Nikolić: Ko je ovde glavni kod vas? 

Srđan (peva): Napred, uz druga je drug...

D. N: Stani, izvini, ko je ovde glavni kod vas? 

Rista: U vezi čega?

D. N: Za tehniku i sve, u svemu?

Vlada: Generalni direktor? Evo, ja.

D. N: Imaš 15 do 20 minuta fore da se namontirate i sve. Ja radim u prvu, ustajem u pet...

Vlada: Jao, šta sad da radimo, moraćemo oružje da potežemo!

Goranka: Nije do nas montiranje.

Rista: Nismo mi za to, nisu to naši kombiji.

D. N: Nisu je l? To su onih drugih, je l'? Ja sam INA, ti si Jugopetrol i ko je kriv? Nemoj da se zezamo. Stvarno, pokušajte da u najskorije vreme to popravite.

Vlada: Ja da sam vulkanizer, ja bih to popravio. Ja sviram gitaru, nemam veze s tim.

D. N: A poš’o si bez onog na svadbu, jebo ga bog. Moraš da imaš jednu rezervu.

Goranka: Čovek je iznajmio kola i ne zna šta ima šofer, nije njegov auto.

D. N: Dobro, a taj koji je... mora da ima preventivu, mora da ima rezervu.

Kokan: Da, al' probušili su i na jednom i na drugom kombiju, pa sad to malo teže ide.

D. N: To je vaša krivica, to vaše ponašanje. 

Vlada: Koje ponašanje?

D. N: Ma, nema veze. Sad ako za 15 minuta ne bude gotovo, morate odavde.

Goranka: Šta?! Isteruješ nas zato što ne možemo da odemo?

D. N: Jeste.

Vlada: Nemoj mi društvo da dovedemo.

M. M: Za sve je on (Vlada) kriv.

Vlada: Zašto, šta sam radio?

D. N: Zezo si ih, jebi ga. To su svi klinci izjavili, ja ih nisam nagovorio. Ovo što se dešava, to je čist apsurd, jebi ga.

Srđan: Apsurd? A, da, ja sam čitao "Stranca" nedavno, od Albera Kamija. I "Mit o Sizifu". Da, to je to. Nema drugog rešenja nego da se mi ubijemo.

Vlada: Drugovi, idemo na kolektivno samoubistvo.

D. N: Šta kaže Cezar? "Kocka je bačena" i povuče se u sobu.

Vlada: Teška su vremena došla ...

Srđan: Veni, vidi, vici.

Vlada: ... niko nam ništa više ne garantuje. Podignimo čaše, nazdravimo zadnji put i izvršimo to. Podelimo žvaku da nam smrt lakše dođe. Vreme ističe, ostaje nam još samo dvadeset sekundi.

Srđan: Je l? (peva) Gospodi pomiluj...

D N: Ja tako sinoć odbrojavo kad je nestalo struje. 10-9-8-7 ... kad je bila nula, ono nestalo. 

Hor: Gospodi pomiluuuj!

(nešto kasnije)

Vlada: Kako smo se to ponašali?

D. N: Čekaj, koje ti ono značenje znači "Pederi, pederi!"?

Vlada: Pa, ko je kome prvi vikao "Pederi"? 

D. N: Ti guraš to u pesmu, jebo te bog. 

Vlada: Pa je l' tvoja publika, publika iz tvog mesta vikala "pederi!"? Jesam ja vikao prvi, ko je vikao prvi? Ako ti meni kažeš da sam peder, ja ću reći tebi. Je l' tako ili nije?

D. N: Dobro, možemo ti meni i ja tebi, al' ne možeš masi da kažeš. 

Goranka: Publika i on su jedno te isto.

D. N: Znači, ti si isti kao i cela masa?

Vlada: Ja se izjednačavam sa masom. Ja sam masa, masa sam ja. Ja sam deo mase, masa je deo mene.

D. N: Filozofiju možeš da prosipaš negde drugde.

Vlada: Ne prosipam ja filozofiju. Ja sam rudarsko-geološki fakultet završio, nemam ja veze sa filozofijom. Kako ti mene sad vređaš?

D. N: Ne vređam ja tebe uopšte. Svaka tebi čast šta si ti završio. Masa od 18 od 19 godina su dečurlija, odnosno mladež i to nije isto što i od 25 godina.

Vlada: Pa, dobro, što viču "pederi!"? Što ih mama i tata nisu vaspitali da to ne rade.

D. N: Kod kuće, je l'?

Vlada: Pa, fala bogu! Jesam li ih ja učio da viču "pederi", jesam li im ja tata i mama? Ima puno problema tu, i društvo i čitav sistem. Nemoj ti da mistifikuješ proces razmišljanja.

(Smeh)

Srđan: Ja sam čuo i "majmuni!"

Neša: To je još gore!

Vlada: Mnogo više bi voleo da sam peder nego majmun.

Goranka: Ja mislim da je gore ovo "majmuni".

Vlada: Ma, jok, bolje majmun nego peder.

Goranka: Peder je čovek, ipak, a majmun ...

Srđan: Majmun je pračovek.

(nešto kasnije)

M. M. (ulazi i odmah sa vrata): Gume su ispravne, sad ovaj ne može da upali (smeh)

D. N: Pa da, nije smešno.

M. M: Ajde, skupljajte ovo!

Goranka: Pa šta posle?

M. M: Imate slatkaru ovde ...

Goranka: Ne, čekajte, ovi momci su bili pozvani ovde.

M M: Nećete? Dobro, onda ćemo da vas zatvorimo.

Goranka: Pa, zatvorite!

(zaključavaju nas i gase svetlo - nastaje gungula; nešto kasnije Aca se javlja sa spoljnje strane)

Aca: Ej, Dragane, jebite se, ako oćete da guramo dođite napolje.

Dragan: Ne mogu da izađem, zaključali su nas!

Vlada (prilazi vratima i grebe okvir): Otvorite, otvorite, mrski neprijatelji!

Aca (otključava i ulazi kao oslobodioc): Znaš šta, ili ostajte ovde, ili nam pomognite da guramo. Ja više neću.

Kad kaže Aca...

Svi su izašli i sledećih dva sata proveli u guranju IMV kombija. Tek kad su se neki zakasneli prolaznici, dobre duše, umilostivili da nam donesu lanac za vuču, Wolkswagen je spasao opštu stvar. 

U Beograd smo došli pred samo jutro; nebo je bilo čisto, izuzev dima na par mesta; sa periferija su stizali tekstovi pesme za sve sezone: "Plamene zore..."

Napisao: Predrag Popović, obrada: Yugopapir (Džuboks, novembar 1982.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)