Velimir Srića '85: Budućnost će omogućiti čovjeku da upravlja procesom rada iz svoga doma




Mi sami sebe dugo uvjeravamo da smo specifično društvo koje gradi svoj specifični put na koji se ne mogu primjenjivati tuđi modeli, iskustva i rješenja, a, istovremeno, na tom putu vrlo malo učimo iz vlastitih grešaka. Za sada je karakterističan model priželjkivanog ponašanja: mislim da ako nešto dobro zamislimo i želimo, da će se to samo po sebi ostvariti. I ne istražujemo da shvatimo kako se što izjalovilo, pa da na vrijeme poduzmemo korektivne, čak vizionarske zahvate

Prosinac 1985: Informatika se polako uvlači pod kožu svakodnevice, pa makar na onaj neobavezni, kućni način, s pomoću osobnih kompjutora kojih, kažu, u Jugoslaviji ima nekoliko stotina tisuća samo u privatnom vlasništvu. I Studio se uključio u nagradne igre kojima, škole dobivaju na poklon kompjutore; izrađuju se programi, obrazuje se i sve više informatički diše kroz mnoge društvene pore, na različitim razinama, pa ipak je informatika mnogima od nas, kako se to narodski kaže - špansko selo.

Naš sugovornik Velimir Srića to vrlo dobro zna, pa se svojski trudio da jednu poprilično složenu materiju složenu i tehnološki, i ekonomski, i politički predoči što je mouće jednostavnijim jezikom.

A tko je Srića?

Kao prvo, direktor Zavoda za informatičku djelatnost SRH o kojem ćete idućih (barem) pedeset godina još mnogo slušati, a zatim (po toj funkciji) i član mnogih odgovarajućih komisija na republičkom nivou.

Nakon što je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, postao je magistar ekonomskih znanosti obranivši rad Teoretski pristup informacijskom društvu, 1978. i doktorsku disertaciju Model informacijskog sistema samoupravnog društva. 

Dopunski je predavač na Ekonomskom fakultetu, urednik nekoliko biblioteka i časopisa, među kojima i Informatike, bivši student u SAD s postdiplomskom titulom Master of Business Administration ali i gostujući profesor u Kini (ekonomska kibernetika i informacijski sistemi), pa voditelj mnogih radnih grupa, član nekoliko međunarodnih udruženja, pisac koji je samostalno ili u koautorstvu objavio sedam knjiga, dobitnik mnogih priznanja - nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, nagrade TIMS-ORSA - New York 1975/76, nagrade Mijo Mirković za knjigu Informacijski sistemi i Sistem-informacija-kompjutor... 

To smo dakako, pročitali u njegovoj biografiji, a eto i što nam je sve rekao:

- Mnogi i danas brkaju informatiku sa sredstvima javnog informiranja. Je li uopće riječ o dva uporedna sistema?

- Informatička je djelatnost još, u cjelini uzevši, novost, pa zato i ima relativno malo ljudi koji su prošli kroz neko sustavno obrazovanje na području njezine djelatnosti. Kada se informatika počela razvijati u svijetu, dugo nije bila ni predstavljena ni uvedena u naš obrazovni i društveni sistem. 

Tek posljednjih nekoliko godina pravimo značajnije pomake. 

Zato ne čudi što su pojmovi vezani za informatiku nerijetko mistificirani. Računalo se tretira kao neki čaroban štapić, kao neki tajanstven stroj, složen i nedostupan čovjeku, odnosno dostupan samo izabranima. 

Prosječan čovjek i građanin zazire od takvih mističnosti, čak se i ne zanima za računalo osim, možda, za njegove senzacionalistički predočene sadržaje i osnovne principe. 

Također - novost jednog područja, praktičnog i znanstvenog kao što je informatika, uvijek nosi sa sobom mnogo malenih potresa kroz koje se nova djelatnost mora potvrditi.

- Psiholoških potresa?

- Osobito psiholoških! Inače, javno informiranje i informatika dva su, komplementarna pojma: Informatika je, zapravo, vezana za primjenu elektroničke, automatske obrade podataka, odnosno informacija, dakle riječ je o primjeni računala i kompjutorske tehnologije u obradi informacija.

Otuda je informatika dvojak pojam: informatička je tehnologija i infrastrukturna pretpostavka razvoja bilo koje druge tehnologije, a to je važno shvatiti baš zbog njene specifičnosti, posebno za razvoj djelatnosti javnog informiranja. 

Informiranje će - a to je u svijetu već sada očit proces - doživjeti velike promjene primjenom suvremene tehnologije - od pripremanja pojedinih časopisa putem elektronskih medija, do toga da se telekomunikacijskim mrežama ili povezanošću kompjutora i telekomunikacija u telematički sistem mogu obavljati razne usluge informacijskog karaktera, kao što su teletekst i videotekst, pa zatim elektronička pošta, elektronički novac, obrazovanje na daljinu... 

Zanimljiv je trend na tom području, rad na tom području, rad na daljinu, mogućnost koja se u najrazvijenijim dijelovima svijeta, posebno na zapadnoj američkoj obali, ogleda u tome što pojedinci više ne idu na neka radna mjesta u velika gradska središta, nego se organiziraju tzv. radni centri blizu mjesta njihova stanovanja. 

Budućnost će možda omogućiti čovjeku da upravlja procesom rada iz svoga doma, iz naslonjača.



Između pozitivne i negativne utopije



- Je li to slika iz 21. stoljeća, ili već i ovog, našeg?

- Mislim da je tempo svih tih promjena toliko drastičan da se sve to može očekivati i potkraj ovog stoljeća. U najrazvijenijim zemljama svakako, a postepeno i u ostalima.

- Na sreću ili nesreću čovjeka?

- Pa... Tu sada dotičemo teškoće povezane s razvojem tehnologije i njenog utjecaja na društvo općenito. Čini mi se da postoje tri gledanja na razvoj tehnologije.

Prvo bih nazvao pozitivnom utopijom koja polazi od ideje da tehnologija, poput čarobnog štapića, mijenja privredne i društvene odnose te uzrokuje napredak sama po sebi, pa se ne treba ni za što boriti, nego prepustiti njoj, toj čarobnici, da riješi sve naše probleme.

Druga je, kao reakcija na prvu, negativna utopija koja u tehnologiji gleda samo porobljavajući element i ograničenje ljudske slobode, pretvaranje čovjeka u neki birokratski ili tehnokratski šarafić jedne složene mašinerije, čime tehnologija tako sagledana postaje, zapravo, faktor otuđenja i izraz beznađa čovjeka u budućnosti.

Čini mi se da je razuman treći, srednji put koji određuje tehnologiju kao faktor izbora, pa možemo birati što ćemo i kako iskoristiti s obzirom na mogućnosti koje tehnologija pruža.

Jer, informatička tehnologija stvara pretpostavke i za orvelovsko društvo potpune kontrole pojedinca i za društvo potpune demokratizacije odlučivanja i upravljanja svim informacijama.

- Gdje li je tu, samo, granica i tko je određuje?

- Nju treba postaviti društvo, izborom! Drugim riječima, valja izabrati takav način korištenja tehnologije koji ide u prilog ljudskim slobodama.

Postoje neke objektivne opasnosti u toj tehnologiji, recimo činjenica da možete, zapravo - i morate, staviti na raspolaganje sve podatke o svim resursima - kadrovskim, materijalnim i drugim.

- A to je, onda, dostupno svima?

- Da, ali... 

- I onima izvana?

- Jasno, mada u principu, kada informacijske resurse stavljate na raspolaganje putem suvremene tehnologije, u obliku nekih baza podataka i komunikacijskih mreža, ipak nudite informacije ovisno o utvrđenim ovlaštenjima. 

Pojedine grupe i kategorije korisnika mogu, dakle, doći do onih informacija za koje su ovlaštene. 

Znači, možete vrlo precizno odrediti koje će informacije biti tajna i tko jedini može do njih. 

To treba poštovati. 

U suvremenim zapadnim demokracijama postoji izražen strah baš od ugrožavanja privatnosti. Kad se u jednoj informatičkoj mreži ostvari dostupnost do svih podataka i informacija o pojedincu, smatra se da je njihova privatnost stigla do one opasne granice, da je ozbiljno ugrožena. 

Tehnologija sama po sebi pruža mogućnosti da zaštitimo takve informacije, mada se sve šifre daju razbiti znanjem i upornošću.

- Takvih je dramatičnih primjera probijanja šifri već bilo u SAD.

- Treba biti prilično umješan da se to izvede, jer su sve složenije kriptografske metode zaštite koje se mogu ostvariti uz određena financijska ulaganja. Slične teškoće postoje danas s papirnatom dokumentacijom: mogli biste lako doći do podataka o svakome ako provalite, ili nekoga potkupite, pa prodrete u raznorazne arhive, a bojim se da je dobar dio tih informacijskih resursa relativno slabo čuvan.

- Napisali ste da je kapitalistički monopol nad sredstvima za proizvodnju, kao izvor klasnog podvajanja, jednak po posljedicama monopolu nad informacijama u nas, a to je prilično hrabro.

- Ta je teza i prilično značajna! Prihvatimo li je, daje posebno značenje razvoju informatičke tehnologije i informatizacije privrede i društva kao strateškom opredjeljenju za samoupravno socijalističko društvo.

Prema klasičnoj marksističkoj teoriji, možemo reći da je vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ujedno izvor monopola koji omogućava da jedna klasa upravlja drugom.

Klasa kapitalista, dakle, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, unajmljuje radnike kao klasu koja i nema što drugo ponuditi osim svog najamnog rada.

U društvu kao što je naše, u kojem je taj klasni monopol na neki način izbrisan, eliminiran, ne bi trebalo - barem prema nekim vulgarno marksističnim pristupima i tumačenjima - postojati klasa, jer nema te vlasničke pretpostavke. 

A ipak smo svjesni, a i sociološka istraživanja u nas to dokazuju, da i te kako postoji jedno, već klasno raslojavanje našeg društva, koje je, očito, onda moralo uzrokovati nešto drugo. 

Jer, ono malo vlasništva u privatnom sektoru nije dovoljno za u nas postojeći obujam klasnog raslojavanja.



Ignoriranje korištenja informacijskih resursa



- Što bi taj monopol nad informacijom točno značio?

- Da razne birokratske i tehnokratske strukture, koje posjeduju određene informacijske izvore, koriste to kao sredstvo za eksploataciju onih koji nemaju te izvore informacija.

Kod nas je npr. prilično izražena politokracija - kategorija ljudi koji manipuliraju političkim informacijama. A monopol nad informacijama često je monopol nad odlukama.

Vi uvijek možete informacijsku osnovu za neku odluku prilagoditi tako da se čini posve prirodnom da se ona donese a da ona uopće ne bude zasnovana na pravim pokazateljima.

Naše samoupravljanje teško da će uspjeti bez kvalitetnog informacijskog sistema koji bi omogućio aktivnu ulogu samoupravljača - da on bude aktivan pretraživalac izvora informacija, a ne da ih dobiva tako kako ih netko za nj dizajnira i priprema, pa time - do stanovite mjere - i odlučuje u njegovo ime.

- Objasnimo dokraja: zašto informacija može biti izvor klasnog raslojavanja?

- U prvom redu zato što je ona podloga za odluke. Odlučivanje pretpostavlja moć, a moć se vrlo brzo može materijalizirati, i to se najčešće i događa.

Određene birokratske, tehnokratske i druge strukture naprosto iz tog monopola nad informacijama, koji ljubomorno čuvaju, ostvaruju neke prednosti u društvenoj podjeli rada, koje se - ili privatno pretvaraju u njihovu korist, ili se čak i društveno verificiraju izravnim utjecajem na odlučivanje.

Najbolji su primjer takvih, relativno otuđenih procesa u prošlosti bile promašene investicijske odluke.

- Da je informatički sistem već tada bio razvijen, mislite li da bismo s pomoću tastera ispred nas, pritiskom na dugme, provjerili relevantne podatke i, možda, drugačije glasali? Zvuči kao bajka...

- A ipak je, otprilike, tako! Mada ja ne tvrdim da su se svi ti naši političko-tehnološki promašaji mogli unaprijed sagledati. Sve su te tzv. političke tvornice rađene u više ili manje dobroj namjeri. No, tu je prisutan drugi faktor!

Ta naša autarhičnost pojedinih regionalnih cjelina, pri čemu svaka društveno-politička zajednica - to je ta novija teza o osam ekonomija i država u zemlji, koja nije bez osnove - razmišlja samo o svojim problemima, o svom smanjenju nezaposlenosti, stvaranju dohotka, ali ne razmišlja hoće li efekti takvih odluka biti pozitivni i za razvoj cijele zemlje.

- A kako bi, informatički rečeno, to moglo postati pozitivno za sve i kako bi se, možda, mogli izbjeći promašaji?

- Mnogo je aspekata, a sve je to odraz svjetskog trenda intelektualizacije i scijentifikacije društva, pri čemu informacija ima sve veće vrijednosti. Zato i jest paradoksalno to što smo mi informaciju često stavljali, i još je stavljamo, u drugi plan prilikom procesa temeljnog odlučivanja.

Poznato je npr. da svi najrazvijeniji obično zasnivaju svoje planove na nekim simulacijskim modelima, kompjutorskim modelima, na vrlo dubinskom kvantumskom istraživanju koje se pretvara u kompjutorske modele s velikim brojem varijabli.

Kod nas ni stabilizacijski program, ni jedan plan razvoja nije nikad - koliko ja to znam - bio podvrgnut komparaciji s relativno objektivnim modelom, a to dokazuje stanovit improvizatorski duh, u nas vrlo prisutan, ali i izbjegavanje, čak i ignoriranje, korištenja informacijskih resursa koji postoje. 

Mnoge od ovih ustanova koje se bave informacijskim uslugama kažu da njihove usluge traži malo korisnika. Naprosto, nisu ni razvijene takve potrebe!

- Je li ta teza o monopolu nad informacijama rezultat istraživanja ili tek uopćeno zaključivanje?

- Teza o informacijskom monopolu kao o sredstvu klasne diferencijacije, na žalost, nije potvrđena opširnijim istraživanjima, jer je relativno nova.

Ukratko, teza je to koja bi se podrobnom analizom mogla prilično prizemljiti, jedino što bi takvo istraživanje bilo vrlo obuhvatno i vjerojatno skupo, a pitanje i koliko opravdano - sada!

No, zanimljivo! Jer, mi sami sebe dugo uvjeravamo da smo specifično društvo koje gradi svoj specifični put na koji se ne mogu primjenjivati tuđi modeli, iskustva i rješenja, a, istovremeno, na tom putu vrlo malo učimo iz vlastitih grešaka. 

Za sada je karakterističan model priželjkivanog ponašanja: mislim da ako nešto dobro zamislimo i želimo, da će se to samo po sebi ostvariti.

I ne istražujemo da shvatimo kako se što izjalovilo, pa da na vrijeme poduzmemo korektivne, čak vizionarske zahvate.

- Ako je teza makar i približno točna, nije li samo po sebi normalno da se oni koji drže monopol nad informacijom protive informatici?

- Opet nemam kvantitativnih dokaza, ali mislim da se svi možemo intuitivno složiti s tom tezom, jer se ona u dosadašnjem našem razvoju prilično dobro odražava kroz trendove birokratizacije i različitih oblika monopola u svim strukturama.

Neki naši sistemi stvoreni su i zato da svoje informacije pružaju, po zakonu, što širem krugu korisnika.

Po Zakonu o osnovama društvenog sistema informiranja zemlje, radni čovjek i građanin osnovni su korisnici informacijskih sadržaja i prema njima moraju biti otvorene čak i takve službe kao što su Služba društvenog knjigovodstva, statistika itd. 

No, mnoge su od sličnih službi otvorenije hijerarhijskim službama moći i odlučivanja, forumima, a ne krajnjim korisnicima, a to je samo jedan od odraza suštine problema o kojima govorimo.

- Je li informatičko-računarski pohod organiziran po svim našim republikama i pokrajinama zajednički ili je i tu sve na razini njihove pojedinačne razvijenosti, te veće ili manje zatvorenosti?

- Na žalost, kao i u drugim područjima međurepubličke i pokrajinske suradnje, i na tom, informatičkom, pokidali smo čak i ono nešto malo konca kojima smo bili povezani, tako da te akcije teku u svakoj sredini pojedinačno

Neke su od njih zbog utjecaja proizvođača računarske opreme izrazito autarhično zamišljene. 

Drugim riječima, proizvodnja po pojedinim republikama orijentira se npr. na opskrbu tamošnjeg obrazovnog sistema, dok su ostala tržišta često zatvorena jer - ili imaju vlastitu proizvodnju, ili na njoj rade kako ne bi ovisili o drugima, pa i tu plaćamo ceh autarhičnom konceptu, lokalističkom, uskogrudnom.



Visok postotak zaposlenih Jugoslavena - poluobrazovan



- Koliko to šteti ambicioznim informatičkim planovima?

- Pa, izrazito škodi! Mi, recimo, sada radimo na Strategiji razvoja informatičke djelatnosti u našoj republici i stalno se suočavamo s nedostatkom plana takve strategije na razini zemlje, jer bi tada bilo mnogo lakše. I nama, i drugima! 

Naš paradoks? Na razini zemlje, za neke najznačajnije djelatnosti i tehnološke procese u suvremenom svijetu - nemamo saveznu ustanovu koja bi o njima brinula, nemamo saveznog ministarstva za informatiku, tehnologiju, ekologiju... 

Imamo samo Savezni savjet za društveni sistem informiranja. 

Kako onda objediniti informatičke procese, ako nitko nije zadužen?

- Novo izgurava staro! Nije li i to uzrok oklijevanju?

- Ne znam da li bi se taj princip mogao tu primijeniti, jer informatika svima i svemu daje novu dimenziju, omogućava rast i razvoj. Recimo, tvrdi se da je u srednjoročnom i dugoročnom planu razvoja zemlje industrijalizacija još naš najvažniji strateški cilj.

No, baš je informatizacija industrijske proizvodnje jedini uvjet da je, u suvremenom trenutku, podignemo na višu razinu.

Da poboljšamo kvalitetu informatizacijom upravljanja proizvodnjom, robotizacijom, fleksibilnim proizvodnim sistemima itd, kao što je nekad industrijalizacija poljoprivrede bila ključna karika da se ostvari veća produktivnost. 

Moramo shvatiti da se, kad govorimo o informacijskom društvu, ne misli na ukidanje dosadašnjih aktivnosti. Industrijska proizvodnja ostaje značajna, ali će postepeno pretrpjeti bitne promjene uvođenje industrijskih robota, automatiziranih postrojenja koja preuzimaju na sebe nekoliko onih rutinskih, zamornih, dosadnih ili opasnih poslova.

- Mnogi su u svijetu zbog toga izgubili radno mjesto!?

- Da, to ponegdje znači otpuštanje, ali i prekvalifikaciju! Zato, u suštini, dinamičnost tog procesa jest nešto što bi trebalo biti društveno kontrolirano. Nijedna nova tehnologija nije smanjila zaposlenost u globalu, ona je samo prestrukturirala.

Za tu, kontroliranu prekvalifikaciju, tako pokazuje praksa, opet se može koristiti kompjutorska tehnologija.

- Stanovitu zbrku izaziva i podatak da je visok postotak zaposlenih Jugoslavena nepismen, polupismen ili poluobrazovan, pa se čak tvrdi da će informatički razvoj u nas zato biti otežan. Moja mnoga svjetska iskustva kažu mi da smo prosječno obrazovaniji od mnogih razvikanih nacija...

- Sam pojam pismenosti u suvremenim multimedijskim uvjetima vrlo je teško precizno odrediti. Najklasičniji - da je pismen onaj koji se zna potpisati - danas je posve apsurdan. Naime, pismen je onaj tko se zna koristiti izvorom informacija. Mislim da ie to najbolja definicija.

U idućem stoljeću, pismen će biti onaj koji će se znati aktivno koristiti tom suvremenom tehnologijom.

Informatička pismenost ima nekoliko razina - tehničku, kad se znamo koristiti tastaturom računala i raspoloživim programskim jezikom; zatim, kad se tom tehnologijom koristimo pri rješavanju nekih naših problema, kad primjenjujemo određene programe koji su na tom području stvoreni; treća je sposobnost da koristimo informacije koje nam daje ta tehnologija.

Često se zaboravlja da je to značajan aspekt pismenosti, jer - netko može znati sve informacije, a da ih ipak ne zna iskoristiti ili ih pogrešno protumači...

Zato je široka osnova znanja pretpostavka za bilo kakvu kvalitetnu specijalizaciju, pa klasična škola neće odumrijeti, ali će pretrpjeti mnoge promjene.

Slažem se s vašom napomenom o našoj obrazovanosti u odnosu na druge, no problem je drugdje!

U nas su veću kvalitetu obrazovanja davali niži stupnjevi škole nego što je to, prema mom sudu, u inozemstvu, ali u onoj fazi kad proces obrazovanja treba najviše dati pojedincu, npr. u razdoblju postdiplomskog studija - kvaliteta u nas značajno pada! 

To je suštinska razlika!

- Je li razvoj naše informatičke djelatnosti u svim njezinim segmentima prepisivački, kako to neki tvrde?

- Jedno je razumjeti i usvajati svjetske trendove, a drugo grubo prepisivati tuđa dostignuća i primjenjivati ih na naše uvjete, ne podvrgnuvši ih kritičkoj analizi.

Moramo učiti od svijeta i zato da ponešto izbjegnemo!

Na području informatike, u nas imate još mnogo toga prepisivačkog naprosto zato što nismo dovoljno razvili vlastite baze, nemamo fundamentalnih istraživanja, niti se ona adekvatno financiraju...


Informacija postoje dominantan proizvod



- Stigosmo do hardwarea i softwarea. Kako se baciti na izradu naših programa kad inozemna tehnologija, jezik i već gotovi programi ne uzimaju u obzir neke naše specifičnosti i zakonitosti?

- Da se odmah razumijemo: pri uvozu bilo koje tehnologije, uvozite i dio tuđeg društvenog odnosa, bez obzira je li to nuklearna elektrana ili računalo!

Zato je i značenje razvoja vlastite tehnologije to veće.

Postoji termin koji je za to vezan - to je informatički imperijalizam, a cilja na činjenicu da najrazvijenije zemlje danas sve više izvoze znanje, informacije, know how dakle, tehnologiju, a ne samo proizvode!

Odnosno, informacija postoje dominantan proizvod.

I skup, pa se njime ostvaruju ekstraprofiti: izvozom softwarea za osobna računala, filmova, TV-serija, knjiga, različitih oblika informiranja. Time se izvozi i jedan velik utjecaj.

Kad je o hardwareu riječ, želim istaći da su svjetski trendovi hardverskih konfiguracija ponekad suprotni našim potrebama.

Jedan centralizirani sistem, koji podržava suvremena tehnologija, recimo, vodećih kompjutorskih proizvođača, dizajniran je tako da slijedi tamo postojeće linije upravljanja i odlučivanja, tipa multinacionalnih kompanija.

Prenosimo li takav hardverski sistem u naše uvjete - dobivamo, na žalost, tehnološku podlogu koja se optimalno može iskoristiti baš za to.

- A software?

- Radili smo analizu uvoznog softwarea, a najveći se dio uvozi, te otkrili da se samo dvadeset posto redovito koristi, četrdeset posto povremeno, za demonstraciju, a četrdeset posto nikada! Razloga je stotinu, no vas vjerojatno zanima domaća proizvodnja softwarea, posebno aplikativnog.

I tu opažamo krajnje razbacivanje: u svakoj informacijskoj sredini praktički se radi izpočetka!

To nije loše kad je riječ o upoznavanju tehnologije, ali smo sada stigli do faze zrelosti, u kojoj bi sve te parcijalno izgrađene autarhične sisteme trebalo objediniti i dovesti na zajedničku razinu.

To je još razina kojom se gotovo zloupotrebljavaju mogućnosti velike tehnologije; to su npr. obračuni osobnih dohodaka i slični administrativni poslovi koje svakako treba automatizirati, ali treba krenuti i dalje prema drugim razinama - k objedinjavanju posebnih poslovnih funkcija, proizvodnje i prodaje, te upravljanja proizvodnjom, kao i do one najviše razine - kada se računalo stavlja u žarište svih procesa jedne radne organizacije, znači - i prema vani, prema drugima.

Razgovarao: Dubravko Stojsavljević, foto: Marko Čolić, obrada: Yugopapir (Studio, decembar 1985.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)