Đorđe Lobačev, gost Salona YU stripa u Vinkovcima '85: Zahvalan sam što ste me izvukli iz zaborava




"Baš Čelika" sam malo proširio, nešto i dodao, i popunio ga nekim novim idejama. To je plod mog stava, jer mislim da kod transponovanja jedne umetnosti u drugu, delo mora da dobije bitne osobine nečega u šta hoćemo da ga pretvorimo. Bio sam na dobrom putu da se vođen ovakvim namerama približim jednom originalnom shvatanju domaćeg stripa, i da me rat nije omeo, mislim da bi se u potpunosti usavršio
Drugi salon jugoslovenskog stripa, održan u Vinkovcima, nije protekao ni u znaku pedesetogodišnjice stvaralaštva ove vrste u našoj zemlji (što mu je bila osnovna namera), niti u znaku prepucavanja autora takozvanog "komercijalnog" i "alternativnog" stripa.

Mada je kuknjave bilo i na pretek, niko ga neće upamtiti ni po najcrnjim, dosada izrečenim mislima, o materijalnom položaju domaćeg stripa. 

Salon je sasvim neočekivano obeležio čovek na koga smo - sa stidom to treba priznati - svi već pomalo zaboravili - Đorđe Lobačev



Jedan od velikana koji su pre više od pedeset godina smelo krenuli u avanturu nazvanu strip.

Đorđu Lobačevu u našoj kulturnoj javnosti učinjena je ogromna nepravda.

Utemeljitelj jedne izvanredne strip-škole "beogradskog kruga" (zajedno sa Sergejom Solovjevom, Nikolom Navojevom i Konstantinom Kuznjecovom postao je čuven i u svetskim razmerama), i jedan od najvećih umetnika koji je delovao na našem prostoru tridesetih godina, dugo je bio zaboravljen.

Činjenica, sasvim obična, kada je strip u pitanju.

Autor izvanrednih stripova, poput "Čarobnjaka iz Oza", "Dušanove ženidbe", "Baš Čelika", "Biberčeta", "Hajduk Stanka", "Hajduk Veljka", "Barona Minhauzena" i čitavog serijala kvalitetnih radova, u masi strip-crtača koji su pokušavali da ožive jugoslovenski strip, uvek se odlikovao dobrom crtačkom veštinom, odličnim poznavanjem medija u kome stvara, i neumornim osmišljavanjem svojih kvadrata, što je sasvim dovoljno da mu donese epitet i "najoriginalnijeg" strip stvaraoca kojeg smo ikada imali.

Međutim, sve ovo nije uticalo mnogo na kulturnu javnost, jedinu koja bi čika Đorđu mogla da prizna bar deo njegove monumentalnosti i sjaja.

Od 1955. godine, kada odlazi u Sovjetski Savez, pa sve do sredine sedamdesetih, tek sporadično možemo saznati nešto o njegovom radu, delimično zahvaljujući i povremenim stripovima koje objavljuje. 

Tek sedamdestih, prvi i jedini jugoslovenski časopis za teoriju stripa, "Pegaz", pokušaće da Đorđu Lobačevu oda bar deo priznanja za stvaralački opus kojim bi se ponosili i najveći strip majstori sveta. 

Nepravda je konačno otklonjena kada "Jugoslavija" izdaje monografiju posvećenu radu Đorđa Lobačeva, prvu strip-monografiju uopšte objavljenu kod nas.



Čovek sa najviše entuzijazma



Čika Đorđe danas ima već sedamdeset i šest godina.

Stalno se smeje, odlično je upoznat sa svim kretanjima u domaćem stripu, i kao da nema dovoljno reči kojima bi odobrio današnje, uglavnom smrknute stvaraoce.

U Vinkovcima je bio najveselija osoba, i što je još čudnije, čovek sa najviše entuzijazma. 

Njegov duh je ugrejao i hladne vinkovačke večeri, odbacio sve brige zloslutno nakupljene nad mali broj polja na kome se ogledaju domaći autori.

Očima punim zahvalnosti gleda na sve prisutne i čudesno je neumoran dok u male blokčiće, koje mu podnose gotovo svi učesnici Salona, crta junake svog "Čarobnjaka iz Oza", uz posvetu:

"Vaš čika Đorđe". 


"Čarobnjak iz Oza" Đorđa Lobačeva

Boji se pomalo svojih godina, da za dve godine možda ne bude u stanju da opet dođe na ovakvu manifestaciju. 

Uveravanja da će uvek biti, na svakoj strip-manifestaciji, i u svakoj strip-istoriji, bez obzira koliko živeo, raznežuju ga i čine da se, kako sam kaže, nijednog trenutka ne oseća ni stranac ni stariji od ostalih.

- Vinkovački Salon stripa posvećen je jednom značajnom jubileju, "50 godina jugoslovenskog stripa", koje se računaju od vašeg "Krvavog nasledstva", prvog pravog domaćeg dela. Kako je izgledalo osnovati jednu umetnost?

- Kad smo počeli sa radom, niko nije pomislio šta će ispasti od svega toga, i u šta će se pretvoriti. Dokle ćemo stići! Jednostavno, svideo nam se novi medij, iako nikome nije bilo jasno da se radi o novom mediju. 

Uz sve, to je bio i izvor prihoda u teškim vremenima krize, koja je po svojim razmerama bila možda veća nego i sadašnja.

Uskoro smo videli da smo sposobni da napravimo nešto dobro.

Ne treba da ponavljam te stare stvari, da čovek nije smeo ni da se pohvali da radi stripove i još da mu ih neko objavljuje, ali u to doba na stripu su bili angažovani najbolji novinari. 

Bio je tu jedan od osnivača "Ježa" Žika Miladinović, koji je napisao tekst za "Pepeljugu". 

Vlada Ribnikar je napisao tekst za "Vuka i tri praseta". 

Danas svi pevušimo pesmicu "Ko se boji vuka još, tri za groš", slogan koji je u stvari izmislio Vlada Ribnikar. 

Duda Timotijević je bio angažovan na prevodima stranih stripova. 

Sada kad gledate te stare prevode koje je Duda radio, uopšte ne možete da steknete utisak da su oni u originalu pisani na engleskom. 

Toliko dobro je radio svoj posao.



Napraviti što "jugoslovenskiji" strip



- "Krvavo nasledstvo" je prvi pravi jugoslovenski strip, i po temi i po junacima. Kako se u vama rodila ideja da napravite nešto toliko različito od slepo obožavanog američkog stripa ?

- Sa godinama rada u stripu, dobijali smo osećaj da postajemo tehnički mnogo jači, a to nam je davalo ideje da krenemo u nešto bolje.

Ni "Krvavo nasledstvo" nije bilo pravo rešenje.

Negde na sredini ovog stripa, sazreo sam već toliko da shvatim da je to samo loša kopija američkih stripova.

Mada se radilo, u stvari, o domaćem delu, po svim njegovim karakteristikama, teško da je neko od ondašnjih čitalaca to mogao primetiti.

Tada smo shvatili da se u potpunosti moramo odvojiti od američkog stripa, na bilo koji način, a premeštanje radnje u naše podneblje, i neke druge čisto autorske izmene, učinile su nam se najlogičnije. 

Želeli smo da strip čita što više ljudi, a upravo se naše podneblje moglo učiniti presudnim.

Kao plod takvih misli počela je da izlazi i "Panorama", mada nije bila dugog veka.

Misao o jugoslovenskom stripu stasala je još na početku, ali, tada jednostavno nije bilo uslova za prava i dobra dela.

Celog života me pratila ta misao, i uvek sam želeo da napravim što "jugoslovenskiji" strip.

- Vaši stripovi uglavno su bazirani na domaćim temama, pa čak i više od toga, na izvornom narodnom folkloru?

- Nekako uporedo sa izlaskom "Politikinog zabavnika", nove šanse da domaći strip dobije na značaju, počeo sam da razmišljam o stripu koji bi u potpunosti bio baziran na folkloru. 

Srpski folklor sam poznavao jako dobro, i učinilo mi se da od bajke "Baš Čelik", za koju mnogi tvrde da je jedna od najlepših na svetu, nema pogodnije teme za strip. 

Priča je veoma koncizna, kratka, a obiluje neverovatnim brojem fantastičnih situacija, prepunih stripovskog materijala. 

Ja sam bajku malo proširio, nešto i dodao, i popunio je nekim novim idejama. 

To je plod mog stava, jer mislim da kod transponovanja jedne umetnosti u drugu, delo mora da dobije bitne osobine nečega u šta hoćemo da ga pretvorimo. 

Bio sam na dobrom putu da se vođen ovakvim namerama približim jednom originalnom shvatanju domaćeg stripa, i da me rat nije omeo, mislim da bi se u potpunosti usavršio.

- Rat je omeo celu generaciju beogradskih strip crtača, koji su se tada mogli uporediti i sa najboljim američkim. Posle toga više niste nastavili da se profesionalno bavite stripom ?

- Tačno je, onda su usledile pauze i radio sam samo povremeno stripove vođen željama urednika strip-izdanja.

Posle rata sam otišao u Sovjetski Savez, sa velikom tugom u sebi, jer domaći strip, nešto na čemu smo svi radili, bio je daleko od svoje afirmacije.

Bilo mi je žao što ne radim, ali šta se tu može. Kako se kaže, kad se nešto mora, nije teško.

Prilikom jedne od poseta Jugoslaviji, šezdesetih godina, ponovo sam se aktivirao.

Krivac je bio Bogdan Popović, koji mi je rekao:

"Hajde, kada si tu, nacrtaj nešto i za nas". 

Tako je nastalo pet stripova urađenih za "Politikin zabavnik", različitih žanrova, od kojih mi je jedan od najdražih "Hajduk Veljko".

Još uvek me je držala ta ljubav za epos, nastala u mom detinjstvu.

Posle je usledila nova pauza, sve do 1973. godine, kada je Žika Bogdanović pokrenuo "Pegaz".

Žika me je još ranije upoznao sa svojom idejom da pokrene reviju za teorijska pitanja stripa, i ona mi se veoma dopala.

Mislio sam: biće to dobar podstrek za jugoslovenski strip, jer stalno ga je pratila neka sumnja.

Razmišljajući šta da uradim za "Pegaz", naišao sam na "Čarobnjaka iz Oza", jedno od mojih nezavršenih dela.

Pomislio sam da bi bilo dobro da ga završim, i opet se vratio stripu.

Završio sam tu prvu epizodu "Čarobnjaka", a za ovogodišnji Salon stripa, dodavanjem epizode "Stelin rođendan", potpuno je i kompletirao.


Slušam rok, ali malo zapušim uši



- U svojim stripovima uspeli ste da obradite sijaset tema na isto toliko različite načine. Da li je to plod " viška ideja" koje imate, ili nešto drugo?

- Da, često me pitaju zašto sam se prebacivao sa ideje na ideju, a ja mislim da je to karakteristika rada svih crtača. Da uzmemo, na primer, Julesa Radilovića, koji je trenutno verovatno i najveće ime domaćeg stripa.

I on je isto tako radio u raznim stilovima, i to je potpuno razumljivo.

Radeći jednim stilom stalno iste stvari, čoveku bi ubrzo postalo dosadno, i pored najlepše želje da uradi nešto kvalitetno. Ubrzo bi se pretvorio u sasvim običnog zanatliju.

- Na Salonu jugoslovenskog stripa niko nijednog trenutka nije pomislio da ste stranac. Ali, odsustvovanje iz domaćih strip-zbivanja dalo vam je mogućnost da se pojavite u ulozi jednog objektivnog posmatrača. Kako gledate na sadašnji sukob domaćeg "alternativnog" stripa i "komercijalnog", sukob koji je, iako skriven, možda i obeležio ovogodišnji Salon ?

- Moram da kažem da sam zahvalan za odnos svih prema meni, ali isto tako zahvalan kada me pitaju za mišljenje o domaćem stripu, jer to znači da u meni ne gledaju stranca.

Kada je u pitanju alternativni strip, mislim da je tu nastao problem uobičajen za sve nove stvari. One se jako teško probijaju. Ja na sve novo, iako sam već duboko zašao u osmu deceniju, gledam sa razumevanjem, i pokušavam da na pravi način shvatim i omladinu i sve te novine. 

Shvatam ja savremenu rok-muziku, iako mi baš nije jasno zašto se tako glasno mora slušati.

Meni se sviđa ta muzika, ti ritmovi, i, ako želim da je slušam, ja malo zapušim uši, pa je čujem sasvim lepo, kako se meni sviđa.

Alternativni strip ima svojih zaista sjajnih stvari.

"Svemironci", recimo. Smatram da je to fantastičan strip.

Ima još mnogo takvih dela koja u sebi nose duboko filozofski smisao.

E, taj čudan odnos alternativnog i komercijalnog stripa, nešto je sasvim drugo. On podleže drugim zakonima. Onaj koji izdaje list mora da ima svoju računicu. 

Mada, danas je mnogo lakše izgurati neku novu ideju. Uredniku donesete ceo projekat i on onda odluči hoće li ga objaviti ili ne.

A nekada, moglo se desiti da vam izađe nekoliko nastavaka, pa da vam urednik odbije posao i ne plati ništa?

- Danas živite u Sovjetskom Savezu. Kako se tamo odvijaju događaji na strip-planu?

- Lako, jer u Sovjetskom Savezu nema stripa. Da, uopšte ga nema. U dečijim listovima tu su neke sličice i jedino što može da podseti na strip, to su neki oblačići iznad njih.

Tek pre godinu dana pojavio se u štampi jedan kaiš strip u četiri slike, sa političkim sadržajem.

- Na ovogodišnjem Salonu dobili ste nagradu za životni doprinos stripu. Kako može da se oseća čovek koji je ceo život dao za jednu stvar koja mu često nije bila ni dostupna, a nikada za svoje delo nije dobio pohvalu?

- Teško mi je da to izrazim rečima, a da ne upadnem u sentimentalnost. To danas dibidus nije savremeno.

Mogu samo da se zahvalim organizatorima i svim drugim. Ganut sam odnosom prema meni, prema mojoj generaciji.

Verujem da je to iskreno i pre svega znam da mora biti tako jer od čika Đorđa više niko ne može imati koristi.

Zahvalan sam što su me izvukli iz zaborava, jer moje vreme već ističe.

Strip mi je doneo tolike radosti, baš na kraju života. Nisam ubeđen da sam baš ja zaslužio nagradu, već da je to zbog činjenice što sam jedini ostao u životu iz svoje generacije. Zato ovu nagradu shvatam kao nagradu celoj generaciji, a ne moju ličnu.

Razgovarao: M. Pepić, obrada: Yugopapir (Super ITD, 1985.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)