Kako je književnik Ivan Goran Kovačić postao jedan od prvih filmskih kritičara u Jugoslaviji (1986)




Treba se boriti protiv zaraznih pokušaja novih filmova koji sentimentalnim limunadama i slatkim opijumskim dimovima uspavljuju živo ljudsko biće i odvajaju ga od života, dakle od naroda. Treba se boriti za filmove širokih, narodnih, životnih, zdravih i snažnih zanosa koji će pojedinca uvesti u život, povratiti mu razum, svijest, mišljenje, otvoriti oči i uši, da čezne za višim idealima koji prelaze njegove osobne međaše, njegove egoistične težnje, koji će kao potok u rijeku, kao rijeka u more, ulaziti i živjeti u množini, u narodu

"Film", jul 1986: Za samo tri mjeseca bavljenja filmskom kritikom, književnik je uspio da napiše tridesetak osvrta na filmove prikazivane u zagrebačkim kinima, posvećujući pritom najviše pažnje odnosu djela i publike, jer za njega film jeste umjetnost, ali ne samo to, nego i složena djelatnost, industrija od koje žive hiljade ljudi i u čijoj je moći da djeluje na milionsku publiku.

Prvi profesionalni filmski kritičar kod Hrvata i jedan od prvih u Jugoslaviji bio je književnik Ivan Goran Kovačić.

Šta je ponukalo ovog literatu da se u "Hrvatskom dnevniku" oglasi kao kritičar novodolazeće sedme umjetnosti i zašto se uhvatio ukoštac sa ovim izazovom, analizirao je titogradski časopis "Ovdje" u seriji napisa Zagorke Kalezić, a mi za čitaoce "Filma" donosimo sukus ovih razmatranja.

U periodu od 3. oktobra 1937. do 16. januara 1938. godine Goran je napisao tridesetak priloga, mahom filmskih kritika, a već u samom početku u tekstu "Film mora biti ne otrov nego lijek i sredstvo pogodno napretku" on sažeto objašnjava cilj i karakter ovog poduhvata:

"Kako bi hrvatskoj publici olakšali put do uvjerenja, da li jedan filmski komad vrijedi ili ne vrijedi, i da joj tako unaprijed onemogućimo materijalni i moralni gubitak da se ne mora ravnati prema nepouzdanim mišljenjima svojih susjeda o dobroći kinematografske predstave, donosit ćemo redovno objektivne kritike pojedinih komada i već sada upućujemo posjetnike da se ravnaju posve sigurno prema ovim prikazima, jer njih ne vodi nikakva druga svrha osim probitak, napredak, oplemenjivanje, podizanje i obrana hrvatskog naroda".



Razlučivanje dobrog i rđavog



Pišući osvrte na tridesetak filmova, Goran se istinski trudio da ostane dosljedan ovom obećanju datom u početku - i u tome je sa rijetko viđenim poštenjem i uspijevao.

On u svojim kritikama analizira sve segmente filma - glumu, režiju, muziku i drugo - a i vrijednosti filma u cjelini.

Čak kada je bilo riječi i o ostvarenjima koja je sam podvrgao oštroj kritici, on je izdvajao ono što je nalazio kao vrijedno u njima. 

Tako, pišući o filmu "Kad procvate bijeli jorgovan", osvrćući se na socio-kulturološki fenomen i činjenicu da publika "grne ko luda" na rđava ostvarenja, on ipak ukazuje na njegovu tehničku i formalnu perfekciju:

"Glazba, gluma, pjevači, fotografija - uzorne su".

Strogo lučenje valjanog od rđavog, spontane umjetnosti od tendencije u umjetnosti, vršio je Ivan Goran Kovačić još radikalnije kada je pisao o filmovima sa ratnom tematikom. 

U prikazu čuvene "Velike iluzije" Žana Renoara on je pokazao poznavanje i razumijevanje ne samo predmeta djela, ili njegovog odnosa prema društvu i obratno, već i problematike specifične u ovoj vrsti stvaralaštva. 

Uz naznaku da ovo djelo, mada govori o ratu, nema propagandni karakter, Kovačić je jednom vrstom kritičke deskripcije pokazao u čemu se sastoji specifičnost stvaralačkog postupka i suptilnost umjetničke izrade:


U slijepoj ulici



"Ovaj komad je čisti proizvod umjetničkog shvaćanja Francuza koji, kao i u književnosti, polaze od pojedinca i iz nutrine, pa se često jednim uzdahom, pogledom, nesuvislom riječi, kretnjom i ličnim doživljajem pokazuju situacije vanjskog svijeta i svi užasi, težine i golemosti objektivne stvarnosti. 

Možda se stoga i čini početak filma malo raskomadan, ali ta tehnika imade samo da nas uvede u jedan velik prostor i zamršen problem koji ćemo lako shvatiti."



Iako se Goran filmskom kritikom bavio kratko, kraće nego što se i sam nadao i nagovještavao, uspio je serijom tekstova, koje je objavio, da uđe u bitne probleme najmlađe umjetnosti, kako one koje se tiču njene imanacije, tako i relacije između djela i publike.

On je posebno ukazivao na dvije tendencije koje su iznutra uticale da film, tek što je zašao iz nijeme u novu, tonsku fazu skrene sa pravca prave umjetnosti, na težnju ka komercijalizaciji i ka iskorišćavanju celuloidne vrpce u propagandne svrhe. 

Kovačić nalazi da su promjene koje doživljava literatura prirodne, jer se radi o "hiljadugodišnjoj umjetnosti".

Sa filmom je drugačije:

"Upravo je nevjerojatno da se film - ta mlada svježa umjetnička grana koja je doživjela u najkraćem roku revoluciju za revolucijom i postigla najveće stvaralačke mogućnosti - tako brzo izživjela i zalutala u slijepu ulicu."

Po Kovačićevom mišljenju takva pojava nije nimalo slučajna.

Radi se, naime, o nastojanjima filmskih proizvođača, kao i onih koji od njih zahtijevaju stanovitu vrstu "robe", da pasiviziraju filmsku publiku, da utiču na njene emocije, umjesto da joj bude ideje i razvijaju razum.

Sve češće prisustvo sentimentalnih limunada u kinima Goranu je povod za članak "Film je svojom tehničkom virtuoznošću ušao u slijepu ulicu u kojoj zavodi narod" u kojem podsjeća da je tematsko-motivska okosnica velikog broja filmskih ostvarenja globalno istovjetna - riječ je o kakvoj intimnoj tragediji "većinom u vezi sa nesretnom ljubavi, ljubomorom i bračnim zapletanjem".

Film "Kad procvate bijeli jorgovan" je primjer "kino-limunade" zato što je njegova priča iskonstruisana pa otud i neuvjerljiva, dilema glavne junakinje lažna, pa otud i neprihvatljiva.




Zarazni sentimentalizam



Kovačić, svakako, ne misli da svi filmovi u čijoj osnovi leži ljubavna priča, zaplet, ljubomore, tragično razrješenje moraju biti loši.

Kao suprotnost, kao vrijedno ostvarenje sa istovrsnim sižeom on navodi francuski film "U vrtlogu", za koji nalazi da je "psihoanalitički dubok" i "od općeljudskog interesa".

Zato Kovačić tekst o "slijepoj ulici filma" završava riječima:

"Treba se boriti protiv zaraznih pokušaja novih filmova koji sentimentalnim limunadama i slatkim opijumskim dimovima uspavljuju živo ljudsko biće i odvajaju ga od života, dakle od naroda. 

Treba se boriti za filmove širokih, narodnih, životnih, zdravih i snažnih zanosa koji će pojedinca uvesti u život, povratiti mu razum, svijest, mišljenje, otvoriti oči i uši, da čezne za višim idealima koji prelaze njegove osobne međaše, njegove egoistične težnje, koji će kao potok u rijeku, kao rijeka u more, ulaziti i živjeti u množini, u narodu."

Pišući o filmu, odnosno izvještavajući o filmovima sa tekuće trake zagrebačkih bioskopa, Kovačić je imao na umu radikalnu krizu čitavog jednog sistema vrijednosti, krizu koja je zahvatila sve tokove i nivoe društvenog života.

U utvrđivanju prave prirode "proizvoda" takvog društva, on pravi značajnu kritičku distancu, ne otkrivajući karakter ostvarene tehnike i umjetnosti u okviru njihovih vlastitih struktura, već u širem koordinantnom sistemu društvenih relacija.

Podstaknut živom praksom, da se mnogi čovjekovi izumi u odljuđenom svijetu okreću protiv čovjeka, Goran zastupa jedno opšte humanističko načelo po kojem smisao postojanja produkata čovjekove misli i ruke može biti opravdan jedino ako su podređeni svom tvorcu, ako mu unapređuju život i usavršavaju ličnost.

Pripremila: Z. Vujasin, obrada: Yugopapir (Film, jul 1986.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)