FEST '71 - 73: Titov orden za Čaplina, Kopolin beogradski šoping, Bogdanovič sa publikom do zore...



I junak nezaboravnog "Kratkog susreta", Englez Trevor Hauard, prekinuo je snimanje da bi došao na Fest. Imao se utisak da nije tačno znao u kojoj je zemlji, još manje u kom je gradu. Jedan od domaćina bio je zadužen da bude njegova senka: kad bi se Hauard previše nagnuo, on se bacao na njega i zadržavao ga da ne padne

Februar 1983: Trinaesti put za redom, od februara 1971, u Beogradu se održava Fest, popularnije nazvan "festival festivala" nudeći "najbolje filmove svijeta". Svaki put iza kulisa se odigravaju razne zgode ne manje zanimljive od filmova koji se prikazuju. Ovaj put Fest je izazvao najveće interesovanje, jer jugo-uvoznici nemaju deviza pa će mnogi filmovi izostati iz bioskopskih dvorana. A domaćini Festa zaradili su milijardu starih dinara!

Vreme neumitno teče, brzinom koju ponekad i ne primećujemo, pa se danas, u zimu 1983. godine, svedocima početnih koraka Festa, čini kao da je juče bio onaj dan, 9. januar 1971, kad je, otvarajući program Festa 71. u tek renoviranoj dvorani bioskopa "Kozara", Milutin Čolić, umetnički direktor i glavni selektor, gotovo snebivajući se rekao:

- Uvijek je najteže početi...

Ali, počelo se hrabro.

Upravo u stilu naslova koji je tada nosio Fest: "Hrabri novi svet" - pozajmljen od Oldosa Haksilja. Taj naslov Fest više ne nosi, čini se nekima da Fest više nije onoliko hrabar koliko je bio pre dvanaest godina.

I nije, svakako, jer Fest - to su filmovi, a iza filmova stoje ljudi, a od ljudi se ne može očekivati da budu stalno hrabri. 

Hrabrost je neponovljiva - jednom, i nikad više... Nije se jedan orao pretvorio u vrapca.

Fest 71. međutim, ne samo da je bio hrabar, već mnogi smatraju da je bio najbolji i da ga nijedan od potonjih trinaest nije prevazišao. 

Objašnjenje nije teško naći: na programu su prikazani i filmovi stari po nekoliko godina koje naša publika dotad nije videla, a ne bi ih ni videla uprkos njihovoj nesumnjivoj vrednosti - da nije bilo Festa!

Ova manifestacija, ako ništa drugo, izvršila je jednu značajnu i plemenitu kulturnu misiju i bioskopski repertoar podigla na zavidan, svetski nivo.

Distributeri koji su se dotad ustezali da uvoze takozvane umetničke filmove, bojeći se njihove nekomercijalnosti i nekomunikativnosti, iz korena su promenili svoje repertoarske liste i počeli da uvoze filmove koji su predstavljali kulturni trenutak čovečanstva. 

U oglasima kojima su takva dela reklamirali, kao kakav "Trade mark" stavljali su oznaku: 

"Film je prikazan na Festu". 

Bila je to propusnica i preporuka gledaocu da dođe u bioskop i garantija da se neće pokajati.

U atmosferi grozničavog iščekivanja i otimanja za ulaznice, kao pred kakvu odlučujuću fudbalsku utakmicu, počeo je Fest 71. na kojem je od 9. do 16. januara 1971. godine prikazano 73 filma iz 21 nacionalne kinematografije pred radoznalim očima 104.837 gledalaca.

Između ostalih, tu su bili nezaboravni "M. A. S. H", "O jagodama i krvi", "Odiseja u svemiru 2001", "Ponoćni kauboj", "Goli u sedlu", "Konje ubijaju, zar ne?", "Leo poslednji", "Satirikon", "Pejzaž posle bitke", "Oliver", "Ako"...





FEST 1971: Pravo iz aviona



I nikada kao tada Beograd nije posetilo odjednom toliko uglednih filmskih gostiju iz celog sveta, njih oko 90, slavnih režisera, glumaca, scenarista, i ostalih filmskih poslenika koji su, gonjeni radoznalošću, potegli sa svih kontinenata da otkriju i upoznaju Beograd koji će postati neka vrsta zimske Meke svetske kinematografije.

Među njima bili su stari lav sovjetske kinematografije Mark Donskoj, pa Grigorij Čuhraj i Stanislav Rostocki; Andžej Vajda i njegov junak Danijel Olbricki; sreli smo se sa Marijom Šel, Ritom Tašingem, Brižitom Fosej, Bernardom Bertolučijem, Agnjesom Varda, Ištvanom Galom, Bo Viderbergom, Li Tejlor Jang (koja je bila koliko gošća Fešta, toliko i našeg glumca Bekima Fehmijua, s kojim se sprijateljila snimajući "Avanturiste").

Još je u sjećanju kako su u Beograd, bolje rečeno pravo u direkciju Festa, sa aviona banuli Denis Hoper i njegov drugar Piter Fonda, autor i protagonista filma "Goli u sedlu".

Liv Ulman je otkrila da je u Jugoslaviji provela jedno nezaboravno leto.

Povodom 75-godišnjice svetske kinematografije, predsednik Tito odlikovao je nekolicinu istaknutih svetskih stvaralaca.

Čarli Čaplin je odlikovan Ordenom jugoslovenske zastave sa lentom, a Orden jugoslovenske zastave sa zlatnim vencem dobili su: Džon Ford, Mark Donskoj, Fric Lang, Rene Kler, Luis Bunjuel, Akira Kurosava, Lukino Viskonti, ser Lorens Olivije, Ingmar Bergman, Satjadžit Rej.






FEST 1972: Nevjerovatna Sara



Za Fest 72. vladalo je, prirodno, još veće interesovanje: 123.898 gledalaca pratilo je 75 filmova na šest programa. Festival je održan od 21. do 28. januara, a ostaće zapamćen ne samo po filmovima već i po najreprezentativnijoj poseti filmskih ljudi koju Fest više nikad nije ponovio.

Vitorio de Sika ... Došao je zbog svog filma "Vrt Finci-Kontinijevih" u pratnji supruge. Delovao je umorno, bezvoljno, staro, sve do trenutka kada se pojavio pred publikom u Domu sindikata.

Urnebesni pljesak namah ga je preobrazio.

Zablistao je onaj čuveni, neodoljivi osmeh, oči su zacaklile, priča je potekla. Duhovita, vrcava priča o tome kako je nastao neorealizam.

Bili su tu francuski besmrtnik Rene Kler, Miloš Forman (njegova prva poseta jednoj socijalističkoj zemlji pošto je emigrirao u SAD), Pol Morisi, Sergej Bondarčuk, Piter Ustinov.

Od glumaca glavnu atrakciju predstavljala je junakinja "Rajanove kćeri", Sara Majls, vjerovatno najćudljivija gošća Festa od početka do danas.

Tri, četiri puta promenula je hotel za vreme svog kratkog boravka, jer joj nijedan nije odgovarao: u "Jugoslaviji" joj je bilo tiho i pusto, u "Metropolu" bučno, u "Moskvi" se osećala depresivno.

Najzad se bez pozdrava, izgubila u nepoznatom pravcu.

I junak nezaboravnog "Kratkog susreta", Englez Trevor Hauard, prekinuo je snimanje da bi došao na Fest.

Imao se utisak da nije tačno znao u kojoj je zemlji, još manje u kom je gradu.

Jedan od domaćina bio je zadužen da bude njegova senka: kad bi se Hauard previše nagnuo, on se bacao na njega i zadržavao ga da ne padne.

Kad su Hauarda upoznali, u "plavom salonu" Doma sindikata sa Dejanom Obradovićem, direktorom "Jugoslavija filma", Hauard mu se unio u lice i svečano izjavio:

- Znam sve filmove koje si režirao, gledao sam ih, fantastični su! Samo tako nastavi, staro momče!

Filmski radnici i novinari gledali su široko otvorenih očiju jednog od najuglednijih gostiju, takođe Engleza Džozefa Louzija, što zbog reputacije koju uživa, što zbog nepristojnosti koje je neštedimice sipao na okolinu.

"Vi ste govna!" - govorio je, a oni su mu opraštali, jer su i veliki ljudi samo ljudi, pogotovo kada su u "izvesnom" raspoloženju.

Veoma dostojanstveno, pak, ponašali su se Kirk Daglas, Bibi Anderson, Bak Henri, a bio je tu i Vilard van Dajk, direktor muzeja modernih umjetnosti iz Njujorka.

Nekoliko filmova osvojilo je Statuu pobjednika, na osnovu glasova gledalaca, a prvi među jednakima bio je "Džoni je krenuo u rat", za koji je rečeno da je "najantiratniji" od svih antiratnih filmova ikad snimljenih.

Prve, početne mucavosti, dakle, nestale su i Fest je u svet filma zakoračio sigurno, samouvereno, nastavljajući svoj hod kroz sve bure i mene svetske kinematografije.





FEST 1973: Korakom od sedam milja



Parola sa prvog Festa - da je ukupni broj gledalaca ravan dupke punom stadionu "Crvene zvezde", na Festu 73. postala je zastarela: 154.614 gledalaca pratilo je pet regularnih i nekoliko dodatnih programa između 26. januara i 3. februara.

Poseta publike je, dakle, osetno porasla, mada je filmova bilo manje nego ikad pre i posle: "svega" 62.

Bilo je donekle prirodno očekivati da će, posle dvogodišnjeg zahuktavanja, Fest u 1973. godini biti slabiji, jer su "rezerve" iz prethodnih godina iscrpljene. 

Dogodilo se, međutim, obratno: Fest 73. ostao je zabeležen kao jedan od najuzbudljivijih!

Te godine program su ukrasili:

"Kum", "Paklena pomorandža", "Rubljov", "Francuska veza", "Krici i šaputanja", "Smrt u Veneciji", "Slučaj Matei", "Mimi metalac", "Posljednja bioskopska predstava", "Što te tata pušta samu", "Kabare", "Demoni", "Diskretni šarm buržoazije"... 

Fantastičan program!

Te godine gledaoci su glasali posljednji put i najboljim filmovima proglasili: "Kum", "Francuska veza", "Rubljov".

Prvi put Beograd je pozdravio famoznu zvezdu italijanskog filma Đinu Lolobriđidu.

Nije krila da ovaj dolazak u Jugoslaviju smatra prilikom da zamoli prijem kod predsjednika Tita, koga je želela da fotografiše - fotografija je, poznato je, hobi "lepe Lole".

Svoje oduševljenje nije krio naš zemljak Piter Bogdanovič koji u Beogradu ima bliske rođake i koji je tada prvi put od rođenja došao da poseti postojbinu svoga oca i majke. 

Na projekciji filma "Što te tata pušta samu" publika ga je pozdravila ovacijama i Piter je posle do dva časa ujutro odgovarao na pitanja. 

Govorio je na srpskohrvatskom, pomalo smešno, ali tačno.

- Komedija dobho, ali dhugi put phavim dhama! - otkrio je gledaocima.

Frensisu Fordu Kopoli zagubio se prtljag u avionu.

Njegov prvi korak u Beogradu bio je - poseta robnoj kući, gde je kupio šarenu košulju i dva para čarapa.

Uočivši njegovu ljubaznost i predusretljivost, vodali su ga po selima, u fabrike, na fakultet dramskih umetnosti. 

Primao je to bez roptanja:

- Ja sam ovde došao da nešto saznam, da radim! - govorio je.

Veoma iscrpno pričao je o teškoćama na koje u Americi nailaze filmski stvaraoci kad žele da snime film.

Napisao: Slavko Lazarević, obrada: Yugopapir (Prolećni AS, februar 1983.)







Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)