Darko Glavan digao glas protiv cenzurisanja: Zašto su Buldožer i Prljavo kazalište nepoželjni u medijima



Ako smo u slučaju "Buldožera" otpor mogli tumačiti kao posljedicu šoka i zbunjenosti, bacanje klipova pod noge "Prljavog kazališta" smišljena je rabota onih koji ne podnose osamnaestogodišnjake koji su svjesni činjenice da vlastitu glavu nose na ramenima i koji iskazuju najozbiljniju namjeru da je iskoriste za nešto više od smišljanja drpilovaških bezvezarija

Decembar 1979: Pojava grupe "Prljavo kazalište" najznačajniji je ovogodišnji događaj na domaćoj rock-sceni, mada se popratne pojave ni u kom slučaju ne mogu cijeniti kao nešto "novo" ili iznenađujuće.

Povijest se ponavlja, pa čak i na tako neznatnom području kao što je jugoslovenska rock-scena, mogli bismo zaključiti na temelju kontroverznog starta zagrebačke rock-grupe "Prljavo kazalište".

Odmah na početku da pojasnimo stav - smatramo da je pojava te grupe najznačajniji ovogodišnji događaj na domaćoj rock-sceni, mada se popratne pojave ni u kom slučaju ne mogu ocijeniti kao nešto "novo" ili iznenađujuće.

Prije nekoliko godina, kada je pojavom "Buldožera" prvi put utemeljen domaći rockerski "underground" koji svoju marginalnost duguje istinski provokativnom angažmanu a ne smušenosti i netalentiranosti, bili smo svjedoci nagle eskalacije neoficijelne cenzure i društvenih dušebrižnika.

Diskografske kuće izbjegavale su "otkačene Kranjce" kao okuženu hranu, ne želeći se "kompromitirati" izdavanjem rock-glazbe s izraženom kritičkom društvenom sviješću.

Logika njihovih postupaka je razumljiva - jer, recimo, kako da razuman čovjek reklamira "Buldožere" u društvu s "Boney M." ili "Srebrnim krilima"?

Zašto se truditi oko 20 - 30.000 tiraže kvalitetnog i angažiranog rocka kad se s glazbenim smećem mogu postići deseterostruke tiraže?

Diskografija je prvenstveno privredna djelatnost koja svoje opravdanje nalazi na tržištu, dok je kultura interesantna samo u svojoj oficijelnoj i akademskoj verziji (čitaj dotacije i društvena priznanja).

Rukovodioce tvrtki ne interesiraju kulturološki problemi domaćeg rock-stvaralaštva, niti žele zauzeti vlastiti stav i na neki način pospješiti afirmaciju rijetkih i izoliranih pojava istinskog stvaralaštva.

No, ako netko osim sklonosti nekonvencionalnom i osobenom izrazu posjeduje naglašenu kritičku svijest, oštre oči i britki jezik, njegove šanse u domaćoj diskografiji su minimalne.

Stoga album-prvijenac "Prljavog kazališta" pozdravljamo kao presedan koji se po svojem efektu jedino može usporediti s diverzijom "Buldožera" s kojima će najvjerovatnije podijeliti ulogu svjesnih i prisilnih izopćenika.

Vrlo je teško i nezahvalno opisivati mentalitet, mehanizme i metode osporavanja "Buldožera" i "Prljavog kazališta" (odnosno "Pankrta" i većine ostalih novovalnih družina), no njihova efikasnost je neosporna.

Od "šund" etikete, do neslužbenih suspenzija na radiju i TV preko nepovjerljivosti urednika "ozbiljnih" novina, krajnje perfidno i smišljeno sužava se krug u nekakav rezervat "omladinske subkulture".

Pojava "Prljavog kazališta" želi se pokazati kao eksces nekolicine dokonih maloljetnika koji predobro žive pa im kojekakve misli vrludaju po glavi (ili kao privatna prćija kritičara-pajtaša koji ih podržavaju), a recimo pojava "Srebrnih krila" proglašava se "zahtjevom publike", glasom naroda.

U toj bljutavoj lakirovki, na žalost ima i nešto istine, jer publika ne može željeti nešto što joj još nikada nije bilo ponuđeno, odnosno prezentirano bez naznaka o "ekstravagantnosti" i "ekscentričnosti".

"Prljavo kazalište" i "Buldožeri" propuštaju se u minimalnim dozama, a preporučuju se samo najtežim ovisnicima, dok se dražesni momčići iz "Prve ljubavi" i ljepotani iz "Srebrnih krila" prepisuju u neograničenim količinama.

Rock-grupa bez slobodnog pristupa na medije javnog komuniciranja nalazi se u nezavidnoj situaciji jer je hoćeš-nećeš odsječena od svoje potencijalne publike.

Umjesto da grupu upozna na javnom nastupu, prikladno prezentiranu na TV ili u radio-programima, publici se serviraju apriorne etikete i preporučuje im se da se klone tih "pec-pec" tipova.

Ako smo u slučaju "Buldožera" otpor mogli tumačiti kao posljedicu šoka i zbunjenosti, bacanje klipova pod noge "Prljavog kazališta" smišljena je rabota onih koji ne podnose osamnaestogodišnjake koji su svjesni činjenice da vlastitu glavu nose na ramenima i koji iskazuju najozbiljniju namjeru da je iskoriste za nešto više od smišljanja drpilovaških bezvezarija.

"Prljavo kazalište" ne bi smjelo ostati izdvojeni slučaj. 

Napisao: Darko Glavan, obrada: Yugopapir (Venov muzički magazin, XII '79 - I '80.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)