Goran Marković radi na Fakultetu dramskih umetnosti i već godinama prati mlade glumce. Gleda kolokvije i ispite glume svih generacija, pa vrlo dobro poznaje situaciju i sve mlade glumce. Ja sam kod Gorana imala probno snimanje za tu ulogu, zatim sam dugo s njim pričala, pa je opet bilo probno snimanje s nekim izmjenama o kojima smo se dogovorili i, jednostavno, to je bio cio jedan proces. Nije bilo ono: paf, pa uloga!
Anica Dobra, debitantica
Zlatne arene za ulogu u filmu "Već viđeno" režisera Gorana
Markovića, debitantica u "Životu radnika" režisera Miroslava Mandića
i Miranda u Shakespeareovoj "Oluji" na Lokrumu, a još nije ni
diplomirala na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti...
Najtopliji dani i iste takve noći 38. Dubrovačkih ljetnjih igara bili su tek izdvojeni primjeri ljetne osvete
pretjeranim količinama topline u cijeloj zemlji ali i meteorološki
okvir avanture Shakespeareove "Oluje" na Lokrumu.
Ansambl
Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda finalizirao je u
Dubrovniku Arielov pjev i san o slobodi s redovitim pokusima ljubavnih scena Mirande i Ferdinanda u plićaku Mrtvog mora.
Sjeverni
Jadran ostajao je u znaku završetka 34. festivala jugoslavenskog
igranog filma, a dnevni tisak obavještavao je filmsku i ostalu
javnost o pobjedniku pulskog festivala - filmu scenarista i redatelja
Gorana Markovića "Već viđeno" i Zlatnoj areni za žensku ulogu u
istom filmu Anici Dobri.
Zlatna arena stigla je u Dubrovnik u staru
gradsku luku, odakle je redovito dežurni Prospero odlazio na svoj
začarani otok, prenaseljen komarcima, i to u ruke mlade dobitnice - apsolventa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, spomenute
zaljubljene Mirande, dobre i plavokose preplanule djevojke - Anice Dobre.
Provodeći dane i ostatke
noći u sobi hotela Excelsior s mogućim pogledom na Lokrum, Dobra će
zacijelo pamtiti i ljeto festivalsko - i dubrovačko i pulsko - po ostvarenim lijepim snovima.
Ipak, neveliko teatarsko iskustvo iz
teatra Zvezdara i Ateljea 212 ("Pazarni dan" i "Pred ogledalom"), te dva
televizijska nastupa u ekranizacijama Zdravka Šotre ("Ivanova" - A. P. Čehova tek ćemo gledati) bilo je sasvim dovoljno za izuzetnu
glumačku kreaciju - Zlatnu arenu - pozlaćenog filma "Već viđeno",
uz još jedan pravi i službeni debitantski nastup u filmu Miroslava
Mandića "Život radnika" na istom festivalu.
Tako mlada, lijepa i
nagrađena - o svojim glumačkim nedavnim počecima Anica Dobra
priča:
- Najjednostavnije je da
kažem kako je Fakultet dramskih umetnosti bio najbliži mojoj kući,
zgradi u kojoj živim, i tako sam u toj blizini nečega gdje se glumi
i pleše balet, a prolazeći svakodnevno pored Akademije, odlučila
pokušati i, eto, pokušala sam i - uspjela!
- Da je u blizini bio
neki drugi fakultet, npr. arhitekture ili veterine, što biste
uradili?
- Ne znam, ali činjenica
je da sam se odlučila baš stihijski i neplanirano. Nisam ni prije a ni tada znala da je teatar ono što želim kao životni poziv.
- Dakako, sada mislite
drukčije?
- Zasad sam radila neke
predstave u kazalištu, na televiziji i, eto, ovo nešto na filmu, a
to je sve zajedno sasvim malo ali i dovoljno, s obzirom da tek
počinjem.
Dakako, imam još da se dokazujem mnogo godina i računam
da ću konačan odgovor na to pitanje moći dati poslije slijedećih
četrdeset godina.
Tako ću imati dovoljno vremena razmišljati o
tome da li sam trebala biti glumica ili ne.
Nove glumačke nade: Laušević i Vesna Trivalić
- Kada budete
obilježavali četrdesetogodišnjicu svoga glumačkog rada, kako ćete
se sjećati ovih početaka?
- Znam da neće biti
pozivnica! (Smijeh) Ne znam, ne znam što ću misliti - tko zna! Zasad
mislim da su mi ovi počeci vrlo važni i drago mi je što sam uopće
imala priliku za takav start, i to pogotovu zato što tek moram
završiti Akademiju.
- Dobili ste Zlatnu arenu
te dobre kritike i za Mirandu u Oluji. Jeste li tipičan primjerak
svoje generacije?
- Poznajem uglavnom
beogradsku generaciju mladih glumaca. Ne znam u cjelini generaciju iz
Zagreba, Sarajeva ili Ljubljane i drugih sredina, ali mislim da je
beogradska generacija uspjela pronaći svoj put.
Tu se javila grupa
ljudi, nekoliko superiornih ljudi, a to se vidjelo i u Puli gdje je
Žarko Laušević također dobio Zlatnu arenu, a nagradu je dobila i
Vesna Trivalić koja je tek završila treću godinu Akademije.
Osim
toga, i ostale naše kolege mnogo rade, a to je dokaz da ti ljudi
znaju što hoće i da se misle baviti tim poslom na tako dobar način.
- Govorili ste uglavnom o
glumcima, a što je s ostalima?
- Na osnovi svog iskustva,
tvrdim sa sigurnošću i, jednostavno, znam da se bez dobrog
scenarija i dobrog redatelja, ili bez dobrog direktora fotografije
barem što se filma tiče - ne može napraviti dobar film, odnosno
ono što sam ja uradila u filmu "Već viđeno".
Recimo, u tom su me filmu
šminka i kostim odredili.
Tu ja nimalo ne sličim na sebe i glumim neku djevojku
koja je živjela u tim sedamdesetim godinama, koja izgleda potpuno
drukčije od mene, a to sve zahvaljujući maski.
- A kako ste dobili
priliku da glumite u filmu "Već viđeno" Gorana Markovića?
- Goran Marković radi na Fakultetu dramskih umetnosti i već godinama prati mlade
glumce. Gleda kolokvije i ispite glume svih generacija, pa vrlo dobro
poznaje situaciju i sve mlade glumce.
Ja sam kod Gorana imala probno
snimanje za tu ulogu, zatim sam dugo s njim pričala, pa je opet bilo probno snimanje s nekim izmjenama o kojima smo se dogovorili i,
jednostavno, to je bio cio jedan proces.
Nije bilo ono: paf, pa
uloga!
Nije bilo odjednom, ništa naglo, već polako u miru i radu,
upravo onako kako je za mladog glumca poželjno da uđe u taj filmski
posao a da se ne šokira.
- U filmu ste voditeljica
tečaja za menekene?
- Problematika filma nije
u tome što sam ja voditeljica tečaja za menekene, nego nešto drugo - koliko mi je to blisko...
- Recimo da je riječ o
sedamdesetim godinama i o tome da voditeljica tečaja vrlo dobro
izgleda?
- Ne pretjerujte! (smijeh)
Imam crvenu mini-haljinu i kapu...
- Kao Crvenkapica?
- Baš tako! Evo ovako! A
na Akademiji radimo i mnoge druge stvari. Radimo Čehova i
Shakespearea i Ibsena i druge autore koji govore o vremenima i
problemima koji su nam još dalji od tih sedamdesetih.
Htjela sam
reći, te sedamdesete u mom su slučaju shvaćene kao neki glumački
zadatak.
Ja potpuno mogu usporediti te godine sa, recimo, srednjim
vijekom, dakako kroz te glumačke zadatke.
Mnogo se ne sjećam
sedamdesetih, ali mislim da je tu neki senzibilitet potpuno identičan
mojoj generaciji.
A ono što je trebalo glumiti, to je već stvar i
zanata, ali i tog, mogućeg, zajedničkog senzibiliteta...
Bilo mi je baš veselo u glavi
- Znači li to da ste i
Mirandu u "Oluji" shvatili kao glumački zadatak?
- Jest, na to sam mislila! To je glumački zadatak i ujedno glumački izazov i... jednostavno
sam se trudila raditi školski na tome, onako
kako smo naučili na
Akademiji. Drukčije nisam ni mogla.
Dakle, radila sam postupno,
postavljajući mnogo pitanja, možda i neka glupa i nepotrebna, ali
koja su me smirivala i činila da lagano i mirno ulazim spremnija u
posao.
- Recite nešto
lijepo ili ružno o partnerima na filmu?
- Mogu reći samo lijepo.
Da, to je nešto što se podrazumijeva, ako želiš nešto napraviti
u tom poslu. Što se tiče Goranova filma "Već viđeno", Mustafa Nadarević je - takvim sam ga upoznala - bio velik radnik i sjajan drug, te glumac
koji može raditi dvadeset sati dnevno.
U stanju je cijelu ekipu
podići, raspoložiti kada dođe do nekih padova u radu.
Iz njega
isijava neki optimizam.
Budući da je u filmu on bio moj partner,
izravno sam ovisila o njemu koliko i on o meni. Mi smo školski - nije imao ništa protiv! - radili i ponavljali po deset puta scene.
I osamnaest, ako je bilo
potrebno.
Vrlo mi je mnogo pomogao, imao je sa mnom strpljenja, a to
mi je mnogo koristilo.
- Ostaje još da nešto
kažete o filmu "Život radnika" Miroslava Mandića.
- Da, i "Život radnika" dobio je neke Zlatne arene. Čini mi se za scenografiju i ton.
- Vi niste, dakako,
zaslužni za ton?
- Ha, ha, ha...
eventualno, ako sam razgovjetno govorila. "Život radnika" zapravo je
moj debitantski film... U Goranov sam film bukvalno ušla pošto sam
završila "Život radnika".
Jedan sam film snimala, a mislila već na
drugi, pa mi je bilo baš veselo u glavi.
I u Mandićev sam film ušla
slično kao i u Goranov - nakon probnog snimanja i dugih razgovora s
redateljem.
Bio je to rad kao u kazalištu, radilo se prvo za stolom.
To je iskusnijim glumcima možda bilo i dosadno, ali meni je
koristilo.
- Možete li usporediti
ta dva filma?
- Hm... hm... pokušat ću vrlo kratko!
Kod Miroslava Mandića ili kod Ćire, kako ga zovemo, glumim nešto potpuno drugo nego kod Gorana, a to je
meni kao glumici vrlo važno.
Kod Gorana sam negativka, a kod Ćire
pozitivan lik.
Filmove još nisam gledala, ali budući da znam
scenarije, mislim da je tako ostalo i u filmovima.
Komarci kao vrapci
- Volite li da vas
publika poistovjećuje kao negativku ili pozitivku?
- Ne znam. I ne slutim
kako će publika reagirati. Zaista ne znam, nisam bila u Puli, a
nitko mi još nije prišao i rekao koju riječ o tome.
Baš žarko
želim gledati film s publikom, i tada ću možda moći
odgovoriti na to pitanje, a možda i neću željeti.
- Što očekujete od
Zlatne arene?
- Ne očekujem apsolutno
ništa!
- Ostaje da malo
popričamo i o "Oluji" i vašem boravku na Dubrovačkim ljetnim igrama.
- Dosad nisam bila na
Igrama. Da, bila sam kao mala i jedva se sjećam. Bila sam u Zboru
RTV Beograd ili tako nešto... Da malo pričam o "Oluji"?
Kao što se,
dakako, može pretpostaviti, nisam imala iskustva u glumi na otvorenom
prostoru, jer igrati na Lokrumu - drukčije je od glume unutar zidina.
Ali, svejedno, Lokrum nas je sve iz ansambla očarao i inspirirao.
Sjećam se prve probe na Mrtvom moru kada smo se osjećali uistinu
čudno, kao da smo stotinu godina u tom morskom
jezeru.
Poslije je bilo nekih tehničkih problema, i to oštro kamenje i komarci kao vrapci,
koji su bili užasno radosni što smo mi došli na Lokrum.
Dobro, i
ta užasna vlaga...
- Ljubavnu ste scenu
odglumili u plićaku?
- Pa sad, da, kupala sam
se, i kostim i ja sušili smo se prilično dugo, a Dejan Mijač
je tu scenu postavio tako da to radimo u moru. Što tu ima loše?
- Nema, ja to samo onako.
- Pa, htjela sam reći da
smo lijepo radili. Ostajali smo i do dva ujutro na
Lokrumu i baš se svojski trudili da - reći ću slikovito - osvojimo
prostor. Jer prirodu je uistinu teško osvojiti.
Ja inače ne volim
mnogo pričati o tome što radim, jer kada radim te uloge...
Postoje
nekakvi mehanizmi u meni kako radim, a to je teško ovako racionalno
ispričati.
Glumim Mirandu, Prosperovu kćer, i to je sve!
- U knjizi, Dnevniku
predstave, koju je na premijeri objavio Feliks Pašić, glumci su nadopisivali sudbine
svojih likova?
- Bilo mi je uistinu
zanimljivo čitati Pašićevu knjigu i njegove zapise s proba.
Kada
sam čitala krajeve priča koje su rekli kolege iz predstave, malo
sam se iznenadila, jer, svi su krajevi bili tragični ili
pesimistični u najboljem slučaju.
To je nevjerojatno!
Sličnu sam
i ja zamislila, izmaštala ili rekla. Mislim, moja prognoza za
budućnost bila je da će Miranda ponovno doći u Milano i da će na
dvoru brzo shvatiti kako stoje sve stvari, da će početi
pobolijevati od nepoznate bolesti i da će se željeti vratiti na
otok.
Zatim, da će naići na Oluju i da će svi, jednostavno,
nestati bez traga i glasa.
- Što ćete raditi sada,
nakon Pule i Dubrovnika?
- Nemam ništa u planu.
Imam jedino diplomski ispit, i to je jedino na što
trenutno mislim.
- Što ste izabrali za
diplomski ispit?
- Budući da se za
diplomski na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu traži
monodrama, tako da svaki glumac mora izabrati nešto po svom izboru,
upućen je na samoga sebe i radi sam sa sobom.
Eto, radit ću
monodramu!
I budući da ima malo tekstova od kojih bi se mogla raditi
monodrama, pa su to uglavnom kolaži nekih tekstova koje mladi glumac
pronalazi, prilagođava sebi, i ja ću raditi neki kolaž, nešto što
će biti u vezi sa mnom. Bit će to nešto o glumcima...
Razgovarao: Davor Mojaš, snimio: Branko Ignjatović, obrada: Yugopapir (Studio, avgust 1987.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
