YU rock moment Lapidarij 1980 (2. nedelja): Haustor, Film, Šarlo i doživljaji u redakciji Poleta...



Telefonom sam zamolio Filmovce da mi jedne večeri donesu svoju kasetu u Lap, kako bih je preslušao u hotelu i sutradan vratio. Dolazi lično Jura. Čim smo se upoznali, a bez predumišljaja, palo je obostrano uvlačenje (do blokeja) on meni "Ti duhovito pišeš", a ja njemu "Vi ste sjajan band". Zatim smo otišli do šanka i pili za sve pare. Plati gem, prijatelj si moj

Kao što se gostujući rockeri u Beogradu polako premeštaju iz Uniona u Excelsior, tako se, izgleda, u Zagrebu sve češće smeštaju u hotel Beograd, umesto u Plavu lagunu, što je ranije bio slučaj. (Bregović je, naravno, na sasvim trećem mestu - Esplanade.)

Jedne večeri, srećem u predvorju Idole.

Vlada nosi ruske značke na vetrovci. Saopštavaju mi da u Jugotonovim studijima upravo snimaju (prvi) singl. U Goranovoj produkciji, na njemu će se naći nova verzija "Retko te viđam s devojkama" i tzv. ruska stvar ("Maljčiki" ili tako nekako).

Greška, ako smem da primetim.

Pored skoro sigurnog hita kao što je "Zašto su danas devojke ljute", oni se opet oslanjaju na štos-pesmice (mada "Retko te viđam... " sada zaista zvuči mnogo bolje). Ako Vlada bude dobar, pokloniću mu pregršt ruskih značaka iz svoje detinje zbirke.

Nekoliko dana kasnije stiže i Šarlo. Čujem da oni rade za PGP RTB. Prosto da čovek ne veruje. Novi talas u toj kući! A taman sam, posle uspeha one TV-serije o zakulisnim zbivanjima u Washingtonu, hteo nekom od naših TV-centara da prodam zamisao o dokumentarcu "PGP iza zatvorenih vrata".


Radio-ljubav



Mladi Zagrepčani crkavaju od ljubavi za svoj radio. Zato sam odlučio da jedan dan provedem tamo, kao Doktorov gost. Uz put sam primetio da je dan vrlo lep i užasno hladan. Zagrebačke devojke takođe su bile vrlo lepe, a njihovu hladnoću nisam stigao da ispitam.

U emisiji "Sa domaće pop-scene" Doktorov gost bio je Goran Bregović.

Nije se, međutim, pričalo o njegovom novom albumu, već je on puštao ploče po svom izboru i govorio o njima. Zanimljiva zamisao.

Tu smo uhvatili Doka na spavanju: za dugogodišnju špicu svoje emisije mislio je da je delo nekog elektroničara iz Francuske, a u stvari se radi o singlu Ipeta Ivandića. 

Goran je samo pakosno primetio da bi sudski mogao da zahteva isplatu zaostalih autorskih honorara, jer je korišćenu kompoziciju on napisao, a Dok je nešto mrmljao da se, može biti, opet radi o pozajmici.

Ja sam se promuvao naokolo, tek toliko da se sretnem s ljudima koje poznajem samo po glasu. Miljenko Jelača izgledao je umoran i sit svoga posla, a nešto kasnije se i razboleo. Ipak, kod njega sam preslušao album Parlamenta. Čisto odsvirani, tačni pop, ali ništa posebno. Nema dovoljno snažnih pesama koje bi bile zapamćene već posle prvog slušanja.

Dobro za radio, a mogao bi se sastaviti i jedan jak singl. Možda zbog glasa, tek najviše mi liče na odraslo izdanje Prve ljubavi. Ne vuku na Police koliko bi se moglo očekivati po izgledu članova. Ipak, kad bi se spojili image Parlamenta i muzika Šarla akrobate, Sting i drugovi imali bi odakle da kradu za svoj sledeći LP.

Vraćamo se Bregoviću.

Pitam ga šta je bilo s onim Nedeljnim popodnevom TV Beograd u kome su trebali zvanično da promovišu "Doživjeti stotu". Znam da su mladi većinom odložili sve druge stvari i satima sedeli pred ekranom, čekajući Dugmiće, i još se ljuteći što televizija odlaže tu tačku (valjda da bi povećala gledanost).

Na kraju, već kad je krenula odjava, razočarano smo pretpostavili da momci nisu ni došli u studio. Goran kaže da su stigli na vreme, ali da je spor izbio oko polu-psovke u pesmi o bračnom paru Petrović.

Urednik (Mališa Marinković?) nije dozvolio da to ide u program, predlažući im da izvedu bilo koju drugu s albuma, ali oni nisu hteli da odustanu od ove, jer se nalazi i na singlu. I tako mi ništa od svega nismo videli.

A posle je bilo još nekih glupih zabrana na radio-stanicama, što je samo poslužilo za dobru reklamu (kao i uvek) i pokazalo se još glupljim kad je prekinuto.


Snimaj moju muziku



Zatim prelazimo u drugu zgradu da vidimo novi studio Radio Zagreba. Naime, oni su kupili dva 24-kanalna studija sa najsavremenijom priključnom opremom, a zatim su snimatelje poslali u Englesku na usavršavanje (sitnica koje se PGP RTB nije setila). Radi se o istoj tehnici kao i u Beogradu, samo što je dve godine mlađa i obogaćena izvesnim sitnicama (što je potvrdio i sam Bregović, koji je dosta snimao u beogradskom studiju). 

Dakle, najbolji u zemlji. 

Jedan od snimatelja je i Hrvoje Hegedušić (poznavaoci šansone, gde ste?), pa smo malo popričali o dosadašnjem radu. 

Smešno zvuči, ali Jugoton je sada prinuđen da šalje svoje izvođače na snimanje u Radio Zagreb, i da to plaća priličnom lovom (nekih 0,35 miliona na sat), jer su ove dve kuće u Zagrebu, za razliku od Beograda, potpuno razdvojene (a Jugotonovi studiji u Dubravi počinju da izazivaju smeh muzičara). 

Na licu mesta zatekli smo Meri Cetinić, a već je završen povratnički LP Srđana i Buce (koga, koga?!). 

Heg nam je ljubazno odvrteo neke delove i mogu vam reći da vrlo lepo zvuče, osveženi nekim neočekivanim novitetima. Pa gde su ta dvojica bila do sad? 

Bregović krajnje poslovno odmah počinje pregovore za snimanje sledećeg zagrebačkog koncerta Dugmeta, jer je drugi 24-kanalac mobile, tj. smešten u kamion. Radio-Zagrepčani rešili su, uz dozvolu izvođača, da snimaju svaki veći nastup u svom gradu, kako za potrebe njihovih emisija, tako i za žive albume. 

Goran odmiče s poduhvatima i zaključuje da bi sledeći put taj kamion mogao da dođe na Jahorinu, pa da on LP snimi u svojoj kući, kako ne bi morao da silazi u tuđi mu svet.

Dolazi neki čova iz TV Novi Sad i nudi Bregoviću da se pojave u njihovom Popodnevu.

"Ne može, već smo obećali TV Zagreb", kaže ovaj, "ali ako daš tačku više - eto nas ..."

Može. Tako se radi.


Čovek u plamenu!



Kad sam u redakciji Poleta izjavio da ću te večeri ići na koncert Gilbert Becauda, a ne u Lap da slušam Akrobatu, mora da su mislili kako sam najveći šminker na svetu. Da propustim dobar rock and roll sastav zbog matorog šansonjera!

Nevolja je u tome što Šarla ne držim za dobar rock and roll. Potrošio sam dosta vremena dok sam nekim mladićima iz ove bratsko-prijateljske novine objasnio da čak ni grupe Beogradske trojke nisu savršene. Gledali su me s nevericom. 

Mladi (GoranGajić sav je u opekotinama prvog stepena zapalio se - za Šarla. Na zid je okačio njihov poster i sliku Idola. Ja sam mu na posteru ostavio poruku koja ga je razbesnela.

Pismeno me je podržao Jasmin Kr(e)pan, fotograf koga sam tu upoznao, čovek koji je sutradan po Lennonovoj smrti došao na posao i izjavio da tog dana zbog žalosti ništa neće raditi, a da će stupiti u štrajk ako John ne bude na naslovnjaku.

Bio je.

Jasmin se, inače, zgražava nad new wave sastavima. Kasnije sam ga upoznao i kao velikog ženskaroša.

Prijatno raspoložen došetao sam se s Becaudovog koncerta do Lapidarija. Još iza ugla čuo sam novotalasno kevtanje Akrobate. Znači, propustio sam zagrevanje - Patrola (Zagreb), ali ne i moje miljenike.

Došao sam najviše da bih video da li je na njihovim koncertima zaista onakva frka kakvu pokušavaju da nam prodaju neki mladi ljudi koji pišu o tome. Bilo je sasvim obično. Posle su se ti mladi ljudi vadili da ne može stalno da bude kao prvih nekoliko puta i tako to ...

Šarlo je, inače, bio još bolji nego u Subotici, moćno rastresit, i prvi put mi je "Ona se budi" zazvučala kao dobra pesma. Na bis su promenili instrumente i drljali nešto što je sadržalo i delove "Prevela me mala žednog preko vode", a pokazalo se da Koja jednako oštro struže i gitaru. 

Slušalac vezanih očiju teško da bi primetio promenu alatki, pa to navodi na jedan od dva moguća zaključka: svi su ravnopravni multi-instrumentalisti, ili je za zvuk (šum?) koji stvaraju sasvim svejedno ko šta radi.


Poletarci



Dragu nam redakciju Poleta posetio sam i na dan zaključenja broja, kad je, naravno, bilo živo i veselo. U njihovom radu najviše mi se sviđa to što imaju dosta saradnica, od kojih su neke i lepuškaste. Zašto se nama ne javljaju devojke spremne na saradnju? Nije valjda da ih nema pametnih, lepih i upoznatih s rockom?

Osim ženskog sveta, zapazio sam tu i neke bradate i silne momke, samo ne znam da li oni bar povremeno viču parole što strašno zvuče i nose šljivu ispod levog oka. Nasuprot Poletu nalazi se hotel Intercontinental sa svojim vrlo prijatnim barom Diana. Mladi saradnici i urednici, provereni naprednjaci i nekonformisti, obično vise tamo. (Koga nema u Diani je.) Preći ulicu i ući u drugi svet. 

Ipak, ubedili su me da u blizini nemaju pogodnih kafića, pa su stoga osuđeni na ovaj bar. Inače ne bi...

Doktor i ja krećemo u redovno prikupljanje harača po ovdašnjim disko-kućama. Škvadru iz Suzyja presrećemo na putu ka njihovom buffetu. Veći deo poslovnog razgovora obavljamo tamo. Pokazuju značajno zanimanje za Beogradsku trojku i pitaju me kakvi su to sastavi. 

Iznenađuju se kad čuju da je svaki od njih nastupao u Zagrebu bar po pet puta. Obaveštavam ih i o datumima sledećih koncerata, ali tu su porodične obaveze... Uprkos glasu divovske korporacije, Suzy je mala kuća, kako po prostorijama, tako i po broju zaposlenih.

Iz izloga kafane Dok i ja mažnjavamo još jedan od onih prekrasnih plakata što najavljuju svemoguće narodnjačke muzičare, a zatim odlazimo u Jugoton. Ovo već liči na korporaciju. Prvo svraćamo u propagandno odeljenje (u Suzyju skoro da nemaju ploča za deljenje novinarima). 

Tamo rade dve simpatične devojke, Tanja i Dijana. Ova druga je azrofil pa brzo nalazimo zajednički jezik. Doktor tu prosipa usmene prikaze albuma Azre, a zatim i "Doživjeti stotu", koji po pakosti i natopljenosti otrovom sigurno nikad neće biti prevaziđeni nekim od njegovih pisanih radova. 

Na Dijanino protivljenje odgovara kako žene mogu voleti Štulićeve pesme samo dok i same ne dospeju u njih. Stvarno, nema koju nije iznakazio za istoriju ... 

Prelistavamo spiskove i olakšavamo kuću za mile nam velike i male ploče.

Zagreb je, u odnosu na Beograd, pravi srednjeevropski grad. U centru ima stotine kafića, ali mu je mana u nedostatku pravih kafana. Kažem pravih, na kojima ne samo da stoji taj natpis, već da čovek unutra stvarno može sesti, naručiti celokupni obrok i pročitati novine. Usled manjka morao sam da se posvetim Gradskom podrumu, u kome je usluga skupa, prosečno dobra i spora.

Sedeo sam u pomoćnoj sali (čije zidove krase neki seoski motivi) u prisustvu još nekoliko starijih gospodina sa znatno mlađim ljubavnicama. Nisam stariji (na svu sreću), ali već sam duže vreme bez ljubavnice i zbog toga patim celim svojim prefinjenim bićem. Devojke, ovo shvatite kao oglas. Tako je to kad si mlad ...

Posle odšetam do Kugla glumišta gde probavaju Film, Haustor i još neki manje poznati bandovi. Haustor je na delu. U prvoj prostoriji ogroman nered, kakav i priliči malom i dobrom pozorištu. (Tu je Darko Rundek postavio predstavu "Živjela Amerika" Jean-Claude Van Itallieja).

U sledećoj nešto manji, ali tu je i grupa. Dobra vam svirka, pingvini. Toliko je hladno da orguljaš ne skida rukavice, a ostali svako malo zavlače ruke u peć kojoj je odvaljen gornji deo. Stiže duvačka sekcija i ustaljenim pokretima na isti način otkravljuje svoje instrumente. 

Bez pevanja, ne bi se reklo da Haustor ima neki poseban koncept, bar ne takav koji bi ih opterećivao. Može da se pevuši i cupka (štaviše, mora se - zbog zime).


Zagrebačka noć



Telefonom sam zamolio Filmovce da mi jedne večeri donesu svoju kasetu u Lap, kako bih je preslušao u hotelu i sutradan vratio. Dolazi lično Jura. Čim smo se upoznali, a bez predumišljaja, palo je obostrano uvlačenje (do blokeja) on meni "Ti duhovito pišeš", a ja njemu "Vi ste sjajan band".

Zatim smo otišli do šanka i pili za sve pare. Plati gem, prijatelj si moj.

Pošto im je na toj kaseti jedini presnimak materijala za album, odbija da mi je preda, već predlaže da odemo na neku sedeljku i tamo je čujemo. Nemam običaj da pijem s beogradskim muzičarima (štaviše, to oštro izbegavam), ali u Zagrebu sam mogao sebi da dozvolim takve stvari, naročito ako se radilo o mladićima iz sastava koji sada smatram najvećom nadom našeg rocka.

Tri preslušavanja odavala su kompozicije kao sve bolje i bolje (a da se ne radi samo o učinku neke loše travarice svedoči činjenica da je i jedno kasnije ispitivanje donelo iste zaključke).

Uprkos znatnoj zadršci (zahvaljujući ljubaznosti disko-kuće) Film i dalje uspešno juri ka naslovu najsavremenije domaće grupe, teran vrhunski picnutim zvukom, neodoljivim refrenima, pronicljivim posmatračkim tekstovima, plesnim mogućnostima, dobrim imageom i osobenostima Jure Stublića koji uključuju naizgled oprečno pevanje, grub, šmekerski odvojen glas i trapavo izvođenje.

O tulumu drugi put, ako vas uopšte zanima - završilo se tako što više nije bilo pića, što smo se dobro zezali i obožavali Film. Ostaje samo da produkcija (Boris Bele - "Nevolja je kad ti je producent trideset i trogodišnje dete kao što je Bele. Njegov najveći problem je infantilnost", blagonaklono tvrdi Jura) i otisak budu na visini koja je ovakvoj muzici neophodna, te da Helidon ploču izda bar malo brže nego Suzy onaj izvrsni singl "Kad si mlad/Zajedno" (koji ni do danas nisam video u prodavnicama). 

A kad album izađe onda ću da vam pričam o njegovim pojedinačnim lepotama ...


Film moje mladosti



Od večeras, na vratima Lapa stoji novi redar. Ne šljivi me. Nemam vremena da čekam nekog od inače gostoljubivih domaćina - svira Film i ja kupujem ulaznicu. Gužva je nadprirodna, ozvučenje gore nego ijedna od prethodnih večeri. Butik izvodi svoj žestoki rock, oslanjajući se povremeno r'n'b. Tu i tamo primete se otisci kolega iz Šarla akrobate. Nastup je nešto kratak - izgleda da oprema nije baš u redu.

I Filmovci odugovlače, pa Jura izlazi i priznaje da su dva člana, po svoj prilici, doživela lakši saobraćajni udes na putu ka klubu.

Jedva se može izdržati. Nema prostora ni vazduha.

Najzad se pojavljuju i sigurno i besprekorno šište kroz ceo LP, singl i još neke pesme. Ha, Film je prvi. Naravno, zvuk je više rockerski, nema one uglačanosti, ali to ne umanjuje veličinu doživljaja. Sjajno. Pozornica je premala da bi se razigrali.

Prisutni se tresu u talasima. Očigledno da je grupa omiljena. Uglas pevaju s njima, bučno zahtevaju najdraže numere, odobravaju svaki početak ... Tri povratka, posle kraja. Sve vreme probijao sam se ka sceni, ne bih li imao bolji pregled. Ubeđen sam da većina ništa nije videla. (Ubeđen sam i da su svi, ipak, uživali.) Trebalo bi za rock-kritičare uzimati samo ljude više od 195.

Posle nalećem na Jasnu, koju dugo nisam video. S njom su neki tipovi i odvlače me u Brno, gde ostajemo do kraja. Međutim, nisam uspeo ni da se pošteno ispričam s njom.

Oni momci su pijani i kad su prokužili šta radim, počeli su očajnički da me ubeđuju u dve stvari: prvo, ne mogu pisati o muzici ako ne sviram dobro bar četiri instrumenta (a koliko bi onda muzičari trebalo da znaju?), a drugo mi strašno varamo narod, jer rock u Jugoslaviji i ne postoji. 

Možda Dugmići, ali ni oni nisu baš ... E, muke moje.

Rasprava natopljena alkoholom ima smisla i plodova samo ako su obe strane pijane, a to sada nije bio slučaj. Stavljam ruku u vatru da su dečki propali muzikanti. "Pacijenti", ocenio ih je zagrebački kolega koji je, sticajem okolnosti, bio na mojoj strani, iako mi se on nije baš mnogo dopao.

Da stvar bude gora, sutradan mi Stublić reče kako su me posle koncerta tražili, da idemo na još jedan tulum. 'Ala sam budala.


Zagorci u svemiru



Zahvaljujući distribuciji (a vi to nazovite vrlinom ili manom iste, po slobodnoj volji) zanimljivo je u Zagrebu kupiti ploče i knjige, ili pogledati filmove, koji u Beograd još nisu stigli, ili ih je davno nestalo. Polet ima najglasniju distribuciju - ne dao vam bog da prolazite kraj njihovog prodavca u trenutku dok riče "Poooleet".

U onom moćnom studiju Radio Zagreba Haustor, uz Doktorov blagoslov, beleži dve pesme. "Moja prva ljubav" ispunjava dovoljno uslova za hit. Videćemo. 

Snimatelji rade prilično brzo, vrlo tačno i ljubazno - koliko god se to pri takvom poslu može biti. U njihovoj ustanovi vlada mnogo veći rad nego kod Beogradske sabraće, mada se i jedni i drugi tuže da se ne zna ni ko pije, ni ko plaća.

U zagrebački radio ulazi se znatno lakše i razumnije. Isto tako, kukaju da im GSP ne valja, a još uvek je ceo saobraćaj bolje organizovan, dok je gradski prevoz jeftiniji i bolji od onog u Beogradu.

Koliko sam primetio, tramvaji nemaju običaj da iskaču iz tračnica na najopasnijim mestima. Možda bih se i preselio u Zagreb - imaju tako živu rock-scenu. Ako sam se igde mogao provesti što bliže onome u Londonu, onda je to u ovom trenutku samo swingin' Zagreb. Naravno, i ženske bi značajno doprinele takvoj mojoj odluci.

U Lapu večeras, Haustor.

Loše raspoložen penjem se dugom ulicom. Svi pametni momci svlače cure u blještavilo Donjeg grada, samo ja grabim uzbrdo. Kroz Kamena vrata prekrivena uklesanim zahvalnicama sujevernih. Pored malobrojnih uzdrhtalih sveća. Do matorog redara koji me opet zaustavlja. I ponovo se igramo igre "pametniji popušta".

Ulazim posle deset minuta upornog trovačkog gledanja iz blizine. Zvuk nešto bolji, gužva jedva manja. Već su završili klinci pod imenom Daska (Sisak ili Osijek?). Dolazi Haustor. Nisu tako ubedljivi i uigrani kao one noći u Subotici. Ipak im polazi za rukom, uz povremene manje traljavosti.

I dalje deluju "Tko je to", nekako sablasno okićena "Pa-pa, proleteri" i "Duhovi" čije ludilo pažljivo/postupno raste. Nadam se da će uskoro mnogo više ljudi čuti tu priču o Pišti i Juri. I Haustor ima obimno pristalištvo.

Kod šanka nalećem na onu dvojicu od sinoć. Sad nisu toliko pijani. Uprkos izjavi da najviše mrze muzičare koji novinare podmićuju pićem i večerama, zovu me da sutra bančim s njima. Čak znaju i kad sam slobodan. Neka, hvala ... imam pametnija posla.


Nedeljom ujutro



Led se polako topi. Odlama se s krova i u velikim komadima leti u prazninu unutrašnjeg dvorišta, bučno se rasprskavajući o balkone koji surovo uokviruju njegovo propadanje. Čim se sve stiša, istrčavaju usplahirene domaćice i jedna drugoj pričaju pištavim glasovima kako umalo nisu poginule.

Prgavi Škrnjug dolazi Profesoru u kućnu posetu. Želi da čuje taj "Ha-ha-ha", ska za koji je Profa u Poletovom prikazu Dugmetovog albuma napisao da ostavlja za sobom (i to nadaleko) sve slične pokušaje tandema Houra/Stančić.

Škrga mora lično da proveri (a ploča je već u prodaji). Mumla nešto kao stručno. Profesor je dobar k'o hleb, ali ja bih ovakve izbacio iz kuće.

Ovo veče bilo je vrhunac živahne koncertne delatnosti u Zagrebu. Gary Burton Quartet dvaput u Lisinskom, Buldožer dvaput u SC-u, Električni orgazam i Kaos (Rijeka) u Lapidariju.

Svrativši nakon poslepodnevnog nastupa Buldožera u Polet, glupom greškom ostajem zaključan u njihovoj redakciji do pola noći. Besnim. Tako se dobija čir na želucu (a možda i rak na mozgu). Grad odjekuje svirkom i slaba mi je uteha što sam sva ta imena slušao i ranije. Besnim. Nemoćno. Grrrrrr.


Na vrh brda vrbovanje



Došli smo dotle da se s novinarima vrše mutljavine kao s fudbalerima u prolaznom roku. Otvorena je razmena između Džuboksa i Poleta. Dalje, bez lažne skromnosti, zovu nas iz velikih listova kao što su Politika i Start. (Da se najzad vidi kako i mi nešto vredimo.)

I tako, dok sedim u prostorijama Starta, dolazi foto-Krpan. S njim pregovaraju o slikanju domaćih devojaka za duplericu i obližnje strane u boji. Stabilizacija, okretanje vlastitim izvorima, ali i povećana draž za čitaoce.

Cure, ako ste već lepe a nemate dara za pisanje o rocku, onda se bar javite Startu za fotografisanje. Ni pare koje nude nisu za bacanje.

U maloj sportskoj dvorani, pred tri ili četiri hiljade obožavalaca Kazalište drži svoj prvi veliki koncert u Zagrebu. Odlično su prihvaćeni od publike. Sviraju neznatno bolje nego u Karlovcu, a iza njih je par crno-belih površina.

Parlament je, kao zagrevanje, uživo zvučao nešto zanimljivije nego na ploči, žešće, ali i sličnije Police.

Na bis, Prljavci dolaze s zagrebačkim muzikašima. Ono čega sam se i bojao - slabo su uvežbani, a ni ozvučenje se nije prilagodilo. "Mi plešemo" traljavo deluje. Ko od ovoga napravi dobar živi snimak, studijski je čarobnjak. 

Ako je već bilo do zezalice, da su izveli pet striptizeta, zvučni učinak bio bi skoro isti, a za gledanje da ne pričamo... Predstavnici ovdašnje rock-kritike svirku su proveli mahom uz šank, gde je čuvenje sumnjivo, i njihove ocene jako su se razlikovale.

Vreme je da se ide kući.

Već sam se pomalo zasitio, a nadao sam se i da me čeka nešto lepo. Sam u odeljku noćnog voza, opet Jam i opet rađanje blage pomisli u neispitanim prostorima moje glave ...

Jedna me je stvar kopkala: kako to da nismo shvatili poruku koju nam jugoslovenske železnice upornim kloparanjem prenose već toliko godina? Kad voz na pet sati puta redovno kasni dva, tu je nešto trulo....

P.S. Zagreb ima klupsku scenu. Studentski centar, SKUC, Kulušić (u kome pretežno nastupaju jazzeri, najčešće Boško Petrović sa kvartetom ili big bandom), naravno i Lapidarij. 

Nije slučajno da Zagreb postiže najviše u okvirima novog talasa. Mora postojati materijalna osnova, kao što je postojala u Sarajevu ili Beogradu u vreme kada se mnogo češće govorilo o rock-školama ovih gradova. 

I dalje jedna od najvećih boljki našeg rocka ostaje nepremošćeni jaz između podruma ili garaže gde sastav vežba i velike koncertne dvorane u kojoj mogu da nastupaju samo oni s hit-pločama. 

Zato i imamo toliko loših prvenaca među singlovima i albumima. Radi se o mrtvorođenčadi pogrešnog puta u razvoju. Neophodno je stvoriti mogućnost za pojavljivanje pred narodom, za proveravanje i sticanje iskustva. Zagreb ima klupsku scenu.

Dnevnik vodio: Dragan Kremer, obrada: Yugopapir (Džuboks, januar 1981.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)