Lokica Stefanović i Boba Stefanović '68: Nikada se nećemo moći uzeti jer, eto, imamo isto prezime




Ne čuvam svoj glas i nikada si ništa neću uskraćivati. Dogodilo mi se nedavno da dva tjedna nisam mogao pjevati. Bilo je veliko zatišje u mojoj porodici, jer inače pjevam u kuhinji. Susjedi su mislili da se nalazim na turneji, a ja sam tiho patio i čekao da nastupim

Djeluje energično. Ponekad se izgled i ponašanje sukobe: djetinjasto lice i djevojka koja zna što hoće. A da doista zna što želi, dokazuje svojim uspjehom.

- Ja sam šef, koreograf, menedžer, nosač magnetofona, pronalazač dvorane, kostimograf i - ne znam dalje.

Lokica Stefanović je osnovala i vodi ansambl JAZZ-BAL (et), grupu djevojaka sa završenom srednjom baletnom školom, koja pleše balet u jazz-ritmovima.

Grupa postoji od prošle godine nekako u ovo doba, a rođendan su proslavili 12. aprila showom u beogradskom Domu omladine.

Kad biste pomislili da je balet sve čime se Lokica bavi, sigurno biste pogriješili. Ona će uskoro na treću godinu arhitekture!

- Gdje je Boba? - pitam.

- Boba uvježbava pjesmu za "Proleće". Idemo sada po njega - odgovara mi Lokica.

Ulazimo u crveni "Taunus". Držim se čvrsto. Temperamentnoj vozačici zatajila je truba.

Jedan automobilist ispred nas očito se iživljava, namjerno vozeći polako. Daljnji tekst je neprevodiv.

Slobodan Boba Stefanović tvrdi da je mnogo nenapredniji od Lokice Stefanović.

Počevši prije sedam godina, postigao je uspjeh koji je Lokica postigla u samo godinu dana. (Oni koji misle da je to samo tako neka ne zaborave kolike su godine vježbe i napora potrebne da bi se došlo do rezultata).

Boba je bio stalni član "Zlatnih dečaka", a sada je silom prilika povremeni, jer ga angažmani vuku na jednu, a "Dečake"na drugu stranu.

Osim što pjeva, "zlatni dječak" Boba svira sve instrumente i komponira.

Najviše uspjeha postigao je kompozicijama "Oprosti" i "Čudna devojka".

Da ne bismo štogod zaboravili, Lokica upozorava da Boba i pleše, a satove mu daje ona!

Za show je potrebno znati sve.

Tako se Lokici dogodilo da je u svom showu morala propjevati i u tome joj je svesrdno pomogao Boba. Kad sam, pomislivši da je Boba još gimnazijalac, stavila primjedbu na njegov izgled i godine, bio je maltene užasnut:

- Zar izgledam tako mlad: Nije moguće! Rođen sam 1946, 21. maja, na Dan Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i finala "Beogradskog proleća".

Ispričavam se, Boba! 

To su ozbiljni razlozi i priznajem da sam neopravdano sumnjala.



Razgovor starih prijatelja



- Kada si posljednji put dobio pismo iz Južne Amerike od one svoje djevojke? - Lokica Bobi priređuje iznenađenje.

- Imaš lijepe noge - on se ne zbunjuje.

- Ja to znam. (Ah, što znači biti samosvjestan!)

Žvačući kruh i mortadelu (bio je strašno gladan), Boba je ožednio.

- Ima li vode u blizini? - pita zlovoljno.

- Ima u Veneciji.

- Dakle, moja ljubazna prijateljice, reci mi što još imaš lijepo osim nogu.

- Imam lijepu kosu i oči, a imam i lijepu dušu. Bi li i ti ovo posljednje mogao izjaviti? Ali hajde Bobo, pričaj nešto, bio si pametan kao mali i pisao si dobre pismene zadaće.

- I sada sam pametan. Dokaz je to što te volim gledati. To sam inače veoma često činio dok si plesala u disco-klubu.

- Nemoj, molim te. Ispadam kao one djevojke s naslovnih strana koje se vole slikati. Još samo da kažem "u meni postoji i nešto iznutra". (Lokica parafrazira izjavu jedne domaće seks-bombe koju "krivo shvaćaju".)

- Nesretan sam - odjednom se rastužio Boba.

- Zašto? - Lokica će zabrinuto.

- Nikada se nećemo moći uzeti, jer eto - imamo isto prezime.

- Bilo bi to stvarno isuviše. Ionako već misle da smo brat i sestra.

- Je li, Lokice, hoćeš li opet uskoro putovati da naučiš nove plesove?

- Krajem maja idem u Španjolsku da naučim flamenco za pet prijepodneva u nekoj od škola. Ako ih nema, onda ću ga učiti navečer u praksi.

- Hoću li biti jedan od tvojih prvih prijatelja koje ćeš naučiti flamenco?

- Izvoli doći na moje probe. Ne misliš valjda da ću ti kod kuće davati satove?

Iako je ovaj razgovor neozbiljan, oni nisu neozbiljni. 

Ćaskanje uz kavu trenutak je odmora od trke koja je možda prebrza za njihovih dvadesetak godina.

Dok Lokica Stefanović radi sa svojom grupom, stroga je i ozbiljna, pa je i djevojke starije od nje smatraju apsolutnim autoritetom.

- Nakon probe, naprotiv, mi smo kao sestre.

Poslije rada one se znaju zabavljati. 

Možda je netko od naših čitalaca primijetio jednog dana u Zagrebu grupu od šest djevojaka kako preko Trga Republike skakuće s pločnika na kolnik, s kolnika na kolnik, pjevajući neku veselu pjesmicu.

To se ansambl JAZZ-BAL vraćao sa snimanja "TV-magazina". Sklonost prema spektaklu sigurno im nitko nije zamjerio.

Boba Stefanović ostavio je samome sebi jednu slobodu:

- Ne čuvam svoj glas i nikada si ništa neću uskraćivati. Dogodilo mi se nedavno da dva tjedna nisam mogao pjevati. Bilo je veliko zatišje u mojoj porodici, jer inače pjevam u kuhinji. Susjedi su mislili da se nalazim na turneji, a ja sam tiho patio i čekao da nastupim.

Sve vrijeme dok je Boba pričao primijetila sam da je Lokica nešto nezadovoljna.

- Što je - pitam, ne videći razloga neraspoloženju.

- Ovaj intervju ... opet će biti ono što nisam ja.

To nju zabrinjava! 

Uvjeravam je da je nemoguće biti zadovoljan onim što drugi o nama pišu.

Dosta je da smo nezadovoljni sami sobom, čak i ono što bi o samoj sebi napisala činilo bi se nedovoljnim. Što činiti kad želje imaju taj nezgodan običaj da nas prerastu?

Napisala: Radojka Vnuk, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, V 1968.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)