Fudbal neće umreti, ako se bude negovao. Recimo u našem Splitu, deca u gradu nemaju gde da igraju fudbal. Čak i na onim malim zelenim površinama koje postoje stavljaju se natpisi: zabranjeno gaziti travu. Ja bih napisao: deco, gazite travu! I najlepše cveće uvene, ako se ne zaliva. Tako je i sa mladim fudbalerima
Tempo, 1969: Najstarije generacije
dobro se sećaju odličnog fudbalera Hajduka i reprezentativca Lea
Lemešića. Mladima je poznato da je
u svoje vreme bio član selektorske komisije Leo Lemešić. Najmlađi, na žalost,
nikad nisu čuli - a ako i jesu onda su to sigurno zaboravili - da
danas u Splitu živi i radi 61-godišnjak, kome niko ne bi dao sedmu
deceniju, Leo Lemešić.
Razgovor sa Leo Lemešićem
bio je veoma prijatan i poučan: jer on predstavlja našu živu
fudbalsku istoriju.
- Kakva je razlika između
starog Hajduka, iz vaše epohe, i ovog sadašnjeg?
- Velika: Kao što je
između amaterizma i profesionalizma.
- Da li ste vi za
amaterizam ili profesionalizam?
- Ja sam u srcu za
amaterizam, ali nisam protiv profesionalizma, jer bih u tom slučaju
bio protiv progresa.
- Vama se zamera u Splitu
da se veoma malo angažujete u Hajduku?
- Politika Hajduka ne
slaže se sa mojom. Ja smatram da u Hajduku moraju da igraju samo
Dalmatinci. Ako već angažujemo nekog "stranca", onda on
mora pripadati takozvanoj ekstra-klasi.
- Po vašem mišljenju,
koji jugoslovenski fudbaleri pripadaju ekstra-klasi?
- Samo dvojica. To su
Dragan Džajić i Dragan Holcer. Trećeg takvog Dragana nema. Da imam
funkciju potpredsednika Hajduka Tita Kirigina, koji vodi finansijsku
politiku, ja bih kupio Džajića.
Cena nije važna. Jer, fudbaler takvih kvaliteta nikad nije skup.
Naš Holcer, na primer, dobio je velike pare, ali ih je on već isplatio. Tvrdim da Holcer sad igra za Hajduk besplatno!
Računica je jasna: sa Džajićem Hajduk bi imao 100 odsto jugoslovenskog superfudbala.
Ali sam protiv toga da Hajduk kupuje i dobro plaća Vardića, Mušovića, Ristića... Takvih u Dalmaciji ima mnogo i to - bez ijednog dinara.
Cena nije važna. Jer, fudbaler takvih kvaliteta nikad nije skup.
Naš Holcer, na primer, dobio je velike pare, ali ih je on već isplatio. Tvrdim da Holcer sad igra za Hajduk besplatno!
Računica je jasna: sa Džajićem Hajduk bi imao 100 odsto jugoslovenskog superfudbala.
Ali sam protiv toga da Hajduk kupuje i dobro plaća Vardića, Mušovića, Ristića... Takvih u Dalmaciji ima mnogo i to - bez ijednog dinara.
- Vi, dakle, verujete da
ima mladih talentovanih fudbalera u Dalmaciji?
- Talenata ima svuda,
samo ih treba pronaći. U podmlatku Hajduka ima jedan sjajan igrač.
To je Gluić. O njemu ćete uskoro čuti mnogo lepih reći, a i
videti ga, nadam se, u prvom timu .
- Zašto Hajduk već
godinama nije bio šampion Jugoslavije?
- Jedan od razloga je što
nije imao dobar podmladak, a dovodio je uglavnom fudbalere sa strane.
Sem toga, Splićani nemaju dovoljno strpljenja za rad na duži
period. A takav rad je neophodan, s obzirom da se kreće, tako reći,
od nule.
- Smatrate li da i trener
mora da bude Dalmatinac?
- Apsolutno! Mislim da je
dobro učinjeno što je nedavno u Hajduku došlo do smene i što je
Nenkovića nasledio Luštica. Samo smatram da se sa novim trenerom
morao napraviti ugovor na tri ili četiri godine, a ne
na dve.
- Da li i vi smatrate da
će fudbalski sport umreti?
- Fudbal neće umreti,
ako se bude negovao. Recimo u našem Splitu, deca u gradu nemaju gde
da igraju fudbal. Čak i na onim malim zelenim površinama koje
postoje stavljaju se natpisi: zabranjeno gaziti travu. Ja bih
napisao: deco, gazite travu!
I najlepše cveće uvene, ako se ne zaliva. Tako je i sa mladim fudbalerima!
I najlepše cveće uvene, ako se ne zaliva. Tako je i sa mladim fudbalerima!
Zašto Jugoslavija ne ide na SP?
- Suđenje ne može
dostići visok nivo, jer je određivanje arbitara loše.
Izvlačenje imena sudija iz šešira predstavlja utopiju.
Ako se nastavi u ovom stilu, uskoro nećemo imati ni jednog dobrog sudiju.
Izvlačenje imena sudija iz šešira predstavlja utopiju.
Ako se nastavi u ovom stilu, uskoro nećemo imati ni jednog dobrog sudiju.
- Koje su tri naše
najbolje sudije?
- Prvi - Horvat, drugi -
Gugulović, a treći - Jakše.
- Kakav biste savet dali
arbitrima?
- Pre nekoliko dana sam
se vratio iz Italije gde je u Vijaređu, održano savetovanje
sudija.
Tom prilikom, razgovarao sam sa najboljim arbitrom Evrope - Lobelom. Citiram njegove reči:
"Imam 44 godine i posle Svetskog prvenstva u Meksiku ostaviću pištaljku, iako bih imao pravo da sudim do svoje 48. godine.
Tom prilikom, razgovarao sam sa najboljim arbitrom Evrope - Lobelom. Citiram njegove reči:
"Imam 44 godine i posle Svetskog prvenstva u Meksiku ostaviću pištaljku, iako bih imao pravo da sudim do svoje 48. godine.
Osećam da ne ide više kao nekada, iako dva puta više vežbam nego ranije.
Umoran sam od svega, a ne bih želeo da napustim suđenje u vreme kad mi publika bude zviždala.
Bolje je da to učinim dok sam još u vrhu. Sem toga, hoću da ostatak života provedem kao čovek, a ne kao - sudija."
- Šta je odlučeno na tom
savetovanju?
- Između ostalog i to da
se fudbalska pravila neće menjati do završetka Svetskog prvenstva u
Meksiku.
- Zašto Jugoslavija ne
ide na Svetsko prvenstvo?
- Samo ću delimično da
odgovorim na to pitanje: smatram da kazna sa prvenstvene utakmice ne
sme da utiče na igru u državnom timu.
- Imate li neki predlog
za poboljšanje suđenja?
- Smatram da u
profesionalnom fudbalu mora da postoje i profesionalni arbitri.
Nelogično je da sudija meča dobije za 90 minuta rukovođenja igrom
20.000 starih dinara, a njegovi službenici, igrači - recimo
300.000.
Sudija mora da ima visoku platu, a sem toga i premiju za dobro suđenje.
Sudija mora da ima visoku platu, a sem toga i premiju za dobro suđenje.
Tako govori Leo Lemešić
koji je u Hajduku igrao fudbal od 1924. do 1940. i za to vreme
odigrao 519 utakmica i dao 520 golova za "bele".
Sem toga bio je pet puta član državne reprezentacije i dao tri gola.
Sudio je utakmice od 1946. do 1961. i bio jedan od naših najboljih arbitara.
Kao sudija bio je na Olimpijskim igrama 1948. godine, zatim na Svetskom šampionatu 1950. i 1958. i tako dalje i tako dalje.
Sem toga bio je pet puta član državne reprezentacije i dao tri gola.
Sudio je utakmice od 1946. do 1961. i bio jedan od naših najboljih arbitara.
Kao sudija bio je na Olimpijskim igrama 1948. godine, zatim na Svetskom šampionatu 1950. i 1958. i tako dalje i tako dalje.
Sve te podatke, kao i
bezbroj drugih detalja, Leo Lemešić uredno beleži, odnosno uredno
je beležio u knjigu debelu kao svaka enciklopedija.
*****
Zov, 1974: Naš najbolji nogometni sudac Leo Lemešić gotovo je sav svoj život posvetio sportu. Od najranijeg djetinjstva pa sve do danas popularni je barba Leo bio aktivni natjecatelj, sudac, trener i funkcionar.
Lemešić je bio svestrani sportaš. Svoju je bogatu sportsku karijeru počeo kao jedriličar, a nastavio kao veslač i vaterpolist. U sedamnaestoj godini prešao je s vodenih sportova na travnate terene i tu je mnogo godina uspješno igrao za "Hajduk" i reprezentaciju Jugoslavije.
Poslije oslobođenja, kad se prestao aktivno baviti nogometom, Lemešić postaje nogometni sudac i već 1948. godine nalazi se na listi međunarodnih sudaca FIFA.
Kao sudac međunarodne federacije djeluje do 1960. godine, kad 12. VI u Beogradu, na utakmici "Crvena zvezda" - "Radnički", njegova omiljena zviždaljka posljednjim reskim zviždukom označava kraj utakmice - ali i odlazak čovjeka u crnom dresu koji je svojom pojavom te znalačkim i besprijekornim suđenjem mamio pljesak na nogometnim borilištima.
Posve će pouzdano poklonicima najvažnije sporedne stvari na svijetu Lemešić ostati u nezaboravnom sjećanju.
Posve će pouzdano poklonicima najvažnije sporedne stvari na svijetu Lemešić ostati u nezaboravnom sjećanju.
I najsitnije pojedinosti vezane uz život tog izuzetnog sportaša i sportskog funkcionara pomno su upisane u dnevnik.
Stoga i nije bilo teško, kad smo ga zamolili da nam kaže nešto o svojim uspomenama, doznati mnoštvo zanimljivih stvari:
Stoga i nije bilo teško, kad smo ga zamolili da nam kaže nešto o svojim uspomenama, doznati mnoštvo zanimljivih stvari:
- Sudio sam na svjetskim prvenstvima dvaput, a jednom na olimpijskim igrama. Pravdu sam dijelio i u Evropskom kupu, u kvalifikacijama za SP, u Balkanskom i Srednjeevropskom Kupu UEF-a, "Grasoperss" kupu, Kupu evropskih prvaka, a vodio sam i više od 500 utakmica saveznog ranga.
Rekorder sam u suđenju utakmica završnog dijela Jugokupa - 19, od toga tri finalne. Sada sam kontrolor na utakmicama koie organizira UEF i savezni instruktor - savjetnik.
Rekorder sam u suđenju utakmica završnog dijela Jugokupa - 19, od toga tri finalne. Sada sam kontrolor na utakmicama koie organizira UEF i savezni instruktor - savjetnik.
- Kako znamo, dobili ste i mnogo velikih priznanja?
- Da. Tu u prvom redu ističem "Fifinu" zlatnu značku što mi je dodijeljena 1968. godine, za zasluge kao suca i instruktora. To je priznanje dodijeljeno samo desetorici sudaca u svijetu.
Za uspješno suđenje u inozemstvu dobio sam 1959. godine zlatnu medalju, a godinu dana prije za najuspješnije suđenje u nas.
Za uspješno suđenje u inozemstvu dobio sam 1959. godine zlatnu medalju, a godinu dana prije za najuspješnije suđenje u nas.
- Što vas se posebno dojmilo?
- Bilo je to u finalnom meču SP u Stockholmu 1958. godine. Igrali su Švedska i Brazil. Gol Lindholma u 15. minuti igre izazvao je delirijum oduševljenja. Stadion "Rousanda" podrhtavao je od urnebesa i poskakivanja domaćih navijača koji su posve ispunili mjesta u gledalištu.
Ali, ti su se gledaoci jednako radovali kad su Pele, Garincha, Zagalo, Vava i Didi, čuveni napadači "karioka", doveli svoju momčad u vodstvo najprije 2:1, a ubrzo 5:1.
Pljeskali su! Radovali su se i pjevali, kao da vode Švedi a ne njihovi protivnici.
Taj trenutak, taj nesvakidašnji potez vatrenih navijača domaće momčadi, ali i velikih prijatelja dobra nogometa ostat će mi u trajnom sjećanju.
Ali, ti su se gledaoci jednako radovali kad su Pele, Garincha, Zagalo, Vava i Didi, čuveni napadači "karioka", doveli svoju momčad u vodstvo najprije 2:1, a ubrzo 5:1.
Pljeskali su! Radovali su se i pjevali, kao da vode Švedi a ne njihovi protivnici.
Taj trenutak, taj nesvakidašnji potez vatrenih navijača domaće momčadi, ali i velikih prijatelja dobra nogometa ostat će mi u trajnom sjećanju.
- Nogomet napreduje - prati li ga i suđenje svojim kvalitetom?
- Više je napredovao nogomet negoli suđenje. Malo je, naime, izvrsnih sudaca. Dakako, pogrešaka će uvijek biti. Treba napomenuti da je posao sudaca otežan zbog velikih premija. To je za igrače životni poziv, u igri teže više za pobjedom negoli za besprijekornim nadmetanjem.
I, dakako, suci stradaju, pa čak i onda kad donose pravilne odluke.
No, i oni su sami ponekad krivi; zatvaraju oči pred činjenicama, nisu u početku susreta odrješiti, što im se poslije i te kako osvećuje jer je onda teško spriječiti grubu i prljavu igru.
Moraju se držati ovih pet savjeta:
I, dakako, suci stradaju, pa čak i onda kad donose pravilne odluke.
No, i oni su sami ponekad krivi; zatvaraju oči pred činjenicama, nisu u početku susreta odrješiti, što im se poslije i te kako osvećuje jer je onda teško spriječiti grubu i prljavu igru.
Moraju se držati ovih pet savjeta:
- voditi brigu o svojoj fizičkoj i psihičkoj spremnosti,
- ne obraćati pažnju na gledaoce,
- ne raspravljati s igračima,
- savjesno obavljati dužnost,
- biti odlučni i hrabri.
Razgovarao: Joko Svalina, obrada: Yugopapir (Zov, 1974.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
