Ljubomir Radanović, životna priča: Gol! Gol! Gol! Ljudi, pa je li to moguće? (1983)



Opet mi se onaj moj gol u Poljudu vrti u glavi, a ne mogu ni sam da ga objasnim. Ubeđivali su me da sam ga baš ja postigao, ali sam saigrače posmatrao nemo, izgubljeno... nisam mogao da poverujem da smo stvarno pobedili! Želeo sam da poverujem, da se radujem... nisam mogao! Tek kad sam sa suprugom Svetlanom i sinom Gavrilom stigao kući, u Beograd, rekoh: "Hajde, ženo, da nazdravimo našoj velikoj pobedi", pa popismo po jednu domaću, onu poznatu cetinjsku lozu

"Mnogo sam se radovao tom golu, toj pobedi u Poljudu, mada ne i onako od srca. Zar sam toliko puta dobro igrao, a baš sada, kada sam podbacio, da učinim najviše mogućno!"

"Kad u sećanjima prebiram po dosadašnjoj igračkoj karijeri ne zaboravljam ni svoje fudbalske učitelje: Savu Zerbina, Sretena Begovića, Rada Đurovića, Tomislava Kaloperovića... ali pre svih, mog sadašnjeg - Miloša Milutinovića. Miloš je, u stvari, moja fudbalska nadgradnja. On me je, tvrdim, doveo do mlade i seniorske reprezentacije, predao u ruke Ivanu Toplaku, Todoru Veselinoviću, Anti Mladiniću... "

"Milo mi je kad se o meni lepo piše i priča, ali ja želim da uvek ostanem onaj Ljubomir Radanović kakav jesam! Ovo kažem i zato što želim da se odužim svakom ko mi je iole pomogao da prokrčim fudbalski i životni put, što nikad nisam nastojao da mi pripadne ono što nisam zaslužio!"


Još ne može da se sabere Ljubomir Radanović od (ili zbog) onog "zlatnog gola" koji "plave" vodi u Francusku. Ne može, jer:

- Nije samo moj, već naš, jugoslovenski - igrački i navijački, tačno je samo da sam ga ja dao, a ne broji se! I ne treba da se broji samo meni... 

- Šta se "broji" samo Ljubomiru Radanoviću, junaku među junacima sa Poljuda?

- U seniorskoj ekipi matičnog FK Lovćen igrao sam na svim mestima, jednom, protiv Teteksa, čak i na golu. To su moji početni podvizi, posle... bilo ih je još.

U tom malom ali najdražem Lovćenu, na Cetinju, rodnom gradu državi, počeo sam da maštam o "koracima od sedam milja" - fudbalskim i životnim.

Sadašnjoj supruzi, Svetlani, govorio sam: videćeš... kad jednog dana obučem Partizanov, pa posle i državni dres ...

Molio sam je da "o tome" nikom ne priča, da mi se ne bi smejali.

O takvoj nameri smo se kasnije zajednički dogovarali, onako mladalački, đački.

Ona je počela da mi veruje, čak je sugestivno delovala na mene, tako da sam joj i ja sam počeo da verujem!

Moj otac, Gavrilo (51), vozač u penziji, nije se protivio mojim namerama. Još tada mi je takođe mnogo verovao, smatrao me odraslim i zrelim.

I majka, Branka (46), kao i sestra Tanja (19), slagali su se da u fudbalu i životu učinim "nešto više", a svi ti prećutni pristanci upućivali su me na "biti ili ne biti". Hrabrili me i požurivali, ulivali mi natčovečansku snagu.

Razmišljao sam: potičem iz poštene radničke porodice (majka još radi u cetinjskoj prodavnici "Varteks"), roditelji su sav trud uložili u skromnu kuću (otac je mnogo voleo da ima svoj dom) zašto i ja ne bih krenuo njihovim putem... 

Dok sam još bio na Cetinju kuća je završena (pomagao sam samo fizičkim radom), kasnije je uneto i nešto nameštaja, živeli smo pristojno. 



Ide Ljubo u Partizan, neka...



Pored sveg zadovoljstva u takvom, nerasipničkom životu, poželeo sam još veću samostalnost. Nije se radilo o novcu, već o nekakvom prestižu, tačnije prevazilaženju sebe samog.

Rekoh već: Svetlana se slagala da "krenemo u život", i njeni roditelji Miša, profesor logike i filozofije (tada je bio direktor cetinjske Gimnazije) i Nina, takođe prosvetni radnik, bili su upoznati s mojom, odnosno našom namerom.

Bio sam njihov đak, i oni su me cenili, verovali mi.

I, baš kad je u obe porodice sve došlo na svoje mesto, iskrsla je sasvim neočekivano sjajna prilika: za mene, Ljubomira Radanovića, ne mnogo poznatog fudbalera Lovćena zainteresovao se Partizan!

Bože, bože, niko drugi do... Partizan, klub moje porodice, moj najdraži klub! 

Cetinjem je planulo:

"Ide Ljubo u Partizan, neka... mnogo ga je voleo i želeo odmalena, dobra mu sreća! U njemu su i ranije dobro igrali naši slavni Pajevići, braća Mišo i Pušo (Božidar), ni Ljubo neće zatajiti..."

Ja... nisam znao šta ću od sreće!

Brzo su me pozvali na razgovor ljudi iz Partizana, Špira Sinovčić i Vučina Čagorović, još brže smo se dogovorili.

Nikakve pare (čast mi je bila da zaigram u Partizanu!) i samo jedno obećanje - stan.

Ali, odmah zatim obrvala me nekakva neverica u sebe - kako ću opravdati dolazak u veliku, i toliko željenu sredinu?

I tad mi je Svetlana prva pritekla u pomoć: povremeno je dolazila sa Cetinja, podsećala me na raniji dogovor da zajednički istrajemo. 

Nisu to bile moje igračke, već psihološke krize...



Opet mi se onaj moj gol vrti u glavi



Na samom startu za novi klub, u jesen 1981, bio sam prilično rovit, pratile su me povrede, često sam bio u bolnici.

Tada sam odlučio da se svojski pripremim...

Na skopskom zimskom turniru (1982) postigao sam volejom pobedonosni gol protiv Vardara (1:0), od tada je sve krenulo nabolje.

U prolećnom delu šampionata 1981/82. odigrao sam desetak utakmica, da bi potom (jun 82) došao Miloš!

Prethodni moji fudbalski učitelji: Savo Zerbin, Sreten Begović, Rade Đurović, Tomislav Kaloperović - učinili su svoje, Miloš Milutinović je moja fudbalska nadgradnja! 

On me je, tvrdim, doveo do mlade i seniorske reprezentacije, predao me Ivanu Toplaku, Todoru Veselinoviću, Ante Mladiniću

Ne odričem se svojeg rada, upornosti i poslušnosti, naprotiv: samo tako mogao sam da opravdam Miloševo preveliko poverenje - on je to od mene uveliko zaslužio!

I, ne bi smelo da se dogodi da ode iz Partizana!

I sad malo da se vratim: od Miloševog dolaska sve mi je krenulo kako valja.

Odigrao sam, mislim dobro, 155 utakmica za Partizan, 3 za olimpijsku, četiri za mladu, 6 za seniorsku selekciju.

Po ličnom zadovoljstvu: najznačajniji klupski trijumf pobeda nad Dinamom (3:2 u Zagrebu) - obezbedila nam je šampionsku titulu u prošlom prvenstvu. 

Od međudržavnih susreta: remi 2:2 (posle 0:2) protiv Italije (mladi) u Padovi, 5:1 za nas u revanšu na Kantridi, pa onda Kardif i konačno proboj u Evropu - 3:2 sa Bugarima, na Poljudu.

Opet mi se onaj "moj gol" vrti u glavi, a ne mogu da ga objasnim. 

Ubeđivali su me da sam ga baš ja postigao - saigrače sam posmatrao nemo, izgubljeno - nisam mogao da poverujem da smo stvarno pobedili.

Želeo sam da poverujem, da se radujem... nisam mogao! 

Tek kad sam sa Svetlanom i Gavrilom stigao kući, u Beograd, rekoh: 

"Hajde ženo da nazdravimo velikoj našoj pobedi... "

Popismo po jednu domaću, cetinjsku lozu. 

I ako sam se radovao tom golu, toj pobedi, nisam onako od srca: toliko puta sam dobro igrao a baš sada, kada sam podbacio, da učinim najviše mogućno!? 

Tvrdim: državni tim koji je u Splitu eliminisao Bugare iz Kupa nacija nikad neće moći da ponovi takav podvig - tako lošom igrom! 

I takvu igru nikad neće ponoviti!





Moj i Svetlanin drugi životni korak


Sada sam se malo opustio.

Svetlana i ja sabiramo i oduzimamo godine za nama i pred nama...

Nemamo ih mnogo, po 23, mada nije reč o godinama starosti... Smatramo da smo preskočili onu prvu, zajedničku prepreku, da imamo zlatnog sina, Gavrila, da nam je u kući i porodici sve lepo.

U Beogradu, mada retko, sabijemo se nekako u našu "peglicu" (fiat 126) pa krenemo do Košutnjaka, Topčidera, na Ušće... šetamo, pričamo, odmaramo se, navratimo u "Jugoslaviju"...

Da obilazimo krčme i kafiće nemamo ni vremena, ni potrebe, ni razloga.

Obilaze nas kumovi Bobo Radović i Rada Rajičević-Grbavčić, i mi njih.

Ponašamo se domaćinski, ne želimo i ne možemo da se razmećemo.

Još smo u najmljenom stanu, na Vidikovcu. Partizan plaća zakupninu, mi ostale režije. Može od onih prosečnih 45 starih miliona nešto i da se uštedi, trebaće nam za pokućstvo u novom stanu.

Željno očekujemo i tu, novu radost početkom iduće godine, trudimo se da ne zapadnemo u velike dugove.

To će biti moj i Svetlanin drugi "životni korak", posle ćemo svoj pravi dom polako da opremamo...

U međuvremenu, može Partizan da postane prvak Evrope, možda ćemo u Francuskoj da budemo najbolji... opet će biti malo para za sve što je potrebno jednom početničkom domaćinstvu.

Zdravlje je ipak najpreče: sve je dobro, neka ovako ide! Još, samo, da ostanem Ljubomir Radanović koji jesam!

Ovo kažem zato što želim da se odužim svakom koji mi je iole pomogao da prokrčim fudbalski i životni put, i što nikad nisam nastojao da mi pripadne ono što nisam zaslužio. 

Pa, ni da se piše o meni!

Kažu da se ponosim svojom "crnogorštinom" - tačno je!

Osim što prihvatim Gavrila, Svetlana sve radi u kući, uz to i studira. I ja se neretko dohvatim knjige, brucoš sam više ekonomske škole.

Svetlana kuva, pere, krpi, čisti, kao i sve ostale dobre supruge i domaćice, odista je takva.

Moje roditelje veoma ceni (cenim i ja njene), smatraju je kćerkom a ne snahom. I moju sestru mnogo i zajednički volimo... ostaje samo želja i tuga što nemam brata! 

Pri svakom povratku iz inostranstva obradujem svoje suvenirskim poklonima: pošaljem na Cetinje paketić, nikog ne preskočim. 

Opet ja na Cetinje... Pa, tamo mi je ostala rana mladost, đački dani, drugovi, prijatelji, rođaci... 

Drugove da ne nabrajam, ne setim li se jednog jedinog sve sam ih uvredio! 

Tako ti je kod nas, Crnogoraca: volimo se i pazimo, mnogo polažemo na ljudskost i dostojanstvo!

Kao i svi mladi, Svetlana i ja volimo svakojaku muziku, lepu garderobu, udoban i funkcionalan nameštaj.

Sve, uglavnom, prepuštam njoj, a kad dođe "onaj čas" kićenja novog stana obećao sam sebi i njoj - prvo ću uneti gusle i crnogorsku narodnu nošnju.

To ti je nekakva tuga, nekakav dug čojstvu i junaštvu.


Zajednički, stalni korak napred



Ne, ne znam napamet "Gorski vijenac", mada sam ga pročitao nekoliko puta. Kad bih ga "fudbalski tumačio", izabrao bih...

"Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči!" 

To mi se mnogo dopada, i dobro je što me je u životu pratilo!

Novac koji sam dobio od Partizana za osvojeno prvo mesto otišao je u nepovrat - ostaju lepe uspomene. Da sam tom prilikom dobio i značku-podsetnicu, bio bih možda mnogo zadovoljniji.

Toliko volim Lovćen i Partizan, da su mi svi drugi klubovi na svetu sporedni.

Tom malom pažnjom i brigom o igračima nedavno me oduševio Hajduk - dodelio je Nenadu Šalovu posebno priznanje za borbenost i zalaganje. 

Mora čoveka nešto da drži u životu, neko malo ali ipak veliko priznanje: partijsko, fudbalsko, društveno...

Onu davnu pristupnicu Lovćenu ljubomorno čuvam, i ona će, uskoro, zauzeti počasno mesto na najuočljivijem mestu našeg novog doma!

Tim mojim pustim željama nikad kraja...

Opet se vraćam: kako bi to bilo... Partizan (s Radanovićem) prvak Evrope, Jugoslavija najbolja u Francuskoj, u finalu Svetskog prvenstva u Meksiku!

To može i da se ostvari, mada mi smeta, kad čujem:

- Mi nikad nećemo imati dobru reprezentaciju!

I tačno je: nećemo je imati sve dok se, na najbolji način, ne srede odnosi klub - igrač, dok najbolji fudbaleri odlaze u pečalbu u svojoj punoj zrelosti, između 27. i 28. godine!

Nešto tu mora da se preduzme, brzo i studiozno.

Ako nastavimo ovako (ponavljam da možemo da budemo i prvaci Evrope), nećemo daleko dogurati - a drugi će se kititi našim perjem!

Da nisam, možda, malo preterao, da se vratim svom klubu i sebi...

Milo mi je kad pročitam i kad se o meni lepo piše i priča, setim se one: "Dobar glas se nadaleko čuje", i to me odvede na pređašnje, kad sam bio samo igrač Lovćena.

U prošlom prvenstvu odigrao sam sve 34 utakmice, partizanovci, Beograđani, saigrači, treneri... sjajno su me primili, nagradili najdražim aplauzima, razmišljam: tek sam dobro počeo, kako ću dalje?

Hoće li biti vremena da svima vratim ovaj preveliki dug?

Nisam, valjda, prestareo, svi mi kažu da se dobro borim, da dobro izgledam.

E, ali preda mnom, i pred Svetlanom, je onaj naš zajednički, stalni korak napred. Kad ga načinimo... sam ću se javiti Tempu. I hvala vam! Svima.

Zabeležio: Ljubomir Ristić, obrada: Yugopapir (Tempo, decembar 1983.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)