Istra 1962. godine: Putopisna reportaža o zemlji serenada, ribara, rudara - i najboljeg vina



Ni dosadašnji mršavi turizam, a ni festivali, kemijska industrija i poljoprivreda nisu tako očevidno pomogli Puli da se nakon tolikih padova i uspona pretvori u snažno središte kao što joj je pomogla brodogradnja. Njeno brodogradilište "Uljanik" danas je privrednik sa svjetskom reputacijom, pravi ambasador i vjerni zastupnik istarske marljivosti i umješnosti, akreditiran na svim kontinentima

"Putnici, umorni gosti iz svih evropskih zemalja, zastanite i skinite prašinu sa svojih automobila! Ova čarolija sjedinjene boje neba i mora, ovaj komad žuđenog Mediterana u srcu Staroga kontinenta zove se Istra


Zapamtit ćete ga iz više razloga. On je šareno i mondeno sastajalište svijeta, ali istodobno i neobičan zemaljski kutak gdje se gljive love sa psima i uzgajaju plantaže lješnjaka uz rub mora. 


Uđite u šume ovog pitomog poluotoka, zakoračite na terase novih građevina i otvorite oči da uživaju u požarima na pučini. 


Ovo je neponovljiva zemlja. Junačka, a nježna, vesela ali odmjerena." 


Ovaj nepisani monolog Istre sastavljen je zapravo iz dojmova motorizirane čeljadi sjevernih zemalja, ali je ona neodoljivo privlačna i našim ljudima. 

U svojoj historiji toliko puta zaplakana pokrajina naprezala je nakon drugog svjetskog rata snage da obogati svoja stara kulturna dostignuća i izliječi sve rane. 

Ove je godine sjajno startala u turističkoj privredi, a zanimljivi su i drugi njeni napori i potezi. 

Posjetimo dakle Istru i njene stanovnike.



Istarski paradoks



Bilo je to ljetos, u junu. Na sunčanoj obali Sacorgiana nedaleko od Pule stranci su ispunjavali paviljone i vile novog i modernog naselja "Zlatne stijene". Čitav je mali grad brujao kao košnica. Domaći novinari su došli da vrše uobičajene ankete o turizmu i gostoljubivosti. 

Ljudi iz Londona, Bruxellesa, Stockholma, Graza, Hannovera, Praga odgovarali su kao po dogovoru istim riječima. 

Samo je jedna Francuskinja rekla da je u neku ruku prevarena. 

Došla je ovamo da "uživa u netaknutoj prirodi, a našla je sve što ima Azurna obala". Rekla je dalje da je bila dezinformirana ili naprosto namagarčena. 

Ta sitna epizoda govori dosta o novim i dosad neslućenim ambicijama Istre. 

Prije dvije godine ona je turizmu dala oznaku broja jedan na popisu svojih prihoda. Zbog toga su se već ovog ljeta pojavili "šlageri" turističkih objekata na njenoj rivijeri. 

Nisu to samo "Zlatne stijene" (slika u foto galeriji). Od Pule do osamljenog savudrijskog svjetionika na ulazu u Tršćanski zaljev dočekali su ljetos goste kampovi i auto-kampovi, restorani, moderni objekti i novotarije svake vrste. 

Tu svatko već može naći sve. 

Ljubitelji tenisa imaju igrališta, na plažama ima dovoljno rekvizita za zabavu. Noću se ide na romantične vožnje i ribolov, slušaju se romance i istarske melodije uz frule i gitare. 

Stare se tvrđave pretvaraju u barove. 

Tako se dogodilo nešto neočekivano: malu pokrajinu od 170.000 stanovnika naseljava u ljetnim mjesecima 1,500.000 stranih i domaćih gostiju! 

Samo do kraja juna 1962. zabilježeno je 714.000 noćenja. Za iduću sezonu Istra namjerava uložiti još dvije milijarde u nove objekte, jer je prvi koraci ohrabruju.

Ovaj nesumnjivi početni uspon prate i padovi na drugoj strani.

Ribari i stočari se, na primjer, ne mogu pohvaliti nikakvim prosperitetom.

Na pojilima u unutrašnjosti pokrajine goveda se uvijek lako prebroje na prste (slika u foto galeriji) a ribari u Rovinju (slika u foto galeriji) govore o svojoj profesiji kao o nečemu što je već prošlost.

Žale se da danas svatko nekontrolirano i nekažnjeno uništava riblji pomladak i da je previše ljudi koji u nedopušteno vrijeme iz puke zabave love ribu.

O modernim sredstvima i tehnici nema ni govora.

Tako je nastao ovaj istarski paradoks: jedna se privredna grana neočekivano uzdigla, a dvije trenutno zamiru.

Dok čovjek u tihim i romantičnim naseljima promatra ribare, neminovno mora razmišljati o tome kako se ovdje prekida jedna dugačka tradicija.

Ribarstvo stagnira, ali je Istra nastavila da njeguje vinograde i da proizvodi izvrsno vino.

Bez toga ne bi bilo ni serenada.

Baš kao da se zarekla da će zatvoriti usta svim kritičarima rđavog saobraćaja, Istra je snažno zapela da svoje ceste dovede u najbolji red. 



Iskre iz lokomotiva izazvale požare




Iako su one u usporedbi sa cestama u nekim drugim našim pokrajinama čak i veoma dobre, ovdje su ljudi daleko od toga da budu zadovoljni. Uzaludne su sve draži podneblja, slijepi su svi vidikovci ako nisu povezani nitima asfaltne mreže... 

Od svoje obale, gdje su nanizani biseri rivijere, ova pokrajina želi pozvati svijet u unutrašnjost. 

Ona želi pokazati tragove i spomenike stare, nasilno potiskivane i baš zbog toga ljubomorno čuvane kulture. 

Pred svim gostima Istra želi otvoriti raskoš svojih boja: crvene oaze plodne zemlje i sivilo krša, mekano zelenilo šuma i uspavana stoljetna sela s obaveznim i karakterističnim zvonicima na bregovima. 

Tako se mislilo i zato je stvoren prilično ambiciozan plan. Već su sada počeli radovi da bi se do idućeg ljeta moglo popraviti petnaest cesta prvog, drugog i trećeg reda. 

Za taj pothvat pokrajina će žrtvovati 100,000.000 dinara. 

Temeljitoj "generalnoj reparaturi" podvrgnut će se prije svega glavna cesta koja vodi od Pule do Rijeke i pruža putnicima najrazličitije panorame kao što je vidikovac na granici kvarnerske i istarske rivijere (slika u foto galeriji). 

Gradit će se i putovi Pula - Fažana, Poreč - Pazin - Vozilići, Rovinj - Žminj - Potpićan i još mnogi drugi.

Ceste su zaokupile pažnju, ušle u predračune svih efekata turističke privrede, jer moderna Evropa nimalo ne cijeni vlakove.

Ova pokrajina i bez toga ima razloga da prezire stare željezne diližanse na tračnicama.

Ovog ljeta u Istri se zacarila suša a iskre iz lokomotiva često su izazivale požare.

Sablasni noćni prizori plamena još su jednom dokazali da su takva prometala čisti anahronizam i da ih treba zamijeniti električnom željeznicom i gumenim kotačem. 

Da je zaista tako i da je život ovdje već krenuo tim smjerom, pokazuju svakodnevne slike u Puli (slika u foto galeriji). 

Ona je postala veoma značajan čvor autobusuog saobraćaja. Svakoga dana u taj grad pristiže 130 autobusa i isto ih toliko odlazi na razine strane! 

Ali, ni takav način putovanja nije dovoljno brz za ovaj poluotok što su ga nedavno otkrile i najsjevernije zemlje Evrope. 

Šveđani se, na primjer, žale da do Zagreba stignu avionom za četiri sata, a odatle do Pule izgube pet... 

Zato se počelo razmišljati o tome da se dobro opremljen vojni aerodrom uključi u civilni promet po nekoliko sati dnevno.

Brže, brže!

Okupator uništio ugljenokope



Tako se zapravo završavaju projekti svih općina i gradića na obali, ali se zato zabačenim selima nikamo ne žuri.

Poznati istarski volovi s dugačkim rogovima vuku i dalje kola i nitko se na njihovu sporost ne ljuti (slika u foto galeriji).

Sela, osobito ona najzabačenija na visoravni Ćićarije, veoma su opustjela. Kažu da je Istra zabilježila i jedan kuriozitet: u nekom takvom naselju ostao je samo jedan starac.

Mladež je otišla u gradove. 

Brodogradnja, industrija, rudnici i kamenolomi otvorili su nove izvore prihoda, ali je to posebna priča.

Sve do prije nekoliko godina smatralo se da je kameni ugljen jedino veliko bogatstvo Istre. 

Ono je i povećalo apetite osvajača i nemilosrdno odgurnulo ovu pokrajinu u dugogodišnje nevolje. 

Historija se zapravo veoma grubo našalila s njenom sudbinom. 

Danas je, naime, sasvim jasno da to crno blago nije bilo ni najveća ni jedina materijalna vrijednost neodoljivo privlačnog poluotoka. 

Tako je okupator između dva rata nastojao da iz njedara Raše i Labina izvadi sve što se uopće moglo. U vrijeme njegovih suludih ratova to je nastojanje prešlo sve granice razuma. 

Godine 1942. u Istarskim ugljenokopima je iskopano 1,160.000 tona ugljena! 

To prekomjerno raskopavanje učinilo je da se rudarska okna nakon oslobođenja nikad više ne oporave. 

Osim toga život je donio i druge neočekivane novosti. Najznačajniji kupac istarskog ugljena bile su Jugoslavenske željeznice. Pod pritiskom potreba one su počele modernizirati mrežu. 

Dieselovim lokomotivama, kako je poznato, nije stalo do "crnog jelovnika". Otkazivali su željezničari pa brodari. 

Sa smanjenim tržištem i zaostalom tehnikom ugljenokopi se nisu mogli uputiti prema nekoj optimističkoj sutrašnjici.

Ali, sreća se i njima nasmiješila.

Nedavno su se pojavili interesenti za veće količine ugljena iz Grčke i Italije a baš je ovih dana stigla prva snažna mehanizacija iz Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

To su golemi kombajni za podzemno kopanje ili, tačnije rečeno, dvije male tvornice.

Rudari ugljenokopa polako se oslobađaju najtežih briga. Njihovim kolegama na nalazištima boksita mnogo je lakše. Oni se ne moraju spuštati u utrubu zemlje, jer se ova prvorazredna istarska rudača susreće već na površini (slika u foto galeriji).

Unatoč svim teškoćama rudarstvo još i danas donosi Istri znatne koristi.

Osim toga ona ima sreću da se može pohvaliti i drugim, još jačim privrednim djelatnostima.


Dok vi spavate, IAT radi... 



Ni dosadašnji mršavi turizam, a ni festivali, kemijska industrija i poljoprivreda nisu tako očevidno pomogli Puli da se nakon tolikih padova i uspona pretvori u snažno središte (slika u foto galeriji) kao što joj je pomogla brodogradnja.

Njeno brodogradilište "Uljanik" danas je privrednik sa svjetskom reputacijom, pravi ambasador i vjerni zastupnik istarske marljivosti i umješnosti, akreditiran na svim kontinentima ... 

Toga diva u stopu prate drugi, ne baš beznačajni industrijski proizvođači.

Osim brodova Istra proizvodi odjeću, trikotažu, tekstil i obuću, polucelulozu, hidretizirano vapno, cigarete, riblje konzerve.

Tvornica duhana u Rovinju može izbaciti na tržište 1760 tona cigareta i 23.000 tona rezanog duhana a kombinat "Mirna" može pretvoriti u konzerve 30 posto svih količina ribe ulovljene u Jugoslaviji. 

Da su naši ribari produktivniji on bi se mogao još znatno više uposliti.

Cement i kamen dopunjuju ovu istarsku raznovrsnost privrednih djelatnosti. Baš zbog toga se na cestama Istre može zapaziti da značenje dobrih prometnih arterija nigdje nije tako ozbiljno shvaćeno kao ovdje.

Nova, moderna orijentacija u turističkoj privredi samo je potpomogla zahtjeve industrije i zato se na svakom koraku vide radnici na cestama (slika u foto galeriji).

Tako smo završili sliku materijalnih izvora ove pokrajine, ali jedan detalj i na tom grubom, usputnom crtežu ne možemo nikako izostaviti.

Poduzeće "Istra-auto-turist" iz Umaga započelo je posao kojeg se nije sjetio nitko u našoj zemlji.

Ono je po struci autobusni prijevoznik a bavi se i pružanjem svih usluga što ih suvremeni čovjek može poželjeti.

Putujete li u neko istarsko naselje pa zaželite da nakon putovanja odete u kino, vaša je dužnost da to samo saopćite službeniku na polaznoj stanici! 

Sve je drugo briga ove supermoderne privredne organizacije.

Ona na sebe preuzima hotelski smještaj, cjelokupnu opskrbu i sve ostale želje. Nešto kao najbolji specijaliteti farmacije: dok vi spavate, IAT radi...

Šta još ima i u šta se ova pokrajina može pouzdati?

Za razliku od svih drugih krajeva uz jadransku obalu, ovaj poluotok ima uvjeta za jaku i značajnu poljoprivrednu djelatnost.

Baš su uz njegovu rivijeru smješteni rajoni prikladni za uzgoj bezbroj kultura.

Čepićko polje, dolina Raše i Mirne daju dovoljno povrća ugostiteljima i turistima, ali su tu i plantaže lješnjaka i maslina, bresaka i vinove loze.

Ovih se dana na svim skupovima govori o zamjeni parcela.

U suhoparnom službenom rječniku to je obilježeno izrazom "komasacija".

Riječ je zapravo o tome da se stvaraju veći prostori za poljoprivredna dobra. 

Samo kod Kaštelira dobit će se brisanjem međa 600 hektara kontinuirane i plodne površine. U predjelu Mezgec dobit će se 500 hektara.

Takvih prostranih oaza ima nekoliko. To ohrabruje najnovije ambicije.

Tako se Istra snalazi i živi sve dinamičnije. U najskorije vrijeme ona će pružati sve vidljivije dokaze svoga prosperiteta i dobro izabranog puta.

Napisao: Drago Tović, obrada: Yugopapir (Globus, septembar 1962.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)