Mirjana Karanović, junaci moje mladosti: Disko klub Cepelin, FEST, Liza Minnelli, Teatar levo...




Posle te Petrije sam imala potrebu da kažem ljudima da ja nisam taj naturščik, ta srpska seljanka, da sam ja, u stvari, glumica koja je to odigrala a da je moje privatno biće vrlo daleko od tog imidža. A da ja negde privatno i emotivno mogu da se poistovetim sa tom ženom. Ali moj ritam života i razmišljanja nisu na nivou te žene 

Ako govorim o trenutku kada prestaješ da budeš dete i počinješ da se okrećeš nekim stvarima oko sebe, mislim da je tu jako bitno telesno sazrevanje i osvešćivanje seksa, to jest pola. Osećanje da si žensko i da imaš drugačiju vrstu igara i kontakta nego kad si dete. 

Prestaje se sa igranjem lastiša i počinje gledanje sa dečacima. To se meni zbivalo krajem osnovne škole. 

Moje prvo iskustvo i mesto koje je donosilo takvo uzbuđene je bio disko klub "Cepelin". Tad su se nosile vruće pantalonice, ja sam imala jedan sivi šorts, crne čarape i crnu rolku. Odlazili smo na popodnevni matine koji je trajao do osam, a ja sam do osam imala izlaz i htela sam da ostanem do kraja. 

To je bilo vrhunsko uzbuđenje.

Tad su se farmerke ribale četkom da bi što pre izbledele. Sad sam to videla kod Điđe Karanovića u filmu "Jagode u grlu". Branko Cvejić sedi u kadi u farmerkama i riba ih.

To su neke šezdesete godine a ja govorim o sedamdesetim jer se to i tada radilo.

Kod mene otprilike tada počinje drugi način razmišljanja. Susret sa ljudima koji su se okupljali u "Cepelinu" bio je nov. Bili su tu neki dežurni igrači i tad se igralo tako što se klackalo sa peta na prste, ruke su bile savijene u laktu i mahalo se njima. Hit je bio "Tobacco Road" Erika Bardona. 





Ja nisam imala neke klinačke dane po žurkama, uglavnom sam više bila vezana za ljude po amaterskim pozorištima. To je za mene bilo strašno značajno jer svi su bili stariji i puno više su znali, i prosto, posmatrajući ih, ja sam upoznavala neke stvari. 

Posedovala sam potpuno podsvesnu, ali fanatičnu upornost da ostanem tamo, to je bila neosvešćena potreba. 

Stvari su se tih godina dešavale potpuno nesvesno, iz stomaka. Za mene su najvažnija iskustva bili odlasci od kuće, na amaterske pozorišne festivale. Počela sam da se osećam jako važnom kada sam shvatila da postoje ljudi koji me gledaju a ja nešto radim na toj sceni.

Za mene su tada junaci bili uglavnom glumci. Ali nikad neki određeni, već čitav taj svet koji je imao pristup u pozorište, u prostor gde se snimaju filmovi. Bili su potpuno nedostižni. Na neki način oni su bili povlašćeni.

Uz to sećam se i amaterskog festivala u Trebinju 1972. godine gde sam upoznala Nedu Ukraden, pevala je na terasi tog hotela.

I začudilo me kako je bila prisna, obična, nenašminkana. Ja to nisam očekivala.

Danas razumem te ljude koji mi prilaze i kažu:

"Kako ste vi normalni!"

Oni očekuju da neke zvezdice lebde oko moje glave. Jer dosta se mojih slika pojavljuje i oni imaju prilično statičnu sliku o meni. Kad vide da normalno hodam i razgovaram, to se ne uklapa u realnost koju su oni zamislili.


Individualnost i svet koji je negde...



Mi smo pripadali jednom krugu ljudi koji nije imao mnoge stvari a želeo ih je. Pre svega nismo imali novca za njih. Nije bilo putovanja. Moje prvo inostranstvo je Venecija 1980. godine. Nikad nisam bila u Trstu, nikad kupovala te stvari. Mnogo toga je prošlo pored mene.

U jednom trenutku, sa osamnaest godina mislila sam da je to bespovratno i da nikad neću uspeti da nadoknadim tu vrstu uzbuđenja koja je tada nekim ljudima bila dostupna. 

Strašno sam želela da otputujem u neki kamp napolju ili u London na kurs jezika. Tada je to bilo jako popularno. Sada se sve više uveravam da vreme za to nije prošlo. Počinjem da se interesujem za neke stvari kojima je, verovatno trebalo ranije da se bavim, ali sigurna sam da nije kasno. 

Kad shvatiš da počinješ da stariš vidiš da ta mladost nije neka privilegija. 

Ja se sada puno bolje osećam, na neki način mislim da sam bila glupa, prilično neaktivna i nesvesna nekih mojih potencijala. 

Nisam smela da se usudim. Možda to zavisi od vaspitanja koje nas vezuje za roditelje, za kuću, vaspitanja koje je prepuno strahovanja za sigurnost.

Pogotovo ja kao kćerka jedinica i to neka generacija između starog i novog načina razmišljanja. Tako da je taj život u Beogradu bio između borbe za individualnost i sveta koji je negde, a o kome su informacije samo stizale. 

Zemlja u to vreme nije bila opterećena finasijskom krizom. Mislila sam da to može ići samo nabolje i da nas puno toga većeg i kvalitetnijeg čeka. Verovatno klinci tako razmišljaju sada. Nemaju svest kako je teško zaposliti se, boriti se sa pretpostavljenima i sa još gomilom ljudi oko sebe.

Ja sam u tinejdžerskim godinama, verovatno iz potrebe da odrastem, da budem pametnija, čitala jako ozbiljnu literaturu, klasike, Dostojevskog, Tomasa Mana, Foknera.

Velike debele knjige. To mi je sve izgledalo jako značajno, nisam više dete, ne čitam stripove, već sam ozbiljno stvorenje koje može da se bavi takvim stvarima. A sad se vraćam literaturi koja nije više tako dramatična i ozbiljna, nego koja je više žanrovska. Stvarno uživam u krimićima, svim vrstama stripova i naučnoj fantastici.

Naravno, čitam i sve ono što mi je potrebno za posao.


Muzika mi nije bila osnovno interesovanje



FEST je bio velika i nova stvar. Te godine kad se davao "Kabare" strašno sam želela da ga gledam, ali do karata je bilo teško doći. Gledala sam ga kasnije i to je bilo pravo ushićenje.

Ushićenje njom, Lajzom Mineli, načinom na koji se ponašala, postojala u tom kabareu. 

Zbog toga obožavam da pevam na sceni.

Moje uživanje u tome da se pojavljujem kao pevačica-glumica u nekim emisijama ima veze sa Lajzom Mineli iz "Kabarea". Ne interesuje me ono predstavljačko pevanje koje je tu samo zbog pevačke virtuoznosti, već ono koje daje energiju.

Pre par dana u Nišu, na festivalu sam gledala njih četvoro: O'đila, pevaju ruske ciganske pesme. Oni imaju nešto, odnos prema ljudima kojima pevaš, imaju strasti, slobode da se peva bez ikakvog udvaranja drugima.

Jedini gramofon koji sam ikada imala je bio običan, ruski, tata ga je kupio mami za 8. mart, kada sam bila sedmi osnovne. I on se vrlo brzo pokvario. Nikad nisam skupljala ploče, uvek sam odlazila kod nekog i slušala ih.

Mi smo bili generacija Jethro Tull, Led Zeppelin, Pink Floyd.

Ali u to vreme moja drugarica i ja smo jako volele Net King Kola, Frenka Sinatru, Demisa Rusosa i Aphrodite’s Child. Te emocionalne pevače. Tipično ženski smo reagovale na muziku i više smo bile naklonjene sentimentu i baršunastim muškim glasovima.




Prva ploča koju sam imala je "Anđelina" Radmile Karaklajić. Stvarno sam bila ponosna što sam je uopšte imala. Meni muzika u to vreme nije bila osnovno interesovanje. Uvek sam bila uz ono što se trenutno sluša. Naravno, nije mi se sve dopadalo. To je bilo više vezano za neko kolektivno uživanje u muzici, za igranke, nekakve stiskavce.

I najveća muzička uzbuđenja su bila vezana za odlaske na more i bašte gde se sviralo, gde su postojali izazovi prve slobode. Uz tu muziku mi se nešto dešavalo.

Moja druga predstava u životu "Tronogo pseto" u Dadovu bila je puna songova koje su napravili momci iz grupe S vremena na vreme.




Mi smo svi strašno uživali, bilo je tu slaganja glasova, terci. To je bio divan osećaj.

Pevati na sceni, stvarno zavidim svim pevačicama i rock grupama koje to mogu. Da ne volim toliko ovaj posao kojim se bavim, odmah bih to radila.

Bez obzira što ne bih mogla da budem vrhunska, ali bila bih jako radosna, a to je najbitnije.

Volim kad neko deluje srećno dok peva, kad je u stanju povišene emocionalnosti, adrenalina koji u tom trenutku sigurno mnogo intenzivnije nadire. 

To je potpuno fizički osećaj. Isto je u pozorištu.

Uvek sam se trudila da se okružim ljudima koji mi nešto znače, koji su mi dragi. Prosto zbog toga što u tom trenutku mislim da mogu dati više od sebe.

U vreme kad sam dobila da radim emisiju "Podijum" u nju sam odmah dovela Riblju čorbu.

Bora i ja smo na neki način zajedno počinjali.

Na festivalu proširenih medija u SKC-u Milan Vukotić (iz "Teatra levo" op. P. J.) je napisao nagrađeni projekat i u njemu smo učestvovali Bora, Snežana Jandrlić (oni su tada osnovali Suncokret) i ja. 




I za Boru sam se baš vezala. Mi se nikad nismo družili, ali on je čovek iz mog početka. Imali smo zajednički start iz koga je svako krenuo na svoju stranu, i kad su mi ponudili da se predstavim u "Podijumu" želela sam da to bude sa njima. 

Jer, posle te Petrije sam imala potrebu da kažem ljudima da ja nisam taj naturščik, ta srpska seljanka, da sam ja, u stvari, glumica koja je to odigrala a da je moje privatno biće vrlo daleko od tog imidža. 

A da ja negde privatno i emotivno mogu da se poistovetim sa tom ženom. Ali moj ritam života i razmišljanja nisu na nivou te žene. I želela sam da se na neki način zabavim time što sam pozvala Boru i ostale iz grupe.


Orden "Teatra levo"



Specijalna priča u mom životu je "Teatar levo". Milan Vukotić ga je nazvao prvo rock pozorište. I stvarno je tako izgledalo.

Verovatno ovo što su radili u okviru "Top-liste nadrealista" ima nekakav zajednički izvor, to je vrlo blisko. 

Ceo život sa "Teatrom levo" je bio potpuno različit od "Dadova"i "Krsmanca" gde se radilo vrlo profesionalno, sa sufitama, reflektorima, čitajućim probama.

Ovde pokupim kostim, stavim ga u ranac i ajmo. Na prvu turneju smo išli autobusima, vozovima, auto-stopom, brodovima, trajektima. Bilo je potpuno ludo. Milan je imao toliko energije da nas ubedi, privoli da igramo na najrazličitijim mestima. Ja danas nikako ne bih mogla da izađem na ulicu i da se kreveljim pred ljudima.

To je bilo moguće samo zato što smo se mi fantastično zezali sve to vreme. To je za sve nas bila pustolovina, otkidanje od svega konvencionalnog, od svega što je normalno ponašanje. Manje ili više svi smo bili u nekim zaštićenim životima, situiranim, mirnim. Svi smo bili mamini i tatini sinovi i kćeri. Upustili smo se u avanturu i preživljavali, a to nam je bilo jako bitno.

Bez obzira što smo se puno mučili, to je imalo efekta. Došli bismo onako prašnjavi i umorni u neko mesto kod direktora Doma kulture i rekli:

"Dajte nam da jedemo i da spavamo i mi ćemo igrati predstavu." 

I to je uspevalo.

Jednom je u Makarskoj Milan sedeo tri sata ispred recepcije i čekao da se onaj direktor kampa smiluje i da nam neki prazan šator i dozvoli da igramo. A onda je iduće godine slao pisma i zvao nas da dođemo.

U to vreme sam najzad upisala Akademiju i odigrala oproštajnu predstavu u "Teatru levo". To je bila 187. predstava "Rastibuđelizovanih klejbezabli".

Ona je imala za mene neko dvostruko uzbuđenje. Zbog toga šta me čeka u budućnosti, što sam konačno ostvarila svoj san i uzbuđenje što sam ja sa upisanom Akademijom još uvek sa njima.

Krijući od svojih profesora i sledećeg leta sam išla na turneju. Za mene je to bilo strašno uzbuđenje da neko ne sazna.

Jer, tada je bila ona frka sa Merimom koja je snimala, a nije smela, pa je pala godinu. (Merima Isaković, film "Jovana Lukina" - op. Y.)

Na toj oproštajnoj predstavi su mi poklonili stolicu koja je igrala u predstavi i na njoj sam ja sedela na sceni. Dekorisali su je, svi se potpisali i nadrljali nekakve poruke. Evo, tu je u mojoj sobi i mislim da je nikad neću izbaciti.

Dobila sam i orden koji smo sami uspostavili. Orden "Teatra levo."

Ne znam... kad pogledam sve ovo unazad, mislim da može biti opterećenje razmišljati o prošlosti. Ja se prošlosti samo sećam, nemam potrebu da joj se vraćam.

Idem dalje.

Zabeležio: Petar Janjatović (Rock, septembar 1985.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)