Dragan S. Stefanović: Kako su nastali najpoznatiji omoti ploča Bijelog dugmeta, Čolića, Korni grupe...




Želeo bih da mladići za dvadesetak godina osete da smo mi obeležili jedno vreme. Da su to bili divni ljudi koji su odgajili jednu generaciju kao što su Goran Bregović, Indeksi, Mihaljek, Benč... Možda će nam jednog dana zviždati zbog svega toga, ali to je bio prvi pokušaj da se nešto stvori. Ostaće, ipak, uspomena na te omote, na tu muziku, na taj način življenja


Pojava omota Dragana S. Stefanovića, bilo je istinsko otkriće značenja omota. Otkriveno je u našoj rok produkciji jedno istančano razumjevanje muzike, jedno razumjevanje primanja te muzike, i to jedno, rekao bih prije slikarsko, nego dizajnersko razumjevanje. On muzici ne prilazi kao muzički stručnjak i poznavalac. On se prema njoj odnosi kao slikar. 

Ne vrednuje, već traga za njenom mišlju, ugođajem, za likovnim transferom tog dojma muzike; ne za pukim adekvatom likovnog i muzičkog izraza. On ne plakatira, on stvara. On ne govori o onome što govori muzika. On govori ono što govori muzika. Čini mi se da je kod izvesnih omota taj likovni govor snažniji i od muzičkog.
Alesandar Alesandar (prijatelj i saradnik Draganov)


Jul 1976: Razgovarao sam sa Draganom S. Stefanovićem za vreme Boom '76 festivala u Beogradu. Dok je na sceni bila grupa "Tajm" sa Dadom Topićem, mi smo u garderobi broj 5, uz pomoć portabl "Filipsa", napravili intervju koji sledi. U tome su nam "mnogo pomogle" jedna Dragana i jedna Vesna, koje su Draganu pozajmljivale cigarete, zatim Tihomir - Pop Asanović, koji nas je, čuđenjem što intervju tako dugo traje, opominjao da se ne gubimo u suvišnom "filozofiranju". 

Sve to događalo se uz muzičku pratnju grupe "Septembar". Na žalost, ona je ostala zabeležena samo na magnetofonskoj traci, za razliku od razgovora koji vam u njegovom najzanimljivijem delu pružam na uvid.

DŽUBOKS: Šta omot jedne ploče treba da pruži?

D. STEFANOVIĆ: Kada čoveku dođe u ruke omot ploče neke grupe ili pevača, koji su mu nepoznati, presudan je utisak: koliko je taj omot efektan, koliko dobro izgleda, odnosno koliko pruža osnova da se nasluti kakva se muzika iza njega krije. Ukoliko omot može sve to da kaže, ili da zaintrigira na jedan poseban način, on je uspeo. 

U svim omotima, u početku, trudio sam se da dostignem evropski nivo. Dugo sam radio omote ploča za "Indekse", i svaki je na svoj način, u trenutku kada je izašao, bio jedan korak ka boljem dizajnu, ka nečem novom, početak probijanja nekih ustaljenih okvira. 

Dugo vremena omoti su bili jedan nusprodukat u industriji ploča. Kada sam počeo da se bavim ovim poslom trudio sam se da mladićima, mojim vršnjacima, pružim ono što sam i sam želeo da imam u svojoj diskoteci. 

Dugo sam gledao omote engleskih dizajnera i želeo sam da stvorim nešto slično. Možda moji raniji omoti nisu bili tako poznati kao ovi za "Bijelo dugme", ali su i oni veoma dobri. 

Pomenuću "Plimu" za "Indekse", prve omote "Ambasadora"... 

Mislim da su tri moja omota bila presudna za jugoslovenski dizajn. Mnogo mi je u tome pomogla i činjenica da se prvi put radilo o jednom zaista zrelom muzičkom izrazu. Omotom prvog albuma "Bjelog dugmeta", "Kad bi bio bjelo dugme" pokazao sam da nije važno da samo lice bude na omotu, da može da se produkuje neka druga likovnost i da se ljudima svidi. 

Napravio sam, zatim, omot koji je značio nešto novo u jednom drugom pravcu. To je "Mrtvo more" Korni grupe. Mnogi su mislili da se radi o crnom humoru, međutim, nije u tome stvar...


Korni grupa - "Mrtvo more" (foto: Discogs)

DŽUBOKS: Ipak, deluje pomalo morbidno?

D. STEFANOVIĆ: Deluje, možda, morbidno, ali je to, u stvari, jedan vrlo veseo omot. Kornelije me je zamolio da napravim omot za grupu koja je pokušavala, u jednom trenutku, da stvori nešto u sredini, čiji su okviri bili suviše uski i sputavali su je.

Zato smo uzeli jedan sanduk, jednu učmalu sredinu, jedno "mrtvo more", i smestili u nju jedan čamac koji pluta i udara u okove toga sveta. Pošto se radilo o memorijalnom albumu, o svojevrsnoj sahrani, upotrebio sam kao okvir svega jedan mrtvački sanduk.

Bilo je puno "caka" tokom pravljenja ovog omota. Imao sam problema prvo sa dobijanjem sanduka. Otišao sam u radnju i tražio sanduk određenih dimenzija. Prodavač me pita za koga mi treba.

Kažem: za Kornelija Kovača

Kaže: dajte mi njegovu umrlicu. 

Kažem: Pa, znate šta, on je u Beogradu. 

Kaže: dobro, dajte mi beogradsku umrlicu. 

Kažem: on je muzičar. 

Kaže: nema veze što je muzičar. 

Kažem: on je živ. 

Kaže: Pa, vi se sa mnom zezate. 

Kažem: treba mi za omot ploče. 

Kaže: Vi se šegačite, a smrt je ozbiljna stvar za čoveka! 

Jedva sam, ipak, uspeo da dobijem sanduk, ali došli su novi problemi. Prvo, niko nije hteo da me s njim primi u taksi. Seljaci mi nisu dali, da im ne donosim zlo, da sanduk snimim na njihovim njivama. 

Na jednoj utrini spalio sam deo trave da bih dobio potreban efekat, ubacio sam ženske čarape, flaše ... Trudio sam se da svaki deo bude osmišljen, da ubacim što više značenja, da čoveku omogućim da satima gleda omot, dok sluša muziku, i da na njemu pronalazi interesantne detalje.

Posle "Mrtvog mora" radio sam omot za ploču grupe "Tajm".

To je treći stil, tzv. ASAMBLAŽ, poznat u pop-artu. Meni je on možda najdraži. Imao sam potpuno "odrešene ruke" i zato je rezultat tako dobar. Jedino je tema bila vreme. Smestio sam ga u jedan sanduk za transport, kao neki univers, s nekim rukama, miševima u nekom Dalijevskom fantasmagoričnom stanju. 

Tada sam prvi put upotrebio ekipu saradnika. Smatram da omot ploče treba da radi više ljudi. Za omot albuma Zdravka Čolića, koji je izrazito namenski, a koji sam radio u Londonu, angažovao sam i pesnika, kao saradnika.

To su bila četiri omota koja pokazuju dijapazon kuda trebe da se kreće dizajn omota ploča. Jedan je bio erotski, za "Bijelo dugme", drugi sa morbidno-mističnom tematikom, treći sa asamblažima i četvrti, Čolićev, čisto komercijalni.


"Time II" - (foto: Discogs)



Pokušajte nešto sasvim suprotno



DŽUBOKS: Koliko su ovi omoti, tvoji "pionirski" poduhvati, sadržavali u sebi originalnosti?

D. STEFANOVIĆ: Nisam ništa novo specijalno izmislio, što nije bilo poznato u svetu. Jednostavno, u datom trenutku, bio sam preteča nekih novih puteva, ne obazirući se na materijalni efekat. Sada želim da napravim knjigu u kojoj ću reći kako treba da se prave omoti, kako treba da se prave fotografije ...

Smatram da fotograf, dizajner, ukoliko je dovoljno jaka ličnost, može i mora da formira stil i likovni izgled grupe. Recimo kod grupe "Cod". Oni su hteli da naprave nešto slično "Dugmetu". Rekao sam im: momci, oni su jedno, a vi ste drugo. Pokušajte nešto sasvim suprotno. 

Na "Cicibanu" sam im stavio kosu iza ušiju, očešljao ih klasično, stavio sam im i naočari, i svako od njih je postao nešto. Trudio sam se da od tih ljudi napravim ličnosti koje će ostavljati utisak, stvarati posebnu atmosferu.

DŽUBOKS: Neki tu atmosferu proglašavaju malograđanskom romantikom?

D. STEFANOVIĆ: Mi smo hteli, upravo, da bude tako ... Mada, ona ima nešto veselo u sebi. To su četiri mlada čoveka, koji glume ozbiljne ljude ...

Cod - "Novi štos" (foto: Discogs)

DŽUBOKS: Da li to znači i podsmeh "evidentnim" vrednostima starijih?

D. STEFANOVIĆ: U svakom slučaju ... i, ujedno, jedan novi način za predstavljanje grupe. Svaka mora da pronađe svoj vlastiti stil, svoj vlastiti identitet, svoj slog, izgled, način odevanja i ponašanja, svoje vlastite izjave, svoju filozofiju. Ukoliko toga nema onda grupa nije grupa, to je skupina svirača. "Bijelo dugme" je uspelo zato što je sadržavalo sve komponente. Međutim, o tome se do sada malo vodilo računa.

DŽUBOKS: Možeš li mi nešto reći o odnosu između funkcionalnosti i atraktivnosti omota?

D. STEFANOVIĆ: Moji omoti su bili vrlo luksuzni. Ljudima u diskografskim kućama dizala se, zbog toga, kosa na glavi. Međutim, svaka od tih ploča imala je izvanredan tiraž. Želeo sam da ovim mladićima i devojkama dam pravi, dobar omot...

DŽUBOKS: Šta je "pravi, dobar omot"?

D. STEFANOVIĆ: To je omot koji najbolje odražava muziku i grupu koju predstavlja i vreme u kome je nastao. Rok-omoti moraju biti različiti od omota ploča bit ili zabavne muzike. Rok je vrlo elastičan, fleksibilan, i može puno toga da se kroz njega da. Svojom knjigom pokušaću mnoge stvari da objasnim.

Smeta mi što ovim mladim ljudima muzika nije životno opredeljenje, već samo jedan ne mnogo ozbiljan životni period. Ako ja sviram, ja hoću nešto da kažem, i to ne samo sada da nešto kažem, već dok god budem imao šta da kažem. 

Ovi mladići, ne da nemaju šta da kažu, nego se ne trude da nešto kažu. Oni muziku shvataju samo kao jednu avanturu mladosti. Leti sviraju na moru, posle ovde na nekim igrankama i 'ajd zdravo! Za takve grupe ne volim da radim.

Ja, na primer, znam da slikam i želim da to jedino u životu radim, i da sve od sebe dam na tom planu. Želeo bih da mladići za dvadesetak godina osete da smo mi obeležili jedno vreme. Da su to bili divni ljudi koji su odgajili jednu generaciju kao što su Goran Bregović, Indeksi, Mihaljek, Benč ... 

Možda će nam jednog dana zviždati zbog svega toga, ali to je bio prvi pokušaj da se nešto stvori. Ostaće, ipak, uspomena na te omote, na tu muziku, na taj način življenja ...


Indexi - "Sve ove godine" (foto: Discogs)

DŽUBOKS: Šta je za omot najvažnije?

D. STEFANOVIĆ: Omot mora da ima dobru ideju, koja može da bude iskazana u vicu, alegoriji, nekoj metaforičnoj formi ... Ona treba da je jako dobro vizuelno smišljena, da je vrlo profesionalno urađena, da je kompozicija besprekorna ...

DŽUBOKS: Simbolika jednog roko-mota ima svoje zakonitosti. Kakav je način njenog delovanja na perceptualnu sferu potencijalnog kupca ploče?

D. STEFANOVIĆ: Omot mora da mu pokaže nešto što on prethodno nije video ili da mu pokaže staru stvar na nov način. Najbolje je ako omot odražava duh i misao jednog vremena, jednog trenutka. On nije neka dugovečna, duboko pametnovana, stvar.

Međutim, i ako traju, godinu-dve, omoti obeležavaju jednu epohu. Pet-šest albuma "Bitlsa" i "Rolingstonsa" i danas označavaju simbole moje mladosti. Značili su mi uvek nešto novo. Sećam se da sam živeo u očekivanju tog "novog".


Pa, je li ovo kultura, šta držite u radnji?



DŽUBOKS: Počeo si da govoriš o omotima albuma "naše mladosti", možeš li napraviti malu digresiju na omote ploča od džeza, pa do vremena sadašnjeg.

D. STEFANOVIĆ: Čitao sam mnogo knjiga o toj problematici i svakodnevno pratim sve inovacije. Kod nas se često obaveštenost izjednačava sa krađom, kompiliranjem nekih stvari. Recimo, prvi album "Bijelog dugmeta": bilo je puno albuma sa ženskim grudima, ali mislim da sam dao nešto novo i mislim da sam to pošteno uradio.

Prethodno sam govorio o omotu kao odrazu vremena. To opet ističem, jer jednu slikarsku izložbu vidi najviše 10-15.000 ljudi, a omot ploče samo kupi preko 100.000. Ja komuniciram sa stotinama hiljada ljudi i trudim se da ih ne razočaram.

Svojevremeno je izašla jedna dobra knjiga "Evolucija omota ploča". Do pedesetih godina u modi je bio "džezijski stil" sa velikim slovima i raznim kompozicijskim zahvatima. Pojavom rokenrola omoti su bivali sve moderniji. Sve više su počela da se koriste najnovija dostignuća u fotografiji, tako da danas ona dominira.

Ipak, pojavljuju se i neki otpori fotografiji i traženje više slikarskijih omota. U Engleskoj ima puno kič-omota, koji se trude da vizuelno predstave neku bivšu atmosferu, propalo doba Holivuda ... Takve omote ne volim. Šezdesete godine su, možda, doba tvrdog dizajna, a sada su primetni znaci popuštanja.

DŽUBOKS: U žižu javnosti dospeo si posle omota albuma "Bijelog dugmeta'', "Kad bi bio bijelo dugme". Koliko znam imao si puno problema dok je on ugledao svetlost dana?

D. STEFANOVIĆ: To je bio prvi pokušaj kod nas da se na omotu ploče koristi seks. Pre toga jedino je Đorđe Novković "snimio" golu "Lolu", koja je zaista bila vulgarna. Možda je zbog toga i bilo otpora.

Ako se na prvoj stranici "Starta" pojavi devojka golih grudi, niko se ne buni. Sve trafike su preplavljene čarapama "Ana" na čijoj se kutiji nalazi potpuno naga devojka i niko nikada nije rekao ništa protiv toga.

Kada se moj omot pojavio u beogradskoj knjižari "Kultura", jedna "uvređena'' starica je ušla i rekla:

"Pa, je li ovo kultura, šta držite u radnji!" 

Ljudi nisu bili navikli da se na stvarima kao što su ploče pojavljuje erotika i pitali su se da li je to ukusno.

Komisija koja je trebalo da prihvati omot delila je mišljenje šire javnosti. Plašili su se da li je sve to prikladno za omot. Čak mi je tri puta omot vraćan. Ja sam verovao u njega i smatram ga vrhunskim ostvarenjem. 

Inače, mnogo puta su mi omoti vraćani zato što su bili "preslobodni". Ne zbog erotike, već zbog novih rešenja. Sad sam napravio okrugao omot za "Bijelo dugme" i rekli su da nije dobar. Produkcije ploča kao da ne shvataju da mladi žele dobar omot i da će ga i skuplje platiti.

One žele samo da uzmu mnogo novaca i ne vode računa da li je ploča uvijena u neku krpu ili običan papir. Tako što narodne pevače slikaju u pozama, da im se vidi sat na ruci. To im je jeftino i donosi dosta novca.

DŽUBOKS: Omot albuma "Šta bi dao da si na mom mjestu" označava istovremeno novu stepenicu u razvoju "Bjelog dugmeta", kao grupe, i tebe kao dizajnera?

D. STEFANOVIĆ: Da, u pravu si. Mi smo dugo prijatelji i zajedno živimo. S Goranom se družim već pet-šest godina. On je tada imao grupu "Beštija" i ja sam za njih pravio plakate. Zajedno smo odrasli i uvek smo imali slične ideje. Zato je potpuno razumljivo što smo imali isti i razvojni put.

Omotom albuma "Šta bi dao da si na mom mjestu" hteli smo da istaknemo svu haotičnost ovoga sveta. Ljudi vole da nekome zavide. Oni vole da znaju šta se iza tih pop-zvezda krije. Vole da znaju kako spavaju, šta jedu, s kim se druže. Zato o njima može toliko da se laže. To činim i ja veoma često, i to svesno, na omotima ploča.

DŽUBOKS: Naciji je, od teorijskih objašnjenja ovog omota, interesantnije čija se zadnjica nalazi na njemu?

D. STEFANOVIĆ: Moji prijatelji novinari često mi dolaze s takvim pitanjem, na koje ja, zbog profesionalne etike, ne mogu da odgovorim. Neki mi kažu da ne moram ništa da govorim, oni će, već samo treba da klimnem glavom.

Tako sam, radi prijateljstva, često klimao glavom i više od 50 devojaka mogu da se "pohvale" da im se zadnjica "nalazi" na ploči. To je, međutim, jedna anonimna devojka koju niko ne zna.

Bijelo dugme - "Šta bi dao... " (foto: Discogs)


Želeo bih da pravim jugoslovenske omote



DŽUBOKS: Šta misliš o omotima ploča, kao delu grafičkog dizajna, vezama sa umetnošću, i mogućnostima koje ova oblast daje za kreativnost?

D. STEFANOVIĆ: Sve zavisi od autora. Ima omota koji sa umetnošću nemaju nikakve veze i koji su obično štampani papiri. Međutim, dobro napravljen omot ploče može biti umetničko delo. Smatram da je većina omota koji se rade u svetu na granici umetnosti, a neki su i umetnost.

Dopisujem se s mnogim svetskim dizajnerima. Neke sam i lično upoznao u Londonu. Oni su se iznenadili kada su saznali da omote pravim sam. Kod njih su poslovi strogo razgraničeni.

Ranije su se na omotu obavezno predstavljali članovi grupe. Mislim da to nije potrebno, jer pet lica iz Sarajeva ništa ne znači za jednog Osječanina. U vreme "Silueta", na primer, ljudi su bili sujetni. Voleli su da ih vide njihove tetke i babe ...

Ako se umesto tih lica upotrebi simbol on pruža mnogo više mogućnosti za idejnost i kreativnost. Sa pet čupavih, musavih lica ništa ne mogu da kažem. Jedino kad bih ih odveo kod uličnog fotografa, to bi bilo anegdotično i dobro.

Albumi su jedno muzičko ostvarenje i oni ne mogu da se predstave sa pet lica. Tih pet lica su ga stvorili, ali kompletna ideja i atmosfera koje zrače iz ovog muzičkog ostvarenja treba da se odraze na likovnom izrazu omota.

Omotom mogu da se pričaju priče, bajke, da se prave anegdote, da omot bude kao ulični razgovor. Bio bi izvanredan omot koji, kao kondukter u tramvaju, govori: "Sredina, molim vas, napred!"

Voleo bih da grupe slikam u neuobičajenim situacijama, u tramvaju, pod vodom. Sada kada sam postigao evropski i svetski nivo izrade omota, želeo bih da pravim jugoslovenske omote. Da pokažem ljude s pijace, da pokažem da muzičari nisu neke zvezde, već da su to normalni ljudi, da ...

DŽUBOKS: ... Da ih demistifikuješ?

D. STEFANOVIĆ: Da ih spustim u normalnu sredinu, koja odgovara našem balkanskom mentalitetu ... I muzika bi trebalo da napravi ovakav zaokret.

DŽUBOKS: Pa, ipak, napravio si izrazito komercijalni idealizovani, "apolonski" omot za album "Ti i ja" Zdravka Čolića?

D. STEFANOVIĆ: Morao sam ... Mislim da su ljudi to hteli. Ne verujem da bi neko želeo da vidi kako Čolić izgleda u kupatilu ... Izgleda kao svaki mladić koji se kupa.

Zdravko Čolić - "Ti i ja" (foto: Discogs)

DŽUBOKS: Omoti ploča pružaju, kao što si rekao, veliku mogućnost za kreativnost. Zašto je ranije dizajneri nisu koristili?

D. STEFANOVIĆ: Pa, ne znam... Mislim da su oni već pomalo stara generacija. Ne osuđujem ih mnogo. Ja sam na neki način ekskluzivan. Oni imaju ogromnu produkciju i u toj situaciji teško je postići neke zapažene domete. Nisu ni obavešteni o ljudima za koje rade. Na poslu su od 8 do 3 i ne trude se previše.

DŽUBOKS: Mladi novinarski početnici, želeći da otkriju nešto "revolucionarno"obično pitaju: Ko ste vi kada niste ono što jeste", odnosno šta javnost ne zna o vama? Sada se koristim njihovim "trikom". I ti priču verovatno imaš spremnu. Dakle?

D. STEFANOVIĆ: Vrlo sam miran i dosadan čovek. Volim mnogo da idem u bioskop, obožavam filmove iz tridesetih i četrdesetih godina i u njima često pronalazim ideje. Satima radim na dizajnu i to u apsolutnoj tišini. Čak mi i muzika smeta.

Kada ja slikam, muzičari nikada ne rade svoj posao. Oni moraju da mene čekaju. Kada oni nastupaju to je druga situacija: ja sedim i aplaudiram im. Ne volim fotografe koji trče za muzičarima, i ne dopada mi se kad me zovu fotografom.

DŽUBOKS: Kada ovaj intervju bude objavljen ti ćeš biti akademski slikar. Kakve su tvoja slikarska interesovanja?

D. STEFANOVIĆ: Diplomski rad mi je "uticaj fotografije na moderno slikarstvo". Svoj put tražim negde između hiper-realizma i naturalizma. Želeo bih da moje slike gleda isto toliko ljudi kao i moje omote.

DŽUBOKS: Ti si slikar. Taj posao se često poistovećuje sa njegovim mogućim produktima - trajnim vrednostima. Zašto si se odlučio da oblačiš ploče?

D. STEFANOVIĆ: Ja to volim. To je deo moje generacije i odgovara tempu ovog vremena. Smešno bi bilo da ja sada idem i slikam portrete doktorskih sinova ili uspelih advokata. Istina, možda se ovim poslom neću baviti za deceniju-dve ...

Ali će mi ovi dani ostati kao prijatna uspomena mladosti.

DŽUBOKS: Neki kažu da je toplije onima koji gledaju tvoje omote nego pesmama koje su u njih obučene?

D. STEFANOVIĆ: Moji omoti su, uglavnom, goli ... Kada ih čovek gleda u izlogu zimi, dok pada sneg, svakako da će mu biti toplije ... To je još jedna dobra karakteristika mojih omota ... Ha, ha ...

Razgovarao: Milomir Marić, svi omoti: Dragan S. Stefanović, obrada: Yugopapir (Džuboks, jul 1976.)

Ambasadori - Zemljo moja (foto: Discogs)

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)