Ustručavao sam se trenirku skinuti. Žeravica je htio da me vidi u igri... Zaustavio sam jednu visoku loptu i pao. Do ušiju mi je dolazio smijeh. "Dobro je, Krešo. Kada se vratiš u Zadar vježbaj što više. Moraš očvrsnuti! I jedi, puno jedi! U košarci se ne može bez snage", govorio mi je Ranko Žeravica
Ćosić počinje svoje memoare osvrtom na nedavno završeno EP: Jirži Zidek mi je stari prijatelj. Bio
i ostao. Najbolji strijelac prvenstva svijeta, u Ljubljani, zagorčio
mi je život na lenjingradskom turniru. Nitko nije znao da me Ranko
Žeravica krije od očiju evropske košarkaške javnosti. Čehoslovaci
su na podu lenjingradskog Dvorca sportova igrali kao da im se radilo
o naslovu prvaka svijeta. Ušao sam potkraj prvog poluvremena. Zidek
je gađao i pogađao sa svih strana. Nezagrijan, kasnio sam u
reakciji. Zidek je ubacio 38 poena... Jugoslaviju je porazila Čehoslovačka.
Nikome nisam mogao dokazati da je
zapravo u pitanju zamka. Čehoslovaci su nam trebali biti protivnici
i u Böblingenu, zapreka preko koje ćemo morati prijeći da obranimo
napuljsko srebro, na eventualnom putu do zlata...
Na sastanku uoči utakmice u Böblingenu
Žeravica mi je rekao:
"Ćoso, ti ćeš čuvati Zideka, za sve
što on učini ti ćeš odgovarati."
Treba biti posebno pažljiv pa da se
moja dobra igra protiv Čehoslovačke u Böblingenu ne pretvori u
samohvalu. Najbolji strijelac svijeta nije se tako reći ni sastao s
loptom. Samo jednom sam krenuo da preuzmem Kneževićeva igrača i
lopta je zalutala u Zidekove ruke, a iz njih kroz naš obruč.
Bila
su to jedina dva Zidekova poena na utakmici u Böblingenu. Zamislite
kakvo osobno zadovoljstvo!
Znao sam da će novinari morati pisati o
Lenjingradu i Böblingenu, o 38 koševa u Dvorcu sportova i o samo dva
poena u Böblingenu ...
Kolege su mi govorile da sam u dobroj
formi.
Poslije utakmice sa Čehoslovačkom moj stalni "cimer"
Dragan Kapičić obratio mi se riječima:
"Ćoso, zapni, imam
osjećaj da bi mogao biti najbolji igrač prvenstva Evrope. Bogami,
strašne su ove partije u Böblingenu."
Priznajem, razmišljao sam o
"Kaponjinoj" ideji.
Osjećao sam da sam u sve boljoj formi,
ali sam se bojao da me ozljede ne spriječe u velikoj želji da se
potpuno spreman nađem u momčadi za utakmicu protiv SSSR.
Strahovali
smo i od Poljaka, drhtali poput učenika koji traži prolaznu ocjenu
a nije siguran u svoje znanje ...
..."Kosik, Kosik"
... orilo
se Gruge-halom na utakmici s Poljacima. Bila je to naša velika
partija, svi smo igrali vrlo dobro. Poljacima smo očitali pravu
lekciju.
Eh, kamo sreće da je takva igra ponovljena protiv SSSR.
Poslije susreta s Poljacima prilazili su mi novinari i treneri. Bio
sam zaista zbunjen njihovim pohvalama. Govorili su mi da je moja igra
protiv Poljske nešto što se ne viđa, da mi nema premca, da sam
najbolji evropski košarkaš itd.
Laskalo mi je, godilo, ali sam se ujedno i pribojavao
teške utakmice s košarkašima SSSR...
... Sve smo se bili dogovorili.
Žeravica je skovao taktiku. Tvrdio sam "Kaponji" kako ćemo
sigurno pobijediti Ruse.
I sjajno je počelo.
A kad smo napravili 11
poena razlike, kao da sam osjetio svoj trenutak:
"Sad, Ćoso, još
loptu-dvije i eto zlatne medalje!"
Vrag će znati što mi se tada
dogodilo. Ruke su mi zadrhtale. Toliko bacanja nisam promašio ni na
jednoj utakmici u životu. Zamislite, 20 lopti, a samo tri kroz
obruč. Katastrofalno!
Nisam znao stati. Kao da mi je nešto šaptalo:
"Pokušaj još jedanput, ovu loptu, Krešo."
Jedna za
drugom i sve na obruč, sve u ruke protivnika.
Plećaš mi je prvi
prigovorio:
"Ne, ne Ćoso, prvu loptu."
Bio sam siguran da
mora krenuti... Međutim, naša prednost je nestajala...
Dobro je što nismo išli na banket.
Došlo mi je da se napijem. Najbolji igrač Evrope, a zlatna medalja
izmakla u sekundama, i to možda baš zbog onih mojih promašaja.
Kako bi bilo divno da smo svi "objesili" zlato oko vrata,
tu medalju na koju moja generacija napada prvi put.
Nervirao me je i
hotel i krevet. Iskreno sam žalio zbog tih 69 : 64.
Bio sam vrlo
tužan, a onda sam stisnuo zube i rekao:
"U Münchenu, tamo ćemo vratiti milo za drago, pa makar i ne
bio najbolji."
Nekada bih smatrao velikom srećom biti najbolji
igrač Evrope. Novinari su mi to priznali. Stručnjaci također, ali
ostalo je sjećanje na jedan korak, na jedan krivi pokret, na one
nesretne lopte.
Zaraza nije mimoišla ni mene
Sve zapravo teče munjevito. Uskoro će
posve izblijedjei posljedice uvjerenja da sam najbolji.
Jer, u Provu
ću se morati iznova potvrditi, treba napredovati, treba biti bolji
nego što si bio jučer.
Lagao bih, međutim, da je 17. prvenstvo
Evrope pružilo Krešimiru Ćosiću zadovoljstvo o kojemu mašta
dječačić koji ulazi u svijet sporta odnosno košarke.
Ne znam o čemu sam maštao kad sam se
žurio u Jazine da na treningu ili utakmici gledam i gutam pokrete Đerđe, Troskota, zadarskih igrača čija je mašta bila posve blizu
mojem temperamentu.
A, zamislite, nisam Zadranin!
Rodio sam se u
Zagrebu, kad su mi bile dvije godine roditelji su mi se preselili u
Pulu, a tek kad sam napunio 8 godina otac se doselio u Zadar.
No
dovoljno je živjeti u Zadru i već se rađa želja da budete
košarkaš.
Više me zanimao film u vrijeme kad su naši košrakaši
pravili prve korake u Rimu i Beogradu.
Sjećam se da je "Pino"
pričao o podvizima reprezentacije u kojoj je igrao. I zaraza nije
mimoišla ni mene.
Počeo sam sve češće sa svojim "mulcima"
ubacivati lopte kroz obruč. Pravili smo svoja igrališta. U klapi
sam bio najviši. Primjedaba na moj izgled, visinu i kuglasta koljena
znao sam slušati iz dana u dan:
"Što će taj mali u košarci,
ne može dobro ni stajati."
Normalno, kao i svakog dječaka
smetale su me zadjevice. Znao bih izmigoljiti majci i u rane jutarnje
sate ubacivati loptu do iznemoglosti.
Dolazio bih u Jazine na
treninge. Bojao bih se igre sa svojim vršnjacima jer su svi
oponašali Đerđu. Kao da su željeli loptu progutati, sakriti.
Driblalo se do iznemoglosti, a noge su mi bile dugačke i tanke, meta
kao stvorena da lopta prođe kroz njih.
"Mali, zašto ti ne bi trenirao", upitao me jednog dana Enzo Sovitt čovjek koji je bio alfa i omega zadarske
košarke.
Bio sam dodijeljen skupini juniora koje je trenirao Paolo
Tičina. Ali junior nisam zapravo ni bio. Poslije nekoliko utakmica
za drugu momčad, poslije 64 koša u Drnišu, na jednoj utakmici za
prvenstvo Dalmacije, Sovitt me je prekomandirao u prvu momčad.
Bilo
je to 1964. godine...
Na zimskom prvenstvu Jugoslavije igram
iste godine.
Kumanovo ću pamtiti po tome što sam prvotimac na
parketu bio samo 30 sekundi. Jedva sam stigao pod koš "Rabotničkoga" - a ono stiže lopta velika kao brdo. Prihvatim je i nekako gurnem kroz
obruč.
Prva utakmica, prve sekunde i prvi moji koševi.
U Beogradu
nisam stekao povjerenje trenera. Bili su jači protivnici, ali sam
u Ljubljani već bio u petorci s Josipom Đerđom.
Čitav grad je iščekivao veliki trenutak
Koljena su mi znala klecati pri spoznaji da sam postao prvotimac i da sam dobio dres iste boje kakvu je majicu nosio i Josip Đerda. I broj mi je bio sasvim blizu, tik uz "desetku" Pina.
Danas mi se čini da je u toj štrkljastoj "jedanaestici"
bilo mnogo simbolike.
Nespretno ispisane brojke na bijelom dresu "Zadra" kao da su se rugale mojoj tankoj figuri, kojoj je do danas nedostajalo mesa, i kao da su proricale moje mjesto u zadarskoj košarci.
Nespretno ispisane brojke na bijelom dresu "Zadra" kao da su se rugale mojoj tankoj figuri, kojoj je do danas nedostajalo mesa, i kao da su proricale moje mjesto u zadarskoj košarci.
Svaki grad ima svoju ulicu i svoje
priče.
Kalelarga, otkada je pamtim, uvijek je raspravljala o
košarci. Godine 1965. drugih tema nije ni bilo. "Zadar" je
igrao sjajno i svakom se pobjedom približavao naslovu prvaka. U
prekidu lige Đerđa je igrao za reprezentaciju na prvenstvu Evrope u
Moskvi.
Novine su pisale da je Pino bio sjajan, izvanredan, najbolji.
Novine su pisale da je Pino bio sjajan, izvanredan, najbolji.
Vratio se u Zadar sa srebrnom medaljom.
Na treninzima sam
vrebao svaku priliku da čujem poneki detalj s prvenstva, priču o
igri Ive, "Žućka", o igri protivnika. Na treninzima i
Kalelargi...
I dok nas je uzbuđivala pomisao da
možemo biti prvaci, stigao mi je poziv od Ranka Žeravice.
Za reprezentaciju!
S
Miljenkom Valčićem krenuo sam u Beograd.
Sa 17 godina i 204
centimetra visine pojavio sam se u Sportskom centru, među nepoznatim
vršnjacima.
Ustručavao sam se trenirku skinuti. Žeravica je htio
da me vidi u igri...
Zaustavio sam jednu visoku loptu i pao. Do ušiju
mi je dolazio smijeh.
- Dobro je, Krešo. Kada se vratiš
u Zadar vježbaj što više. Moraš očvrsnuti! I jedi, puno jedi! U
košarci se ne može bez snage - govorio mi je Ranko Žeravica.
Vratio sam se u Zadar i prihvatio svoju
majicu s brojem 11.
"Zadar" je igrao izvanredno. Kamo god
smo dolazili, igrališta su bila puna gledalaca i pljeska. Čitav
grad je iščekivao veliki trenutak...
Kalelarga je dane i dane
slavila dolazak velikog naslova u grad košarke.
Bili smo prvaci
Jugoslavije. Najbolji! I ja, sa 17 godina, uz Đerđu, Troskota, Čubrića, Marcelića, Valčića, Stipčevića, Ostarčevića, Jelića,
Koštu, Anića, Komazeca i Brajkovića.
"Za koju godinu Ćosić će
biti nezamjenljiv centar reprezentacije. Mali će nas odvesti u
Meksiko", znao je govoriti Enzo Sovitti. "Ima ga dva metra, a nema se što vidjeti".
Koliko sam jako volio košarku, jednako
sam malo volio jelo.
Naslov prvaka Jugoslavije donio nam je
i prvi nastup u konkurenciji najboljih momčadi Evrope. Razumljivo je
da sam s velikim uzbuđenjima čekao putovanja i strepio od
protivnika u Zadru.
Nismo imali iskustva ni sreće.
U tri susreta s
"Dinamom" iz Bukurešta stekli smo prednost, onda su nas u
Zadru pobijedili Grci. Pred 30.000 gledalaca na Olimpijskom stadionu u Ateni nismo mogli vratiti dug AEK-u.
"Črveno zname" u
Sofiji je u dvije utakmice dohvatilo zadarsku prednost. Izgubili smo
u igri sa CSKA u Moskvi, zatim i u Zadru sa tri poena i oprostili se od
evropske scene.
Kroz košarku širi se krug prijatelja
U izuzetno burnim danima slavlja i
nastupa protiv najboljih evropskih klubova, godina 1965. bila je
posebno značajna za moju karijeru. Zadarska publika me je
prihvatila, prigrlila, dala mi volje i nju neću nikada zaboraviti.
Mislim da zadarskoj publici nema ravne.
Talent ili visina? Često sam
razmišljao o vlastitom daru za igru koju sam istinski zavolio.
Nalazio sam između obruča mnogo prilike za zadovoljenje svoje
dječačke obijesti.
Za zadarskog dječačića postati košarkaš
uvijek je značilo puno.
Jazine su mi, stoga, postale druga kuća,
divan kutak u kojem sam najčešće provodio vrijeme.
U reprezentativnom krugu iznova se
pojavljujem u lipnju 1966. Žeravica je okupio juniore na pripreme za
turnir olimpijskih nada.
U Kraljevu sam upoznao Kapičića i Šolmana
od kojih se više, u reprezentaciji, ne odvajam.
Poslije Kraljeva,
uslijedila je Badija pa nastup na evropskom prvenstvu u Italiji.
Kroz košarku širi se krug prijatelja i među nama se pojavljuje
izuzetno drugarstvo.
Mamio nas je i plavi dres s buktinjama.
Slušali smo Žeravicu i marljivo vježbali. Priželjkivali smo putove starijih kolega, željeli smo medalje...
Mamio nas je i plavi dres s buktinjama.
Slušali smo Žeravicu i marljivo vježbali. Priželjkivali smo putove starijih kolega, željeli smo medalje...
Porto San Giorgio donio nam je velik
uspjeh. Osvojili smo srebrnu medalju, na zlatnim vratima zaustavili
su nas mladi košarkaši Sovjetskog Saveza.
Poraz od SSSR nije nam
ostavio nikakve komplekse. Bili smo okupirani uspjehom, koji je
utoliko bio veći što smo ga postigli u prvim igračkim koracima.
Dvije godine sam u Sjedinjenim
Američkim Državama.
Danas, kad bih razmišljao zašto sam preletio
Atlantik, zašto sam ostavio dragi Zadar i skrasio se u Provu, možda
bih uzroke pronašao baš u godini moje prve medalje. Naime, u
prosincu 1966. reprezentacija je krenula na turneju u SAD.
Žeravica
je napuštao omladince i na kormilu najbolje selekcije
smjenjivao Acu Nikolića. Uz Koraća, Rajkovića, Daneua, Skansija, Cvetkovića, Tvrdića, Basina i Ražnatovića, Žeravica je poveo
Plećaša, Grubora, Žorgu i mene.
U Amsterdamu su nas uhvatila prva
uzbuđenja.
Veliki avion, let preko Atlantika, impresivni njujorški
aerodrom "Kennedy".
Gladni i umorni stigli smo u zemlju
košarke o kojoj smo toliko čuli i čitali.
Sve je nekako bilo
posebno. Utakmice, specijalne košarkaške dvorane, kričavi dresovi, publika, gledaoci koji sjede, jedu
sendviče i piju kavu prateći svaki pokret svojih miljenika.
Igrali smo u Bostonu. Predigru. Jedva
smo čekali nastup profesionalaca. Pred prepunom dvoranom pojavili su
se veliki majstori košarkaške lopte.
Drhtao sam pri pomisli na
trenutak kad ću ugledati čuvenog Billa Russella, velikana obrane,
lovca nad obručima, kome je Boston imao najviše zahvaliti za brojne
titule prvaka svijeta ...
Činilo mi se da je Russell zaustavljao
svaki napad Detroita. Pustio bi protivnika da nacilja obruč, a zatim
bi skočio poput pantere, uhvatio loptu...
Skakao je, skakao i
skakao.
Russell nije bio osamljen. Velemajstor do
velemajstora: Havliček, Jones, Bing...
I nezaboravna, sjajna
predstava, kakvu nikad dotad nisam vidio.
Nisam siguran da je baš ta
utakmica u Bostonu uzrokovala moj odlazak u Provo tri godine poslije.
Ipak, bilo mi je 18 godina i vidio sam igru Billa Russella ...
Napisao: Krešimir Ćosić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, novembar - decembar 1971.)
nastaviće se...
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
