Svi mi, moj suprug i djeca, zajedno gledamo tu seriju. Najinteresantnija su djeca, koja svaki čas pogledavaju mene da vide jesam li tu i jesam li ja ona s ekrana. Jednom mi je kći rekla: "Jel' da si ti naša prava mama? Nemoj više ići na televiziju!"
Zoja Odak je preko deset godina u
Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Igrala je mnoge uloge,
svrstala se među najbolje glumice u tom teatru, pa je i uloga
Blanke u TV-seriji "Inspektor Vinko" Kreše Golika došla,
kako kaže i sama, kao kruna jednog veoma uspješnog kazališnog
rada. Zahvaljujući toj ulozi, koja je zbog svoje "jednostavnosti"
zahtijevala maksimum glumačkog truda, zainteresirala je i širi krug
gledalaca. Doduše, Zoja Odak je poznata i u Splitu, no, ova
televizijska uloga donijela joj je širu popularnost i, kako kaže,
manje mira no što ga je dosad imala.
Čitava serija, pa tako i
Blanka, dobro je prihvaćena među gledaocima, što Zoji donekle
mijenja način života: sve više je prepoznaju, bilo na tržnici, u
dućanu, zapitkuju je, daju joj podršku, suosjećaju s njom - pa čak
joj nastoje pomoći (odnosno Blanki) ne bi li nekako došla do
zaposlenja, stana itd.
Sve više je i predmet novinarske znatizelje,
a pomalo se i ljuti, što je neki novinari tek sada otkrivaju, te
najčešće pitaju gdje je dosad bila.
No, kad se malo smiri, kaže:
- Ovo nije moje novo rođenje! Nisam
sada postala glumica.
Jesam u jednim širim medijalnim razmjerima...
Ali, prve glumačke korake napravila sam mnogo prije.
Zoja Odak, dolazi također - kao i njezini nešto stariji, kolege
Boris Dvornik, Zdravka Krstulović i sadašnji njezin partner Ivica Vidović - iz već legendarnog splitskog pionirskog kazališta Titovi
mornari.
Ondje je napravila svoje prve glumačke korake i ne
sanjajući da će odmah po svršetku srednje škole dospjeti u
Hrvatsko narodno kazalište u Splitu i brzo postati njegova stalna
članica.
U međuvremenu bila je odlična atletičarka, plesala je
folklor u Filipu Deviću, ali ostavila je sve zbog glume.
Dosad je
uspješno tumačila glavne uloge u Aristofanovoj "Lizistrati",
smatraju je najboljom Margaretom u Šnajderovu "Faustu",
igrala je Kito u Kamovu smrtopisu, Hasanaginicu, zatim u
Pirandellovu "Šest lica traži pisca" itd.
Prvi put je
sada gledamo u jednoj drukčijoj ulozi, za koju smatra da je njome
kompletirala svoju glumačku, kazališnu ličnost, i koja je morala
doći:
- Interesantno je - kaže Zoja - što
sam uvijek potajice vjerovala da ja moram igrati u nekoj seriji, da
moram nešto značajnije snimiti. Ja sam samo čekala. Ozbiljno. Nisu u
pitanju nikakve babe vračare, ali to je istina. Nisam znala tko će
to biti i što, ali sam znala da mora doći.
Na pitanje nije li ipak dugo čekala tu
ulogu i nisu li se za to vrijeme te njezine "babe vračare"
poigravale s njom, Zoja će reći:
- U posljednjih mjesec dana otkako je
krenula serija svi me pitaju jedno te isto: pa, gdje ste bili dosad?
Nije problem u meni. Ja sam radila svoj posao i - čekala! Problem je
u našem filmu i televiziji.
Posvuda se vrti petnaest renomiranih
glumaca, što je u redu, ali postoje vjerojatno i drugi glumci koji
mogu igrati.
E, sada valja imati sreće. Sreće u tom smislu da ja
nisam ni u Beogradu, ni u Zagrebu, ni u Ljubljani... Što se kaže
nisam pri ruci. E, tu je bitna sreća. Ja sam je imala, što se ne
smije zanemariti.
Ne živim ja kao Kristl iz Dinastije
- Nije sve u sreći?
- I u Ljubljani ima sjajnih glumaca
koji možda nikad neće igrati u nekoj seriji. Kad se tako gleda,
tada treba, uz razumije se, kvalitetno obavljanje svog glumačkog
posla, imati malo ili puno sreće i uskočiti u takvu jednu ulogu.
- Dosad ste uglavnom tumačili
kazališne likove, kako je bilo igrati Blanku?
- Blanka je jedna obična žena, zaista žena sa svim današnjim problemima. Uloga je bila utoliko teža zbog
silne jednostavnosti koju je trebalo donijeti na scenu. Zbog te
jednostavnosti, na prvi pogled to i nije neka aktraktivna uloga, nije
zahvalna, nema nekih caka, kao što to ima uloga Bose, Vinkove
tajnice.
Ali ipak kad sve danas rezimiram to nije ništa teža uloga
od onih koje sam igrala u kazalištu. Delikatnija - to da! Opasnija,
s obzirom na to da si izložen mnogo široj publici i gleda te na
jedan drugačiji način.
Blanka nije lik iz klasične literature.
Sličnih Blanki ima na stotine...
- Niste li igrajući Blanku imali na
umu neku svoju poznanicu ili ste možda i sami nekad bili u sličnoj
situaciji?
- U tako drastičnoj situaciji nisam
bila. Doduše, ne živim ja kao Felon ili Kristl iz Dinastije, to je
barem jasno. No, susrela sam se s takvim slučajevima. Ima ih dosta.
U toj seriji, koja je naša realnost, govori se o suvremenoj mladoj
ženi s dva klinca, s mužem, o intelektualki bez zaposlenja,
jednostavno ženi koja se sučeljava sa svakodnevnim problemima.
Budući da je u TV-seriji Inspektor
Vinko riječ o obitelji i njezinim problemima, normalno se nameću i
pitanja koja, kako se to kaže, zadiru i u privatnu sferu.
I Zoja
Odak, kao i mnogi naši glumci, čini mi se bez nekog pravog razloga,
ne želi o tome mnogo govoriti.
No, ipak, budući da je i sama majka
dvoje djece, pokušava škrtim odgovorima dočarati atmosferu koja
vlada u njenoj obitelji kad je na televiziji ta serija.
Uz neprestana
upozorenja da je to ipak samo njezina stvar - ipak će reći:
- Svi mi, moj suprug i djeca, zajedno
gledamo tu seriju. Najinteresantnija su djeca, koja svaki čas
pogledavaju mene da vide jesam li tu i jesam li ja ona s ekrana.
Jednom mi je kći rekla: "Jel' da si ti naša prava mama? Nemoj više ići
na televiziju!"
Na kraju, kako to zna reći Zoja, nije
joj bilo teško igrati majku, kad je i to u životu, no ipak žali
što u seriji nije mogla više pažnje posvetiti svojoj televizijskoj
djeci.
Tako je to i u životu, jer tempo koji nam život diktira
ponekad ne vodi dovoljno računa o djeci.
U seriji Blanka je više
okrenuta Vinku, Ivici Vidoviću, te s njim proživljava sve njegove probleme s posla.
- Ima trenutaka kad joj se sve to malo
smrači, ali ona ga voli i vjeruje u njega. Daje mu podršku, jer u
protivnom bi otišla. Ona zna s kim živi. Oni su nosioci određenog
morala koji je danas dosta fleksibilan.
Mada nije uobičajeno,
ponekad vrijedi nešto učiniti, pa iako ti poslije kažu da si
bedast.
Malo ih je koji ostaju svoji. Malo ih je jer to je borba za
opstanak. Da ne kažem da su oni idealna obitelj.
Opstati u životu, a
mnogo se ne oštetiti nije lako. Zakonski se zna što je što, ali
među judima je ono - snađi se.
Naše zvijezde se brzo ruše
- Dobijate li od ljudi s kojima se
susrećete podršku ili ohrabrenja da ste kao Blanka na dobrom
putu? Kakve su njihove reakcije na vaše držanje spram Vinka?
- Moram reći da sam kao Blanka jako
draga ljudima. Na kraju Blanka je baš dobra i mila osoba, pravi je
čovjek. Ljudi je skoro sažaljevaju. Žele mi pomoći. Ponekad kažu:
"Kakav vam je to muž? Trgnite se!"
To su još zaostaci onog starog, kad je muž bio taj koji
je trebao sve srediti u životu. Međutim, po meni je to prošlost.
Svakodnevni život se ipak promijenio.
Na neki način i Zoji Odak promijenio
se svakodnevni život.
U obitelji najmanje, jer tamo je, kako kaže,
sve normalno prihvaćeno, čak pomalo i zataškano, ne pravi se od
tog drama.
Međutim, ta joj je uloga donijela neke promjene u životu.
Više razgovora s ljudima, više joj ljudi telefonira...
- Dolaze mi ljudi i kažu da je to
dobro i da sam krasna. To je taj fenomen TV-medija. Moram usporediti
jedan mukotrpan rad u kazalištu i ovaj na televiziji. Na prvi pogled
izgleda da se na televiziji s mnogo manje rada stekne veća
popularnost.
No i to je varljivo, jer smo svi mi teško radili. No,
više si zamijećen, za razliku od teatra, gdje se također naporno
radi.
- Što mislite, da li vas ova
popularnost može izbaciti iz normalne, svakodnevne kolotečine?
- Ne može. Ja sam svjesna te tzv. naše
popularnosti, koja je inače okrutna i kod mnogo većih glumačkih
zvijezda.
Neću sada uzeti primjere iz zapadnog društva, ali naše
zvijezde se brzo ruše a da i nisu stekle neku materijalnu sigurnost.
Ne mogu poslije nekih većih i priznatih uloga reći, e, sada neću
neko vrijeme snimati ili ću birati one uloge koje meni odgovaraju.
- Pazite li vi kod biranja uloga - ili
ste u položaju da prihvaćate ponuđeno?
- Svi trčimo da bismo zaradili. No, ja
nisam imala dosad takav hod - pa ga neću imati ni ubuduće. Ja znam
što hoću i što neću. Željela bih raditi s dobrim redateljima i
ekipom. To zvuči pomalo utopistički, ali kažem to zbog toga što
drukčije nisam odgojena.
Ulogu mogu prihvatiti samo onda ako u nju
vjerujem, kao sada s redateljem Krešom Golikom.
Prihvaćam uloge gdje
ne trebam praviti nikakve kompromise da igram što igram. Postoje u
ovoj zemlji dva-tri redatelja koji žele raditi sa mnom.
Više mi i
ne treba.
Ljudi se uvijek negdje prepoznaju. Ako se ne prepoznaju,
ništa, idemo dalje.
- Iz vaših odgovora osjeća se kao da
niste baš zadovoljni svojim dosadašnjim položajem? Ne predstoji li
možda kakva promjena?
- Ne znam, preuranjeno je o tome još
govoriti. Ali to nema veze s ovom serijom. Mislim da sam puno više
uložila i dala nego što je meni dato. Ne tražim ja nešto posebno,
na kraju radim ovaj svoj posao zbog sebe. Možda sam ja tretirana
drugačije, no znam da nešto moram mijenjati...
- Možda planirate promjenu kazališta?
- Nije to tako jednostavno. Nije to
spakirati kofere i otići. To je veliki preokret. Vidjet ćemo...
Postoje neke ponude. Možda mi je i ta serija otvorila neke
mogućnosti. Sada sam došla ljudima u kuće - dosad sam bila dosta zatvorena.
Naime, mi u kazalištima nemamo tih glumačkih razmjena, da netko
igra u drugim kazalištima. To teško ide, svatko o sebi misli da je
u najmanju ruku Hamlet ili barunica Glembaj.
Nisam glumac prve runde
- Kako su vaše kolege glumci reagirali
na Blanku?
- Jedna mlađa kolegica koja nema
nikakvih kompleksa rekla mi je ovo:
"Glumiš kao Liv Ulman!"
Nije ona mnogo mudrovala, ali je zato dala meni bubicu u glavu kad je
to rekla.
Mnogo sam razmišljala o tome. Ne usuđujem se uspoređivati
s Liv Ulman, ali mene, kao glumicu, zanima baš ta bergmanovska žena.
Takav život i takva gluma mene zanimaju.
Što se tiče uzora, ja
nemam presiju ni Gavelle, a nisam opterećena ni akademijom, jer ja
sam po struci diplomirani teatrolog.
Ne nosim nikakve prauzore ili
opterećenja od mojih velikih profesora.
Ne tvrdim da je to dobro,
ali hoću reći - ja jednostavno nisam opterećena.
Možda mi to na
jedan način i oduzima nešto, ali sam sigurna da mi i daje.
Uvijek
sam se upravljala prema svom senzibilitetu, svojoj pameti i prema
svijetu u kojem živim.
Ja sma osviješćeni glumac.
Ne znači to da
sam bez srca, jer jedno bez drugoga je besmislica.
Užasno sam
emotivna, ali ja to hoću rasporediti na sceni.
Neću da prosipam
emocije.
Ništa mi ne znači plač na sceni.
Zaista nisam glumac prve
runde. Mogla bi biti, ali neću. Mogla bi podilaziti, toliko sam
profesionalna i vješta glumica da mogu ići na prvu rundu, ali neću.
Hoću da budem izabrana i da me prepoznaju!
Razgovarao: Aleksandar Veljić, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1985.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
