Ovo je najokrutniji posao koji postoji. Ipak, 80 odsto stvari ovisi o tebi. Ako hoćeš snimiti film, snimit’ ćeš ga na osmici. Sve zavisi od folklora divljaštva u kojem živiš. Možda ima sjajnih ljudi koji jednostavno nisu uspjeli doći do filma, ali ja ne vjerujem preterano u to. Uvjeti jesu životinjski, ali...
Rajko Grlić stanuje blizu HNK,
Akademije i Kavkaza (Kazališna kavana) dakle, blizu statusnih
mjesta u Zagrebu. Razgovor smo vodili u bijelo okrečenoj sobi s
francuskim prozorima, radnim stolom velikim poput onih na novosadskom
ping-pong natjecanju. Sjedili smo na starinskom trosjedu presvučenom
nekakvom brokatnom tkaninom. Rajko je, naravno, kontrolirao situaciju
utonuvši u istovrsni naslonjač.
- Ja govorim tiho...
Prijepodnevni ugođaj oplemenio je "Jelen" iz Pule (na
kaljevoj peći u kutu) i šljivovica u malim čašama.
Rajko nije prvi Grlić čije smo
filmove gledali.
Radi se, naime, o Ljubiši Grliću, počasnom članu
Kino kluba Zagreb, čiji se filmovi vrte na klupskim retrospektivama.
Ljubiša Grlić, Rajkov stric, neposredni je prenosnik virusa filma
kojim je zarazio maloga Rajka, donijevši mu jednom kameru iz
Švicarske.
By the way, saznali smo da i neki
Grlićevi filmovi spavaju u bunkeru, čekajući da prođe era
neprijatelja u ovoj zemlji.
Samo toliko.
Iz događanja u bijeloj sobi dajemo
Vam, dragi čitaoci, najzanimljivije audio-vizuelne momente. I
zapamtite, za sve je kriv Rajkov stric Ljubiša. (osim za nogomet,
jer mali Rajko je igrao nogomet u "supićima", Dinamovim
pionirima. "Dok me nisu otjerali.")
GLAS: Šta ste gledali na
studiju u Pragu?
GRLIĆ: Moja prva i najveća
fascinacija bio je Bunuel, kada sam prvi put u 10 dana odgledao
kompletnog Bunjuela. To nije bio overdose - bila je to prava, udarna
doza. To mi je bila najveća fascinacija. Druga fascinacija je bio
Bresson. Tada je, recimo, Dreyer bio fascinacija, to su mi bili sve
krajnje nepoznati filmovi. A iz tog dnevnog kina, to je bio Godard...
GLAS: Tko je, ipak, najveći?
Dreyer?
GRLIĆ: Pa, nema tu najvećeg.
Teško je to reći, to su neke logičke definicije koje se ne mogu
tek tako objasniti. Bez obzira što Godard vuče tu liniju i šta je
folklorno sasvim drugačiji, ipak je on na tragu Dreyeru... ali to su
neke stvari koje polako počinju isplivavati jednostavno kad pređeš
iz nekog klinačkog razdoblja gledanja kina u jedan sasvim drugačiji
svijet, u shvaćanje nekih... ma, mislim da autora možeš zapravo
vijdeti u tome.
GLAS: Da li Vam se dešavalo u
kinu da jednostavno niste svjesni što se dešava u filmu, nego ste
zaokupljeni analizom?
GRLIĆ: Ne, tad još nisi
profesionalno deformiran. Tad još imaš, u toj prvoj fazi, jednu
apsolutnu nevinost. Onda polako, kad počinješ raditi film, imaš
punu glavu, pogotovo kad si na Akademiji. Strašno gledaš te
filmove, na primjer kako su rezani, a onda polako gubiš te prve...
ma, prvo gubljenje nevinosti i onda te dobri filmovi fasciniraju
jednako kao i prije.
Čak i danas me fasciniraju i nemam nikakvih
profesionalnih problema kod gledanja filmova dobrih filmova, jasno.
Naravno da nakon 15 minuta izgubim strpljenje gledajući loš film.
GLAS: Može li se što naučiti
i iz loših filmova?
GRLIĆ: Pa, može. Ali ja nemam
potrebu za takvim učenjem.
GLAS: Šta je dobro u lošim
filmovima?
GRLIĆ: Sumnjam da je nešto
dobro u lošim filmovima. To je jedna floskula koja dobro zvuči - učiti na lošem primjeru. Možeš puno učiti na vlastitom lošem
primjeru.
GLAS: Da li smo mi zemlja koja
voli film?
GRLIĆ: Ne možemo reći da ne
volimo film. To samo znači da film prirodnim putem ne raste.
GLAS: Kinematografija je kod nas
u inkubatoru?
GRLIĆ: Ne, nije stvar koja bi
mogla rasti...
GLAS: Da li bi naša
kinematografija bila jača, bolja, da je bila razvijenija u
međuratnom razdoblju?
GRLIĆ: Mislim da se ne bi puno
toga desilo. Možda bi se desio jedan veći nivo profesionalnosti i
možda joj ne bi trebalo tako puno vremena da se razvije... Ali, to
je najmanji problem naše kinematografije. Ona je u jednom trenutku,
u šezdesetim godinama, došla do svoje profesionalnosti, imala je
nivo profesionalnog proizvođenja filma, pa se onda raspala...
GLAS: Kad bi Vam loše krenulo, da li
biste radili film na 16 mm traci?
GRLIĆ: Naravno da bi čovjek
radio, kad jednom kreneš to raditi, kad živiš od toga i kad samo to znaš, onda...
GLAS: Jeste li ikad radili tako?
GRLIĆ: Da. Svoj prvi film sam
radio na šesnaestici. Kad nemaš ni trake, ni novaca, tražiš način
da ipak snimiš taj film... Proizvođenje filmova u ovoj zemlji je
etička i politička kategorija.
To je ruski tenk!
GRLIĆ: Slušaj, ovo je
najokrutniji posao koji postoji. Ipak, 80 odsto stvari ovisi o tebi.
Ako hoćeš snimiti film, snimit’ ćeš ga na osmici. Sve zavisi
od folklora divljaštva u kojem živiš. Možda ima sjajnih ljudi
koji jednostavno nisu uspjeli doći do filma, ali ja ne verujem
pretjerano u to. Uvjeti jesu životinjski, ali ako baš strašno želiš,
kažem, snimit’ ćeš ga na osmici, snimit’ ćeš ga na videu,
kojim se danas sve radi. Ponavljam, ne vjerujem pretjerano da ti
netko ne da.
GLAS: Zašto je Miki Manojlović
fatalan?
GRLIĆ: Ne znam. Ja sam s njim
radio prvi put kad sam radio "Samo jednom se ljubi", i to
je zapravo njegova prva glavna uloga. Vrlo je teško da ti definiram
u tri riječi što je Miki Manojlović. Mislim da se radi o zbiru
nekih elemenata koji su iskonski zdravi za film. Ali to nije, kao što
to u većini slučajeva biva, ni stvar fizičkog izgleda, ni stvar
tehnike.
Film strašno krade privatnost čovjekovu i vrlo je teško
sakriti privatnost na filmu. Punoća na filmu je u vezi s punoćom
glumačke ličnosti. Na filmu ne možeš biti isprazan kao glumac.
GLAS: Što je za Vas film kao
fenomen, film u kemijskom smislu?
GRLIĆ: Ja ti ne mogu to
definirati. Kad bih mogao to staviti na papir između dvije točke,
vjerojatno se ne bih filmom bavio. Ne znam, niti bih želio saznati
tu rečenicu, sam je sebi formulirati. Meni je to najbliže, vjerojatno, nekakvom obliku života koji
živim. Nešto što se vizuelno svaki put dogodi. To je najbliže
meni i ja ga mogu gledati sam iz vizure proizvođača.
GLAS: Da li Rajko Grlić radi
filmove "iz želuca", dakle organski, ili postoji nešto
drugo?
GRLIĆ: Pa, ja pokušavam raditi
filmove. Za sada, to su dijelići mog iskustva i mog znanja. Nisam
još počeo pričati tuđe priče i mislim da ni neću. To jest, pokušavam ne koristiti umijeće zanata koji se zove filmska režija
za obavljanje filma. Jednostavno, pokušavam praviti filmove.
GLAS: Koliko ste znali zanata
kad ste došli na Akademiju?
GRLIĆ: Nisam ništa znao.
Naravno, mislio sam da znam sve.
GLAS: A klasu Vam je držao?
GRLIĆ: Elmar Klos. On je s
Kadrom radio filmove. 11 filmova. Dobili su godinu dana prije nego
što sam ja došao na Akademiju, Oscara za film "Trgovina na
korzu".
GLAS: Kakav je bio predavač?
GRLIĆ: On je bio najbolji
dramaturg kojeg sam ikad upoznao. Bio je čovjek analize. Imao je
mir, puno strpljenja, puštali su nas da sami napravimo greške. To
je najvrijednije u Pragu, to što sam ja pet godina mogao praviti
greške. Jer, kad praviš filmove nemaš pravo na greške, a na
Akademiji si izoliran u vati da praviš greške i da tražiš sebe.
Da vidiš što te zapravo u tom filmu zanima.
Klosa sam sreo u
Cannesu, do njega je stajao Casius Clay i lupkao ga po glavi, bili su tu i Clayovi
tjelohranitelji, njih petorica, svaki kao planina, svaki veći od
samog Claya.
Sjećam se, jednom su Kadar i Klos
snimali film. Kamera je bila na crkvenom zvoniku i trebalo je slikati
trg i kamion koji je trebao ući u kadar s lijeve strane. Umjesto
kamiona ušao je tenk. Klos je viknuo da se tenk smjesta ukloni, a
čovjek s trga je odvratio:
- Ne mogu ga maknuti. To je ruski tenk!
Mogao bih u Americi živeti od filma
GRLIĆ: Nije tajna. Pokušavam
snimiti "Čarugu". Upravo tražim glumce. To sam pisao s
Kušanom.
GLAS: Da li ste Vi sretan
čovjek?
GRLIĆ: Ti imaš pravi atak na
mene! (smijeh)
GLAS: Ja bih htio upoznati
jednog fiimadžiju koji je sretan.
GRLIĆ: Ha, čujte, ja jesam.
Manje-više sam učinio to što sam htio, zamislio.
GLAS: Čitao sam u novinama
izjave da ako snimiš 60 odsto onoga što si htio da je onda puna
šaka brade?
GRLIĆ: Pa i ako snimiš 10
odsto.
GLAS: Koliko imate godina?
GRLIĆ: Trideset devet.
GLAS: Znači, Vi ste super mladi?
GRLIĆ: Slušaj, u hrvatskoj se
kinematografiji ljudi ozbiljno prime filma negdje oko četrdesete
godine. (smijeh)
GLAS: Znači, "Čaruga"
će biti debi?
GRLIĆ: Da, još godinu dana imam fore da
debitiram.
GLAS: Kako je u drugim
republikama, recimo u Srbiji?
GRLIĆ: Slušaj, drugačija je
proizvodnja. S jedne strane je sistem u Srbiji bio vrlo zdrav, jer je
jako puno ljudi moglo raditi filmove, a s druge strane je sve to bilo
pogubno, jer su poništeni svi nivoi profesionalnosti. Sve ima svoje žrtve. Da nisu tako suludo krenuli, ne
bi se možda ništa življe desilo u ovoj kinematografiji.
GLAS: Pratite li video produkciju?
GRLIĆ: Vidio sam par sjajnih
video-spotova.
GLAS: Koji su to?
GRLIĆ: Pa, recimo od Lačnog
Franca.
GLAS: Ono s kravicom?
GRLIĆ: Da. Pa onda Talking
Heads, s puno glava, pet stotina glava... pa onda video-art, to
pratim. To što rade Sanja Iveković i Dalibor Martinis. Ali, mislim
da je današnji video točno na stupnju onog amaterskog filma iz 60-ih
godina. Ima istu ikonografiju, pa mi je to pomalo smiješno sve
skupa.
Ali, to je jedna vrsta duha koja se svakih 10 - 15 godina
ponavlja. Vjerojatno je to danas progovorilo kroz video.
GLAS: Da li bi Vi mogli u Americi živjeti od filma?
GRLIĆ: Mogao bih tamo živjeti
od filma.
GLAS: U čemu se razlikuje jedan
američki od jednog našeg režisera?
GRLIĆ: Pa, to se zove film, ali
sve ostalo je dosta različito. Već sami naši razlozi da se bavimo
filmom, moji i njihovi, su naravno, različiti. Onda, mi pripadamo
nekakvoj takozvanoj evropskoj filmskoj produkciji, kažem takozvanoj,
i evropskoj kulturnoj proizvodnji. A tamo je to nešto sasvim drugo.
Čovjek, kad živi malo duže u Americi, naprosto vidi da ta zemlja
jednostavno ne može bez filma. U Americi je pravilo filma sasvim
drugačije. Film je dio njihovog života i ja mislim da kad bi
nestalo filma da bi nestalo i njih.
GLAS: Je li istina da oni duže
snimaju filmove?
GRLIĆ: Film je kod njih sveden
na jednu vrlo razumnu kategoriju. Film je transmisija novca u
proizvodnom procesu. Prema tome, da bi nešto dobro napravio, to mora
trajati i koštati.
GLAS: Koliko Vi snimate film, a
koliko jedan Amerikanac?
GRLIĆ: Oni snimaju jedno četiri
puta više, duže. Ali, to i tamo zavisi od nivoa budžeta kojim
raspolažu. I tamo se rade underground filmovi. Ovo što mi radimo je
takozvani američki low, low budget.
GLAS: Imate li želju napraviti
kakav režijski eksperiment?
GRLIĆ: Pa, kako to misliš?
Svaki film je režijski eksperiment!
GLAS: U redu je, ali mislio sam
u čisto medijskom smislu?
GRLIĆ: Imam, imam. Sad baš
radim dva kratka filma u vezi s tim, čisto igrajući se filmom. Imam
potrebu, baveći se cjelovečernjim filmom, da se igram nekim
stvarima koje ne spadaju u svijet igre. A imam i blagu potrebu zbog
te igre baviti se filmom.
Bregović je moja velika slabost
GRLIĆ: Je. To je točno. Ali,
tako je svugdje u svijetu. Svugdje na svijetu je beskonačno teško
dobiti film, i na Istoku i na Zapadu. Samo, na Zapadu ti neki
prijašnji projekt određuje hoćeš ti raditi idući
film. Mi smo poništili te kriterije. Ja svakim svojim filmom krećem
od apsolutne nule. Nitko sebi nije uspio napraviti kredit u ovoj
zemlji...
Postoji u svijetu zapadni i istočni pol. Zapadni pol je
novac i ako je moj zadnji film proizveo novac, ja ću raditi svoj
idući film, a ako ne - onda ništa.
Na istočnom polu novac nije
važna kategorija, nego je važna ideološka kategorija, da li taj
film ima neku ideološku, kulturološku poantu. Kao što se mi u
mnogim stvarima teško odlučujemo između ta dva pola, tako i u
filmu. Kod nas nema pravila igre.
GLAS: Da li u našoj
kinematografiji postoje zamjetljive interesne grupe, koje znaju šta
žele i koje su se stvorile iz tih svojih htijenja?
GRLIĆ: Pa, vrlo su male te
interesne grupe. Kad bi postojao neki relevantniji novac u našoj
kinematografiji, onda možda. Sve grupe u jugoslavenskoj
kinematografiji su iz očaja okupljene, a ne iz imanja, ne iz čuvanja
da obrane nešto, nego zato da naprosto prežive.
GLAS: Čuli ste vjerojatno za
izraz "filmska mafija". Ima li toga zaista kod nas?
GRLIĆ: Mislim da je filmska mafija
nešto drugo. To je mogućnost baratanja nekom vlašću i nekim
novcem. Sumnjam da kod nas postoji, u filmu, bilo koji punkt koji
barata vlašću i novcem. Prema tome, to su off-off mafije. Prave ne
postoje kod nas.
GLAS: Problem scenarista kod
nas?
GRLIĆ: Zemlja koja godišnje
proizvede 30 do 40 filmova trebala bi imati 300 do 400 profesionalnih
scenarista. A mi imamo jednog i pol.
GLAS: Što mislite o filmskoj
kritici kod nas?
GRLIĆ: Što se tiče oficijelne
kritike, znao bih nabrojati barem dvadesetak filmova na čijim je
platnim listama bila Mira Boglić...
GLAS: A koje knjige čitate?
(smijeh)
GRLIĆ: Volim slatko!!! (smijeh)
GLAS: A da li biste radili još
s nekim, osim sa Stefanovskim? Od naših?
GRLIĆ: Pa slušaj, svakako da
bih radio. Ne znam tu puno, o našem rocku, ali mislim da je to
jedan vrlo zdravi svijet. Jedan od rijetkih trenutaka naše kulturne
klime koji je zdrav i koji se uspio izboriti za svoje pozicije.
Inače, Bregović je moja velika slabost. Volim jako i Boru Čorbu.
GLAS: A možete li Vi ispasti iz
forme, kao filmski radnik?
GRLIĆ: Mogu. To je osnovna
stvar koju se ja pitam nakon svakog svog filma. Pitam se dokle ću
moći tako, hoće li doći jedno jutro kad ću sam sebi reći:
- Ne
mogu više.
Ali to nije energija koju potrošiš za jedan film.
Poznam dosta ljudi koji su naprosto digli ruke i prestali se baviti
filmom. Ali mislim da je to čisto ljudski.
GLAS: Šta Vam znače nagrade.
Može li se na temelju njih ići dalje?
Razgovarali: Nikša Siminiati i Duško Vojnović, snimio: Neven Andrilović, obrada: Yugopapir (Glas omladine, januar 1987.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
