Ko će oprati prozore na Avalskom tornju '68: Profesionalni perači nipošto nisu htjeli prihvatiti taj posao




Perač je označavao pravac u kojem bi htio krenuti, a kolega koji ga je pratio kroz staklo iz restorana prenosio je to radijom na terasu tornja. Grupa hrabrih mladića naišla je na teškoće koje nije očekivala. Nijedan od naših poznatih deterdženata nije mogao sprati debele naslage prljavštine. Tek im je "Vim" pomogao

Grupa ranih izletnika na vrhu Avale prestrašeno se trgnula začuvši užasnuti uzvik žene koja je kao zastravljena gledala uvis, prema televizijskom tornju: visoko gore, na visini od preko 120 metara, neki je čovjek stajao priljubljen uz staklo na tornju i odozdo se činilo da uzaludno nastoji da se zadrži, da ga snaga izdaje i da će se strmoglaviti u dubinu. 

No dok su izletnici bili u nedoumici što da rade, mladić se odjednom nogama odbacio s mjesta na kojem je stajao i prebacio nekoliko metara dalje.

Događaj je istinit ali drame nije bilo.

Nešto kasnije neobični penjač prebacio se preko ograde, a na njegovo mjesto došao je drugi.

I tako redom.

Televizijski toranj trebalo je urediti za prvomajske praznike, a stakla na prozorima bila su uprljana od prašine pomiješane s vlagom, tako da se na oknima stvorila debela, neprobojna naslaga blata.

Konstruktor, na žalost, kao da je zaboravio na neke detalje - potrebe pranja prozora.

Uprava tornja tražila je dugo putem licitacije poduzeće koje će izvesti taj posao, da kavana i druge prostorije na vrhu tornja "progledaju", ali ponuda nije bilo.

Profesionalni perači nipošto nisu htjeli prihvatiti taj posao, bio je previše opasan.

Javili su se filmski kaskaderi, ali kako je trebalo oprati stakla, a ne padati, odustali su i oni.


Analiziranje i skiciranje



Tada se javila grupa speleologa, beogradskih studenata.

Tehnički rukovodilac tornja Dragan Rabrenović nam je rekao:

- Morali smo "umiti" sedamsto kvadrata toranjskog stakla. Za četiri godine postojanja tornja prljavština je potpuno zamaglila vidik iz restorana koji se nalazi 120 metara iznad zemlje.

Grupa od osmorice mladića na časak je prekinula posao i pokušala nam objasniti svoj peračko-alpinističko-speleološki posao.

Zvonko Radisavljević (23), student geografije, u neku ruku vođa grupe.

- Prvi put smo na komercijalnom poslu. Toranj je teži od osvajanja bilo koje spilje, jer ne možemo koristiti alpinističke klinove za penjanje uz betonsku konstrukciju.

Dva dana smo analizirali i skicirali toranj, da bismo mogli početi radom na gondoli, gdje je restoran. 

Posao zahtijeva primjenu svih iskustava, planinarskog, alpinističkog i spasavalačkog, te sve vrste vezivanja, ali je zato veoma zanimljiv.

Radisavljević je morao prekinuti priču.

Bilo je vrijeme da Branislav Božović (21), student geodezije, pođe u smjenu.

Kao perač.

S dva užeta bio je pričvršćen na centralni stup na terasi, pa je onda niz male ljestve spušten 15 metara niže.

Za njim je bačeno crijevo s auto-četkom iz koje je tekla voda.

Pošto mu je palo u dio da "kupa" donji dio gondole, a tu je "podvis" skoro tri metra, morao se ljuljanjem odbaciti u pravcu prozora da bi ga tako oprao.

Da bi veza s trojicom osiguravatelja gore na terasi bila što bolja, načinjen je "trokut" s "voki-toki" aparatima.

Perač je označavao pravac u kojem bi htio krenuti, a kolega koji ga je pratio kroz staklo iz restorana prenosio je to radijom na terasu tornja, da bi užad pomakla perača na tu stranu.

Grupa hrabrih mladića naišla je na teškoće koje nije očekivala.

Nijedan od naših poznatih deterdženata nije mogao sprati debele naslage prljavštine.

Tek im je "Vim" pomogao.


Nadnica za strah ove grupe speleologa - besplatna je!

Iako im taj posao donosi 1,400.000 starih dinara, a očekuju da će baš oko 1. maja svladati svih 700 kvadratnih metara, odriču se novca u korist speleološkog odsjeka Društva planinara u Beogradu.

- Očekuju nas veliki speleološki zadaci ovoga ljeta, a od opreme imamo samo dva užeta - kaže Boris Hadžipetrušević i Stanoje Kusicki.

Miroslav Krstić (24), Borivoj Matejić (19), Stanislav Zolnja (21) i Momčilo Vuković (18) došli su iz grada da rade u popodnevnoj smjeni.

Iako je radio najavio oluju, nisu se plašili.

Požurismo da izmaknemo nevremenu.

Kad se osvrnusmo, jedan od njih bio je već zanesen u posao, a sve jači vihor ljuljao ga je...

Napisao: Toma Mihajlović, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1968.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)