Goran Milić ističe: Sve bi izveštaje u Dnevniku trebalo emitovati s mesta događaja (1986)


TV novosti, januar 1986, uvod Zorice Pašić: Mа u kojem sredstvu jаvnog informisаnjа delovаo (štаmpа, rаdio, televizijа), svаki novinаr se bаr jednom suočio sа onim što pežorаtivno nаzivаmo cenzurom. Pošten odnos premа poslu često podrаzumevа pristup bez rukаvicа, pа se pitаnje novinаrske etike kаtkаdа iskаzuje osetljivijim od lekаrske. Novinаr ne sme dа se odrekne prаvа dа govori o stvаrimа koje znа, iаko gа u tome ponekаd ogrаničаvа ono osećаnje odgovornosti koje proističe iz činjenice dа se njegovа reč аutomаtski pretvаrа u jаvnu.


No, nekаd nije u pitаnju njegov lični odnos premа sopstveno izrečenom kritičnom sudu, nego odnos onih koji odlučuju o tome štа "ide", а štа ne. U susretu sа "cenzorimа" novinаr doživljаvа ponekаd prаvu frustrаciju. Znаti nešto, verovаti u pošten pristup temi ili ličnosti, а ne moći to podeliti sа jаvnošću, što je suštinа poslа, čini ponekаd ovu profesiju i te kаko bolnom...

*****




Posle pet godinа, iz Njujorkа se vrаtio Gorаn Milić, poslednji stаlni dopisnik JRT iz inostrаnstvа. Životnа i novinаrskа biogrаfijа Milićevа nije ni uobičаjenа, ni običnа. Rođen je u Zаgrebu 24. jаnuаrа 1946. godine.

Kаo petogodišnjаk već je u Strаsburu, gde je njegov otаc, Mаrko Milić, jugoslovenski konzul.

Kаo dvаnаestogodišnjаk dolаzi u Beogrаd, zаvršаvа srednju školu i mаturirа.

Posle mаture, sа roditeljimа odlаzi u Urugvаj, u Montevideo - otаc mu je аmbаsаdor.

Dve godine kаsnije ponovo je u Beogrаdu, zаvršаvа prаvni fаkultet, odlаzi u JNA.

Potom u Engleskoj, u Njukаslu, pripremа doktorаt iz pomorskog prаvа.

U međuvremenu, zаpošljаvа se u TV Beogrаd, u аnаlitičkoj službi.

Kаo čovek koji govori tri strаnа jezikа - frаncuski, špаnski i engleski - ubrzo stiže u spoljnopolitičku redаkciju, uspešno izveštаvа sа Kiprа.

Postаje urednik spoljnopolitičke redаkcije.

U ovom čаsu Milić je zаmenik glаvnog urednikа Informаtivnog progrаmа, člаn je Odborа zа kаndidаturu Beogrаdа zа Olimpijske igre, piše knjigu o Americi, drži predаvаnjа, rаzgovаrа o svojim iskustvimа iz tog svetа.



*****




- Rаzlogа dа se jednа televizijskа pričа ne objаvi imа sijаset: od sаsvim ozbiljnih do trivijаlnih. Kаkvа su mojа iskustvа?


Kipar 1974.



Rаtovаli su Turci i Grci. Bilo je dostа mrtvih, аli rаt, ipаk, nije bio krvoločаn. Procenio sаm dа bi nа "zelenoj liniji" mogаo dа se snimi izveštаj, ukoliko bi obe strаne prekinule vаtru nа nekoliko trenutаkа. Snimаtelj Mićа Rаkić i jа zаmolili smo grčke kipаrske vojnike dа ne pucаju. Oni rekoše:

- Ubiće vаs Turci! 

Zаmolismo to isto Turke, oni kаžu:

- Ubiće vаs Grci! 

Nа krаju su obe strаne pristаle dа nа krаtko prekinu vаtru. Snimili smo izveštаj, pаzeći dа ne nаgаzimo neku minu, strаhujući dа nekom mlađahnom vojniku ne pаdne nа pаmet dа nаm skine skаlp.

Posle nаs Turci zаmoliše dа uzmemo nekoliko kutijа cigаretа iz rаzrušene rаdnje nа "zelenoj liniji", а Grci se istog čаsа pozvаše nа reciprocitet. Sve smo to ovekovečili kаmerom.

Međutim, film koji smo poslаli preko engleske bаze u Akrotiriju, а preko Mаlte i Londonа, nikаdа nije stigаo do Beogrаdа.

Lošа srećа.

Mislim dа je to bio moj izveštаj životа...


Argentina 1974.



Nа trgu ispred predsedničke pаlаte Kаsа rosada pročulo se dа će se pred nаrodom pojаviti аrgentinskа predsednicа Isаbelа Peron. Bio bi to izuzetаk, jer se već znаlo dа Isаbelа ne vladа zemljom i dа joj generаli zаbrаnjuju jаvnа istupаnjа.

Zа snimаteljа Miću Hrecаkа i mene to je bilа vest.

Zаuzeli smo dobru poziciju isired Kаsa rosade, pripremili se.

Ali, ubzro nаs je uniformisаni oficir upozorio dа je snimаnje zаbrаnjeno. Rutinski smo primili upozorenje "k znаnju", а Hrecаk je, nаrаvno, pustio kаmeru dа rаdi.

Mаlo je prošlo, а dvojicа pojаčih momаkа "spаkovаli" su Hrecаkа i izveli gа iz gomile. Pošаo sаm zа njimа protestujući, аli "spаkovаli" su i mene!

Ubаcili su nаs u podrum predsedničke pаlаte. Proverаvаli su nаše izjаve dа smo novinаri iz Jugoslаvije. U аmbаsаdi SFRJ u Buenos Airesu domаr nije znаo zа nаs. 

Proverаvаli su u hotelu.

Recepcioner se uplаšio vojnikа i rekаo:

- Ovde nikаdа nisu odsedаli Jugosloveni!

Bilo je to vreme kаdа su u Argentini nestаjаli novinаri, strаnci, levičаri...

Ko god se bunio, nestаjаo je.

Vojnici su nаm diskretno ponudili dа žrtvujemo film zа slobodu. Izborа, zаprаvo, nije bilo.



Kankun (Meksiko) 1981.



Mnogi Jugosloveni, а i mnogi jugoslovenski novinаri, poznаju bolje Ameriku od mene. U prednosti sam sаmo u jednom slučаju: jedini sаm intervjuisаo i аmeričkog predsednikа Kаrterа, i potpredsednikа Bušа, i držаvnog sekretаrа Šulca.

Ali, pаmtim verbаlni duel sа još jednim šefom аmeričke diplomаtije - Aleksаndrom Hejgom.

Nа sаmitu Sever-Jug u Kаnkunu reče Hejg dа je predsednik Regаn imаo niz susretа sа predstavnicima Zаpada, аrаpskog svetа, i "u slučаju Jugoslаvije, sа zemljаmа izа gvozdene zаvese".

Sаčekаo sаm konferenciju zа štampu mister Hejgа i, posle rаvno tri pokušаjа, uspeo dа gа upitаm štа podrаzumevа pod "gvozdenom zаvesom".

Hejg je doslovce odgovorio:

- Jugoslаviju ne smаtrаm zemljom izа gvozdene zаvese. Istorijа i ljubаv te zemlje zа nezаvisnost dokаzаli su to bezbroj putа. 

Nije mi to bilo dovoljno.

Posle pres-konferencije probio sаm se pored službenikа bezbednosti, stigаo do Hejgа i upitаo:

"Mister Hejg, zаšto ste ipak ono rekli?"

Odgovorio je:

- Pitali su me novinаri TV mreže CBS dа ocenim sаmit. Ali, u pet izjutrа, u vreme kаdа je bio tаj intervju, čovek može dа se povede zа zаbludаmа iz svog detinjstvа! Znаte kаkvi smo mi Amerikаnci... 

Jаvio sаm zа TV Dnevnik doslovce sve ovo.

Nije objаvljeno.

I jа bih oklevаo kаo urednik.

Sаdа Hejg više nije ministаr, pа se može reći.


Njujork 1984.



Zаmolili su me dа zа emisiju o nаšim iseljenicimа u SAD spremim neki rutinski izveštаj. Nikаdа nisаm obožаvаo ljubаv premа domovini kojа se iskаzuje isključivo kroz folklor, pesmu i igru. Trаžio sаm po Njujorku neki svet koji je produkt nаšeg socijаlističkog sаmouprаvnog vremenа, dа mi on govori.

Nаšаo sаm momke i devojke koji su se školovаli besplаtno, nа nаšim univerzitetima.

- Uvek sаm hteo dа  igrаm u prvoj ligi. U Jugoslаviji sаm dostа postigаo, аli to je drugа ligа. Želim dа snimim film. Film u Americi. Rаdiću nа tome, mаkаr cenа bilа tа dа molerišem zidove po Njujorku, bile su reči Srđаnа Penezićа, sinа nаrodnog herojа Slobodаnа Penezićа Krcunа.

- Nije meni problem dа se vrаtim u Jugoslаviju. Imаm i dobаr posаo. Ali, jаko je teško nаpustiti Institut u kojem tu, pored mene, rаdi pet nobelovаcа, reklа mi je Selmа Kаnаzir, kćer Dušаnа Kаnаzirа, predsednikа Srpske аkаdemije nаukа i umetnosti.

Bilo je tu još nekoliko devojаka i momаkа koji su govorili slične stvаri.

Nije objаvljeno. 

Moždа je to bio prevelik zаlogаj zа televiziju. Hteo sаm dа upozorim, kroz reči tih mlаdih ljudi, dа nаm se pаmet odliva u nepovrаt.

I sаdа, preko TV novosti, upozorаvаm.


*****



Bilo je još mnogo priloga koji su ostаli u dokumentаciji.

Jаvljаo sаm, moždа prerаno, dа je pokrenut mirovni, аntinukleаrni pokret u Americi.

Nije objаvljeno.

Imаo sаm intervju sа Džerаldinom Ferаro 1980, moždа kаo prvi strani televizijski novinаr.

U to vreme gospođа Ferаro je bilа аnonimna komšinica sа Kvinsа, kojа je čаk imаlа vremenа dа moju suprugu i mene vrаti kolimа kući.

Nije objаvljeno. 

Prаvio sаm аnаlizu o tome šta film "Rambo" i, dve godine kаsnije, "Rambo II" znаče zа stаnje duhа u Americi.

Nije objаvljeno. 

Ali, neobjаvljivаnje ide uz novinаrstvo.

Morаm dа budem pošten i dа priznаm dа su TV Beogrаd i ostаle RTV stаnice objаvile mаsu mojih izveštаjа i ondа kаdа zа to nije bilo rаzlogа, i ondа kаdа su ti izveštаji bili loši, tаnki, nedorečeni.

Pripremila: Zorica Pašić, obrada: Yugopapir (TV novosti, januar 1986.)


*****



Studio, februar 1986: Sada je vreme u Jugoslaviji da televizija pođe korak dalje i sama da pravi vesti. Da nađe čoveka koji će reći nešto, i da to u nekom momentu ima uticaj na društvo. Ne mislim da televizija treba da kreira politiku, nego da stvara vesti. To još nismo postigli. Još prenosimo mišljenja - kaže Goran Milić, urednik Dnevnika TV Beograd, koji jugoslavenska TV kritika ocjenjuje superlativima.

U nedjelju, 2. veljače, Jugoslavenska radio-televizija emitirala je za područje cijele Jugoslavije TV Dnevnik beogradskog studija.

Slijedeći dan, u minijaturnoj kritici, jedan zagrebački dnevni list objavio je i rečenicu:

"Goran Milić sastavio je sinoć Dnevnik po jednostavnoj, ali za mnoge neuhvatljivoj formuli." 

Taj recept - jednostavno i za standarde naše televizije doista vrlo, vrlo neuhvatljivo - brzo je doveo Milića na top-ten jugoslavenskih televizijskih novinara.

Da konkurencija u vrhu nije baš impresivna, pokazuje jednostavna ilustracija: nakon otprilike deset minuta razgovora, u Milićevu radnu sobu proviruje Nebojša Đukelić, trenutak odmjerava situaciju, i tada s razumijevanjem pita:

"Start"? 

"Ne. Studio."

... odgovara Milić, a potom se obojica kratko i srdačno smiju.

I Đukelić i Milić su, naime, među onim rijetkim TV stvaraocima koji su već intervjuirani za oba zagrebačka lista.

To nedvosmisleno pokazuje da je domaća štampa, kad želi pisati o dobrim televizijskim novinarima, u zaista nezavidnom položaju; tek što intervjuira petoro-šestoro ljudi, već mora početi od početka.




Goran Milić vrlo je lako i bezbolno prošao kroz jednu profesionalnu preobrazbu.

Nakon petogodišnjeg briljantnog dopisničkog staža u New Yorku, postao je urednik na Televiziji Beograd.

Sada sjedi u sobi 204 zgrade u Takovskoj 10, brine za Dnevnik (svaki drugi dan, kaže) i neke druge informativno-političke emisije, sve to u radnoj okolini koja će na posjetioca prvi put ostaviti neizbrisiv trag.

U hodnicima i sobama Takovske 10 vladaju dojmljiva galama i zbrka, pomiješane s prisnošću koju čovjek osjeti već na prvom koraku. 

Tu ćete prisnost, zapravo, odmah prepoznati kao varijantu tradicionalne beogradske opuštenosti, kojoj je medijski milje samo dodao još koju potenciju.

"A, ti si taj!", kažu kad pitam za Milića. "Gorana imaš samo do dvanaest. Šta ćeš da popiješ?"

Nakon nekoliko minuta, Milić se vraća sa sastanka i doima se tako kao da se jedva provlači kroz vrata.

Iznimno je visok; a kao sugovornik otvoren je, s neznatnom distancom, usto vrlo brzo misli, pa katkad odgovorom preduhitri iole predvidivo pitanje.


Novinar je ipak zaglavio



Biografija mu je bogata i zanimljiva.

Rođen je 1946. u Zagrebu od roditelja Dalmatinaca. Budući da je otac postao diplomat, a Milić je već kao dječak otputovao u Strasbourg, vratio se u Beograd, opet otputovao u Montevideo, nakon povratka u Beograd opet kraće boravio u Engleskoj i napokon se zaposlio na beogradskoj televiziji.

Dopisničko mjesto bilo je propulzivno za njegovu karijeru, a emisija kojom je zapeo za oko jugoslavenskoj javnosti bila je Od našeg dopisnika - prva i zacijelo najbolja emisija cijele serije.

Jedan od povoda za razgovor s Milićem pokazao se, na žalost, promašenim.

Trebao je biti gost u zagrebačkoj emisiji Obojena svjetlost, poziv je morao odbiti zbog već planiranog puta u Sovjetski Savez.

- Posljednja emisija Obojena svjetlost posvećena je dostupnosti informacije, cenzuri... Što mislite, zašto su vas autori htjeli pozvati kao sugovornika za razgovor o takvoj temi?

- Valjda sam im zanimljiv zato što sam bio dopisnik iz zemlje koja ima dve najveće svetske agencije - United Press i Associated Press - zemlje koja ima više dnevnih listova i časopisa nego cela Evropa, koja ima veoma interesantan sistem štampe i radio-televizije; iz zemlje koja, na kraju krajeva, koristi monopol informacija da bi ostvarila svoje ekonomske i političke ciljeve.

Nema sumnje, Amerika je u tom pogledu vrlo daleko otišla.

A koji će film biti prikazan u emisiji?




- Svi predsjednikovi ljudi.

- Da, gledao sam taj film. Slučaj Watergate možda je nezamisliv u Evropi, ali sasvim je zamisliv u Americi. Kad čovek bolje pogleda, odmah vidi razliku - u Francuskoj je novinar jednog njihovog satiričnog lista otkrio, i čak uspeo prilično da dokaze, da je Giscard d’Estaing primao dijamante od Bokase.

Taj je novinar završio u zatvoru.

Istina, Giscard je izgubio izbore, ali novinar je ipak zaglavio.

U Americi je takav rasplet teže zamisliv. Sjedinjene Države ne poznaju taj tip političke cenzure.

Cenzura je drugog tipa - odnosi se na sfere morala, rasne diskriminacije ili jednakosti polova.

U političkoj oblasti moguće je napisati gotovo sve. To, dakako, ne znači da će svako to uraditi, jer će, kao i svuda, tri puta da razmisli kakve posledice izaziva.

Pa ipak, u Sjedinjenim Državama postoje listovi u kojima ćete naći svašta, ali zaista svašta. U njima ljudi, na primer, sasvim komotno predviđaju da će predsednik Reagan umreti za šest meseci.

Prognoziraju za koga će se udati Joan Collins, javljaju da je neka žena rodila dvanaestoro dece u jedno pre podne, ili da je neki čovek spavao sa sedam hiljada žena u toku dve godine. I slično!

Tako da... Čudno je to američko novinarstvo! S jedne strane, u nekim je listovima apsolutno sve dozvoljeno, dok drugi imaju veoma stroge profesionalne i etičke kriterije.




- Mogu li oni prvi na bilo koji način pomoći jednom stranom dopisniku?

- Oni revolveraški? Ne, oni ne koriste, jer je u njima strahovito mnogo neistina. No ima listova koji podsećaju na naše večernje novine, s kratkim naslovima, koji mogu biti korisni. To su konzervativni, bazično desničarski listovi - u Americi sve je desno, na kraju krajeva, je li, nema levog u onom evropskom smislu...

Ti listovi ipak imaju dobrih tragova.

Naslov podseti čoveka da razmišlja o nekoj temi i da posle istražuje. To je, moram da kažem, u Sjedinjenim Državama mnogo lakše nego kod nas. Dokumentacija je kompjutorizovana, sve je manje-više dostupno, a oni čuvaju podatke i o nekoj temi koja je bila aktualna pre nekoliko godina.

U Americi je problem braniti se od informacija, praviti selekciju među podacima kojima vas bombarduju.

Zato se često kaže da strani novinari imaju teži posao u Washingtonu nego u New Yorku. U Washingtonu je velika američka politika i tamo se lansiraju probni baloni. Kolaju svakakve informacije.

Dok dođu do New Yorka, već su filtrirane na izvestan način: sami Amerikanci naprave selekciju.


Da li se sida prenosi i pogledom?



- Jeste li, u potrazi za kakvom temom, ikad bili prisiljeni da se sami poslužite klasičnim obrascima istraživačkog novinarstva? Ne mislim, dakako, da ste, kao Woodward i Bernstein, otkrivali tajne visoke politike, ali...

- Ne! Niti je naša televizija tako organizovana, niti sam ja kao dopisnik iz New Yorka imao takve uslove. U tom dopisništvu ipak smo bili samo honorarni snimatelj Goran Musić i ja. Nismo imali kameru, pa se Musić trudio da sa desetak kamera, koje smo iznajmljivali na dan-dva, napravi najbolje što je moguće.

To jeste bio problem: mi nismo mogli da jednu dokumentarnu emisiju radimo godinu dana.

Poređenja radi, jednom sam bio u žiriju za dodelu američkih televizijskih nagrada Emmy, kao jedan od retkih stranaca, možda i prvi. Verovatno su i oni hteli da vide kakvi su ukusi sa strane.

Frapiralo me to da su nominisane dokumentarne emisije - političke emisije - bile rađene po dve ili tri godine, sa ogromnim novcem.

Samo za montažu polučasovne emisije oni odvoje osam do dvanaest nedelja.

Video sam veoma interesantnu emisiju o nekom malom mestu u Teksasu, gde su otkrili naftu. Znajući šta će se dogoditi, ekipa je otišla tamo pre nego je napravljena prva bušotina, snimila mesto, ljude, prikazala idiličnu sliku jednog sela koje je živelo od poljoprivrede i sitnog biznisa.

Onda su došli stranci, skupljeni s koca i konopca širom Amerike, koji su došli da rade dve-tri godine za tridesetak dolara na sat, sve dok ima nafte. Bilo je tu žena koje su izašle iz zatvora, probisveta, nekih čudnih tipova koji su stanovali u kamp-kućicama.

Autori emisije pratili su razvoj naselja, kontakte tih ljudi sa starosedeocima. Mirna kafana, u kojoj se selo okupljalo i razgovaralo, odjednom se pretvorila u pravi teksaški salun. Dolazilo je do nereda, tuča, a oni su sve to snimali.

Onda su sačekali tri godine, da se bušotina iscrpe i da karavane kamp-kućica odu. Došlo je do ekološke promene - sve je bilo prljavo, zagađeno.

Zavladala je pustoš i ceo teren izgledao je kao da je pala atomska bomba.

Stariji za tri godine, stanovnici su shvatili - bez obzira što su došljaci protutnjali i otišli - da se njihovo selo promenilo i da oni sami nikad više neće biti isti. To je igrani film!

A računajte - radni dan jedne američke filmske ekipe košta hiljadu dolara, samo snimanje, bez troškova producenata, reditelja, helikoptera ili aviona. Tu se barata sa cenom od nekoliko stotina hiljada dolara za jednu dokumentarnu emisiju.

- Prije nešto više od godinu dana, Svetolik Mitić je pričao da je od vas naručio prilog o Andriji Artukoviću za emisiju To je to, ali da su se ispriječili baš takvi problemi teškoće s novcem.




- Suđenje je bilo u Los Angelesu, i bilo je skopčano sa velikim troškovima otputovati tamo i nazad, sa snimateljem, te platiti hotel za dva-tri dana. Trebalo nam je oko hiljadu dolara i, jednostavno, smatralo se da je to preskupo.

Ja opet nisam hteo da priču pravim iz New Yorka, pa se od te teme odustalo.

Ali baš sam za Mitića radio jedan prilog o sidi.

Bilo je to pre tri ili četiri godine, kad je sve tek počelo. Brzo sam se raspitao gde je bolnica u kojoj se leče ti ljudi, rekli su mi da je pristup u nju zabranjen. Uopšte, u Americi je sve dozvoljeno snimati spolja, a vrlo je komplikovano snimati nešto iznutra.

U Sovjetskom Savezu je valjda obratno: unutra je snimati lako, a spolja teže.

U Sjedinjenim Državama treba vam hiljadu dozvola. To važi čak i za najobičniju piljarnicu, malu samouslugu u koju uđete da snimite proizvode, cene, kupce... Doći ćete u situaciju da vas isteruju.

E sad, shvatio sam da u bolnicu ne mogu da uđem, pa sam stao ispred nje, rekao da je to mesto gde je najviše oboljelih od side; da ih u tom momentu ima oko pet stotina. Da bih to ilustrovao, snimio sam neka bolnička kola koja su vozila bolesnike - jesu li to bili bolesnici od side ili nisu, ne znam ali ilustraciju sam imao.

Kako je već na osnovu prvih informacija bilo jasno da je najveći broj obolelih iz redova visokopromiskuitetnih homoseksualaca, otišao sam u Christopher Street, ulicu u kojoj se oni okupljaju i žive, i napravio nekoliko snimaka.

Na kraju sam zamolio dvojicu-trojicu tih homoseksualaca za razgovor.

Znao sam da i u Jugoslaviji u to vreme postoji neosnovano uverenje da se sida prenosi i pogledom, da se svako može zaraziti i da je to bolest koja će sutra možda uništiti Jugoslaviju. 






Palo mi je zato na pamet da se s tim homoseksualcem rukujem.

Da pokažem kako se sida ipak ne prenosi svakim dodirom.

On je imao otprilike trista novih partnera svake godine, kako mi je rekao, a imao je i odnose s jednim pacijentom pomenute bolnice. Misleći da mi je, osim reportaže, dužnost da malo umirim javnost, tražio sam od snimatelja da se to rukovanje dobro vidi.

Moram da priznam, posle toga ipak sam brzo otrčao u najbliži bar i dosta dugo prao ruke. 

Bio je to običan psihološki poticaj.

Eto, tako sam pravio i neke izveštaje i reportaže.


Svako mesto ima drugačiji zvuk



- Što ste nakon toga radili s materijalom?

- Kad bih završio reportažu, obično bih sam preveo dijaloge sa engleskoga i onda potražio nekog stjuarda ili pilota JAT-a. Bili su to sjajni momci, uvek spremni da ponesu materijal u zemlju.

JAT-ovi avioni leteli su šest puta nedeljno iz New Yorka u Jugoslaviju. Ako sam nešto snimio oko pet posle podne, bilo je to već oko ponoći po jugoslavenskom vremenu - kasno za bilo koji Dnevnik.

Materijal je stizao sutradan oko podneva, a to je već bilo na vreme da uđe u Dnevnik nekog studija. Razlika u vremenu nije zato za mene bila naročito ubitačna.

- Iz New Yorka ste se vrlo često javljali reportažama s ulice. To je bilo vrlo osvježavajuće, osobito ako priznamo kako malo koji domaći TV novinar ima ambiciju da postane medijski road warrior.

- Uvek sam voleo da se javljam sa ulice. Smatrao sam da je to dinamičnije, da stvara poseban šum. Na tome insistiram i ovde, u Dnevniku.

Svako mesto ima drugačiji zvuk, drugačiju boju tona. 

Znate, čovek, gledalac, pije kafu i sluša monoton voditeljski, spikerski ili komentatorski glas koji se uvek javlja iz studija.

Volens-nolens, posle dva-tri minuta prestaje da gleda.

Najednom se začuje neka buka, sirene počnu da sviraju, nešto se događa na ulici - tog momenta on ostavlja kafu i gleda u ekran!

Ako su prve dve rečenice zanimljive, nastavlja da gleda, ako nisu, opet počinje da pije kafu. 

Zato mislim da mora biti malo galame i buke u Dnevniku.

- Je li takvo gledalište - premda prilično usamljeno u nas, rekao bih - barem dalek nagovještaj drukčijeg načina rada na našoj televiziji?

- Ovako razmišljam: sada, kada sam urednik Dnevnika, mislim da bi on morao da se radi na sledeći način. Da jedan voditelj bude u studiju, a da se svi izveštaji emituju s mesta događaja. Dakle, ne da se dolazi nazad u studio, ne da izveštač sedne do voditelja i počne da priča:

"Na današnjoj sednici toga i toga rečeno je to i to." 

Ne!

Nego da se javi s mesta gde se nešto dogodilo, a da voditelj u studiju bude samo pomoć gledalištu da ga uvede u temu.

Ako ima potrebe da se izveštaju nešto doda, tu je voditelj da pozove komentatora.

Inače nema razloga da iko sem voditelja sedi u studiju, da se stalno menjaju lica, da jedan ustaje a drugi seda.

Dnevnik nije debatna emisija! 

Nismo, na žalost, ovde uspeli da to uradimo do kraja, jer postoji navika da se radi kao u novinama.

Televizija mora da završi pošao tamo gde ga je i započela.

- Jesu li posljednje opaske na tragu vaše stare tvrdnje da je evropska televizijska tradicija, uopće, utemeljena na radiju, a američka na show-businessu?

- Da, Amerikanci razmišljaju samo o gledanosti. Misle da veća dinamika povećava gledanost. Ja mislim da je gledanost nužna posledica kvalitete. Nisam, znate, od onih koji veruju da je dobro ono što gleda uzak krug intelektualaca.

Polazim od nečega drugog.

Često se neki pitaju - ma šta je tom svetu, zašto tako mnogo gleda američke filmove? 

Postoji dosta logičan odgovor: svet nije blesav.

Prema tome, gledanost znači kvalitet.

Da, rekao sam da jugoslovenska televizija, kao i većina evropskih, ima tradiciju nastalu iz radija.

Sada je vreme u Jugoslaviji da televizija pođe korak dalje i sama da pravi vesti. Da nađe čoveka koji će reći nešto, i da to u nekom momentu ima uticaj na društvo. 

Ne mislim da televizija treba da kreira politiku, nego da stvara vesti. To još nismo postigli. Još prenosimo mišljenja.


Naš jezik pati od birokratizacije



- Prilično je uvriježeno uvjerenje da su tome krivi i sami novinari; njihova neodlučnost ili nesposobnost.

- Dosta je teško reći. Pitanje je kako bi se pojedini televizijski novinari razvijali u novinama. Svuda je, na svim svetskim televizijama, isto. Jedan Walter Cronkite, svetska TV zvezda, čovek je koji bi teško izdržao konkurenciju bilo kojeg uvodničara New York Timesa ili Washington Posta.

Iako je Cronkite bio velika TV ličnost, od ogromnog znanja i iskustva, on ne može da se poredi sa Jamesom Restonom, na primer.

- Kad ga već spominjete, nedavno sam čitao da se Cronkite, sad već u poznim godinama, prijavio za let u svemir. (Tek poslije, na sam dan razgovora, došlo je do tragedije Challengera, op. a.)

- Ko zna, možda i ima šanse. Kad ta putovanja budu dosta realna, oko 1990, Cronkite će imati manje od sedamdeset godina. A Amerikanci su veoma zdrav narod. Vidi se to i po Reaganu koji jaše i diže tegove.

Jednom se skinuo u kupaće gaćice da bi ga vidjeli kako izgleda, i, bogami, dosta je mišićav i dobro očuvan.

Zato ja ne sumnjam da bi Cronkite to uradio.

No, da se vratim temi: za pisanu štampu treba mnogo više podataka, analiza, dok je televizija znatno površnija. Na televiziji morate biti shvatljivi svima.

Kod nas i dalje ima neverovatnih saopštenja. Ne razumem zašto čovek mora da kaže:

"Usvojene su pretpostavke idejno-političkih osnova za izmenu i dopunu statuta." 

Zašto ne kaže da će se promeniti statut? Zašto? Zato što je naš jezik počeo da pati od birokratizacije, od hiljadu ograda, i zato da se niko ne bi mogao uhvatiti rečenici ni za glavu ni za rep.

- Je li vam se, otkad ste postali urednik, događalo da od novinara dobijete materijal i pomislite: "Bože, koliko bih ja to bolje napravio!"?

- Kako da ne. Gotovo u svakom drugom prilogu ja to pomislim. Misle to i moje kolege. Kad vide mene kao voditelja, veruju da je moglo i bolje.

Ja, recimo, Dnevnik počinjem rečenicom: "Dobro veče, ovo je Dnevnik." 

Nekome se to dopada, a nekome ne. Neki smatraju da je izlišno to govoriti kad je već odsvirana špica sa natpisom Dnevnik. Svi, uostalom, znaju da je reč o Dnevniku, jer su i seli baš zato da ga gledaju.

Ali, šta ja znam... verujem da sam time nekako počeo, a to je i znak identifikacije. Svaka emisija i svaki voditelj mora da ima nekakav zaštitni znak. Emisiju završavam sa "bio je to Dnevnik". Tako ću i nastaviti, bar dok se neko ne pobuni i dok ne počnu stizati pisma.

- U današnjim profesionalnim uvjerenjima vjerojatno ima znatnih utjecaja vaše globtroterske biografije. Od početka kao da ste bili predodređeni za novinarski, prvenstveno dopisnički posao: otac u diplomaciji, putovanja po svijetu, selidbe iz zemlje u zemlju, znanje jezika... Koliko jezika uopće govorite?

- Govorim španski, francuski i engleski. Nešto i italijanski.

- Je li se poslije, na nekom od novinarskih putovanja, dogodilo da poznavanje jezika bude za vas od presudne važnosti?

- O, kako da ne! Mnogo puta, naročito to vredi za španski. Za engleski se danas već pretpostavlja da ga svi znaju. Osim toga, ako niste učili engleski kao sasvim mladi, a ja nisam, uvek ćete imati strani akcenat.

Engleski je jako teško govoriti bez akcenta, i onda čoveka tretiraju kao i svakog drugog stranca.

Francuski se govori u manjem broju zemalja, a španski je, recimo... neočekivan.

Domaćini iz zemalja Latinske Amerike ne očekuju da neko govori njihov jezik, i to manje-više bez grešaka, bez stranog naglaska. Vrlo su predusretljivi kad na takvog naiđu.

Prošle godine, recimo, bio sam u Argentini. Snimatelj i ja ušli smo u jednu kafanicu, kamo je svojedobno odlazio čuveni Carlos Gardel, otac argentinskog tanga. Hteli smo da snimamo, gazda je dozvolio, ali pobunio se neki čovek koji je očigledno bio iz fašističke grupacije.

Tipičan latinac sa malim sedim brčićima, prema kome su se svi odnosili sa strahopoštovanjem jer su ga se sigurno plašili. Video je da tu nešto snimamo, a kad je shvatio da smo iz komunističke zemlje, počeo je da preti.

Uplašili smo se, jer tako je već mnogo ljudi nestalo.

No, kad god sam bio u Argentini, u takvim situacijama, uvek sam se okretao dvema stvarima: prvo, znanju španskog, i drugo, poznavanju njihove nacionalne igre karata koja se zove truco.

Znaju je samo Argentinci i Urugvajci, to je dosta komplikovana igra s bezbroj kombinacija, nešto kao preferans kod nas.

Ko zna truco, taj je pravi Argentinac. I tu je onaj već olabavio, omekšalo ga je to. Tako smo izgladili situaciju.


Bašta u kojoj lete kolibri



Karikatura Petra Pismestrovića, objavljena
u RTV reviji, maja 1986. godine
Drugi slučaj dogodio se također u Argentini, još u vreme Isabele Peron.

Snimati nju bilo je zabranjeno. Bila je veoma niska žena i imala je vlastite snimatelje, koji su je snimali nekako klečeći, odozdo, da bi izgledala viša.

Moj snimatelj Mića Hrecak, koji je visok skoro kao ja, oko metar i devedeset, snimao je odozgo, dakako.

Policajci su nas najpre upozorili da snimanje nije dozvoljeno, a u momentu kad je on uključio kameru i počeo da snima, dvojica su ga spakovala i odvela u predsedničku palatu.

Ja sam trčao za njima. Onda su spakovali i mene i odveli nas u podrume. Bila je to 1976. godina; vreme diktature u senci. Isabela Peron više nije vladala zemljom.

Tu smo doživeli vrlo neprijatnih momenata.

Tražili su da se letigimišemo i da ambasada za nas garantuje. U ambasadi, po našem dobrom običaju, čim prođe tri časa posle podne, nema nikoga sem domara, a on kaže: "Ja ništa ne znam, ne znam ja te ljude." 

Odsedeli smo tako u tom zatvoru, žrtvovali film, ali s poznavanjem jezika, zemlje i njene tradicije ipak smo uspeli da izađemo.

Ima nekih caka kojima Argentinac ne može da odoli. To su tango, truco i, naravno, fudbal. To je ono šta pomaže.

- Vaše južnoameričko iskustvo datira iz znatno ranijeg doba, kad ste nekoliko godina živjeli u Urugvaju. Koliko ste se vezali uz tu zemlju?

- Mnogo sam voleo Urugva. Bila je to velika ljubav, lepe godine. Treba biti realan i priznati: ipak sam bio tamo kao sin jednog stranog diplomate!

Nije ta naša rezidencija izgledala kao što danas izgledaju neke kuće u Jugoslaviji; ona zaista nije bila nešto velebno.

Ali, doći 1962. godine iz Jugoslavije i ući u rezidenciju s baštom, u kojoj lete kolibri, sesti u američki auto, biti u gradu pored mora, to je za mene bilo fascinantno. 

Montevideo - za mene je on bio ta Amerika, pojam, iako je to bila Južna Amerika.

U ono vreme Urugvaj je bio izrazito razvijena zemlja u smislu socijalnih davanja. Penzije su delili šakom i kapom. Studenti su, na primer, išli na plaćen put u Evropu nakon dve godine studija.

Pa ipak, kad sam prošle godine bio na putu o kojemu sam pričao, nije mi se nekako išlo u Urugvaj. Vojna vlada već je bila na izdisaju i mogao sam dobiti vizu. Ali svi moji prijatelji iz tinejdžerskih dana bili su u međuvremenu raseljeni ili po dvanaest-trinaest godina u zatvoru.

Tek sam pre nekoliko meseci počeo da dobijam vesti i pisma od njih.

Zato sam gledao tu zemlju iz Argentine, nazirao je preko La Platte i razmišljao. Silno sam želeo da odem, ali ipak nisam otišao.

- Putovanja i dulji boravak u stranim zemljama, dakle, mogu ostaviti mnogo tragova?

- Nema sumnje, putovanja su sa profesionalne strane vanredna pomoć. Nema zamene za ono šta čovek može videti sam. Može da sluša hiljade priča o Kubi, na primer, ali kad ode tamo, naročito ako zna jezik, to je nešto drugo.

Što se vezivanja tiče, najmanje je traga na mene ostavio New York, iako se ljudi obično snažno vežu uz njega. Možda zato što sam tamo otišao u godinama kad je vezivanje teže.

U Francuskoj sam bio kao vrlo mlad dečak. Do osamnaeste-devetnaeste godine, do odlaska u Južnu Ameriku, čak sam razmišljao na francuskom. Ali za Francuskom nisam patio; samo za Urugvajem i Argentinom.

Urugvaj sam teško preboleo.

Obe zemlje na neki su način slične nama, ali imaju manje naših slabosti. Hoću da kažem, manje se pljuje po ulici, manje se psuje, manje se ljudi biju. Obrazovaniji su.

No slični su nam po mentalitetu.

Znam da ću Urugvaj i Argentinu uvek voleti. Obe zemlje za mene su druga ljubav.

Druga - odmah posle Jugoslavije.

Razgovarao: Dražen Matošec, obrada: Yugopapir (Studio, februar 1986.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)