Te je godine Berkovićev "Rondo", u kojem je Relja tumačio glavnu ulogu, predstavljao našu zemlju na festivalu u Cannesu. Ali, na dan putovanja u Cannes, mi smo imali predstavu "Virginiju Woolf". Božić nije htio otkazati predstavu, a Relja je već imao karte u džepu i novi smoking. Što da radimo?
Osamdesetak kazališnih uloga i isto
toliko odigranih likova u televizijskim serijama, dramama i
filmovima, te dvije zbirke pjesama prilično je lijepa zbirna brojka
tridesetogodišnjeg rada. A tu je obljetnicu rada upravo ovih dana
proslavio glumac i pjesnik Dragan Milivojević. Zapravo, Milivojević
je svoj jubilej proslavio s godinu dana zakašnjenja. Naime, od
prvoga pojavljivanja na kazališnim daskama, 25. siječnja 1959.
prošlo je više od trideset jedne godine. Ali, bolje ikad nego
nikad! Valja nam još spomenuti da je Dragan glumački radni vijek
počeo na pozornici HNK. Toj je sceni ostao vjeran do današnjih
dana.
Dragan Milivojević rođen je u
Podgorici, ali već se s godinu dana seli u Zagreb. Bilo je to davne,
1939. godine. Budući da djetinjstvo usmjerava život, pitamo
Milivojevića što ga je navelo da se odluči za glumu.
- Mislim da je jedan od prijelomnih
događaja u mom životu odigrala bolest. Još kao gimnazijalac teško
sam obolio i morao prekinuti redovito školovanje
u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji. Završne sam razrede polagao
privatno.
Budući da sam mnogo vremena provodio na liječenju u
sanatorijima u Sloveniji, može se reći da me bolest uputila na
literaturu.
Mnogo sam čitao, osobito poeziju. I, kako to već biva u tim godinama, počeo sam pisati poeziju. Dakako, bile su to pubertetske pjesme o ljubavi. Romantika plućnih bolesnika! Jednom sam zgodom te svoje rane pjesme čitao Beli Krleži...
Mnogo sam čitao, osobito poeziju. I, kako to već biva u tim godinama, počeo sam pisati poeziju. Dakako, bile su to pubertetske pjesme o ljubavi. Romantika plućnih bolesnika! Jednom sam zgodom te svoje rane pjesme čitao Beli Krleži...
- Beli? Oprostite, ali kako Beli?
Odakle ste je poznavali?
- Moji drugi roditelji, obitelj Fink,
bili su kućni prijatelji s Krležom. Moja se pomajka, Stefanija
Fink, često družila s Belom, posjećivale su se, i tako sam ja
jednom čitao te svoje pjesme Beli. Moram priznati da sam ih čitao s
velikim zanosom.
I, što da kažem: bilo je to moje prvo veliko literarno razočaranje! Beli se, naime, nisu posebno svidjele moje pjesme, ali svidio joj se moj glas i način interpretacije.
I, što da kažem: bilo je to moje prvo veliko literarno razočaranje! Beli se, naime, nisu posebno svidjele moje pjesme, ali svidio joj se moj glas i način interpretacije.
- Znači Bela vas je uputila u
kazalište?
- Nije! Kad je došlo vrijeme da se
odlučim za budućnost, mislio sam upisati Filozofski fakultet, a
onda sam promijenio odluku. Možda je na promjenu odluke utjecao moj
avanturizam i neka "razbarušenost" u glavi, a možda i
znatiželja. Tek, bilo kako bilo, prijavio sam se za prijemni ispit
na kazališnoj akademiji.
- Nešto je na vas moralo utjecati da
izaberete glumački život. Možda ste često gledali kazališne
predstave?
- Na žalost, nisam! Rijetko me viđalo
kazalište. Osim toga, nikad se nisam bavio recitiranjem, niti sam se
ikad okušao kao amaterski glumac. Kažem vam - avanturizam i
znatiželja! Prijemni sam ispit položio i nakon godine dana završio
prvu selektivu godinu, kod Bobija Marottija i Drage Krče. Moja je
sudbina bila zapečaćena.
- Marotti, Krča... kakvi su bili
profesori?
- Ta dva profesora i sjajna glumca
ostala su mi u najljepšoj uspomeni. Mislim da nije bilo nijednog
studenta s kojima nisu ostvarili vrlo prisan kontakt. Bili su zaista
sjajni i ja sam im neizmjerno zahvalan!
- A ostali profesori?
- Predavali su mi Božena Kraljevna,
Dražen Grünwald, Boško Violić, Žorž Paro, profesor Habunek i,
na četvrtoj godini, nenadmašni Branko Gavella. Upravo sam kod
Gavelle položio diplomski iz glume.
Priredbe koje su se pamtile
- Ne govorite ništa o kolegicama i
kolegama s godine. S kim ste studirali?
- Svi smo slabi prema svojoj generaciji.
I ja sam slab kad se sjetim divnih studentskih dana sa Slavicom Jukić, Slavicom Maras, Richardom Simonellijem, Jurčecom, Supancom i Mejom
Mejovšekom. Posebno su mi lijepe uspomene na Mejovšeka. Mogu reći
da smo dobar dio, od te četiri godine, prolumpali!
Gavella nam je znao reći da se, prije nego dođemo na Akademiju, umijemo hladnom vodom da dođemo k sebi!
To se sjajno studentsko razdoblje više nikad nije ponovilo. Bilo je to doba kad smo, zajedno s kolegama iz Muzičke i Likovne akademije, organizirali maskenbalove s ophodnjom po Zagrebu. Zajedno smo izrađivali maske i kostime. Maskenbalove smo priređivali u Glazbenom zavodu i na našoj akademiji.
Bile su to priredbe koje su se pamtile.
Možda bi, upravo ovdje, trebalo spomenuti da sam na drugoj godini dobio stipendiju od HNK, a 25. siječnja 1959. godine prvi sam put odjenuo kazališni kostim i stao na scenu HNK.
Gavella nam je znao reći da se, prije nego dođemo na Akademiju, umijemo hladnom vodom da dođemo k sebi!
To se sjajno studentsko razdoblje više nikad nije ponovilo. Bilo je to doba kad smo, zajedno s kolegama iz Muzičke i Likovne akademije, organizirali maskenbalove s ophodnjom po Zagrebu. Zajedno smo izrađivali maske i kostime. Maskenbalove smo priređivali u Glazbenom zavodu i na našoj akademiji.
Bile su to priredbe koje su se pamtile.
Možda bi, upravo ovdje, trebalo spomenuti da sam na drugoj godini dobio stipendiju od HNK, a 25. siječnja 1959. godine prvi sam put odjenuo kazališni kostim i stao na scenu HNK.
- U toku trideset i jedne godine,
koliko ste na toj sceni, bilo je, valjda, nekih doživljaja koje i
danas pamtite?
- Bilo je bezbroj divnih događaja! Svaka uloga, svaka predstava - to je najmanje jedan doživljaj. U
osamdesetak uloga i bezbroj predstava bilo je zaista prekrasnih
anegdota.
Recimo, zajedno s Reljom Bašićem igrao sam u "Tko se boji Virginije Woolf". Intendant HNK bio je tada književnik Mirko Božić. Bio je vrlo strog. Dok je on bio intendant, nismo ni u snu mogli pomisliti da bismo neku predstavu otkazali. A zbilo se tada da je Relja Bašić morao ići u Cannes na filmski festival.
Te je godine Berkovićev "Rondo", u kojem je Relja tumačio glavnu ulogu, predstavljao našu zemlju na festivalu u Cannesu. Ali, na dan putovanja u Cannes, mi smo imali predstavu "Virginiju Woolf". Božić nije htio otkazati predstavu, a Relja je već imao karte u džepu i novi smoking.
Što da radimo?
Dogovorio sam s Reljom da će isfolirati lom moje noge.
Znate, u Cannes se putuje samo jednom u životu i nisam mogao dopustiti da Relja prokocka tu šansu. Sve smo lijepo učinili: ja sam isfolirao lom noge, on me odvezao u bolnicu, stavili su mi gips na nogu i potom me Relja taksijem odveo kući.
Ali Božić se, stari lisac, nije dao!
Poslao je kući komisiju, a ovi su mogli samo konstatirati da je noga u gipsu i da takav ne mogu igrati predstavu. Intendant je tada predstavu otkazao, a Relja je otputovao u Cannes. U znak zahvalnosti, obećao mi je donijeti bocu francuskog konjaka.
Recimo, zajedno s Reljom Bašićem igrao sam u "Tko se boji Virginije Woolf". Intendant HNK bio je tada književnik Mirko Božić. Bio je vrlo strog. Dok je on bio intendant, nismo ni u snu mogli pomisliti da bismo neku predstavu otkazali. A zbilo se tada da je Relja Bašić morao ići u Cannes na filmski festival.
Te je godine Berkovićev "Rondo", u kojem je Relja tumačio glavnu ulogu, predstavljao našu zemlju na festivalu u Cannesu. Ali, na dan putovanja u Cannes, mi smo imali predstavu "Virginiju Woolf". Božić nije htio otkazati predstavu, a Relja je već imao karte u džepu i novi smoking.
Što da radimo?
Dogovorio sam s Reljom da će isfolirati lom moje noge.
Znate, u Cannes se putuje samo jednom u životu i nisam mogao dopustiti da Relja prokocka tu šansu. Sve smo lijepo učinili: ja sam isfolirao lom noge, on me odvezao u bolnicu, stavili su mi gips na nogu i potom me Relja taksijem odveo kući.
Ali Božić se, stari lisac, nije dao!
Poslao je kući komisiju, a ovi su mogli samo konstatirati da je noga u gipsu i da takav ne mogu igrati predstavu. Intendant je tada predstavu otkazao, a Relja je otputovao u Cannes. U znak zahvalnosti, obećao mi je donijeti bocu francuskog konjaka.
I dan-danas čekam tu bocu.
S jogurtom i kruhom u Esplanadi
- Je li Božić ikad saznao za tu
podvalu?
- Nije. Danju sam ležao u krevetu, a
noću skidao longetu i odlazio u život. Doduše, samo u Trnsko, jer
me se nije smjelo vidjeti u gradu. Ako naš uvaženi književnik
Mirko Božić bude to čitao u "Studiju", molim ga da nam
obojici oprosti. Cannes je Cannes!
- Poeziju niste zaboravili.
- Poezija mi je prva ljubav, prva iskra
u mladosti, koja se pritajila. Glumački me posao toliko angažirao
da više nisam pisao. Poezija i gluma - to ne ide zajedno! Poezija je intima,
a gluma je javni posao.
Ipak, prije desetak godina, skupio sam svoje pjesme i objavio ih u knjizi. Cijelu sam knjigu posvetio pomajci, Stefaniji Fink. To su one mladenačke pjesme i ona ih je znala.
Poslije razdoblja šutnje, 1986. godine objavio sam drugu zbirku "Dvadeset pjesama i nijedna više".
Ipak, prije desetak godina, skupio sam svoje pjesme i objavio ih u knjizi. Cijelu sam knjigu posvetio pomajci, Stefaniji Fink. To su one mladenačke pjesme i ona ih je znala.
Poslije razdoblja šutnje, 1986. godine objavio sam drugu zbirku "Dvadeset pjesama i nijedna više".
- Zašto taj naslov?
- Slučajno! Izdavaču, Zlatku
Crnkoviću, učinilo se da je dvadeset pjesama malo za jednu knjigu.
Imao sam sjajne recenzije, Mrkonjićevu i Paljetkovu, smatrao sam da
je tih dvadeset pjesama zaokružena cjelina, pa sam im, iz inata, dao
taj zajednički naslov.
- Ispričali ste izvrsnu anegdotu s
Reljom Bašićem. Možda se sjećate i nekog događaja koji vam je
ostao u lošoj uspomeni?
- Uh, imam nekoliko takvih događaja!
Jedan se zbio u "Esplanadi". Stanovito sam vrijeme stanovao
u adaptiranoj tavanskoj sobi tog našeg čuvenog hotela. Kad sam god
dolazio na spavanje, livrirani portir uvijek mi je otvarao vrata.
Meni je to bilo vrlo neugodno.
Jedne večeri osjetio sam strašnu glad, a novca nisam imao.
Po džepovima sam skupio neki sitniš, otišao u pothodnik te kupio jogurt i četvrt kruha. Zamolio sam prodavačicu da mi to stavi u papirnatu vrećicu. Ulazeći u hotel, spotaknuo sam se i vrećica mi je ispala iz ruku. Već sam vidio kako se raspada pod nogama nekog, prilično poznatog društva.
Poletio sam za vrećicom i - spasio stvar!
I sada se preznojim kad pomislim što bi se dogodilo da se vrećica raspala i da se jogurt prosuo pod nogama prekrasnih dama.
Zamislite što bi se pričalo: čuveni glumac s jogurtom i kruhom u našem najekskluzivnijem hotelu!?
Jedne večeri osjetio sam strašnu glad, a novca nisam imao.
Po džepovima sam skupio neki sitniš, otišao u pothodnik te kupio jogurt i četvrt kruha. Zamolio sam prodavačicu da mi to stavi u papirnatu vrećicu. Ulazeći u hotel, spotaknuo sam se i vrećica mi je ispala iz ruku. Već sam vidio kako se raspada pod nogama nekog, prilično poznatog društva.
Poletio sam za vrećicom i - spasio stvar!
I sada se preznojim kad pomislim što bi se dogodilo da se vrećica raspala i da se jogurt prosuo pod nogama prekrasnih dama.
Zamislite što bi se pričalo: čuveni glumac s jogurtom i kruhom u našem najekskluzivnijem hotelu!?
- O filmu i televiziji nismo prozborili
ni riječi.
- A što da i govorimo? O tome je već
odavno sve napisano. Osamdesetak likova koje sam odigrao na malom i
velikom ekranu dovoljno govori o mome radu u tim medijima. Možda tek
da napomenem kako sam o televizijskoj i filmskoj glumi sve naučio
glumeći u Štivičićevim dramama i serijama, a u režiji Maria
Fanellija, Ivana Hetricha i Eduarda Galića. Njima se posebno
zahvaljujem.
Razgovarao: Srećko Borić, obrada: Yugopapir (Studio, april 1990.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
