Zvonimir Đukić Đule, životna priča: Ništa ne možeš da propustiš, jer ti se dogodi sve što ti je suđeno




U osnovnoj školi, razredna mi je bila predivna gospođa Dušica Milanović koja me je uvek prozivala jer sam non-stop lupao po klupi. Verovatno sam je nervirao pa me je prozvala topovsko đule! Govorila je: "Topovsko đule, šta stalno pucaš?" I tako, topovsko đule, đule, đule i ostade Đule! 

Živeći mladalački život i putujući, što po svetu što po staroj Jugoslaviji, moji roditelji se 9. jula 1963. godine zadesiše u Vrnjačkoj Banji. Kao omladinac sam se sekirao što se u tom trenutku nisu našli u Parizu ili u Firenci, ali kasnije sam zavoleo grad u kojem sam došao na svet i vrlo često i rado sam u detinjstvu odlazio u njegovo srce. Žao mi je što nismo ostali da živimo u Vrnjačkoj Banji nego su me posle 48 sati, koliko je tada trajala hospitalizacija, doneli u Beograd, gde sam ostao do dana današnjeg.

Nikada nisam patio od toga da li sam beogradsko dete ili ne!

Ja sam dete ovoga sveta poteklo iz skromne porodice koja spas, ljubav i zadovoljstvo i danas nalazi u radu.

Još sam dete, tako se ponašam i bavim se poslom kojim se bavim. Intenzivno sanjam, ponekad u boji, ponekad crno-belo, ali sanjam.

Sećam se, komšije iz zgrade u kojoj smo živeli u Zahumskoj ulici, imao je fenomenalnu vespu koju je legalno doterao iz Italije. Bila je čudnog oblika.

Ispred prednjeg točka je imala nešto nalik na veliku starinsku šiljatu sirenu.

U trenutku nesmotrenosti, igrajući se u prostoru zadovoljstva koje se zvalo i još se zove park, sapleo sam se, pao i nabio čelo na sirenu! 

I dan-danas nosim veliki ožiljak na čelu.

Prijavio sam roditeljima, nisam dobio batine, ali dobio sam nekoliko kopči koje su me opametile.

U stvari, samo sam mislio da su me opametile!

Ubrzo, nespretno sam se ljuljao na ogradi buduće škole i u transu zadovoljstva nisam primetio da sam četrvrti prst na ruci zaglavio u kapiji.

Osetio sam blaženi toplotni izvor i ugledao polovinu svog prsta na zemlji.

Kad sam shvatio šta se desilo, bio sam toliko svestan da uzmem prst i odnesem ga u ambulantu.

Prst su mi zašili i od tada počinje period kad roditeljima nisam prijavljivao odbegle delove tela već ambulanti.

Ovo govori u prilog tome da sam bio mirno, staloženo i razumno dete.


Zvezdara kao zvezda



Imam rođenog brata od koga sam mnogo naučio. Pamtim batine koje sam dobijao. Tada je to izgledalo bezrazložno, ali gledajući sa ove distance, kapiram da je batina iz raja izašla. Bio sam non-stop na ulici. Odrastao sam u Zahumskoj ulici koja se nalazi pored Bulevara Revolucije na Zvezdari.

I danas postoji nedoumica da li je to Vračar ili Zvezdara.

Za mene je uvek bila Zvezdara, kao Zvezda!

Iako sam u to vreme navijao za mog tatu kad primi platu.

Pamtim igre. I mom sinu se dopada klik-klak. To su dve kuglice zakačene za dve pertle i vezane u prsten. Prsten se natakne na srednji prst i pomera se gore-dole dok kuglice udaraju klik-klak, klik-klak. Što brže radiš, jače se čuje.




Imao sam veliku kolekciju klikera pa sam menjao deset klikera za jedan klik-klak, a klik-klak za baterije a baterije za dva klik-klaka. Onda izgubim oba klik-klaka, pronađem deset klikera pa sve ispočetka!

Sećam se prvih kupljenih ploča, muzičke škole, obaveza.

Pamtim neminovnu protezu koju sam krišom vadio i stavljao pod jastuk, a ujutru se nesvesno budio ranije da bih je vratio u usta. 

Sa šest godina sam krenuo u muzičku školu, tek kasnije u osnovnu. Sve stvari sam nosio zajedno, violinu, knjige za osnovnu školu i knjige za engleski jezik u Jovanovoj ulici.

Oduvek sam sanjao da imam bend, pa sam od te velike želje u prvom i drugom razredu stalno crtao gitare po sveskama. Omiljena koju sam znao da crtam bila je Gibson SJ.

Kasnije sam uspeo da sakupim sve gitare ali mi nikad nije došla u ruke ta koju sam crtao.

Kada sam završio treći razred srednje muzičke škole, violinu je zamenila gitara!


Nadimak



Mnogi misle da je moj nadimak nastao od prezimena Đukić, ali nije tako.

U osnovnoj školi, razredna mi je bila predivna gospođa Dušica Milanović koja me je uvek prozivala jer sam non-stop lupao po klupi.

Verovatno sam je nervirao pa me je prozvala topovsko đule!

Govorila je:

"Topovsko đule, šta stalno pucaš?" 

I tako, topovsko đule, đule, đule i ostade Đule!

Bio sam rezigniran i zapitao sam je zašto me je tako prozvala, da li zato što sam debeo i mali i kockast?

Bilo joj je žao pa je odgovarala:

"Ne, nego zašto što jako udaraš, a pravi muškarac bi uvek trebalo jako da udara"! 

Taj odgovor me je smirio.


Stopom u Englesku, stopom kući 



Od prevelike želje da stalno budem u kontaktu sa muzikom pristao sam na predlog mog druga. On je predložio da odemo na neku feštu na kojoj će svirati najjači rok bend iz kraja. Da bismo ušli, moramo da se ušunjamo sa drugim razredom i obučemo vojničke uniforme tadašnje JNA.

Trebalo je da glumimo statiste vojnike da bismo stajali na bini pored benda.

Pristajem i, fasciniran bubnjevima, gitarama, tonskom probom, ceo dan provedem u toj debeloj uniformi od čoje.

Kako ništa nisam jeo, od prevelike vrućine u jednom trenutku padnem u nesvest nasred bine i upropastim priredbu. 

Odvedu me u bolnicu, ali već sutradan je taj bend došao da me obiđe i kasnije sam imao privilegiju da prisustvujem njihovim probama.

Roditelji su me rano ubacili na životnu pokretnu traku, kako bih imao što više obaveza i na taj način izbegao neko loše društvo.

Obaveze su mi prijale jer sam malo viđao roditelje.

To sam shvatao kao osamostaljivanje pa sam ‘76, dakle sa 13 godina, krenuo stopom u Englesku.

Posle sam stopom obilazio koncerte po Engleskoj i vratio se stopom kući.

Onda opet stopom do Istre, pa brodom od Rijeke do Splita, stignem do Bola na Braču i divne plaže Zlatni rat a do kuće opet stopom preko Igmana do Beograda.


Fotografija - porodična tradicija



U Engleskoj sam bio na koncertu Boba Dilana ‘78, sećam se tadašnjih prijatelja, pohađali smo neku školicu YMCA (Young Men's Christian Association). Sećam se i koncerta iz ‘79. grupe Led Zeppelin.

Imao sam zadovoljstvo da budem u Engleskoj kada se rodio pank. Prisustvovao sam pank revoluciji i kasnije sve revolucije o kojima sam učio u školi i kojima sam prisustvovao izgledale su mi kao ta pank revolucija.

Obilazeći koncerte, pravio sam i fotografije Mika Džegera, Dejvida Bouvija, Tine Tarner, Boba Dilana... To je moja kolekcija za lično zadovoljstvo.

Taj vid kreacije koji se zove fotografija u mom slučaju predstavlja divan vid komunikacije sa precima. S kolena na koleno, prenosi se naša porodična tradicija. Moj brat je više zainteresovan za to, ja potajno. Verovatno će neke godine smiraja doneti kretanje ka lepoti zanata.


Haos bend



Završio sam dve godine prava kada sam shvatio da nema lepšeg zanata od muzike. Tu su ljubav, zanat, kreacija, dodir sa svetom. Pošto nisam završio fakultet, mnogi bi pomislili da sam i te dve godine dao na jedvite jade, ali nije bilo tako.

Završio sam ih za godinu i po, odličnim prosekom bez čestih boravaka na fakultetu. A onda je to prestalo da me zanima. Zatvorio sam indeks i otišao sa fakulteta.

Tada mi se činilo, a kasnije se ispostavilo tačnim, da u diplomatiji i advokaturi nema hleba.

Protraćio bih najbolje godine života uzalud.

Ovako sam posejao seme nota na polju mudrosti i ljubavi kako bi niklo stablo sa kojeg će se ubirati lepi plodovi, odnosno dobre pesme.

Slušajući bend koji me je posetio u bolnici, želeo sam da klasičnu muziku koju sam učio u muzičkoj školi predstavim na svoj način.

Tih sedamdesetih kod nas su počela da dolaze velika imena, odlazio sam na koncerte. Omladina je bila u zvoncarama i sa trakama oko glave.

Taj hipi period probudio je u meni lepotu življenja. 

Želeo sam bend i tako je nastao Haos bend, srednjoškolski sastav. Svirali smo u Dadovu, na školskim priredbama. Postojali smo dve, tri godine a onda su svi odustali, samo sam ja želeo da nastavim.

Tada sam počeo da studiram, potom sam bio u vojsci. Vojska mi je brzo prošla, naučila me je nekim novim situacijama i pravilima. Učio sam život u tom sudaru civilizacija.

Po povratku iz vojske, slušao sam ploče, odlazio na koncerte i ‘85. godine konačno sam želeo da napravim svoj bend.

Tako je ‘86. nastao Van Gogh. Okupili smo se s velikom željom i mnogo ljubavi, snimili prvu ploču, radili dve godine i posle toga se rasformirali jer smo, valjda, brzo proživeli sve ono zanimljivo.


Novo rođenje



Novo rođenje Van Gogha se desilo ‘91. Iz originalne postave smo ostali Srba i ja. Za te četiri godine pauze upoznao sam neke ljude, svirao sa nekim drugim muzičarima, EKV, Fit...

Učio sam o ovom poslu ne znajući šta me sve čeka i zašto sam se odmarao četiri godine.

Ali naučio sam jednu stvar; sve što je propušteno, u stvari nije propušteno i izgubljeno je samo ono čega se odrekneš u životu.

Život mimo nas potajno nas sprema za velike ili male poduhvate i to onako kako se Njegovom veličanstvu životu to dopada.

Impulsivno živeći, od malih nogu uvek sam nekud žurio a onda naučio da nigde ne treba žuriti jer se sve desi onda kad treba.

U životu ništa ne možeš da propustiš jer ti se dogodi sve što ti je suđeno.

Posle svih tih godina i toliko albuma, srećan sam i osećam se dobro, jer imam onoliko prijatelja koliko mi treba.

Provodim predivno vreme sa svojim sinom, divim se njegovom odrastanju i pravim neke potpuno nove pesme.

Čovek je srećan kada iznenada dođe do nekih jubileja.

Toga nisam bio svestan dok se slučajno ovih dana nisam probudio oči u oči sa jubilejima.

Uskoro će se pojaviti CD sa pesmama Van Goga iz ‘86, a uz to i CD sa radovima iz ‘91. Sve to u izdanju One records.

Prvih dvanaest radnih godina je za nama...

Zabeležila: Jasmina Antonijević, obrada: Yugopapir (Huper, 1998.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)