Vlada Divljan, životna priča: Preplavio nas je jedan veliki talas svežine - novi talas




Krajem '79. bend "Dečaci" činili su Srđan Šaper, Nebojša Krstić Krle i ja. Onda smo se slučajno prekrstili u Idole. U suštini svega bilo je prijateljstvo. Radovali smo se probama koje su nam bile praznici, pa su u takvoj atmosferi nastale nove pesme u kojima se osećaju ta sreća i radost, kao i kod ostalih bendova tog doba: Film, Orgazam 

Rođen sam 10. maja 1958. godine u Ulici narodnog fronta u Beogradu. Nekoliko dana po rođenju preselili su me u Ulicu Čarlija Čaplina, gde su živeli roditelji i baka, tada još uvek u zajednici. Činjenica da se moja prva ulica zvala baš po Čarliju Čaplinu verovatno je dosta odredila moj život koji je ponekad vukao na apsurd! 


Godine 1960. preselili smo se u Knez-Danilovu ulicu u kojoj sam odrastao i živeo sve do 1984. godine.

Tačno preko puta Osnovne škole "Starina Novak".

Čim smo se doselili u Knez-Danilovu ulicu upoznao sam i danas jednog od najboljih prijatelja Božu Jovanovića, koji je kasnije bio prvi bubnjar grupe Idoli.

Iako je dve godine stariji od mene, postali smo nerazdvojni.

Malo kasnije, 1963. upoznao sam Zdenka Kolara, basistu Idola s kojim i sada sviram.

Sećam se i dan danas kada se Zdenko doselio u našu ulicu.

Bilo je leto, sredina avgusta, a ja sam s mora došao pre ostale dece.

Iako sam živeo u sedmospratnoj zgradi s tri ulaza, gotovo sva deca bila su van Beograda.

Dosađivao sam se dok sam stajao u prolazu zgrade, kada sam spazio mali kamion natovaren nameštajem i familijom Kolar!

Zdenko je godinu dana stariji od mene i brzo smo postali odlični prijatelji.

Ubrzo smo Boža, Zdenko i ja počeli da "sviramo" zajedno.


Faraoni pevaju



Imao sam srećno detinjstvo. Bio sam malo, punačko ali živahno dete, ne preterano vešto u sportovima. Spadao sam u fudbalere "sa dve leve noge", a ja dešnjak!

Zato sam bio aktivan u tučama i rano počeo da sviram.

Već s 11 godina išli smo u Narodni univerzitet Braća Stamenković gde smo učili da sviramo gitaru kod profesora Branka Perišića.

Ta Knez-Danilova 36 bila je važno mesto za nas.

U vešernici nam je bila prostorija za vežbanje, koju smo vremenom popunjavali raznim instrumentima.

Zanimljivo je da sam ne samo ja već i svi momci iz mojih bendova jedinci! 

Roditelji su na moje bavljenje muzikom gledali sa simpatijama. Kako mi je škola išla dobro nisu me mnogo ometali u tome što radim. Sve do Idola mislili su da je to neka prolazna strast, ali kad su videli da smo stigli do televizije - stvar je primila drugu dimenziju.

Prvi bend smo osnovali kad sam imao deset godina.

Te 1968. godine, moja baba Milenija je bila u Egiptu i donela mi na poklon kobajagi zlatan lanac sa velikim medaljonom na kome je bio lik Tutankamona.

Tada je cvetao hipi pokret, takve stvari su se nosile, pa sam ga ponosno okačio o vrat.

Smatrao sam da bi otmeno i zvučalo da se nazovemo Faraoni!

Trudili smo se, svirali u dvorištu, po kućama, kad dođu gosti.

Kad smo saznali da u Skoplju već postoji bend s istim imenom prekrstili smo se u Holipe.

Bubanj nam je bio osnovni instrument, ali pošto bubanj nismo imali - koristili smo razne kutije od cipela! 

Tako bismo u bendu imali mandolinu, gitaru i oluk, na primer, ili bure, sve u šta može da se udara!

S 12 godina sakupio sam pare za prvu domaću električnu gitaru, a prvi doboš kupili smo na vojnom otpadu ispod Kališa.

I danas ga Zdenko čuva.


Pomoć, pomoć



Prvu svirku imali smo u sedmom osnovne, u školskoj biblioteci, kada smo već naučili akorde. Pre te svirke moj teča nas je snimao i sačuvao snimke. Zvučali smo kao Indijanci koji napadaju voz!

Za koncert u biblioteci smo već svirali obrade Korni grupe, kao i neke moje kompozicije - "Pomoć, pomoć", "Stara škoda"...

U to vreme uveliko sam svirao gitaru po ekskurzijama, kada sam prvi put odjednom zabavljao po pedeset ljudi!

Iako mi je Peta gimnazija bila bliža, upisao sam se u Osmu, krenuvši za nekim prijateljima.

Gimnazija je bila šok, ali sam uspeo sam da se snađem i razvijem neku svoju taktiku za preživljavanje. U gimnaziji sam nastavio da sviram...

Osma gimnazija je bila liberalna škola. Tada su u modi bile duge kose, što su roditelji i škole uglavnom zabranjivali.

Nama u Osmoj dozvoljavali su da pustimo kosu! 

U mom razredu bilo je nekoliko zanimljivih ljudi. Jedan od njih je Srđan Šaper, s kojim sam kasnije osnovao Idole.

U to vreme upoznao sam Aleksandra Prokopijeva, danas poznatog književnika iz Skoplja, koji je studirao i stanovao kod mog druga Vlade Galića.

Aleksandar je svirao klavir i dosta uticao na mene da shvatim makedonsku muziku.

Tada sam upoznao i Kokana Popovića, koji je posle Bože bio bubnjar Idola.

Sve do kraja gimnazije bio sam odličan.

Onda počinje naše ozbiljnije bavljenje muzikom.

Zdenko i ja smo uvek bili zajedno, a Boža povremeno. Pokupovali smo dobre instrumente...

Bilo je to doba kada se svirao džez-rok. Mnogo smo vežbali, menjali bubnjare i na kraju se stabilizovali sa Kokanom.

Ozbiljno smo vežbali i ja sam već tada upisao geologiju.

U početku mi fakultet nije odnosio mnogo vremena, pa sam prilično lako završio studije.

Već 1977. svirali smo na sedmom spratu Beograđanke u jednom klubu. Tu smo dva meseca svako veče svirali rokenrol, naše stvari ali i Bitlse, Stonse...

Međutim, shvatili smo da ako nastavimo tim tempom da sviramo - izgubiće se kreativan rad.


Magnetofon zvani Steva



Od 76. do 79. zvali smo se "Zvuk ulice". Svirali smo uglavnom svoje pesme.

Već 78. polako se javlja novi muzički talas, pa smo i mi zvučali bliže Strenglersima.

Ubacili smo saksofon i postojali sve do jeseni 79. kada je bubnjar Kokan otišao u vojsku. Bili smo na ivici da snimimo singl za PGP ali se od toga ništa nije realizovalo!

Sedamdesetih godina muzika nije bila tako uzbudljiva kao šezdesetih. 

Pank, koji je bio popularan 77. polako je bio zamenjen novim talasom koji je dozvoljavao da sviraš sve - i rokenrol i pank i da ubaciš glas operske pevačice.

SKC je postao centar okupljanja klinaca.

Tu smo imali prve svirke s razglasom, što je bilo jako važno.

Sloba Konjović je kao veliki muzički entuzijasta puštao na Radiju Studio B najmoderniju muziku. 

Kod njega sam prvi put čuo Džoa Džeksona, grupu The B-52's, The Police ...

Sve je delovalo kao da nas je veliki talas svežine preplavio, doneo velike ideje. Ali, ako tada nisi bio u novom talasu - bio si out!

Tada je otvoren i prvi privatni studio u Beogradu.

Vlasnik je bio Enco Lesić a studio se zvao Druga maca. 

Njegov prvi magnetofon zvao se Steva i bio je ručno pravljen.

Tu su radili razni ljudi: Cvele, Bajagin basista, Đole Petrović, Vlada Negovanović...


Talas iz Londona



Krajem '79. otišao sam u Pariz i tamo dočekao Novu godinu.

Već 1. januara 1980. bio sam u Londonu i na nekoliko koncerata.

Osećao sam se delom te sredine.

Bio sam siguran da bih mogao tu du živim i sviram, ali grupa Idoli već je polako počela da se formira pa sam se vratio kući.

Beograd je u to vreme bio dosadan. 

U modi su bile žurke, ko god je imao veći stan, zvao je ekipu.

Obično smo izlazili u "Poslednju šansu", koja je jedina radila do pet ujutru, popularan je bio i hotel "Moskva" kao i kafane "Manjež", "Madera"...

Kafić "Zlatni papagaj", koji je Gile opevao u pesmi, otvoren je '80. godine.




Te popularne osamdesete o kojima se toliko priča nisu bile baš sjajne godine.

Novi talas u muzici je trajao do '83. a onda je polako nastupio period inflacije, disko kuće su počele da "stežu kaiševe"...

Krajem '79. bend "Dečaci" činili su Srđan Šaper, Nebojša Krstić Krle i ja.

Onda smo se slučajno prekrstili u Idole.

U suštini svega bilo je prijateljstvo. 

Radovali smo se probama koje su nam bile praznici, pa su u takvoj atmosferi nastale nove pesme u kojima se osećaju ta sreća i radost, kao i kod ostalih bendova tog doba: Film, Orgazam...

U početku nam je pomogao novinar Petar Luković, preko koga smo upoznali Bregovića i ubrzo smo snimili prvi singl.

Idoli su trajali onoliko koliko je trebalo da traju, do proleća ’84.

U međuvremenu naše prijateljstvo se polako gasilo, a sujete su rasle, kao i svest o sopstvenom uticaju u bendu. 

Bend se raspao.


Rokenrol za decu



Narednih nekoliko godina putovao sam po svetu onoliko koliko sam mogao. Bio sam u Americi, a onda mi je ’86. stigao poziv iz Zagreba od grupe Le Cinema, čiji sam bio gost na koncertu.

S njima sam svirao i turneju na moru na kojoj je nastupao i Drago Mlinarec, jedan od prvih rok muzičara u Hrvatskoj i glumica Mira Furlan.

Posle toga radio sam s Aleksandrom Šandorovim na njegovoj ploči objavljenoj ’88.

Taj period proveli smo u njegovoj kući na Topčiderskom brdu, u podrumu punom instrumenata. Bili su to prvi sempleri, kompjuter...

Dve godine pre toga radio sam muziku za film "Šest dana juna" i pesme "Ona to zna", "Ljubavi" kao i narodnjak "Ja je zovem meni da se vrati".




Početkom '89. radio sam s Giletom. Prvo kao gost na njegovoj ploči, a onda smo pokrenuli rokenrol za decu i snimili dve ploče "Rokenrol za decu" i "Rokenrol bukvar".

Takođe, igrali smo predstavu "Rokenrol za decu" u pozorištu "Boško Buha" i imali više od sto izvođenja.

Godinu dana kasnije snimili smo album "Lutka koja kaže ne".

Snimali smo u Zagrebu, u vreme kada je naš auto bio jedini sa beogradskim tablicama!

Umesto za Jugoton, ploča je objavljena '91. za PGP.

To je bilo u maju, a već 2. avgusta ’91. bio sam u avionu na putu za Australiju.

Pre puta sam zajedno sa Giletom uradio pesme za film "Crni bombarder".


Život u Australiji



U Australiju sam otišao s idejom da ostanem mesec dana, ali sam ostao četiri godine i dva meseca! To je bila potpuno nova zemlja za mene, novi običaji, leva strana puta, južna hemisfera, Mesec na nebu stoji naopačke.

Tamo sam usavršio engleski, oženio se prvi put i bio u braku sve do '97.

Svirao sam s nekim bendovima, ali je moja glavna aktivnost bila vezana za filmsku muziku.

Uglavnom sam radio muziku za dokumentarce i neke kratke umetničke filmove, kao i nekoliko televizijskih drama.

Godinu dana sam prodavao alkohol u jednoj radnji, jer su neki projekt propali, a morao sam da plaćam kredit za stan. 

Na povratku u Beograd ’95. obišao sam San Francisko, Pariz, Boston.

U Beograd sam stigao 20. oktobra s planom da ostanem mesec dana, ali sam ostao četiri i po meseca i napravio "Old Stars Band".

Tu smo bili Gile, Bunjac, Šandorov, Zdenko Kolar i ja.

U januaru '96. svirali smo desetak koncerata i objavili ploču za B 92.




Ponovo sam se vratio u Australiju jer sam bio primljen na njihovu Filmsku akademiju na odsek za sound design, gde sam sledećih 15 meseci specijalizovao zvuk na filmu.

Uradio sam muziku za desetak filmova, to iskustvo mi je bilo veoma dragoceno.


Odgovorno lice



Kada sam završio školu u maju '97. rešio sam da se vratim u Beograd.

Najpreciznije, danas živim na relaciji Beograd - Beč.

Po povratku iz Australije upoznao sam sadašnju ženu Dinu.

Neobavezna veza vrlo brzo se pretvorila u ozbiljnu i važnu, pa se uskoro ’99. rodio naš stariji sin Steva.

Tada sam već završio muziku za film "Tri palme za dve bitange i ribicu", pa sam snimao ploču "Sve laži sveta".

Dva meseca po rođenju Steve počelo je bombardovanje.

Nismo želeli da čekamo bombe sa dvomesečnim detetom, pa smo otišli u Zagreb, a kasnije u Beč.

Relativno brzo počeo sam da sviram i sav moj rad je počeo da se uobličava u album koji je nedavno objavio B 92 a zove se "Vlada Divljan present Die Tonzentrale".

Na tom albumu su radili momci iz Old Stars Banda, Bunjac, Šandorov, Kolar, tu su i Dule Petrović, saksofonista nekadašnje grupe Playboy, dosta mladih muzičara.

To je instrumentalna muzika, ja bih je nazvao prelaskom između akustične ka elektronskoj muzici.

U međuvremenu, rodio se drugi sin Pavle, taman kad smo mislili da odemo u Australiju na nekoliko meseci.

Septembra prošle godine, kada se rodio Pavle, ja sam završavao muziku za predstavu "Paviljoni", koju je u Beču režirao glumac Zijah Sokolović.

Po novom albumu će se zvati i moj novi bend "Die Tonzentrale".

Uglavnom se trudim da odgovorim na svoje profesionalne i privatne obaveze i mogu da kažem da sam odgovoran.

Cenim svoje vreme, navike i običaje pa se trudim da se tako ponašam i prema drugima!