Pekinška patka uskoro objavljuje prvi LP: Na lep i diplomatski način - zabranjeni (1980)




E, odemo mi u Žabalj, u neki disko klub da sviramo, a masa ništa ne shvata. Ljudi jednostavno blenu, jer nikada toga tamo nije bilo. I, sećam se, neki njihov dripac je pravio nekakvu gužvu tamo, pa mu je disk-džokej rekao da će nas ponovo pustiti da sviramo, ako se ne smiri

Široj javnosti je već duže vreme poznato da "Pekinška patka" iz Novoga Sada "nikoga ne šljivi, jer svira pank", ali manje je poznato da nije lako biti pobornik novog talasa u nas jer dežurni moralisti i raznorazni ljudi "na liniji" revnosno nastoje da suzbiju, iz samo njima poznatih razloga, svaku aktivnost koju ne shvataju i apriori proglašavaju za opasnu po psihu i moralni odgoj omladine.

Jesu li "Patke" zaista ono za šta se prodaju - ne znam, vreme će pokazati, ali da izgledaju i sviraju šašavo - znam, isto kao što znam da ne postoji ni trunka mogućnosti da nam omladina krene stranputicom zarad iste "Patke", jer ako već pokvarenjaci iz "Buldožera" nisu ... znate već šta - spavajte mirno drugovi ispred svojih televizora i spremajte se polagano za penziju, vreme Vam je.

O novosadskim pankerima se unazad nekoliko meseci dosta piše, na ovaj ili onaj način, ali retko im se pruža prilika da nešto i sami za javnost kažu, a mimo je pameti da nemaju da kažu ništa više osim da "nikog' ne šljive, jer sviraju pank".

Prilika je pružena drugu Čonkiću, krajem februara, u ranim jutarnjim, neumivenim satima:



Kod nas je to revolt samo protiv te ubuđale muzike



- Ako nemaš ništa protiv, neka razlog za ovaj razgovor budu tvrdnje kako iz dana u dan "Pekinška patka" uživa sve veću popularnost kod naroda?

- U Novom Sadu smo zaista vrlo popularni. U Vojvodini takođe. Zatim u Slavoniji, pa u Bosni, sudeći bar po pismima koje dobijamo. Dalje od toga ne bih smeo da procenjujem, ali mislim da ćemo vrlo brzo steći pristalice u celoj Jugoslaviji.

- Jel' to zato što vam je cilj da "spasete domaću muziku"?

- Možda, ali ja, zaista, stojim iza toga. Mi smo ti koji treba nešto da promene, da spasu, kako sam već rekao u nekoliko navrata, tu našu muziku.

U stvari, ne samo mi, već sve novotalasne grupe što dolaze i kojih, čini mi se, ima sve više.

- Šta vas je navelo da dodelite sebi ulogu spasioca?

- Pa, ta otrcana zabavna muzika, pa taj naš otrcani rok i još gore šansone.

- To mu dođe kao neki revolt?

- Naravno. Revolt i ništa drugo. Za razliku od Zapada gde je taj revolt išao mnogo dalje, kod nas je to revolt samo protiv te ubuđale muzike. Naravno to prati i novi odnos muzičara prema publici, pa disko
kuća prema muzičarima novog talasa, al' sve se vrti, uglavnom, oko muzike.

- Šta ste, po tvom mišljenju, do sada promenili?

- Ne mnogo, jer praktično smo na početku, al' moraš priznati da, kad' slušaš radio i čuješ "Pekinšku patku" to strašno odudara od svega ostalog. Možda je to nekome i loše, al' bar odudara - novo je.

- Primećujem u poslednje vreme da to što ste novi nije baš po volji nekim ljudima koji se nešto pitaju u ovom poslu?

- Da, al' to što smo drugačiji od ostalih ne treba nikoga da plaši, jer to što smo drugačiji i što je uopšte neko drugačiji samo je korak unapred.

- Moram još malo da te davim sa ovim - ciljao sam na to da neki ljudi, sramota me i da kažem, al' vrlo čudno reaguju na vaše scensko odevanje i ponašanje?

- Da, to još uvek nekoga šokira i naše oblačenje mnogima smeta, a zna se već, ko zna od kada, da odelo ne čini čoveka. Međutim, ima još uvek ljudi kojima to nije jasno i vreme je, stvarno, da im to postane jasno.

Naročito nikoga ne bi smelo da pogađa naše ponašanje i odevanje na sceni.

A što se tiče ostalih propratnih pojava, mi toga čak ni nemamo. Mi ne pravimo nikakav pokret, već nas četvorica sviramo pank muziku, oblačimo se kako želimo, i ako klinci hoće tako da se ponašaju i oblače - neka im, a opet, ako neće, ne moraju.

- Sada baš i ne deluješ ... (odeven je u džemper, obične pantalone i papuče, nema naušnicu, naočare, bedževe ...)?

- Pa, sad' sam tek ust'o iz kreveta i nisam stigao drugačije da se obučem. Neću valjda u sobi ići k'o na sceni? To je bez veze!

- Željko Bebek mi je svojevremeno rekao da ne šljivi rokere koji su rokeri samo na sceni i pred kamerama, a kod kuće su nešto sasvim deseto?

- Ja ponekad na ulici idem obučen kao za scenu, ponašam se tako, a kod kuće je malo drugačije, al' uvek sam uvaljen u nešto staro i to je pank.

- Ali to nema mnogo veze sa muzikom?

- Nema, a to što si spomenuo Bebeka - on je stalno na meti novinarima i foto-reporterima, pa mora da se uživi u tu ulogu. Ja ne moram, pa sam takav kakav jesam.

- Da ostavimo to po strani - na redu su "loši uticaji"?

- Znaš šta, uvek je bilo tih povika zbog navodnih loših uticaja na mladež, još od Sokrata na ovamo, pa će ih sigurno biti još narednih hiljadu godina, pa se ja na to i ne obazirem.


Meni ništa niko nije potpisao...



- Da, ali čuo sam u poslednje vreme na više strana da ti što vode računa o "lošim uticajima" pokušavaju da vam stopiraju radnju?

- Stopirali su u svoje vreme i "Siluete", čini mi se. Ja sam bio tada mlad, al' mislim da je tako bilo. U Novom Sadu nam stvarno stopiraju svirke, al' dalje nema baš puno problema.

- Borite li se nekako protiv toga?

- Teško je boriti se protiv toga. Ne vidimo kako? Da nekoga tučemo ili ne znam šta? Da nosim transparent ulicom? To nema smisla.

Evo, u Studiju M je trebalo da se održi veče Vojvođanskog roka i da se odabere predstavnik Vojvodine za Opatiju.

Mi u stvari nikada nismo ni želeli da idemo u Opatiju, jer smo protiv festivala, ali hteli smo da nastupimo tu, da vidimo gde smo, kakvi smo u odnosu na ostale i da pokažemo da smo stvarno dobri.

Hteli smo da pokažemo Novom Sadu da muzički vredimo, da scenski vredimo, da nije tačno da je naše ponašanje na bini toliko ekscesno kako se tvrdi i da nije zaprepašćujuće i da ne može nikoga da pokvari.

I, u početku je sve bilo u redu.

"Laboratorija" je otkazala učešće i ostali smo od zanimljivih samo "Tetka Ana" i mi, tako da smo morali nastupiti po svim kriterijumima.

Po popularnosti, po kvalitetu, po tome, na kraju krajeva, što imamo ploču.

Međutim, dva-tri dana pre tog koncerta stavljena je zabrana na naš nastup.

- Je li vas to neko zvanično obavestio ili...

- Nikada ja ništa zvanično nisam dobio. Samo mi indirektno saopšte da ne može ili da je otkazano i gotovo. Evo, u diskoteci hotela "Park" ...

Ja sam u principu protiv sviranja u diskotekama, međutim, pošto mi u Novom Sadu nismo dobili šansu trebalo je da se pojavimo.

Tamo se skupilo hiljadu petsto ljudi, međutim, direktor hotela je naprasno promenio odluku.

Nismo mogli da nastupimo.

Ko je to njemu sugerisao, ja ne znam, niti me interesuje.

U stvari, možda me i zanima, ali ne mogu ja tu ništa (smeje se).

U svakom slučaju, smetamo, kao što vidiš nekim ljudima koji su tako... (gestikulira rukama i ponovo se smeje).

- Još uvek mi nije jasno kako vam to saopšte da ste zabranjeni?

- Zabranjeni... hm ... meni niko ništa nije potpisao ili... razumeš? Nego mi daju do znanja, diplomatski da ... To sve ide nekim drugim kanalima.

Kod nas je još uvek prisutan problem dvojnog morala i straha od novog. 

Poznato je da smo mi na Novosadskoj televiziji išli jedno vreme vrlo često, a onda, odjednom ništa.

I, koliko ja znam, za ovu godinu nismo uopšte u planu, tako da nas neće biti.

Znači, zabranjeni smo, a to je dosta čudno, zar ne?

- Čudno je, a čudne su i priče kako je Novosadska televizija uložila pare u snimanje vašeg TV šoua i na kraju od svega nije bilo ništa?

- To je tačno. Imamo šou koji je sniman u izlogu Robne kuće "Nork". Mi skačemo u izlogu, klinci skaču ispred izloga.

To je stvarno dobro i šašavo i, koliko sam čuo prvo su urednici bili oduševljeni tom emisijom, znaš, a onda su ljudi valjda podlegli toj opštoj klimi koja vlada u tim krugovima, pa to do danas nije emitovano, a verovatno neće nikada ni biti emitovano!







London je u Engleskoj, a Novi Sad u Jugoslaviji



- Da li ti je poznato da su "Pankrti" izdali album?

- Ne, ali me to jako interesuje. Ja sam slušao od "Pankrta" samo dve stvari i to mi se jako sviđa. Mislim da su oni, što se mene tiče, najperspektivniji u zemlji.

Sad' ne spominjem nas, ali "Pankrti" stvarno rade ono što treba da rade i jedva čekam da čujem taj njihov album.

Volim i "Metak" i "Riblju čorbu" iako nisu novi talas, al' imaju neku kreaciju i stvarno volim da ih slušam, mada, kažem ti, "Pankrti" su broj jedan.

- To je, u stvari, bilo predpitanje za pitanje spremate li i vi album?

- Svakako, treba da završimo snimanje. Zvaće se "Plitka poezija", snimaćemo ga za "Jugoton" u novosadskom studiju Borisa Kovača i imaće šesnaest kompozicija.

Sa albuma ćemo skinuti stvari "Šta je zbližilo nas" i "Poderimo rok" za singl ploču koja će da ide nešto pre.

Od ovih ostalih stvari na albumu, meni lično najdraža je obrada starog hita "Prokol Haruma", "Hamburg". Pevamo na engleskom, al' stvar je drastično izmenjena i jako dobro zvuči.




Onda, i "Stop, stop" od "Holisa" smo obradili i to ide sa našim tekstom. Od naših stvari tu su "Ori, ori", "Kontracepcija" ... uglavnom je tematika vezana za svakodnevne stvari.

- Ako na album strpate šesnaest stvari, znači da su kratke, a to opet znači da ne odstupate od stila nagoveštenog na singl ploči, zar ne?

- Da. Nemamo ništa duže od dva minuta i deset sekundi (smeje se). Sve su stvari vrlo brze, jer hoćemo da na prvom albumu budemo relativno sirovi i vrlo jaki.

- Da bi se to postiglo, koliko ja znam, treba snimati u cugu, što se kod nas retko radi?

- Jeste. Uglavnom sve ide iz cuga, al' moram da nasnimavam još jednu gitaru, na drugi način i vokal.

- Kad smo već kod diskografskog rada, možda ne bi bilo loše da se vratimo na vašu singl ploču -   načuo sam da oko njene realizacije nije sve išlo baš glat?

- To je bilo otprilike ovako: mi smo odmah posle Subotice, gde smo osvojili drugu nagradu publike pregovarali sa PGP-om ... odnosno ljudi iz PGP-a su došli da pregovaraju sa nama i oni su, koliko mi se čini bili voljni da izdaju singl ploču.

Čak je to trebalo da izađe vrlo brzo, za nekih mesec dana, znači još u toku leta, što je nama sasvim odgovaralo i mi se ponadali, onako mladi i naivni da će sve biti u redu, poslali im materijal, tekstove i sve to i kad' smo otišli na poslednji, konačni dogovor za snimanje ploče, diplomatski nam je dato do znanja da ih više ne interesujemo. 

Nešto se ... hm... iznenada kod njih promenilo.

Onda smo mi, posle toga, imali pregovore sa Ljubljanom, međutim, potpisali smo ugovor sa "Jugotonom".

To je ispalo sasvim slučajno - u julu smo imali koncert u zagrebačkom "Lapidariju", pozvali smo Veljka Despota i Sinišu Škaricu da nas čuju ... samo da nas čuju, ništa više.

I oni su nas čuli i bili su jako zadovoljni tim našim nastupom, pa je pao dogovor da uradimo za "Jugoton" u septembru singl.

E, taj singl je izdat u novembru, to znaš, i dobro je prošao, pa sad' radimo isto za "Jugoton" i album.

- Novi album i nova runda za kritičare. Neki vam u startu baš nisu naklonjeni?

- Da. Neki od njih ne mogu, izgleda, nikako da shvate da London i Novi Sad nije jedno te isto. Evo, ja ću sad' da im kažem da je London u Engleskoj, a Novi Sad u Jugoslaviji. To su različiti gradovi, različite države, različite kulture, uslovi...

Sve je različito, pa mislim da bi i pozicije sa kojih se pišu kritike morale biti različite.

U stvari, rok kritičari su kod nas još uvek jako nejasan pojam. Kol'ko ja vidim, ima dve vrste tih ljudi - jedni su vrlo dobronamerni i jako dobro poznaju muziku i... osete šta treba podržavati.

Ni za kakvu lovu, ni za kakvo piće, nego jednostavno zato što oni žele to tako da rade.

Naravno, sve to rade sa izvesnom dozom kritičnosti, ali podržavaju muzičare jer znaju, za razliku od ovih drugih koje ću sada da spomenem, da muzičarima treba jedno određeno vreme da bi se uhodali i pokazali koliko zaista vrede ili ne vrede. 

E, onda imaš ove druge koji na sve pljuju što se njima apriori ne sviđa. I 'ajde de, da to bar argumentuju, nego onako pijunu i gotovo!

Uzurpiraju neko svoje pravo i dezorijentišu čitaoce, naročito ove mlađe koji još ne znaju da čitaju između redova i da selektiraju tekstove na dobre i loše, na poštene i tendenciozne.


Zašto ja moram nositi sako, patike i tamne naočari...



- Ti drugi, verovatno ne znaju kakva je trenutna situacija u Novom Sadu. Ti tamo živiš, baviš se muzikom ...

- Bolje je nego ranije, u svakom slučaju. Ne samo zbog nas, nego tu je i "Laboratorija zvuka", pa "Tri crna lista", "Mobi Dik" i jedna džez-rok grupa, "Meta sekcija", koju izuzetno, osim novotalasnih, mogu da slušam, jer je stvarno izvrsna.

Ima još novih grupa, a pre par godina nije bilo nikoga.

Znači, dobro je, a mislim da će biti još bolje.

Mnogo se toga promenilo.

- Dok se nije promenilo, verovatno nije bilo lako?

- Pa da. Evo, mi smo krenuli juna, sedamdeset osme. Sećam se, u Žablju smo imali prvu svirku, jer u Novom Sadu niko nije hteo da nas pusti da sviramo, kao ono šta će, bre, ovi luđaci tu da drve?

E, odemo mi u Žabalj, u neki disko klub da sviramo, a masa ništa ne shvata.

Ljudi jednostavno blenu, jer nikada toga tamo nije bilo.

I, sećam se, neki njihov dripac je pravio nekakvu gužvu tamo, pa mu je disk-džokej rekao da će nas ponovo pustiti da sviramo, ako se ne smiri.

- Toliko ste bili dobri?

- Pa, da (smeje se i pravi dužu pauzu)... A šta kažeš, Bebek je kazao. .. (smeje se)... Što ja moram biti uvek obučen k'o na pozornici? Bezveze!

To znači nositi neki teret, a ja neću da vučem nikakav teret na sebi. Zašto ja moram nositi sako, patike i tamne naočari uvek, samo zato što ih nosim i na pozornici? Svašta!

Razgovarao: Đorđe M. Vojnović, obrada: Yugopapir (Džuboks, maj 1980.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)