Zanimljiva istorija jugoslovenskog vaterpola: Somborci su bili naši prvi vaterpolisti



Početkom ovog veka, na finalnoj utakmici Olimpijade u Parizu, u susretu između engleskih i francuskih igrača, došlo je do sveopšte tuče, jer su i jedni i drugi igrali vaterpolo na svoj način. Evropljani nisu uspeli da se dogovore oko toga sme li se potapati igrač koji ne poseduje loptu, može li se lopta potapati ispod vode i mogu li igrači gnjuriti za vreme utakmice 

Glazgovski dnevnik objavio je, tog junskog dana 1869. godine, jednu neobičnu sportsku vest. Povodom otvaranja gradskog kupatila, održana je čudna utakmica "fudbala na vodi". Sastale su se dve grupe škotskih mornara koji su potapali i nosili loptu, grubo je gurajući između dva usidrena brodića. Tih dana, niko od prisutnih kupača nije verovao da je tu rođen vaterpolo.



Tako je eto "vodeni rukometni meč" u Glazgovu ušao u istoriju ovog sporta.

Istina, sve ovo gnjurenje, potapanje i divljanje obesnih mladih mornara, koji su se besciljno natezali oko jedne plivajuće fudbalske lopte na neograđenom plićaku glazgovske plaže - više je ličio na neku uspelu cirkusku tačku iz programa prigodnih pomorskih atrakcija na vodi nego na ozbiljnu sportsku utakmicu.

Pa ipak, "fudbal na vodi" niko više nije zaboravio.

Plivački stručnjaci ozbiljno su počeli razmatrati mogućnost da se ova igra uvede u program ostalih sportova na vodi, a britanski pomorci preneli su svoj "fudbal" na kontinent i u britanske kolonije, sve do Sjedinjenih Američkih Država.

Nemci, Francuzi, Belgijanci, Holanđani, Šveđani i Mađari počeli su da igraju vaterpolo u okviru još nedovoljno preciziranih pravila, svako na svoj način.

Igra je postajala sve popularnija u Evropi, bez obzira na to što su njena pravila još uvek podsećala na ragbi.

Bilo je to vreme detinjstva ove igre.


Dramatično usaglašavanje pravila



Konačno su stigla i prva pravila vaterpola, koja je sačinio Englez Vilijam Vilson. Izgledalo je da su, konačno, rešene brojne enigme. Englezi, Irci i Škoti započeli su i prva prvenstvena takmičenja.

Vilsonova pravila nosila su novosti koje su se zadržale i danas.

Određena je veličina igrališta, dimenzije lopte i gola, propisano je da svaki tim ima po sedam igrača i da ovi ne smeju bacati loptu sa dve ruke, ne smeju hodati niti se odupirati od dno; pomenuta privilegija ostavljena je samo golmanima.

Tako je vaterpolo dospeo i na Olimpijske igre, ali nesporazumi oko pravila nisu prestajali.

Početkom ovog veka, na finalnoj utakmici Olimpijade u Parizu, u susretu između engleskih i francuskih igrača, došlo je do sveopšte tuče, jer su i jedni i drugi igrali vaterpolo na svoj način.

Evropljani nisu uspeli da se dogovore oko toga sme li se potapati igrač koji ne poseduje loptu, može li se lopta potapati ispod vode i mogu li igrači gnjuriti za vreme utakmice.

Sve to moralo je rezultirati brojnim nesporazumima.

Već tada, pa sve do danas, pravila igre bila su i ostala kamen spoticanja ove tako zanimljive igre.

Ona su neprestano menjana, doterivana i reformirana, pa je bilo potrebno više od sto godina lutanja oko pravila igre.

Naravno, najviše je trpeo sam vaterpolo, njegova dinamika i njegova popularnost.

Tako su u prvi plan izbile sudije koje su, uvek, na svoj način tumačile brojne prekršaje ispod vode, sve češće krojile rezultate i suvereno delile medalje.

Interes za vaterpolo naglo je počeo opadati, a neke vodeće nacije brisale su ga sa spiska prioritetnih sportova samo zbog toga što su višegodišnje naporne pripreme bile tako olako stavljene u ruke sudija.

Jugosloveni su bili prvi koji su se borili za reformu pravila vaterpola u cilju vraćanja popularnosti i lepote ove dinamične igre, koju su sudije dovele u ćorsokak.


U tom Somboru ...



Upravo ovih dana počinje naš šampionat u vaterpolu, po novim pravilima igre, koja su, na naš predlog, usvojena prošle godine u Montrealu.

Svi tvrde da su nova pravila velika novost i važan korak na putu vraćanja popularnosti vaterpola.

Igre će ubuduće voditi par sudija, prekršaje može izvoditi svaki igrač, lopta se može, od golmana, prebacivati i preko centra igrališta, a vreme predviđeno za napad skraćeno je na 30 sekundi, dok je za isključenog igrača predviđeno samo 45 sekundi.

Ove novosti neosporno moraju dovesti do poboljšanja dinamike i veće slobode igrača.

"Fudbal u vodi" došao je kod nas u prvoj deceniji ovog veka.

Doneli su ga somborski studenti, iz Budimpešte. 

Izgradnja Velikog bačkog kanala umnogome je uticala, stvarajući u ono vreme povoljne uslove, da se u ovom ravničarskom gradu, dosta udaljenom od Dunava, počne igrati vaterpolo.

Tako je Sombor postao kolevka jugoslovenskog vaterpola.

Entuzijazam somborskih studenata ubrzo je urodio plodom i doneo prve velike rezultate.

Igrači "Somborskog sportskog udruženja" osvojili su, 1913. godine, čak i pokrajinsko prvenstvo Mađarske, a posle završetka prvog svetskog rata, somborski vaterpolisti osvojili su, 1921. godine, i naše prvo državno prvenstvo.

Septembra pomenute godine, na hladnim vodama Bledskog jezera, igrači iz daleke bačke varošice ubedljivo su trijumfovali ispred igrača iz Splita, Zagreba, Sušaka i Ljubljane.

Tako su imena Hamedera, Laloševića, Maurera, Žigmonda, Šuljoka i tada čuvenog Lugomerskog bila zapisana kao naši prvi državni prvaci.

Somborci su taj svoj uspeh ponovili i sledeću godinu; a od tada, primat se seli na more.

Pune četiri decenije trajala je dominacija klubova iz Splita, Sušaka i Dubrovnika.

Posebno je bilo zabeleženo "zlatno doba" slavnog dubrovačkog "Juga", koji je neponovljivom serijom od četrnaest uzastopnih šampionata postao sinonim našeg predratnog vaterpola.

U to vreme, Dubrovčani nisu znali za poraz punih 35 godina. 

U prekrasnom ambijentu starog dubrovačkog "porta" rađale su se slavne generacije naših vaterpolista.

"Jug" je bio ponos grada ispod Srđa.

Teško je zaboraviti taj neponovljivi prizor kada je gotovo celi Dubrovnik stigao u svoju tihu luku da pozdravi svoje vaterpoliste. 

Bilo je to romantično doba, kada su "Jugaši" svakodnevno vežbali u skrivenoj kamenitoj uvali Danča, a lovorike ubirali u svojoj gradskoj luci.

Ali vreme i gradi i razgrađuje.

Tako je bilo i sa slavom dubrovačkih vaterpolista.

Jednog avgustovskog dana 1956. godine, srušen je mit o njihovoj nepobedivosti.

Stigli su mladi vaterpolisti "Jadrana" iz susednog Herceg-Novog i konačno prekinuli jednu sjajnu tradiciju, pobedivši svoje dojučerašnje učitelje.


Velika seoba igrača



Pune četiri decenije trajala je apsolutna dominacija klubova sa mora. Dugo sunčano leto, jaka tradicija, solidna škola i popularnost i poseban smisao koji su posedovali primorski igrači za ovu igru učinili su da je vaterpolo tavorio u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani ili Somboru; šampionske titule odlazile su, svake godine, u Split, Dubrovnik ili Herceg-Novi.

Prvenstva države proticala su u večitim okršajima primorskih rivala.

Ipak, došao je kraj svim tim romantičnim vremenima našeg vaterpola. Igra je konačno prestala da bude samo ugodna letnja razbibriga studenata.

Uspehe je trebalo pripremati i usred hladne zime, u prekrivenim plivalištima. Vreme letnjih ferija bilo je isuviše kratak period za bilo kakve solidnije pripreme, a od stare slave nije se više moglo živeti.

Igrači sa mora koji su se ovoj igri počeli posvećivati ozbiljnije, morali su da se, u potrazi za boljim uslovima rada, sele u Beograd i Zagreb.

Plejada splitskih, dubrovačkih, korčulanskih i bokeljskih reprezentativaca obrela se, gotovo preko noći, u beogradskom "Partizanu" i zagrebačkoj "Mladosti".

Tako su se, u ovoj "velikoj" studentskoj seobi sa mora, našli: Orlić, Asić, Trumbić, Čukvas, Belamarić, Rudić, Marović, Dabović, Radan, Perišić, Depolo i drugi.

Pohrlili su tamo gde su ih čekali solidniji uslovi za rad i egzistenciju, a njihovi "Porat", "Arsenal" ili Zvončac ostali su samo uspomene.

Stvoreno je jezgro jednog velikog kluba, pa je poslednjih petnaest godina proteklo u apsolutnoj dominaciji beogradskog "Partizana", kome je jedino zagrebačka "Mladost" povremeno bila dostojan takmac.

U divnoj istoriji takmičenja za Kup evropskih šampiona, u tradiciji dugoj gotovo deceniju i po, od onih prvih ideja nekolicine novinara beogradskog "Sporta" pa do danas, imena "Partizana" i "Mladosti" ispisala su sjajne stranice našeg klupskog vaterpola, jer su ova dva tima čak deset puta osvajala taj značajni evropski trofej.

Beogradski "Partizan", u ovom takmičenju, postigao je sigurno najveći uspeh jedne naše sportske ekipe u internacionalnoj konkurenciji.


Prilika za "slane"



U to vreme, i naš državni tim zabeležio je svoj najveći uspeh. Na Olimpijskim igrama u Meksiku,1968. godine, igračima ova naša dva kluba - Stipaniću, Trumbiću, Bonačiću, Maroviću, Daboviću, Lopatnom, Jankoviću, Poljaku, Perišiću, Sandiću i Hebelu - pošlo je konačno za rukom da u velikom finalu savladaju sovjetske reprezentativce i osvoje zlatnu olimpijsku medalju.

Time je konačno stavljena tačka na sva naša ranija nastojanja iz Helsinkija, Melburna i Tokija.

"Meksičko zlato" upotpunilo je srebrne medalje sa pomenutih olimpijada.

Ovogodišnji šampionat očekuje se sa nestrpljenjem ne samo zbog uvođenja novih pravila igre već i zbog toga što je danas sigurno da veliki derbi između "Partizana" i "Mladosti" ove godine neće biti presudni trenutak sezone.

Do juče su obe ove ekipe trenirale praktično cele godine samo za svoj međusobni okršaj, koji im je donosio primat ne samo u zemlji već i na kontinentu.

Danas pak, evidentan je napredak ostalih klubova, pogotovo onih sa mora koji su se, izgleda, probudili iz dugog zimskog sna, pa je povratak "slanih" novo veliko ohrabrenje.

Prvi put ove sezone može se očekivati da će borba za titulu prvaka biti ujednačenija, jer se lista kandidata proširila.

Stasali su "Kotor", riječko "Primorje", dubrovački "Jug", splitski "POŠK", pa čak i korčulanski "KPK". 

Tajna njihovog buđenja je jednostavna: poboljšani su uslovi za rad klubova sa mora.

Riječani su nedavno dobili zaista prekrasan bazen s toplom vodom, a razmišlja se i o pokrivenom zimskom bazenu.

Posle otvaranja bazena u hotelu "Kupari", dubrovački "Jug", prvi put posle pola stoleća došao je u situaciju da može normalno da trenira zimi; a koliko pre dve godine, Dubrovčani su rešili i grejanje vode na letnjem bazenu u Gruži.

Splićani očekuju rešenje svojih problema otvaranjem bazena koji se grade za Mediteranske igre, a bokokotorski ligaši su na najboljem putu da dokrajče svoj problem.

Šibenski vaterpolisti uživaju patronat hotelskog naselja "Solaris".


Velike izmene



Što se tiče podatka da jugoslovenski vaterpolo, u poslednje vreme, nije na onom mestu u svetu na kojem je ranije bio, priznajmo otvoreno sebi da je vaterpolo u svetu krenuo napred i da medalje nisu više rezervisane samo za Jugoslovene.

Ono što se dogodilo u našem klupskom vaterpolu, da više nema apsolutne vladavine "Partizana" i "Mladosti", već pristižu i drugi klubovi, dogodilo se i u svetu.

Postoji obilje kvalitetnih klubova i baza za razvoj ovog sporta nije više skučena ni u našem ni u svetskom vaterpolu na svega nekoliko reprezentacija pretplaćenih na medalje.

Od onog davnog Bledskog šampionata pa do ovog današnjeg mnogo se šta izmenilo u shvatanjima i pogledima na vaterpolo.

U vrhu kvalitetnog vaterpola danas više nema Somboraca, Ljubljančana i Karlovčana, kao što se za medalje više ne bore Englezi, Francuzi i Belgijanci. Došli su novi. Romantična igra škotskih mornara pobedila je vreme, a u tom vremenu trajao je uvek pravi vaterpolo.

Napisao. K. Drinić, obrada: Yugopapir (Dvoje, jun 1977.)

Naslovna strana magazina Dvoje u kojem je objavljen
ovaj sažeti tekst o istorijatu vaterpola  


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)