Bijelo dugme, 1. deo feljtona "Naš put do slave": Mali, dođi de da te nešto pripitam! (1977)



Sarajlije su počele da sviraju komercijalni program, pa su ubrzo postali jedna od popularnijih grupa u Napulju. Živeli su u hotelu "A" kategorije, primali debele plate, ali i dobro zapinjali. Svake večeri svirali su od 19 do 2 časa posle ponoći. Od silnih napora pevaču Željku Bebeku te zime je "napukao" glas. Pre toga imao je tanak, kristalan glas

Nastavnici koji su malog Gorana Bregovića izbacili iz II razreda muzičke škole, kao lenjog i netalentovanog, verovatno ni sanjali nisu da će kudravi osmogodišnjak petnaestak godina kasnije steći ugled, slavu i novac zahvaljujući upravo svom - muzičkom talentu. Međutim, u to vreme Goranu je sve drugo bilo preče od muzike, na veliku žalost njegovog oca, koji je želeo da mu sin, kao i on sam, svira violinu. Tako se muzičko obrazovanje Gorana Bregovića prekinulo u drugom razredu muzičke škole, odseka violine. ("Šta da radim, kada sam više voleo da sa decom ganjam loptu po poljani, nego da vežbam violinu"...)

Goranova naklonost prema muzici javila se ponovo, ovog puta bez ikakve inicijative njegovih roditelja, nekoliko godina kasnije, dok je bio član jedne izviđačke družine. Na izviđačkim izletima mnogo se pevalo, najčešće uz gitaru, pa je budući šef "Bijelog dugmeta" brzo postao zaljubljenik tog instrumenta.

- Prvi put sam stvarno bio fasciniran zvukom gitara na koncertu grupe "Manjifiko" u Sarajevu - seća se Bregović. - Ko se seća ove grupe, znaće da je reč o "meksikancima", što meni u to vreme nije smetalo da sa njihovog koncerta izađem ošamućen zvukom, koji mi se, čini mi se, u kosti uvukao. Nekoliko dana kasnije majka mi je kupila prvu gitaru. I kasnije, sve do moje vrlo pozne dobi, mama je bila glavni nabavljač mojih muzičkih instrumenata...




U vreme kada je Goran Bregović završavao osnovnu školu, u Sarajevu su počele da se rađaju pop-grupe. Kao dete sa periferije, Goran je bio prilično daleko od svega toga. Ipak, to mu nije smetalo da svoju prvu curu povede baš na jedan koncert sarajevskih pop-grupa. Između ostalih, na tom koncertu su, svako u svojoj grupi, svirali Željko Bebek i Zoran Redžić

Videvši kako se njegova cura oduševljava svirkom grupa sa scene, golobradi Goran je odlučio da i sam što pre osnuje pop-grupu.

Pošto je završio osnovnu školu, Goran se upisao u prvi razred saobraćajne tehničke škole. Tada postaje solo gitarista grupe "Izohipse", koja se tako zvala, jer je većina njenih članova učila srednju geodetsku školu. Međutim, Goranova karijera u "Izohipsama" nije bila dugog veka, jer je - ponovo bio izbačen iz škole! 

Za vreme prakse nestašni srednjoškolac odlučio je da provoza jedan od dva stara "mercedesa", koji su korišćeni kao školska učila. Međutim, pošto u rezervoaru automobila nije bilo kapi benzina, Goran je vozio uz pomoć takozvanog "anlasera", što je trajno oštetilo vozilo, pa je nedisciplinovani đak izbačen iz škole. 

Ovu novost Goran nikada nije smeo da kaže svojoj majci.

Ona je jednog dana dobila poziv iz škole, u koju je otišla i iscrpno se obavestila o "podvizima" svog sina. Slučaj je hteo da baš tog dana Goran sa "Izohipsama" svira na školskoj igranci. Uzbuđena mama Bregović nije imala živaca da sačeka sinovljev povratak kući, pa se uputila pravo na igranku, gde se ovaj sa gitarom njihao u ritmu pesama tada popularnih "Bitlsa". Nestrpljenje je bilo preveliko, pa majka nije sačekala da njen sin odsvira pesmu do kraja, već se popela na binu i pred začuđenim igračima i sviračima solo-gitaristi podelila nekoliko vrućih šamara i za uvo ga odvukla kući...




Tako je kratkotrajna karijera solo-gitariste "Izohipsa" Gorana Bregovića bila završena.

Kako već u tim godinama biva, Goran nije dugo žalio za svojom prvom grupom. Školovanje je nastavio u gimnaziji, u kojoj je već delovala pop-grupa "Beštije". Mada je pre toga svirao gitaru, talentovanom Bregoviću nije bilo potrebno mnogo da postane basista ove grupe. Probe su održavane u podrumu jednog od članova "Beštija", a repertoar se sastojao od ekstravagantnih pesama, što je trebalo da pomogne petorici momaka da što pre iziđu iz senke anonimnosti. 

Deo teksta jedne od tih pesama bio je: 

"Jednog dana, iznenada, video sam crva, bušio je drva, bušio je drva..." 

Ma koliko to čudno bilo, zahvaljujući upravo ovakvim šašavim pesmicama, "Beštije" su počele da stiču svoju publiku. U gimnaziji u kojoj su na igrankama svirale, već su mnogi nosili kape sa slovom "B", a posle kupovine nešto boljih instrumenata, njihova popularnost je prešla školske okvire. 

To je ujedno bio i početak profesionalne muzičke karijere Gorana Bregovića. 

Jer, "Beštije" su tih dana počele da sviraju na nekim igrankama na periferiji Sarajeva, naravno, za honorare koji su se lakše mogli nazvati crkavicama. Bilo kako bilo, tek, "Beštije" su polako postajale zvezde periferijskih naselja, kao što su Vratnik, Medrese, Kovačići i druga.


Mali nije uopšte loš!



U to vreme Željko Bebek je već bio poznat sarajevski pop-muzičar. Svirao je ritam-gitaru u tada sve popularnijim "Kodeksima". Slučaj je hteo da njegova grupa iznenada ostane bez bas-gitariste. Raspitujući se svuda za nekog novog muzičara, Željko je čuo da negde na periferiji svira neka grupa "Beštije", koja ima "dobrog, lepuškastog i živahnog basistu, koji uzgred ume lepo i da peva"

Jedne večeri Bebek je krenuo na nižerazrednu igranku u Kovačima, da vidi i čuje tog muzičara. Društvo mu je pravio Ranko Rihtman kasnije dugogodišnji član "Indeksa", a danas poznati dirigent i kompozitor. 

U omalenoj, zadimljenoj dvorani vladala je velika gužva. Željko se smestio u jedno ćoše i počeo da studira muziciranje četvorice dečaka. Gitarista mu se nije svideo, niti ono što je bubnjar izvlačio iz rashodovanog doboša i ulubljenih činela, ali je zato bas-gitarista, zbog koga je došao na ovu igranku, dobro vladao instrumentom i još bolje pevao.

- Mali, dođi de da te nešto pripitam! - rekao je Željko Goranu, dok je ovaj po završetku igranke pakovao gitaru.

Gorana nije uvredilo to što ga je Željko oslovio sa "mali", jer na to je navikao, pošto su ga još meseci delili od punoletstva. Ipak, zbunio se što sa njim želi da razgovara nekoliko godina stariji varošlija, koji je već stekao reputaciju poznatog pop-muzičara. Zato je ćutke prišao Željku, čekajući da ovaj nastavi.

- Vidim da ne sviraš loše - rekao mu je Bebek - i žao mi je što talenat rasipaš na ovakvim igrankama. Verovatno bi želeo da pređeš u neku bolju grupu, da sviraš u lepšoj dvorani, na "pravoj" gitari...

- A ko to od nas ne želi - odgovorio mu je Goran. - Možda čak i ti...

- Dobro, onda znaj: moji "Kodeksi" su ostali bez bas-gitariste, pa sada tražimo novog - poslovno je nastavio Željko. - Čini mi se da bi to mogao da budeš ti, ali nisam sasvim siguran, dok te dobro ne proverim. Da li si raspoložen da prekosutra improvizujemo jednu malu audiciju za tebe?

- Pa, ako već mora - tvrdio je pazar Goran, iako mu se iz pogleda videlo koliko je uzbuđen što mu se ukazuje prilika da pređe u jednu od tada četiri najpoznatije pop-grupe u Sarajevu.

"Samo da prekosutra sve bude u redu", razmišljao je Goran dok je iste večeri šetao prema svojoj kući. "Kada uđem u "Kodekse" sve će ići mnogo lakše"...

"Mali nije uopšte loš", gotovo istovremeno je razmišljao Željko, dok ga je autobus vozio prema centru Sarajeva. "Kada njega budemo imali u grupi, "Kodeksima" će možda krenuti nabolje"...

Poput Gorana Bregovića, i Željko Bebek je prvi dodir sa muzikom morao da prekine zbog nediscipline: iz školskog hora bio je izbačen, jer se suviše smejao. Nije mu mnogo pomoglo što se pravdao kako ne može da izdrži da gleda ostale devojčice i dečake kako istovremeno otvaraju usta, a da se pri tom ne smeje. 

Tako je u III razredu osnovne škole "Vuk Karadžić" u Sarajevu prestao da peva i odlučio da se posveti instrumentu koji je tada najviše voleo: mandolini. Zahvaljujući muzičkom talentu, ubrzo je postao prva mandolina u školskom tamburaškom orkestru. 

Ali, ni to nije bilo dugog veka. Kudravi dečačić voleo je da peva, a uz mandolinu to nije mogao. Zato je od nastavnika, koji je vodio orkestar, zatražio da ga prebaci u gitariste.

- Ne može to tek tako - odgovorio mu je ovaj. - Prvo nauči da sviraš gitaru, pa onda možeš tražiti tako nešto...

Tako je mali Željko, odlučan u želji da postane gitarista, prestao da igra fudbal na poljani i svakodnevno je počeo da vežba na gitari. 

Pošto instrument nije imao, svirao je na gitari koju je pozajmljivao u školi. Učio je sam, jer nikoga nije bilo da mu pokaže kako se na gitari svira.

- Niko od drugova nije hteo da me podučava, jer su svi ljubomorno čuvali svoje mesto gitariste u školskom orkestru - seća se vokalni solista "Bijelog dugmeta". - Sam sam prebirao po žicama gitare, koristeći samo svoj sluh i ono što sam naučio svirajući mandolinu. Ali, uporno sam vežbao i za nekoliko meseci postao bolji gitarista od ostalih drugova u školi. Tako sam postao "prva gitara" u orkestru, u kome sam svirao sve do završetka osnovne škole...

Kada se upisao u gimnaziju, Željko je ponovo osetio želju da peva. Pošto mu je to išlo od ruke, postao je član omladinskog muzičkog kluba "Eho", u kome je tada svirao i Kornelije Bata Kovač, jedini iz tog kluba, pored Bebeka, koji je do danas ostao veran muzici. Željko je redovno odlazio na probe, učio nove pesme i pevao ih na priredbama koje je klub "Eho" povremeno održavao. 

To je trajalo sve do III razreda gimnazije, kada je mladi pevač osetio potrebu da osnuje sopstvenu vokalno-instrumentalu grupu. To je i učinio. Ostali članovi sastava bili su Zoran Redžić, sada član "Bijelog dugmeta" na odsluženju vojnog roka, njegov brat Fadil Redžić, danas basista "Indeksa" i bubnjar Šento, kasnije član "Pro arta".


To je neki luđak!



Sve u svemu, danas bi to bila prava supergrupa. U ono vreme, bila je to samo grupica početnika koji su maštali o slavi. Novca nije bilo, pa nije bilo ni instrumenata, ali u grupi je postojala dobra volja, pa se sviralo na jevtinim gitarama i izanđalim bubnjevima. Repertoar se sastojao, uglavnom, od numera "Šedousa" koji su u to vreme bili na vrhuncu popularnosti. 

Međutim, posle nekoliko meseci zajedničkog muziciranja, Fadilu Redžiću se ukazala prilika da postane bas-gitara tada mnogo poznatijih "Indeksa". On tu priliku, naravno, nije hteo da propusti, što je označilo kraj postojanja prve grupe Željka Bebeka.

Slučaj je hteo da samo nekoliko dana kasnije Željka potraži tada već afirmisan sarajevski pop-muzičar Edi Bogeljić.

- Znam da ti je grupa propala - rekao mu je tada Edi. - Ali, ne sekiraj se mnogo zbog toga, čuo sam da dobro sviraš ritam-gitaru i da lepo pevaš. Ja imam dobar sastav, koji je već prilično poznat u Sarajevu pa, ako hoćeš, možeš da sviraš sa nama.

- Kako da ne! - uzviknuo je Željko. - Ima li kakvih uslova?

- Ima jedan vrlo važan - odgovorio je Edi. - Moraš da kupiš sebi bolju gitaru od one krntije na kojoj si do sada svirao. Za pojačalo ne brini. Moje je dovoljno veliko da se obojica u njega uključimo.

Tako je Željko Bebek postao član "Kodeksa", grupe koja je postojala već dve godine i smatrala se jednom među četiri najbolje u Sarajevu, pored "Indeksa", "Čička" i "Vokinsa" (kasnije "Pro arta").

U trci za popularnošću, "Kodeksi" su shvatili da moraju da se razlikuju od drugih grupa. Odlučili su da budu najavangardniji. Snimali su hitove sa Radio Luksemburga, vežbali ih nedelju dana i odmah potom svirali na igrankama. Po tome je ova grupa postala poznata među mladima u Sarajevu. 

Međutim, Željko Bebek i Edi Bogeljić nikako nisu bili zadovoljni svojom svirkom, pre svega zato što nikako u grupu nisu uspevali da uključe nekog bas-gitaristu koji bi im odgovarao. Tako se dogodilo da za relativno kratko vreme kroz "Kodekse" prodefiluje dvadesetak basista! U to vreme, ova grupa svirala je na igrankama u "FIS"-u, "Slozi", a nešto kasnije i u Skenderiji koja je te godine otvorena.

- Tragajući za basistom, često sam obilazio manje popularne igranke u predgrađima Sarajeva - priča Bebek. - Tako sam na igranci u Domu socijalističkog saveza u Kovačima slučajno nabasao na grupu "Beštije", u kojoj je bas-gitaru prilično dobro svirao neki klinac. Odlučio sam da ga proverim, pre nego što ga predložim svom kolegi Ediju Bogeljiću, pa sam ga pozvao kod prijatelja Ranka Rihtmana, koji je kod kuće imao klavir. Tako smo za tog klinca improvizovali pravu malu audiciju. Bio je to moj današnji šef - Goran Bregović...

U zakazano vreme, u stan Ranka Rihtmana, sa vidnom tremom, došao je Goran Bregović. 

Bio je uzbuđen, jer je znao da je reč o presudnom trenutku, kada iz "Beštija" može da pređe u mnogo poznatije "Kodekse". Ranko je sedeo za klavirom i svirao, Goran je pevao, trudeći se da pokaže sav svoj sluh i talenat, a Željko je, zavaljen u fotelju, sve to pažljivo slušao. Pošto mu se učinilo da "klinac" nije tako loš, prekinuo je "audiciju" i odmah krenuo da potraži Edija Bogeljića.

- Edi, našao sam novog basistu! - rekao mu je čim ga je pronašao.

- Jao, pa nemoj opet! - uhvatio se za glavu šef "Kodeksa". - Koji ti je, sad, taj?

- Neki mali Goran, svira u "Beštijama" - odgovorio je Željko.

- Ma kakve "Beštije"! - nastavio je da jadikuje Edi. - Već po imenu grupe vidim da je to neki luđak. Nemoj, Željko, molim te!

Ali, Bebek je bio uporan. 

Tako su se, danas najvažniji članovi "Bijelog dugmeta", najpopularnije grupe u istoriji naše pop-muzike, prvi put obreli u istom sastavu. 

"Kodeksima" je tada išlo prilično dobro: svirali su na najboljim igrankama, snimili su tri pesme za Radio Sarajevo i dva puta se pojavili na malom ekranu. U toj grupi Goran je prvi put osetio da nešto znači: došao je do dobrog instrumenta, a i do sume novca s kojom su mogli da se prave neki planovi.

- Do tada sam bio anoniman muzičar, a onda se odjednom obreo u poznatom društvu i ubrzo postao jedan od vodećih basista u Sarajevu - priča Goran. - O mene je odjednom počela da se otima grupa "Pro arte". Pošto mene nisu mogli da nagovore da postanem njihov član, otišli su mojoj kući da ubede moju majku. Međutim, meni se nisu dopadali. Sa dvojicom duvača, svirali su nekakav soul koji je meni bio otužan. Smatram da su već tada bili dosadni! Moja majka nije tako mislila i, mnogo godina posle toga, znala je da mi prebaci:

"E, moj sine, tako ti i treba, kada nisi hteo da slušaš i postaneš član "Pro arta". Vidiš kako su oni lepo uspeli, a ti sa onim tvojim čupavcima samo mlatiš praznu slamu".

- To vreme, u stvari, bilo je period najveće bezbrižnosti u mom životu - nastavlja šef "Bijelog dugmeta". - Bio sam tek srednjoškolac, a već prilično poznat u Sarajevu. Kada se danas setim tih dana osećam se vrlo glupo. Moji roditelji su se tada odselili na more, pa sam ostao sam u stanu. Sav muzički svet i oni koji su voleli žureve i zabave brzo su naučili moju adresu - Miloša Obilića 54. Bilo je to vreme puno neprospavanih noći i praznih razgovora. Danas, kada mislim na to vreme, čini mi se da je to bio najbesmisleniji period u mom životu...

Što se Željka tiče, koji se od malih nogu lomio između sviranja gitare i pevanja, on je tih dana ponovo, iznenada, osetio potrebu da se posveti instrumentu. Prestao je da peva, pa je "Kodeksima" pristupila mlada Ismeta Dervoz. Željko Bebek je ponovo bio samo ritam-gitarista.

U to vreme, Zoran Redžić je svirao u "Čičcima" koji su bili mnogo uspešnija grupa od "Kodeksa". Članovi te grupe u Sarajevu su bili poznati ne samo kao pop-muzičari, već i kao društvo koje je umelo dobro da se zabavlja. Pored Zorana Redžića, u "Čičcima" je svirao i Milić Vukašinović, danas bubnjar u najnovijoj postavi "Bijelog dugmeta".

Putevi svih budućih "dugmića" tih dana su se čudno preplitali...


Momci, ovako više ne ide!



"Kodeksi" su bez nekih značajnijih uspona i padova svirali na sarajevskim igrankama sve do leta 1969. godine. Prilična monotonija koja se uvukla u karijeru grupe pretila je da za neke članove postane neizdrživa. Možda bi tako i bilo, da jednog dana "Kodeksi" nisu dobili ponudu koja je trebalo da izmeni njihov način života: leto su mogli da provedu u Dubrovniku, zabavljajući svojom svirkom goste u poznatom "Splendid-baru".

- Ma, ljudi, šta ćemo mi u baru? - čudio se Goran Bregović. - Pa, zna se, valjda, šta se u barovima svira. Jel' smo mi pop-grupa, ili nismo!

- Samo ti ćuti i uživaj! - odgovorio mu je ozbiljniji i razboritiji Željko. - Tamo idemo da sviramo zbog love, a bez nje, kao što ti je poznato, danas i ne možeš da budeš pop-grupa.

Tako su početkom tog leta "Kodeksi" stigli u Dubrovnik. U međuvremenu, odrekli se se pesama "Krima" i Džimija Hendriksa, a uvežbali animir-repertoar, kakav se obično svira u barovima. Strani gosti, kojih je u tom baru bilo najviše, bili su zadovoljni njihovom svrikom, pogotovo dinamičnim "Kazačokom", koji je u barskom programu ubrzo postao najpopularnija numera posle neizbežnog striptiza.

Slučaj je hteo da se za muziciranje "Kodeksa" zainteresuje izvesni Renato Pećifiko, italijanski menadžer koji je odmor provodio u Dubrovniku. Sarajlije nisu ozbiljno primale njegova obećanja, jer su bili navikli da im se više obećava, nego čini. Međutim, kada su se vratili u Sarajevo, tamo ih je već čekao ugovor po kome je trebalo da sviraju u Napulju pod uslovima izuzetno povoljnim za ono vreme.

Tako se dogodilo da četvorica Sarajlija (Ismeta Dervoz je u međuvremenu napustila grupu) dobiju poziv da sviraju u inostranstvu kada je većina naših pop-grupa o tome mogla samo da mašta. "Kodeksi" se nisu mnogo dvoumili: u vreme maratonskih gitarijada i krparenja sa instrumentima, poziv u Napulj delovao je kao nešto što će sasvim izmeniti dotadašnji život.

Januara 1970. godine mladi Bosanci stižu u Napulj i odmah se ustremljuju na buvlje pijace, obnavljajući i modernizujući ličnu garderobu.

Bilo je kasno kada su shvatili da su nakupovali bofl-robu, koja se u Italiji već već godinama ne nosi...

"Kodeksi" - u Italiji su se zvali "Kodići" - stanovali su i svirali u hotelu "Rojal", u kome je bio smešten najbolji i najlepši noćni klub u Napulju. Još u Sarajevu su uvežbali nov repertoar, uglavnom numere "Krima" i Džimija Hendriksa, u koje su verovali kao u odskočnu dasku za uspeh u Italliji. Međutim, dok su se oni uvijali i znojili nad svojim gitarama, gazda Paćifiko je sumnjičavo vrteo glavom. Jedne večeri za vreme pauze odlučno je prišao njihovom stolu:

- Slušajte, momci ovako više ne ide. Hoću da mi svirate ono što ste svirali u "Splendid baru"! Zašto ne svirate onaj, kako se zove... "Čazakok"?! To hoću da svirate!

Videvši da sa Paćifikom nema šale, Sarajlije su počele da sviraju komercijalni program, pa su ubrzo postali jedna od popularnijih grupa u Napulju. Živeli su u hotelu "A" kategorije, primali debele plate, ali i dobro zapinjali. Svake večeri svirali su od 19 do 2 časa posle ponoći. Od silnih napora pevaču Željku Bebeku te zime je "napukao" glas. Pre toga imao je tanak, kristalan glas. 

- U Radio Sarajevu su večito maštali da od Željka i Ismete Dervoz načine duet, jer su im se odlično slagali glasovi; pevali su kao dve ovce, kaže Goran Bregović.

Po isteku ugovora sa hotelom "Rojal" u Napulju, "Kodeksi" u maju te godine prelaze na ostrvo Iskiju, gde sviraju u disko-klubu "Alampare". To je već bila stepenica niže, jer su dobili lošiju platu, stan, pa čak i publiku, pošto se u ovom klubu skupljalo mnogo pijanica i narkomana. Kako nisu bili sigurni da li novoj publici da sviraju progresivnu ili komercijalnu pop-muziku, "Kodeksi" odluče da uzmu sedam dana odmora i krenu za Sarajevo. 

Tamo pronađu Zorana Redžića i ponude mu da sa njima krene u Napulj, što ovaj prihvati. Zoran se vrlo dobro uklopio u novu grupu, pa su "Kodeksi" ponovo počeli da maštaju o proboju među slavne pop-sastave. Činilo im se da im za ostvarivanje tog sna nedostaje samo dobar bubnjar pošto Italijan Lućijano, koji je kod njih bio "zadužen" za taj instrument, nije baš voleo da uvežbava nove pesme. 

Tada od Zorana Redžića stigne predlog da se u Italiju pozove Milić Vukašinović - Mića, ondašnji bubnjar sarajevske grupe "Čičci".

Deset dana kasnije Mića stiže na Iskiju. Njegov dolazak predstavlja veliku prekretnicu za "Kodekse". To je vreme o kome Goran i Željko pričaju, svako na svoj način, jer su ga različito i preživljavali...

- Sa dolaskom Miće sve se iz korena promenilo - kaže Goran. - On je imao jasno definisanu želju da uspe u inostranstvu. Njegova manija vežbanja ubrzo je i nas uhvatila. Prestajemo da spavamo, jedemo, da se zabavljaiiio. Samo sviramo! U to vreme pod Mićinim uticajem menjamo način sviranja i zaokrećemo ka bugiju. Počinjemo da vodimo drukčije razgovore, da o muzici mislimo na nov način. 

Mića je bio u svemu godinama ispred nas. Muziku je bolje razumeo i o njoj više razmišljao. Pod njegovim uticajem počinjemo da sviramo bugi i bluz. Za vreme muziciranja svlačimo se do pojasa goli, jer ta nas muzika greje. Već smo bili na stepenici više, na koju nas je doveo Mića. Pre toga smo za muziku bili obična telad. Međutim, naša muzika se gazdi "Alampare" nije dopadala, pa smo tako dobili prvi otkaz u karijeri.

U traganju za novim poslom potrošili smo svu ušteđevinu i već smo počeli da pazimo na svaku liru. Sve češće smo bili gladni. Međutim, ljubav prema bugiju nije nas napuštala, sem Bebeka, koji je za tu vrstu muzike prestao da se interesuje. On ostavlja ritam-gitaru i ponovo počinje samo da peva.


Manite se bugija!



U to vreme Mića izvanredno svira: njegovi bubnjevi u pravom smislu reči pevaju. Tih dana se pojavljuje prvi album grupe "Blek sabat" koji je za nas pravo malo otkrovenje. 

Zato još jače "grizemo" u bugi, ali poslovi nikako da krenu nabolje: od nas diže ruke i menadžer Renato Paćifiko...

Ali, baš u to vreme upoznao sam jednog italijanskog menadžera, koji nam, shvativši da smo u krizi, nudi najpametniju stvar, ono što danas imam na Borikama: predlaže nam da odemo u jedno selo u planini, gde možemo na miru da radimo, pa ako nešto vredno stvorimo, on će nam pomoći da to plasiramo. 

Međutim, onaj jugoslovenski strah da nas neko ne prevari pobeđuje, pa mi tu ponudu odbijamo. 

Tako prvi put sviramo na svadbi, jer to je već vreme prave gladi. Pristajemo na sve poslove, samo da zaradimo neku paru. Tako, kao totalni rokeri sa kosama do pojasa mi sviramo na svadbama "tarantele" i "Svadbeni marš", onako kao možemo i umemo na dve gitare i bubnjevima. Bilo bi to smešno, samo da nismo bili praznih stomaka. 

U to vreme dobijamo i najsmešniji angažman u karijeri: sviramo u jednom restoranu na litici, čiji nam gazda kaže: 

"Hoću da svirate tako tiho, da se čuje samo more i vi!"

Tako mi, dotadašnji "prangijaši" počinjemo da sviramo za zaljubljene parove. Željko, koji je manje poludeo od nas, već nas je bio napustio i vratio se u Sarajevo...

Željko Bebek je ostavio svoje drugove u vreme kada su ovi već bili blizu totalnog kraha. Kako je to mogao da učini, kada je pre toga u zajedničkoj pečalbi sa njima delio dobro i zlo?

- Sve se promenilo kada je u "Kodekse" došao Mića - kaže Bebek. - To je čovek koji ne puši, ne pije i ne priča - samo svira! Za deset dana on je već uspeo da načini jak uticaj na Gorana i Zorana. Na mene nije mogao, jer sam bio stariji od njega. Pored toga, nije mi se vežbalo ništa novo, jer sam video da je put koji diktira Mića pogrešan. 

Uvežbavajući nov repertoar, mi smo počeli da izbacujemo stare pesme, koje su nam držale posao. Ja sam pre toga pevao dvadesetak pesama koje je publika volela. Onda, odjednom, umesto tri pesme, moji drugovi sviraju jedan dugačak bugi, sve dok publici uši ne otpadnu. Sledećeg dana sviraju dva bugija, a narednog - tri! 

Na kraju se dogodilo da celo veče sviraju samo bugi: malo Goran na usnoj harmonici, malo Mića na bubnjevima, pa je sve više postajalo jasno da mene, kao pevača, grupa i ne treba! Tako smo dobili prvi otkaz.

Pošto se nisam lako mirio sa porazom, uspeo sam da pronađem nov posao u jednom restoranu, gde smo svirali za male honorare i večeru, ali ipak nismo bili na ulici. Međutim, moji drugovi su nastavili po starom: celo veče su svirali bugi, dok sam ja sedeo za stolom, uz kutiju cigareta i flašu votke. 

Tada već nisu hteli sa mnom ni da razgovaraju. Ja sam imao svoje društvo, njih trojica svoje. 

Pred kraj avgusta dobili smo drugi otkaz. Pošto sam bio najstariji u grupi, a strast prema bugiju me nije zaludela, ponovo uspevam da pronađem izlaz iz teške situacije: pronalazim "tezgu" u napuljskom "Pajper klubu". Sa gazdom kluba ugovorio sam da jedno popodne sviramo za probu, pa ako se pokažemo dobri, on će nam dati stalni angažman.

Uoči toga dana formalno sam preklinjao svoje drugove: 

"Dajte da sviramo dobre stvari! Manite se bugija, barem za sada! Ostaćemo na ulici ako me ne poslušate!" 

Kada je odlučujuća svirka počela, učinilo mi se da su me poslušali. Pustili su me da otpevam dve pesme, ali onda su počeli sa bugijem i dva sata nisu prestali. Bilo je to Mićino maslo, jer je uobražavao da svira kao Džindžer Bejker, pa je preko Goranovih i Zoranovih leđa pokušavao da se ubaci u neku poznatiju grupu. Bilo kako bilo, gazda "Pajpera" mi je iste večeri rekao da nismo zadovoljili. 

Sledećeg jutra bez pozdrava vratio sam se u Sarajevo...

Napisao: Danilo Štrbac, obrada: Yugopapir (RTV revija, januar - april 1977.)



Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)