Predrag Pepi Laković, životna priča (1/2): Kada se pojavio na sceni, mnogi su rekli: "Božanski glumac"



Ja nisam racionalan. Ne mogu planirati, kombinirati u stilu: danas bi bilo dobro da radim ovo, sutra ću ono i tako dalje. Ne, ja tako ne mogu. Ja idem za srcem: ako me ponese neka stvar, neka uloga, odmah u prvoj minuti, tako reći, onda me nosi do kraja, bez obzira na muke

San je svakoga glumca da ne podsjeća mnogo na uloge kroz koje je prošao. One se moraju pamtiti. Predrag Pepi Laković pripada u one malobrojne čije se uloge pamte. Kad se prije trideset i pet godina pojavio u beogradskom glumištu, gdje nije baš lako preuzeti dominaciju, mnogi su rekli: "Božanski glumac". 


Sada, u godinama koje se približavaju šezdesetim, ide iz uloge u ulogu, i pravo je čudo kako sve stigne.

- Sve je i tu, kod glume, na kraju krajeva... relativno! Svi mi zaboravljamo, barem ja zaboravljam, i dobre i loše strane, ono što je prošlo iza nas... i uvijek gledam što će biti sutra. A mislim da ono što je značajno u tom mom periodu, kao i u životu svakog čovjeka... neću reći da je bilo, što ja znam, padova... gluposti... bilo je kriza. I umjetničkih i ljudskih, koje, normalno, nastaju jedna iz druge, nadovezuju se ili prožimaju. Ali, to je dio našeg života.

- Ipak bi se tu moralo izdvojiti nešto bitno, prekretničko, nije li tako?

- Svakako! Ulazak u zrele godine, koje donose dragocjeno životno iskustvo, to je ono bitno, a u našem pozivu - mnogo, mnogo znači. Znači zbog više razloga. Prije svega, čovjek se može odrediti prema nekim teškim situacijama, iskušenjima. Može, dakle, prevladati neke izazove za koje prije nije bio spreman... ili zreo, ako hoćete! Zatim, nije više u poziciji da se dokazuje, jer je to prije, ne znam koliko puta, činio.

- Dokazivanje se mora obaviti u mladosti?

- Moralo bi tako da bude. Jer, htjeli mi to ili ne, stalno vuče nekakvom dokazivanju. No, iz toga, opet, proizlazi nešto drugo: vrlo se često sva municija potroši na jednu ulogu, a bez potrebe. Pa se onda ostane i bez... oružja! Eto, tako, to su neka moja razmišljanja na temu stanovitih zaokreta, bez obzira da li su bili u plus ili minus-fazi.

- Nema sumnje, sadašnja je faza izuzetno bogata. U znaku je jakih plusova?

- Pa, posljednji su dojmovi uvijek najvažniji.

- Kao treća runda u boksu!

- Točno! U prvoj se momak čuva, u drugoj padne, ali u trećoj se rundi mora vidjeti što će biti, tko je bolji.

- To što "mora", to je zbog sudaca, zbog presudnog dojma koji na njih mora ostaviti, jer su po prirodi neodlučni i nesigurni. Ali, zapravo, on može svoje kvalitete demonstrirati i prije toga?

- Ta je "treća runda" najznačajnija zbog toga što je vežem za iskustvo i zrelost. Manje je to pitanje pameti, više taktike. Iskusan čovjek može vidjeti što je suvišno, može to što mu ne treba odbaciti. Način mišljenja je drugačiji. Tu su glavne stvari u načinu mišljenja, koji, opet, dovodi do izoštravanja kriterija prema vlastitom poslu, odnosno mogućnostima.

- U vezi s onim često nepotrebnim trošenjem municije, koje ste spomenuli, kako se inače te zalihe, ako se tako može reći, obnavljaju? Kako se pune akumulatori? Ne mislim da ovdje date neki "oproban recept" koji će imati univerzalnije domete, nego kako ste to vi uspijevali?

- Određene krize koje sam ja imao, od umjetničkih do privatnih, nisu ništa drugo bile nego... sretno napunjeni akumulatori. To govorim bez ikakve demagogije. Nakon prve ili druge faze, počinjao sam - ili, ako hoćete, nastavljao živjeti boemski. 

Ali, to je, možda još važnije, boemski misliti. No, koliko je god to trajalo, u osnovi ja sam se nesvjesno i punio, regenerirao. Stjecanjem saznanja, iskustva...

- Boemstvo je, barem nekad, bilo gotovo neizbježno, i to osobito kod glumaca koji su imali ambicija da se nametnu?

- Pa, recimo da je tako bilo... Ali, kod mene su ta kavanska lutanja i druženja, ta beskrajno duga opuštanja, stvarala stanovit naboj. Čovjek poslije toga izlazi mudriji. E, sad, ovo što ja istodobno radim tolike uloge, meni to na neki način odgovara. No, to je ipak splet okolnosti.

Ima glumaca koji to pametnije, spretnije i racionalnije rade. Ja nisam racionalan. Ne mogu planirati, kombinirati u stilu: danas bi bilo dobro da radim ovo, sutra ću ono i tako dalje. Ne, ja tako ne mogu. Ja idem za srcem: ako me ponese neka stvar, neka uloga, odmah u prvoj minuti, tako reći, onda me nosi do kraja, bez obzira na muke. 

Zapravo, u tom slučaju, to i nisu muke. Ali, zato mi druge obaveze strahovito teško padaju, tu se ja beskrajno mučim, a znam da ih moram ispuniti.



To je bilo zlatno doba!



- Iako to ne pokazujete, pripadaju li u te obaveze i razgovori za novine - u te "beskrajne muke"?

- Donekle, moram priznati.

Sjedimo u restoranu Vltava, na Čuburi.

To je, kako ste mogli iz nježnog imena shvatiti, kavana koja, navodno, njeguje neki češki stil. Doduše, tako je i bilo prije, možda, dvadesetak godina, a trajalo je, zapravo, samo nekoliko mjeseci: točilo se pravo plzenjsko pivo, a uz te zlatno žute i od dobrog hlađenja zamagljene krigle servirali su i specijalno slano pecivo, nekoliko tzv. placki

Ali, takva je Vltava "igrala samo jedno ljeto". 

Sada je zima, vani je tmurno i klizavo, a Pepi samo povremeno, gotovo jedva, otpije poneki gutljaj nekog domaćeg, mutnog piva koje očito nema veze. 

Iz njegovih tužnih očiju ipak izbija raspoloženje. Neprimjetno se smješka, razmišlja o posljednjem pitanju. Nastavlja:

- Znate, nedavno sam se našao u jednoj zanimljivoj situaciji. Neću spomenuti ime te dame, vaše kolegice. Uglavnom, trebali smo se naći, a ja nikako nisam mogao. Te probe u Novom Sadu, te predstave u Beogradu, pa premijere, a uza sve to i snimanje filma kod Kusturice, dabome, snimanje Boljeg života

I što je ta novinarka uradila? 

Jednostavno je, a vrlo vješto iskoristila neke stare intervjue, sve to kombinirala, izmontirala i kad sam ja to pročitao, ispalo je odlično. Neke sam stvari, na svoje zaprepašćenje, vrlo pametno rekao.

Pepi Laković pripada prvoj poslijeratnoj generaciji glumaca koji su pohađali beogradsku Pozorišnu akademiju. Tu je klasu vodio glasoviti Mata Milošević, asistenti su mu bili Soja Jovanović, te Miroslav Belović, kasnije i sam jedan od stupova našeg teatra uopće, također pedagog izuzetnog formata.

- Imao sam sreću, kao što je bila velika sreća što su mi učitelji bili Milošević i Belović, da sam prve velike uloge dobio u Beogradskom dramskom pozorištu, na Crvenom krstu, u doba kad je to kazalište bilo možda i najavangardnije na ovim našim prostorima. To je bilo zlatno doba! 

Ostaju upamćene uloge na toj sceni.

Prvo, recimo, mali lopov iz Glišićevog komada Dva cvancika. Živo pričanje, čist i bogat jezik, pošteni i humani stavovi, sve te odlike u prozi, pripovijetkama Milovana Glišića, nekako su se gubile u dijalozima, na sceni (kao, uostalom, i u Podvali), ali je ovdje, sredinom pedesetih, zahvaljujući i Lakovićevoj kreaciji, progovorilo drukčije, modernije, ekspresivnije.

Pa onda, uloga scenarista u Kolombi čuvenog francuskog pisca Jeana Anouilha, koji je možda prvi unio u kazalište nemir čovjeka iz današnjeg doba (Bal lopova, Putnik bez prtljage, Antigona, Šeprtlja, Beckett), kao što je tu i sam Laković presudno utjecao na stvaranje svijeta žive kazališne iluzije, koje je odoljelo vremenu i prodoru novih, upornih izazivača.

U predstavi Čovjek, životinja, vrlina (Pirandella), opet blijesak u ulozi profesora Paulina.

- Kritika je tada ustvrdila da sam time zaokružio to prvo, za mene značajno razdoblje i stvaranje. E, kad je tako, razmišljao sam ja na svoj pomalo blesav način, kad sam "zaokružio", onda da malo predahnem, da se saberem, da malo odlutam...

Vraga sam se sabrao, šalim se!

Ali, u svakom slučaju, kao što sam vec napomenuo, iskrsli su novi, drukčiji horizonti i prizori. Nova svjetlost, ali i... sjene!

U njima se također sjajno snalazio. To je doba u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, serija izvanrednih, upravo nevjerojatnih uloga, i to sve u predstavama koje su gotovo svaka za sebe bile događaj kazališne sezone u Beogradu: prvo onaj čudesni Židov u Baleljovom komadu Sumrak, u antologijskoj režiji Poljaka Jarockog, pa Kuligin u Čehovljevoj najizvođenijoj drami Tri sestre, zatim također markantna uloga u Brisanom putu, Milice Novković... 

Ili kazališni poslužitelj u glasovitoj predstavi Hrvatski faust, Slobodana Šnajdera, a u režiji Slobodana Unkovskog... (Kako ste, možda, uočili, kod nekih je predstava izostalo ime redatelja, ali je i autor ovih redaka u godinama kad se ne može — svega sjetiti!) 



Nagrade pripadaju mladosti



Razumljivo je, a možda baš i nije, što je posljednjih desetak godina tri puta dobivao godišnju nagradu svoga kazališta na Cvetnom trgu, a četiri je puta predlagan za Oktobarsku nagradu grada Beograda

No, ni jedna od tih nominacija nije bila okrunjena.

- Svejedno, to mi je značilo kao da sam ih dobio.

A to je izuzetno vrijedno priznanje stekao tek jesenas.

Presedan je svoje vrste što ga je za Oktobarsku nagradu predložila Kulturno-prosvetna zajednica Beograda. Presedan, jer je film Strategija švrake produciran ne samo u drugom gradu, Sarajevu, nego i u drugoj republici! 

Ali, valjda je taj izuzetak zato što su ga u Puli, a posebno u Nišu, na glumačkom festivalu, mimoišli svi trofeji. 

No, pravda je ipak stigla...

Obrazloženje žirija uistinu zaslužuje pažnju:

"Predrag Laković se više od tri decenije nalazi u najužem krugu onih stvaralaca čiji udeo daje neprolazno obeležje našoj scenskoj i filmskoj umetnosti. Jednostavnije i tačnije rečeno, on je jedan od naših najvećih glumaca. Pripadnik prve generacije Pozorišne akademije u Beogradu, on je još 1952. godine nezamenljiv na beogradskoj pozorišnoj sceni, na dramskom programu radija, iste je godine prvi put nastupao i na filmu, Hanka -  Slavka Varkapića, a na televizijskom ekranu se pojavljuje od samog početka naše televizije.

Neprestano proširujući i usavršavajući sredstva i način sopstvenog glumačkog izraza, Laković se nametnuo kao jedinstven majstor karakterizacije, koji ume da u svakoj ličnosti koju tumači probudi upravo onu crtu koja tu ličnost do kraja razotkriva. On to čini kao prevashodno moderan glumac koji igra celim svojim bićem, koristeći čitavo telo kao instrument glumačke karakterizacije.

Premda nije često nastupao, Laković je najavio svoj povratak bioskopskom platnu ulogama u filmovima Život je lep - Bore Draškovića, i Otac na službenom putu - Emira Kusturice, da bi ove godine u filmu Zlatka Lavanića - Strategija Švrake, po scenariju Mladena Materića i Emira Kusturice, ostvario izuzetnu ulogu tumačeći lik penzionisanog vazduhoplovnog zastavnika prve klase Budimira Šarenca, sa istančanošću i suzdržljivošću iza koje blista amalgam autentičnog života i scenografije. 

Predlagač i žiri se tako pridružuju onim ocenama filmske kritike po kojima je ova uloga Predraga Lakovića najviši domet jednog beogradskog glumca u ovogodišnjoj filmskoj proizvodnji."

Dosad je radio nekako bio zapostavljen, a Pepi je i ondje često bio glavni oslonac mnogih velikih dramskih pothvata. 

Naprimjer, osvojio je svojedobno prvu nagradu za glavnu mušku ulogu u drami Svinje, Zvonimira Kostića.

- To je bilo na Festivalu radija u Ohridu, ne mogu se sjetiti kada je to bilo, ali nije ta godina toliko važna. Imam i jednu glavnu nagradu za televizijsku ulogu. Davno je i to bilo, još u doba kad je taj televizijski festival bio na Bledu.

Ali, eto, ne mogu se sjetiti naslova te drame, znam samo da ju je napisao Pavle Ugrinov, a on je i režirao. Nego, da se razumijemo oko tih nagrada: one sada, za čovjeka u mojim godinama, imaju osobito značenje - trenutno zadovoljstvo... Nagrade pripadaju mladosti!

Razgovarao: Slobodan Šterić (Studio, decembar 1987.)


Kraj 1. dela intervjua - u drugom delu: o Kusturici, "Boljem životu"...

2. deo je OVDE




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)