Pretražite Yugopapir

Mirjana i Ljubiša Samardžić Smoki: Za nas je ipak najvažnije da smo svi zajedno (1970)


Ljetovala sam s porodicom na Bledu. On je bio na nekakvom dopustu i šetao. Moja sestra je rekla: pazi Ljubiša Samardžić, a ja sam odgovorila: baš me briga. Njemu je navodno zapeo za oko moj tranzistor, a tek potom ja. Poslije je rekao da lošiji tranzistor nije vidio u životu, a ja se nadam ni bolju ženu
Mirjana Samardžić je na jedvite jade pristala da govori o Ljubiši, ali ipak na prvi dogovoreni sastanak nije došla. Potražili smo ih u pres-centru Pulskog festivala, ali ondje smo našli samo Ljubišu koji se iz petnih žila trudio da ispriča svoju suprugu, koja se, eto, tek kasno noću vratila iz Trsta s prijateljicama pa sada spava i na razgovor će doći poslijepodne.

Poslijepodne je opet došao samo Ljubiša i opet se ispričavao jer se Mirjana još nije probudila.

Kako reče, sutradan ujutro evo njih na Zlatne stijene, i to je tako sigurno kao što je sunce na nebu.

I bilo je sigurno jer se porodica Smoki sutradan pojavila u tačno zakazano vrijeme nasmijana i dobroćudna pa smo odmah zaboravili da su nas dva puta usred ljeta "nasanjkali".

Ipak smo se još jednom na toj vrućini ohladili jer je Mirjana na naše prvo pitanje koje je glasilo: kako 
vidite Ljubišu dok se ujutro brije, hoda po kući u pidžami i papučama - nakon poduže šutnje odgovorila:

- Ne znam! 

Ako tako nastavi, pomislih, reci zbogom intervjuu i javi u redakciju da od porodice Smoki nema ništa.

Na svu sreću, na ostala pitanja dobili smo sasvim iskrene i spontane odgovore i tako "Start" ima prvi čast da predstavi tatu Ljubišu (33) kroz naočari njegove supruge Mirjane (22).

O njihovu sinu Draganu teško je nešto posebno reći jer ga je više zanimao sladoled i kokta negoli razgovori na plus 35 stupnjeva Celzija.

- Recite - glasilo je drugo pitanje - kakav je Ljubiša kad nije u papučama, dakle kad mnogo radi? Nervozan, čangrizav, nemoguć?

- Ne, nije takav. Mi naprosto ne osjećamo da on radi, i to je njegova velika kvaliteta. Naravno, osjećamo da nije kod kuće, ali kad se pojavi sve je kao da se ništa i ne događa. To mi je malo čudno i još ni danas nisam uspjela otkriti kako on to uspijeva postići.

- Ljubiša je glumac. To znači da je često izvan kuće, više nego što je poželjno?

- Za četiri godine braka na to sam navikla, a na neki način na tu sam se činjenicu privikla i u vrijeme dok smo hodali. Zapravo, kad sve zbrojim on je mnogo manje odsutan nego što sam očekivala.

Kad je snimao "Neretvu" dolazio bi na dan-dva, javljao se telefonom. Kad je takav onda vrlo lako zaboravite da ga nije bilo osam ili deset dana.


Nije boem, ne voli kavane



- Rekli ste: dolazio je na dan-dva. Šta ste radili kad bi došao?

- U pravilu, nismo izlazili iz kuće. Možda i zbog djeteta. Ponekad bismo pošli na šetnju.

- Ispada da je Ljubiša vrlo brižan otac?

- O, vrlo brižan, brižniji od mene. On je toliko brižan da ga ja zovem mama, a on mene tata. Mali čak kaže da ga je Ljubiša rodio, a ne ja! 

Prema tome, ja kao majka samo poziram.

Kad Dragan noću zaplače, on se ustaje, on je taj koji ga ujutro hrani mlijekom, oblači, čak i onda kad u šest mora na snimanje. Meni je to naprosto neshvatljivo, ali mi, moram priznati, odgovara. Mali ga jako voli.

- Zašto je takav?

- Da bi čovjek bio takav, on se takvim mora roditi. Osim toga, mislim da je na njega utjecao život i odgoj u njegovoj porodici. Tamo je sve to vidio.

- Ljubiša je i dobar otac i dobar muž. Kako mu uzvraćate?

- Na to pitanje trebao bi on odgovoriti. Sav moj život vezan je uz njega. Oženio me kad sam još bila u školskoj klupi. Ako sam otada s njim, ako se od njega ni trenutak nisam odvajala, onda je i to neki način vraćanja.

- Pretpostavljam da baš nije lagano biti supruga poznatog glumca. Kako se snalazite, utječe li to na vaš bračni život?

- Na posao glumca gleda kao i na svaki drugi posao. Zbog toga živi normalnim životom, što znači da se razlikuje od većine glumaca. On nije boem, ne voli kavane, već kuću i domaće ognjište. Ne osjeća potrebu da ode u kavanu, da ostane do duboko u noć.

Kad bi to uradio ne bih mu zamjerila. U sedam godina, koliko se znamo, nikada to nije uradio.

- Ako jednog dana ipak uradi?

- Ja mu vjerujem sve do momenta dok se na svoje oči ne uvjerim u suprotno. Smatram da je prije braka prošao ono što je trebalo. Ne bih povjerovala nikakvim pričama o njemu iz usta drugih.

- O mužu sami superlativi. Nabrojte onda, pet njegovih pozitivnih osobina?

- To je veoma teško. Recimo, on je zaista dobar čovjek, spreman da pomogne svakome, neiskvaren, nježan, pažljiv.


Pošta je golema



- Ima li, zaboga, nešto što je negativno?

- Veoma je naivan, odviše vjeruje ljudima. Sva je sreća što je mene oženio jer ja u tom pogledu nisam kao on. Naprosto ne dopuštam da ga ljudi zbog njegove naivnosti iskorištavaju.

- Odakle ta osobina?

- Evo ga tu pa neka odgovori sam.

Ljubiša: To je valjda u čovjekovu karakteru.

- Gledali ste ga na filmu. Je li ga hvalite ili kritizirate?

- Kritiziram i to za vrijeme projekcije kako ne bih zaboravila neku scenu. On to dobro podnosi, ali mi se čini da bi više volio kad bih mu malo podilazila.

- Imate li zajednički hobi?

- Muziku i putovanja. Kad putujem volim da je to "na sigurno" a ne avanturistički. Možda je tako i zbog Dragana. Za nas je ipak najvažnije da smo svi zajedno.

- Zapada li Ljubiša u krize?

- Vjerujem u to ali nisam ih osjetila, on me tim problemima ne opterećuje. Ne znam zašto. Da li zbog toga što je takav čovjek, ili zato što naprosto želi da me poštedi. On vjeruje da sve što nije lijepo mora proći, a to je divno.

- Uz glumca koji sad ima, sad nema ulogu, pa prema tome sad ima i sad nema novaca, nije lagano voditi kućanstvo?

- Naravno da nije. Nikada ništa ne možete planirati, reći: e, taj mjesec ćemo ovako, a onaj onako, jer jedan živite s dvjesta tisuća, drugi s trista, treći tko zna s koliko. On međutim nikada ne dopušta da to osjetim, da o tome brinem.

- Kako vi njemu pomažete?

- Nastojim da osjeti miris domaćeg ognjišta u svakom pogledu. Zato inzistiram na zajedničkom ručku, večeri, zato se on neprestano javlja kući telefonom.

- Ljubiša je, da tako kažem, prva dama našeg filma. U njega su zaljubljene mnoge šiparice. Jeste li ljubomorni?

- Vidite, u tom sam pogledu malo prepotentna. Ja sam ipak ta, ja znam koliko vrijedim i što mu značim. Prema tome nisam ljubomorna. Štaviše, godi mi što se više žena za nj zanima.

- Zivkaju li ga telefonom, pišu li pisma?

- Uh, ne spominjite. Jedna je zvala mjesec dana, vrijeđala. Onda je napokon i on s njom porazgovarao i sve je bilo u redu. Pošta je golema, tko bi sve pročitao. Pišu mu da ga vole, traže fotografiju i materijalnu pomoć. Dođe mi da im odgovorim da ta pomoć može i nama ustrebati.


Nije dasa iz Las Vegasa



- Kad gledate njegove filmove, da li se ponekad uhvatite u pomisli: takvog Ljubišu nisam poznavala!

- Rijetko. On je toliko privatan na filmu da mi to pomalo i smeta.

- Smatrate li da se ponaša kao filmska zvijezda?

- A to ne. On je premalo "zvijezda" i to me smeta. Zašto? Zato što dopušta da ga svi i u svako vrijeme maltretiraju. Trebao bi više držati do sebe.

Ljubiša: To bi bila mistifikacija.

- Kad je tako jednostavan, obavlja li u kući "ženske" poslove?

- Bolje da o tome ne govorim. Ja ga za obavljanje tih poslova nisam istrenirala. Ima 33 godine i valjda zna što radi. On nije dasa iz Las Vegasa, ne zanimaju ga cice mice i nije boemčina kako ga mnogi zamišljaju. Za mene kažu da je mogao i bolju naći, ali meni je važno da je baš mene oženio.

- Da bi vas oženio bilo je potrebno da vas upozna. Kako se to dogodilo?

- Vrlo jednostavno. Ljetovala sam s porodicom na Bledu. On je bio na nekakvom dopustu i šetao. Moja sestra je rekla: pazi Ljubiša Samardžić, a ja sam odgovorila: baš me briga. Njemu je navodno zapeo za oko moj tranzistor, a tek potom ja. Poslije je rekao da lošiji tranzistor nije vidio u životu, a ja se nadam ni bolju ženu.

Razgovarao: Krešo Špeletić, snimio: Vlado Duić (Start, avgust 1970.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)