Jednom je Mišo Kovač rekao: "Jedna Nikica Marinović može da govori samo o mom oblačenju, ali ne i o mom pjevanju." Ja naprosto, smatram da ni o tome nisam mjerodavna govoriti. Ipak, često me na javnim nastupima mnogo toga bode u oči
Za Nikicu Marinović kažu da je najljepša Jugoslavenka od doseljenja Južnih Slavena do danas, da je Jovanka Orleanska naših dana, da je žrtva jednog donžuana, da je svi vole, da je pojedinci sažalijevaju, da je dobila ono što je zaslužila, da je izabrala pogrešnog muža, da je iz svoje nesreće izvukla maksimum sreće...
Ja sam je poznavao i onda kada je bila
samo ljepuškasta djevojčica (najljepša u Rijeci Dubrovačkoj i na
Stradunu), sretao sam je u vrijeme njenoga "zvaničnog vladanja"
i u vrijeme dok je bila "sretno udata", a ovo je naše prvo ćaskanje otkako je - slobodna:
- Šta bi bilo da se nikada nisi
prijavila ni za kakav izbor mis? Gdje bi sada živjela, što bi
radila, s kim bi se družila?
- Vjerojatno bih bila u Beogradu, samo
kao student. Možda bih živjela i u Dubrovniku, radila u nekom
poduzeću (imam završenu ekonomsku školu), na recepciji nekog
hotela i bila udata za nekog Dubrovčanina... Živjela bih sigurno
mnogo mirnije, sve bi bilo mnogo jednostavnije, iako ni ovo nije tako
strašno...
- Za mnoge si još uvijek najljepša
Jugoslavenka. Šta misliš o ljepoti?
- Slušaj, za mene ljepota nikada nije
bila samo fizička. Čovjek mora imati nešto u sebi, neku duhovnu
vrijednost, nečim da zrači.
- Šta je sve za tebe lijepo?
- Mnogo sitnica koje ljudi ponekad i ne
primjećuju. Recimo, neki lijep gest...
- Jesi li ljepša sada nego prije pet
godina?
- Ne, sada sam samo zrelija.
- Imam utisak da si se dosta
promijenila...
- Promijenila sam se u najpozitivnijem
smislu. Preseljenje u Beograd (a naročito krah mog braka) pomoglo mi
je da apsolutno sazrim i shvatim za život bitne stvari.
- Kad bi se ponovo rodila, da li bi se
opet prijavila na izbor mis?
- Nikada. Ja se ni onaj prvi i jedini
put nisam prijavila sama. Drugi su me na to nagovorili i doveli na
pistu. Moji su to željeli. Cilj je bio zaraditi neki dinar. Nitko
nije ni pomislio da ću otići u London.
- Zahvaljujući tituli sigurno si
stekla mnogo novih prijatelja?
- Ja sam i prije imala velik broj
prijatelja... Naravno, nakon povratka iz Londona upoznala sam i
takve ljude koji su smatrali da mi se po dužnosti moraju udvarati.
To je u nas moderno... Vjeruj mi, ja već četiri godine ni s kim
nisam ovako u detalje razgovarala o tome. Sve sam to već zaboravila.
Ipak sam sretna što sam iz cijeloga tog cirkusa
izašla bez ikakvih flertova i gluposti... Udala sam se i pobjegla.
- Da li bi se udala za istog čovjeka i
da nisi bila izabrana za drugu ljepoticu svijeta.
- Misliš na Vuka?
- Da.
- Vjerojatno ne bih.
- Da li on voli samo zvanično lijepe
žene?
- Ne znam koga on voli. Na to pitanje
ne želim odgovoriti.
- Kad si matičaru rekla "da",
jesi li vjerovala da će taj brak vječno trajati?
- Naravno. Ja sam odgojena u kraju gdje
se vjeruje u brak, pa sam vjerovala i u svoj. Inače se ne bih ni
udala.
- Jesi li sada promijenila mišljenje o
braku?
- Ne, zašto? Nisam ni prva ni
posljednja žena koja se razvela.
- Znači li to da ćeš opet nekom
matičaru reći "da"?
- O tome sada ne razmišljam, ne pada
mi ni na pamet. Ono što me najviše zaokuplja to je moj sin.
- Smatraš li da ljudi treba da budu
talentirani za brak?
- Treba imati malo dobre volje, malo
takta i, svakako, talenta. Brak se sastoji od mozaika malih stvari...
- Vjeruješ li da si talentirana za
brak?
- Smatram da sam normalna žena za
brak, ako to nije prepotentno reći.
- Da to shvatim kao da ti ničim nisi
pridonijela propasti svog braka?
- O tome neću govoriti. Zaista nema
potrebe ulaziti u detalje. Smiješno je poslije svega tražiti
krivca. Kad se već dogodilo, a dogodilo se na veoma neprijatan
način, onda je zaista nepotrebno iznositi uzroke i uzročnike. Ja želim mir,
želim da moja intima ostane samo moja.
- Šta misliš o književniku i
režiseru Vuku Vuču?
- Njegov rad zaista cijenim i to
izdvajam od njega i njegova života u braku. Zaista je talentiran...
ali o tome bih voljela što manje pričati.
- Da li biste ti i Vučo mogli ostati
prijatelji i surađivati?
- Ne znam što se u životu može
dogoditi. Možda ćemo se Vuk i ja negdje sresti, ali trudit ću se
da nikakve poslovne kontakte s njim ne uspostavim.
- Da li Vuk možda posjeduje neku
izuzetnu osobinu kad su se u njega zaljubile tri najljepše
Jugoslavenke?
- To je smiješno. O tome ne želim
razgovarati.
Ljudi su od mene napravili famu
- Olivera Vučo, Nikica Marinović,
Milja Vujanović... da li je možda Vuk Vučo kolekcionar?
- Milovane, molim te, ne budi Minimaks.
- Ipak, ako te sutra pozove novinar i
zamoli za intervju o Vuku i braku, hoćeš li pristati?
- Ni slučajno. Ja ni ovaj naš
razgovor nisam shvatila kao priču o meni, Vuku i braku. Očekivala
sam da ćemo pričati o modi, o poslu... da nisi ti u pitanju ne
bih ni ovoliko rekla. U "Radio TV reviji" pisali su bez mog
znanja, a "Plavi vjesnik" je objavio samo dvije moje rečenice
(i to proširene). Nikome o tome nisam pričala.
- Šta misliš, zbog čega ljude toliko
zanimaju tuđe tragedije i tuđi problemi?
- To je posljedica lošeg odgoja. Osim
toga, ljudi imaju mnogo više slobodnog vremena nego što se
pretpostavlja.
- Baš me zanima što misliš o Milji
Vujanović?
- Za mene je ona pametna djevojka.
Milja tačno zna kako se pravi karijera.
- Ti si do sada odbila mnogo filmskih
ponuda. Zašto?
- Zato što smatram da svi ne mogu
raditi sve.
- Hoćeš li ih i ubuduće odbijati?
- Ne znam. Možda ću jednom i
prihvatiti neku ponudu, ako ne budem imala od čega živjeti, ili ako
se nešto promijeni u meni. U stvari, što više odbijaš, više te
traže. Kad jednom kažeš "da", prestaješ biti zanimljiva...
- Kako se snalaziš na relaciji
mini-midi-maksi?
- Prihvatila sam i midi i maksi.
- Hoće li se opet vratiti mini?
- Vjerojatno. Moda se vrti u krugu.
Posljednjih dvadeset godina nitko nije dao ništa novo...
- Trenutno si u ljubičastom, hoće li ta boja još dugo biti u modi?
- Ljubičasto više nije moderno, ali to znači da će na našim ulicama tek ovog proljeća biti aktualno.
- Koje su sada boje u modi?
- Boje jeseni.
- A tvoja omiljena boja?
- Svi tonovi beš i smeđe boje.
- Ti radiš kao modni kreator u
"Bazaru". Šta misliš o svojim slavnijim kolegama?
- Najbolji je Aleksandar Joksimović.
Prije svega cijenim ga kao prijatelja i kao čovjeka koji je mnogo
učinio za jugoslavensku modu. Dok on nije počeo raditi, za nas se
nije ni znalo u svijetu.
- A ostali?
- Nekoliko njih se izdvaja, zanimljivi
su, ali po materijalima uvezenim iz Italije ili po liniji kroja koja
podsjeća na visoku modu iz inozemstva. Oni jednostavno oblače žene
po modi; oni ne izmišljaju modu. Joksimović to jedini radi.. Bila sam kod zagrebačkog kreatora Rikarda Gumzeja. Iznenađena sam
kako mu posao dobio ide.
- Smatraš li da su naši pjevači
dobro odjeveni?
- Jednom je Mišo Kovač rekao: "Jedna Nikica Marinović može da govori samo o mom
oblačenju, ali ne i o mom pjevanju." Ja naprosto, smatram da ni
o tome nisam mjerodavna govoriti. Ipak, često me na javnim nastupima mnogo toga bode u oči.
- Tko je od naših interpretatora lake muzike bolje odjeven: muškarci ili žene?
- Muškarci su mnogo umjereniji od žena. Kad žena pretjera onda je to strašno, naročito na
javnim nastupima.
- Tko su tvoji ljubimci?
- Prije svih Arsen. Njega svi vole.
Cijenim Nadu Knežević.
- Ima li netko koga podnosiš?
- Ima, u stvari nema.
- Postoji li netko s kim ne razgovaraš?
- Ne, osim sa svojim bivšim mužem.
- Dok si bila u braku, nijednom nisi
sudjelovala u mojoj emisiji Minimaks, jer ti muž nije dopuštao. Hoćeš li
sada biti moja gošća?
- Doći ću vrlo rado ako mi obećaš da
neće biti pitanja o Vuku Vuču. Samo, mislim da za tebe nisam zanimljiva: ne pjevam, ne glumim, ne izazivam skandale...
- Ipak, ti si za mene najljepša
Jugoslavenka...
- Nemoj, molim te. Ljudi su od mene
napravili famu. Govore o meni s toliko simpatija kao da sam mrtva. To
zabrinjava, čak i vrijeđa. Prave od mene neku instituciju. A ja sam
obična mlada žena i majka koja želi svoj mir i normalan život.
Razgovarao: Milovan Ilić Minimaks (Start, novembar 1970.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
