"Dođete na ples, ili neku drugu zabavu i djevojka okreće glavu od vas. Neće da igra s vojnikom. Pa je li njezin otac bio vojnik? Ima li ona brata? Mladića?! Uvijek dobijemo isti odgovor: Ne mogu zbog svijeta. Što će reći oni sa strane? I što ćeš onda?! Samo je pogledam i slegnem ramenima"
Zatekao sam ih ispred kasarne, u grupicama; natezali su se na koju stranu grada da pođu,
pravili viceve, provodili svoj uobičajeni vojnički život. Poneki
bi izvadio malo ogledalo iz džepa i češljao se okrenut malo u
stranu.
- A što se zalizivaš stalno... voli
ona tebe i bez zalizivanja... Dobra je tvoja frizura ...
- Ćuti, bre, remo... i ti bi se
zalizivao da se nisi ugledao na Jula Brinera. Evo ti malo pa se
začešljaj, proviriće ti, bre, ispod kape...
Svi su se smijali i ponešto dobacivali
jedan drugome...
- A tako... Hm! Prije nam prođe
vrijeme. Pa znate da vojnici ne mogu bez... Nije to ništa
zlonamjerno ... to je vojnički.
Pristupio sam im bliže. Vojnicima se i može biti jedino blizu, napola kod njih nema. Takvi su jer
drukčiji ne mogu biti.
Došao sam s rukama u džepu od
kaputa, kapom na glavi, a na leđima sam nosio neku torbicu. Htio sam da oni započnu.
Gurkao je jedan laktom u onog do sebe; bili su stari vojnici. Vidjelo se to po držanju. Kolega je razumio
njegov dodir (kako i ne bi kad rade na istoj frekvenciji!), namignuo
je kobajagi i stao me tako gledati:
- E, moj remo, kukala ti majka, đe te
ovo uputiše...
- Gledaj, gledaj kakve dasa bafe ima...
ala će ih burazer s guštom sutra očerupati, a...
- A odakle si, crni kukavče?
Sigurno je iz daleka, vidiš torbu...
- Imaš li cigareta?
- Ej, Stipeee, zapalit ćemo jedno
moravče...
Prilazila nam je prava vojničina (asocirao me na Ćopićeva Nikoletinu), pružio mi ruku i u stilu zapitao:
- A koje cigarete imaš?... Navali rajooo! Danas slavim rođendan, namignuo je na mene...
Znao je da se neću ljutiti. A kako bih i
mogao?! Podijelio je cijelu jednu kutiju, a drugu samo načeo,
prevrtao je u rukama, i kao neki skupocjeni nakit mjerio očima kao
da sumnja da je to prava. Stisnuo ju je još jednom čvrsto, i kad se
uvjerio, brzo je turio u džep i zadovoljno se nasmijao:
- A sad, repete nema. Jasno!
Pa naravno. Svima je bilo jasno, jer
što on reče ne poreče, pa sad da je za "likariju", kako
veli njegov zemljak Jure.
Možete li pustiti Kirila Popovskog?
- E pa, drugovi, kamo se sada spremate?
Zbunjeno su me pogledali, očito
zatečeni na krivoj nozi od "jednog remca", a neki
su počeli vrtjeti glavom, čuo sam onoga istog Crnogorca što se oglasio najprvi:
- Ma jesi li vidio.
Nijesam ovo očekivao. Đe se baš ja prvi javi i nazove ga remcom, a
on... ma vidiš nešto piše... Što sam se prešao. I što sad o nama
može napisati? A o meni?!
Vrtio je glavom, stiskao zube...
- Mmm... ne gine mi tri dana požarni...
- Ej ti, Makedonija, idemo u grad, dovikivali su jednom kolegi s onu stranu "rešetaka".
- Lako je vama, ja ne mogu. Neće da me puste. Bio sam već tri nedjelje vani i ovu ne daju.
Pomišljao sam i kako da ga izvučem.
Pa, to je jednostavno. Doznao sam tko je i odakle je. Uputio se
stražaru i rekao:
- Oprostite, molim vas, možete li pustiti Kirila
Popovskog? Traži ga brat... Hoću, hoću. Reći ću komandiru ...
- A
dokle trebate dozvolu?
- Pa do osam...
- Odmah! Ja ću vam ga pozvati...
I jurio je Kiril meni u susret,
srdačno smo se izljubili! Tek što je došao sebi, izustio je:
- E
hvala, brate, što si me izbavio. Zamalo se nisam odao, jer ja nemam
brata. Ali, dobro. Glavno da sam se izvukao. A brat je svak tko ti
pomogne, pa i prevarom... jel' tako...
Pričao je veselo, pomalo još
zbunjeno i zatečen nenadanom dozvolom.
- E pa, brate, sad možemo skupa u
grad, ako nemate ništa protiv?
- Ma kakvi protiv? Kud god želite, na
raspolaganju sam vam do večeras. Pa mi ionako nemamo nekog cilja...
A i kad bih imao, kud bi od svog brata?!
Nasmijao se zadovoljno vrteći glavom.
Malo smo šetali, razgledali izloge, pričali o djevojkama, o
nogometu, o politici, o svemu. Kad bi prošla koja u mini-suknji, oči
su se okretale, hod usporavao, padale šale.
- Kako provodimo?!... Pa evo...
ovako. Lutaš dok se ne umoriš i onda... svratimo u koju
kavanicu, popijemo nešto... i tako...
- Nezgodno je ovdje u Zagrebu nama
mladim vojnicima. Ima toliko primamljivih mjesto za izlaske, no
najčešće se sve svrši na besciljnim lutanjima zagrebačkim ulicama i "obijanju"
restorana. A i gdje ćeš? Grad ne poznajemo, nova sredina ne
otvara se lako prema našim uniformama... A ne znam zašto...
- To vam je grozno. Dođete na ples ili
neku drugu zabavu i... djevojka okreće glavu od vas. Neće da igra
s vojnikom... Pa je li njezin otac bio vojnik? Ima li ona brata?
Mladića?!... Uvijek dobijemo isti odgovor: Ne mogu zbog svijeta... Što će reći oni sa strane?... I što ćeš onda?! Samo je pogledam
i slegnem ramenima, evo kao i sada...
Jednom sam se duže zadržao
- A to vam je naš ludi običaj. Dok ti
neko stariji vidi djevojku sa vojnikom, odmah je ona svakakva... Ima
i izuzetaka, pa i sretnih ljubavi, ali... (uzdahnuo je duboko i
odmahnuo rukom).
Vidite, ja sam upoznao jednu krojačicu, lijepo smo
se zabavljali, izlazili gotovo svake nedjelje, diskutirali o svemu... slagali se i gotovo.
Bio sam čak kod njene kuće. Sve je
bilo dobro dok me nije srela njena majka, koja je, slučajno
došla u posjetu iz Zagorja. A što da vam dalje pričam... Djevojka
mi je rekla da dalje ne možemo, da joj je žao, da me voli, ali...
pružila mi je ruku.
A što sam mogao. Pružio sam i ja njoj... pa i
njenoj materi i i krenuo dalje. Sad mi ovako teško prolaze dani...
navikao sam, znate, a sada? Nemaš kuda...
- Upoznao sam je na plesu. Naime, ja
ovdje imam prijatelje što studiraju. Nedjeljom odem kod njih,
preobučem se i idemo. Sve ide glatko kad nisi vojnik. Mačke se
same lijepe.
Bili smo u "Cvjetnom" jedne nedjelje i tu sam
sreo Anu. Onako visoka, crnka... moj tip. Studirala je medicinu,
treću godinu. Zavolio sam je, a i ona je meni rekla to isto. Hodali
smo i vani. Dolazio sam k njoj...
A jednom sam se i duže zadržao.
Dobio ti ja lovu od kuće, a inače s parama nisam loše stajao,
povjeri ja njoj sve, a ona ti meni odmah, da je položila jučer
ispit, pa da proslavimo. To me veselilo. Nisam žalio ništa. Volio
sam je, kažem vam, volio...
Ostali smo sami. I znate što je bilo
dalje... produžio ja do pola noći...
Sreo sam je nakon desetak
dana. Tužila mi se na neke bolove, da je u drugom stanju, kako joj
trebaju hitno novci... A dao sam joj... sve što sam imao. Bilo me
pomalo strah da štogod ne ispadne šašavo... Nakon pet-šest dana
dobio sam od nje pismo:
"Dragi Marine, drago mi je što smo se
zabavljali i upoznali..."
Otpratio sam Kirila do kasarne. Putem
mi je pričao o svojoj djevojci u svome selu, tamo daleko u
Makedoniji. Vjeran joj je i živi od pisama. Zna da ga voli i da će
ga čekati. Takvi su zakoni kod njih. Tko se zaruči, taj čeka. Ne
smije nikoga ni pogledati, a kamoli da razgovara s muškarcem.
Roditelji su obavili zaruke i sve je pripremljeno za njihov prvi
susret, za njihovu prvu noć. A oni se još nisu nijednom sastali.
Moraju čekati...
- Ne mogu otići drugoj. To bi je
pogodilo, dotuklo. Ja bih prešao to, ali ona bi bila gotova. Njen
život bio bi upropašten. To ne mogu učiniti. Peklo bi me cijelog
života. Volim je i ona je dobra...
Zaželio sam mu sreću i što prije taj dugo čekani susret.
A Kiril je pričao iskreno kao dijete.
A zar svi mi nismo pomalo djeca!
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
