"Jesam šaptala na časovima, jesam znala odgovoriti kad ne treba, jesam voljela da budem svoja. Danas se sjetim toga, i te ocjene, kad Miljenko Vidović, iz Kamernog teatra, u prolazu dobaci: Je l’ Suada danas nekog istukla?"
Kaže ovo Suada Avdić i onda joj ipak "otkidamo" ponešto.
O muzici koju voli da sluša, o plesu što je ispunjava kad god ima za njega vremena, o društvu sa kojim se druži.
- Kad god se desi da ništa ne radim, okupim ih kod kuće i "talasamo"... A glumica, to nije bilo prvo. Sanjala sam da ću biti balerina. Igrala sam balet četiri godine, nekada, u Pozorištu za mlade. Onda je žena, koja je to vodila, odselila u Osijek, zamrla je aktivnost i više sna o balerini nije bilo...
Uz ovo - "glumica Suada Avdić u 21.
godini" - vrlo uslovno razgovaramo. Ako je do jedne, od dvije glavne
uloge u filmu »Partizanska eskadrila« reditelja Hajrudina Krvavca, kada je
riječ o ženskim likovima, onda šansu da glumi na filmu - uveliko
ima.
Na drugoj strani, studentikinja je prve godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i ovih dana daje prve ispite. Najbliže će istini biti reći to, da bi Suada glumica - tek mogla biti.
Na drugoj strani, studentikinja je prve godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i ovih dana daje prve ispite. Najbliže će istini biti reći to, da bi Suada glumica - tek mogla biti.
Nije lako
- A tek sada vidim da je filmska
glumica strašno teško biti - odgovara na pitanje - šta nakon 15
radnih dana u ekipi »Eskadrile« misli o filmu. - Ovdje (na
Romaniji, kod Han-Pijeska) je strašno hladno, snimala sam i po blatu, u mokroj haljini.
To o fizičkom naporu. Ovo ostalo, prekidanja scena, dublovi, izostajanje koncentracije na koje sam navikla u pozorištu - sve to potvrđuje da je glumac na filmu nešto drugačije od onoga u pozorištu. Pa ako je to želja i ambicije - nadam se da ako nešto uspijem - biće to uz pozorište.
To o fizičkom naporu. Ovo ostalo, prekidanja scena, dublovi, izostajanje koncentracije na koje sam navikla u pozorištu - sve to potvrđuje da je glumac na filmu nešto drugačije od onoga u pozorištu. Pa ako je to želja i ambicije - nadam se da ako nešto uspijem - biće to uz pozorište.
A pozorište joj nikada nije bilo
strano. Nakon baleta ostala je izvjesno vrijeme i u dramskoj grupi
Po-zorišta za mlade. Sada, uz studij glume, prisutne su i praktične
vježbe. Uskoro će, u septembru, uz start »Pozorišta u pokretu«,
na afiši prve predstave »Šest lica traži pisca« stajati i njeno
ime...
- Nemam opredjeljenja u kom žanru bih
se ponajbolje snalazila. Najbolje je reći - hoću sve i hoću dosta,
a toliko sebi mogu dozvoliti sada - kad toliko želim...
Sjedimo na livadi, nedaleko ekipe
nažalost, i izvinjenje; posljedica će i te kako biti, jer vjetar
nesnosno duva. Intervju je obavljen, ali će Suada, sutradan, podobro
biti nahlađena, što dođe kao još jedan vid danka »putevima
slave«.
- Ne volim čekanje, ali, u životu se
nešto uvijek čeka... Čekam, mislim na to šta će od ove moje
uloge ispasti.
Djevojčurak
Suada Avdić se ispred kamera
predstavlja kao djevojčurak Milja. U prostoru između rata i želja
za slobodom nalazi se okosnica njena lika. Na prvom partizanskom
aerodromu Milića Gaj, uz avione i prasak bombi, rodiće se i jedna
ljubav Milje i Dalibora (Radoš Bajić).
Rat će odnijeti sobom i Milju, ali ljepotu nečega prirodnog i iskrenog, ostaviće iza sebe kreacije i kamera Dragana Resnera, koji Milju snima svaki dan, izbjegavajući lijevi profil - koji ne voli reditelj Šiba Krvavac.
- Da dobijem kompleks - smije se Suada.
- Nikada o tome nisam razmišljala. A o Milji jesam, i prije snimanja,
i mnogo mi je drago što se sa njom družim.
Mislila sam da ću napraviti nešto zaista dobro. Sad, kad prođe kadar, nisam posve zadovoljna sobom. A i materijale nisam vidjela, premda je već dosta razvijeno od ovih 150 kadrova što smo ih do sada snimili.
Rat će odnijeti sobom i Milju, ali ljepotu nečega prirodnog i iskrenog, ostaviće iza sebe kreacije i kamera Dragana Resnera, koji Milju snima svaki dan, izbjegavajući lijevi profil - koji ne voli reditelj Šiba Krvavac.
Mislila sam da ću napraviti nešto zaista dobro. Sad, kad prođe kadar, nisam posve zadovoljna sobom. A i materijale nisam vidjela, premda je već dosta razvijeno od ovih 150 kadrova što smo ih do sada snimili.
Onda smo pričali o Mostaru, a on je
Suadina slabost iz »određenih razloga«.
- Toliko sam srećna kad tamo odem! I
ovdje je lijepo, uz prirodu, slično. Samo kad se radi po cijeli dan,
onda baš nije tako.
Odavno je niko ne zove Suada, pa joj to
pomalo smeta. Zvali su je Seka, od djetinjstva, valjda i zbog toga
što je najmlađa, a dva brata nisu sa njom.
Pa eto, sada, umjesto da se druži sa braćom, ima trojstvo imena - ona Seka iz kuće, Suada iza kamera i Milja - ispred objektiva.
Pa eto, sada, umjesto da se druži sa braćom, ima trojstvo imena - ona Seka iz kuće, Suada iza kamera i Milja - ispred objektiva.
Nekada, kao i kod drugih, sve je bilo drugačije. Bila je samo Seka, iz ulice i jednog širokog sarajevskog djetinjstva. U školi bez većih problema sa ocjenama - sem iz vladanja. Imala »keca« - »pa znate ono, pred kraj, poklone ti trojku«.
- Zašto? - sad se gotovo i ne sjećam
- smije se. Jesam šaptala na časovima, jesam znala odgovoriti kad
ne treba, jesam voljela da budem svoja. Danas se sjetim toga, i te
ocjene, kad Miljenko Vidović, iz Kamernog teatra, u prolazu dobaci:
»Je l’ Suada danas nekog istukla...«
Ima mnogo prijatelja. Nažalost, ne i
toliko vremena. Obaveze na fakultetu, u »Pozorištu u pokretu«, u
ekipi »Eskadrile«.
Prošlog petka je cijelo prijepodne provela na snimanju, u dva posije podne krenula za Sarajevo i položila jedan od ispita - nije bilo baš sjajno, ali znaću ja i bolje, i te kako-naveče, oko devet, ponovo u Vlasenici, i novi dan snimanja...
Prošlog petka je cijelo prijepodne provela na snimanju, u dva posije podne krenula za Sarajevo i položila jedan od ispita - nije bilo baš sjajno, ali znaću ja i bolje, i te kako-naveče, oko devet, ponovo u Vlasenici, i novi dan snimanja...
Da odrastem...
- I nogomet sam igrala.
Onaj balet! Sad to dobro dođe na
vježbama i fakultetu!... Košarka, rukomet, odbojka, stoni tenis,
gimnastika...
- Govorili su da sam u svemu bila podjednaka. A moje je geslo da nikome ne vjerujem više no sebi. Znam samo da sam se svim tim sa iskrenim žarom bavila.
- Govorili su da sam u svemu bila podjednaka. A moje je geslo da nikome ne vjerujem više no sebi. Znam samo da sam se svim tim sa iskrenim žarom bavila.
Šta je do sada u životu uspjela -
pitamo je a ona odgovara:
- Da odrastem u određenim količinama... i svejedno mi je da li kiša pada, jer nikada nisam na ulici. A nije da je ne bih htjela sresti. Samo stalno sam u zatvorenom, pa ne stižem.
- Da odrastem u određenim količinama... i svejedno mi je da li kiša pada, jer nikada nisam na ulici. A nije da je ne bih htjela sresti. Samo stalno sam u zatvorenom, pa ne stižem.
I još mnogo toga uz druženja sa
Suadom Avdić. Sa djevojkom koja, uz ostalo, ima i jedan hercegovački
akcenat u govoru, a rođena je Sarajka:
- Kući niko tako ne govori, premda mi je otac iz Hercegovine. Biće, opet, onaj uticaj Mostara, uz zadovoljstvo što mi to uopšte ne smeta za akcente na studiju.
- Kući niko tako ne govori, premda mi je otac iz Hercegovine. Biće, opet, onaj uticaj Mostara, uz zadovoljstvo što mi to uopšte ne smeta za akcente na studiju.
I to da je najmlađa u ekipi, pa je za
sve »mala«, premda je to već davno prestala biti. I sa pregršti
želja ispred nje, od kojih se jedna već ispunjava - da na filmu više
u svojoj prvoj ulozi ne može nikada biti.
I ovaj njen prvi intervju, i uz njega jedna moguća varijanta da smo vam prenijeli barem djeliće nečega što predstavlja Suadu Avdić.
I ovaj njen prvi intervju, i uz njega jedna moguća varijanta da smo vam prenijeli barem djeliće nečega što predstavlja Suadu Avdić.
