"Znate što, poštovanje toj Ciboni, ali mislim da njihovo vrijeme polako prolazi. Svaka čast, oni su u ovih četiri-pet godina napravili strašno mnogo, ali kad Dražen ode u Real, to više neće biti klub kakav je danas. A što se tiče prihvaćanja raznih ponuda, sve je to za ljude, sve je za razmišljanje"
Dino Rađa i Toni Kukoč: U istom košu
Košarka je jedan od rijetkih
jugoslavenskih sportova koji već gotovo tridesetak godina sustavno
održavaju podjednaku razinu kvalitete, bez obzira na povremene
rezultatske kolapse na velikim evropskim i svjetskim natjecanjima. Reprezentacija se gotovo
u matematički pravilnim vremenskim razmacima regenerira istaknutim igračima koji potom za sobom povlače tisuće novih, mladih ljudi u taj sport.
O razlozima ovog već posve automatiziranog procesa, prilično netipičnog - bar u tolikom razmjeru - za ostale sportove u Jugoslaviji (koji, uglavnom, prije ili poslije, zapadaju u duboku rezultatsku i kadrovsku krizu, pa su potrebne godine da neki sport opet živne i dostigne nekadašnje uspjehe, ako u tome uopće uspije) ispredane su brojne teorije, no činjenica je da je jugoslavenska košarka, uz američku i sovjetsku, kvalitativno već dugo najpostojanija na svijetu.
O razlozima ovog već posve automatiziranog procesa, prilično netipičnog - bar u tolikom razmjeru - za ostale sportove u Jugoslaviji (koji, uglavnom, prije ili poslije, zapadaju u duboku rezultatsku i kadrovsku krizu, pa su potrebne godine da neki sport opet živne i dostigne nekadašnje uspjehe, ako u tome uopće uspije) ispredane su brojne teorije, no činjenica je da je jugoslavenska košarka, uz američku i sovjetsku, kvalitativno već dugo najpostojanija na svijetu.
Jedan od uobičajenih dokaza te
pravilnosti i postojanosti počeo se otkrivati početkom prošle godine, kad se najednom pojavila čitava
generacija mladih igrača, poletaraca, od nedavno »zaposlenih« po
prvoligaškim klubovima, koji su se naprosto nametnuli kvalitetom i
svježinom.
Oni ponajbolji preseljeni su u omladinsku reprezentaciju, koja je potom osvojila još jedno prvenstvo Evrope.
Danas tih petnaestak-dvadesetak igrača već tvore buduće okosnice jugoslavenske reprezentativne košarke, koju ove godine čekaju tri velika natjecanja: Univerzijada, Evropsko seniorsko prvenstvo i Svjetsko omladinsko prvenstvo.
U novoj generaciji Divca, Paspalja,
Ilića, Prelevića, Đorđevića, Avdića, Blaževića, pa i Komazeca
(koji je sa samo 17 godina najmlađi) osobito se ističu dva imena,
izrasla iz famoznog »dječjeg vrtića« splitske Jugoplastike, ekipe
s prosječno najmlađim košarkašima u saveznoj ligi: Dino Rađa i
Toni Kukoč.
Ova dva košarkaša osobito su u toku proteklog prvenstva pokazala veliki napredak, i, uglavnom, zahvaljujući njima, Jugoplastika je u prvom ligaškom dijelu prvenstva (prije razaigravanja) osvojila treće mesto.
Ova dva košarkaša osobito su u toku proteklog prvenstva pokazala veliki napredak, i, uglavnom, zahvaljujući njima, Jugoplastika je u prvom ligaškom dijelu prvenstva (prije razaigravanja) osvojila treće mesto.
Poslije su došli rezultatski kiksovi,
no trag je ostao. Igrači trenera Maljkovića, predvođeni Rađom i
Kukočem, zacijelo će iduće sezone u prvenstvu igrati još
značajniju ulogu, pogotovu zato što će upravo ta dva košarkaša
dotada biti obogaćeni iskustvom igranja u reprezentaciji na sve tri
velike priredbe što je očekuju ove godine.
Čitao stripove i debljao se
Dino Rađa rođen je 24. travnja 1967. u Splitu, visok je 2,10 m i igra
na poziciji centra.
Ponešto je povučenije, kontemplativnije naravi, izvan košarkaškog igrališta kreće se i govori na tipično usporen način.
Toni Kukoč također je rođeni Splićanin, nešto je mlađi (18. rujna 1968.), visok je »2,07 do 2,08 m«.
Može igrati na svim pozicijama u momčadi, ljevak je, vrlo vedre i otvorene naravi.
Njihova je košarkaška karijera upravo jedna
udvojena karijera, budući da su do sada sve bitno postizali
zajedno.
Ponešto je povučenije, kontemplativnije naravi, izvan košarkaškog igrališta kreće se i govori na tipično usporen način.
Toni Kukoč također je rođeni Splićanin, nešto je mlađi (18. rujna 1968.), visok je »2,07 do 2,08 m«.
Može igrati na svim pozicijama u momčadi, ljevak je, vrlo vedre i otvorene naravi.
- Kako ste uopće počeli igrati
košarku?
RAĐA: Ja sam se nešto malo, onako
bezveze, motao po Dalvinu, ali pravi početak bio je 1982, kad sam
došao u Jugoplastiku. Dogodilo se to isključivo zaslugom moje
majke. Ona nije nikada bila sportašica, ali smučilo joj se da me
gleda kako danima sjedim kod kuće u fotelji, čitam stripove i
debljam se. Majka me doslovno potjerala da počnem igrati košarku,
budući da sam tada, u petnaestoj, bio visok već 1,87 m. Došao sam
u klub, našao društvo i ostao.
KUKOČ: Ja sam još od malih mogu bio
uključen u tri sporta: nogomet, stolni tenis i košarka. Ništa
organizirano, ali nešto sam znao. Prije četiri godine upitao me
trener Karković hoću li doći u Jugoplastiku da me probaju. Budući
da stanujem blizu Gripa, nije mi bilo teško i tako...
- Znači, uglavnom ste sve o ovom
sportu naučili u Jugoplastici.
RAĐA: Ja nikada prije nisam pipnuo
košarkašku loptu.
KUKOČ: Dosta sam vremena provodio na
ulici, pa sam nešto malo znao o košarci.
- U vrijeme kada ste počinjali, jeste
li se nadali da biste jednom postali kvalitetni, poznati igrač?
Kakve su vam tada bile ambicije?
RAĐA: Ma sve se dogodilo posve
slučajno. Nisu postojale nikakve ambicije, niti sam išta o tome
razmišljao. Jedino je bilo bitno da se maknem iz kuće i da nešto
treniram. Kasnije, s vremenom, došle su ambicije, počeo sam polako
vjerovati u sebe. Već nakon godinu dana igranja dospio sam u prvu
ekipu, stjecajem okolnosti.
Mnogi su igrači bili ozlijeđeni, pa je tadašnji trener, Grašo, bio prisiljen naknadno u prvenstvu registrirati nas četvoricu. Taj je rani početak bio vrlo bitan, čak i kad smo samo sjedili na klupi, što je bio najčešći slučaj. Ipak, u četiri smo utakmice i zaigrali.
Tada sam uistinu počeo gajiti neke nade da bih mogao nešto postići. Postojalo je nešto konkretno, više se nisam morao siliti da treniram. Vrlo je važno i društvo u ekipi. Ja sam odmah našao prijatelje. Dođeš radi njih sutra, pa se dogovoriš za preksutra, i tako ti to uđe u krv i nema više povratka.
Mnogi su igrači bili ozlijeđeni, pa je tadašnji trener, Grašo, bio prisiljen naknadno u prvenstvu registrirati nas četvoricu. Taj je rani početak bio vrlo bitan, čak i kad smo samo sjedili na klupi, što je bio najčešći slučaj. Ipak, u četiri smo utakmice i zaigrali.
Tada sam uistinu počeo gajiti neke nade da bih mogao nešto postići. Postojalo je nešto konkretno, više se nisam morao siliti da treniram. Vrlo je važno i društvo u ekipi. Ja sam odmah našao prijatelje. Dođeš radi njih sutra, pa se dogovoriš za preksutra, i tako ti to uđe u krv i nema više povratka.
KUKOČ: Ni ja nisam na samom početku
imao određenu predodžbu o tome zašto treniram. Mojim je
roditeljima bilo bitno da se bavim nečim organiziranim. Smatrali su:
bolje da je u klubu, nego na ulici. Najprije sam dolazio trenirati
zbog njih, zatim sam ovdje našao prijatelje. Tek nakon toga zavolio
sam košarku. Vrlo je bitno da se u klubu osjećaš među svojima, a
ne da trening samo odrađuješ.
- Međutim, odnedavno, osobito nakon
one utakmice u Zagrebu protiv Cibone, obojica ste se našli u
središtu pažnje košarkaške javnosti. Osobito ste u Splitu postali
poznati, o vama se piše, prepoznaju vas. Kako gledate na
popularnost?
RAĐA: Moj otac i danas kaže da sve do
prije godinu dana nije davao ni paru na mene. Vjerojatno sam i sam
tako razmišljao. Ova nekakva popularnost došla je ponajprije zbog
velikog rada, još u vrijeme trenera Trnića.
KUKOČ: Zatim je došao Moka Slavnić u
klub. On nas je sve preporodio, posebno psihički...
RAĐA: On je došao kao injekcija, unio
mnogo zezanja u rad, mislim, onog pozitivnog zezanja. Bio je vrlo
opušten. Nije bilo nikakve distance između trenera i igrača, što
ne mora biti nužno loše. I najvažnije: dao je mnogo prilika nama
mlađima To je donijelo i publicitet. Gledam na to kao na normalnu
stvar, bar pokušavam. Mislim, toliki su sportaši to sve prošli, pa
valjda moram i ja.
KUKOČ: ’Ajde sad, reci da ti godi
kad te na ulici pozdravljaju curice...
RAĐA: Mene curice više ne
pozdravljaju na ulici.
KUKOČ: Dobro, da, kad imaš...
aždaju. Što se tog publiciteta tiče, svašta se dešava. Ja sam
vidio svakakvih članaka o meni. Spominju neku inteligentnu igru i takve stvari.
Pokušavam da se na to obazirem što manje. Ja igram onako kako se
meni čini najbolje.
U sebi još ni izbliza ne osjećam da igram osobito dobro. Puno sam gledao tu košarku i danas u Jugoslaviji još mnogo igrača igra mnogo bolje nego što ja sada igram. O meni se mnogo piše zato što sam talent, a ne zato što sam već pokazao neku veliku igru.
U sebi još ni izbliza ne osjećam da igram osobito dobro. Puno sam gledao tu košarku i danas u Jugoslaviji još mnogo igrača igra mnogo bolje nego što ja sada igram. O meni se mnogo piše zato što sam talent, a ne zato što sam već pokazao neku veliku igru.
- No, ne smeta ti kad te hvale...
KUKOČ: Ma naravno da mi ne smeta. To
godi, ali treba se najprije dokazati.
- Jeste li imali neke igračke uzore,
prema čijoj ste igri pokušavali izgraditi vlastiti stil?
RAĐA: Ja sam počeo dolaziti na košarku u vrijeme Jerkova. Gledao sam i upijao sve što je on radio,
kopirao sam njegove poteze. Kad je otišao igrati u Italiju, pomno
sam pratio njegove igre. On mi je bio jedini uzor.
KUKOČ: Najviše sam volio Šolmana.
Često sam ga ovdje u Splitu gledao kako igra i pokušavao oponašati
njegov način igre. Doduše, sad kažu da ja igram slično kao što
je igrao Krešo Ćosić. Gledao sam neke njegove igre. Sviđa mi se
takav način igre, mješavina krila i centra. Volio bih tako igrati.
- Smatrate li da ste dovoljno visoki za
pozicije na kojima igrate? Rastete li još?
RAĐA: Meni je moja visina dovoljna. Prestao sam rasti.
KUKOČ: Ne bih volio da sam viši. I sada udaram glavom o vrata. Ovo je
dovoljno, meni za moju igru ne treba više.
- Vi ste, Toni, krilo ili centar? Na
treninzima jučer činilo se kao da ste više krilo.
KUKOČ: Ne znam, to pitajte trenera.
RAĐA: On je krilo i branič. Nije
uopće centar.
KUKOČ: Da, ali danas ću, recimo,
prije podne trenirati s centrima. Ja se ne osjećam ni kao centar ni
kao krilo, ni kao branič. Želio bih igrati sve.
- Koji su, po vašem mišljenju, danas
najbolji košarkaši u Jugoslaviji, posebno u vašoj, mlađoj
generaciji?
RAĐA: Najprije, broj jedan je Dražen
Petrović, to se zna. Od svojih vršnjaka najviše volim igrati s
Divcem, Đorđevićem i Paspaljem. Od centara, Stojko Vranković je
najbolji u Jugoslaviji, to se mora priznati. No, Divac brzo
napreduje, onda sam i ja tu negdje...
KUKOČ: Ja bih htio igrati u petorci
s Đorđevićem, Draženom Petrovićem, Divcem i s Dinom.
- Jeste li se vas dvojica poznavali
prije dolaska u Jugoplastiku? Družite li se danas i izvan košarke?
RAĐA: Nismo se prije poznavali.
RAĐA: Nismo se prije poznavali.
KUKOČ: Ja njega ne volim, o njemu sve
najgore. Šalim se, dobri smo prijatelji.
Svaka se žrtva isplati
- Koliko trenirate? Je li postojala
neka pauza nakon završetka prvenstva? Ili ste odmah nastavili ovako
žestokim treninzima, kao sada?
RAĐA: Mnogo treniramo, jako mnogo.
Imali smo pauzu od 15 dana nakon prvenstva, ali kao klub. Nas dvojica
imali smo poseban program, radi priprema za reprezentaciju.
KUKOČ: Treniramo svaki dan ujutro i
popodne, i subotom i nedjeljom ujutro.
- Smatrate li se žrtvama sporta?
RAĐA: Slušajte, svaka se žrtva
isplati, to je normalno. Jest, svakako da se žrtvujemo. Niti se
čovjek ljeti može pošteno okupati u moru, niti kad možemo pošteno
izaći van navečer.
KUKOČ: Možemo mi izaći van navečer,
poslije večere, ali onda si mrtav umoran, nisi ni za što.
RAĐA: Ali, ima i prednosti: dosta se
putuje, vidiš mnogo stvari, ideš u inozemstvo. Osim toga, poznat
si, imaš neko ime...
- Koliko novaca dobivate za bavljenje
košarkom?
RAĐA: 144.000 dinara mjesečno. To je
naša stipendija.
KUKOČ: Živimo s roditeljima, pa je
dovoljno.
- Što ste, zapravo, htjeli raditi u
životu prije nego ste se počeli baviti košarkom?
RAĐA: Ja nisam imao baš nikakav
projekt. Ništa.
KUKOČ: A što možeš u srednjoj
školi... Ne znaš ništa.
- Studirate li danas nešto?
RAĐA: Studiramo pravo. Ali to...
KUKOČ: Ma, ide, ide. Tako se kaže.
Zadovoljni smo.
RAĐA: Da, ide, ide. U tri godine dali
smo po jedan ispit.
- Kako sada gledate na svoju karijeru?
Počet će polako stizati različite ponude iz drugih klubova. Kako
gledate na napuštanje Splita i na odlazak, recimo, u neki drugi
klub, poput Cibone?
RAĐA: Znate što, poštovanje toj
Ciboni, ali mislim da njihovo vrijeme polako prolazi. Svaka čast,
oni su u ovih četiri-pet godina napravili strašno mnogo, ali kad
Dražen ode u Real, to više neće biti klub kakav je danas. A što
se tiče prihvaćanja raznih ponuda, sve je to za ljude, sve je za
razmišljanje.
KUKOČ: Meni je, zasad, ovdje odlično.
Sve ide kako treba i ovog trenutka ne vjerujem da ću napuštati
Split.
RAĐA: Ma, ni ja. Vezani smo za ovaj
grad. Sve naše je ovdje, društvo, roditelji...
KUKOČ: ... i žene, i djeca... (smijeh).
RAĐA: Nikome sada nije u interesu da
ode. Ja bih najviše volio da igram, kao Rato Tvrdić, cijelu
karijeru u Splitu, da ne moram ni u inozemstvo, nikamo. Da igram
lijepo ovdje dokle mogu. Ja volim ovaj grad više od ičega, ali, opet, tko zna što sve život nosi.
- A eventualne unosne ponude iz
inozemstva?
RAĐA: Normalno je da se tu čovjek
zamisli. Nogometaši su sada dobili slobodne ruke, dobit ćemo,
vjerojatno, i mi. Slušajte, godinu ili dvije igrati vani, to i nije
baš za odbacivanje.
KUKOČ: Nije, nije.
- Mnogo je buke izazvala polemika među
vodećim ljudima u košarkaškoj organizaciji oko vaših ovogodišnjih
reprezentativnih nastupa. Što se vama čini važnije: igrati na
Svjetskom omladinskom prvenstvu ili na Univerzijadi, odnosno na
Evropskom seniorskom prvenstvu? Nije li rano da sjedite na klupi
seniorske selekcije?
RAĐA: Nije rano. Treba početi što
ranije. Nisu bitne godine, već samo da li sam ja dovoljno dobar za
reprezentaciju. Mogu ja imati i 10 godina i igrati za najbolju
momčad, ako sam dobar. Uostalom, Draženu nije bilo ni 17 godina kad
je upao u reprezentaciju. Zašto ne bih mogao ja s 20? To nije
problem.
Iskustvo iz reprezentacije, makar stalno sjedio na klupi, posve je nemjerljivo. Ja sam godinu dana grijao klupu Jugoplastike i jako sam mnogo naučio. Osim toga, možda ja mogu zaigrati protiv neke slabije ekipe, protiv Poljaka ili Čeha...
Iskustvo iz reprezentacije, makar stalno sjedio na klupi, posve je nemjerljivo. Ja sam godinu dana grijao klupu Jugoplastike i jako sam mnogo naučio. Osim toga, možda ja mogu zaigrati protiv neke slabije ekipe, protiv Poljaka ili Čeha...
KUKOČ: Što Čeha? Česi su nas
prošli put razbili, pusti njih... Ja isto tako mislim da nikada nije
rano, premda je meni najvažnije da igramo dobro na Svjetskom
omladinskom prvenstvu. Ja se još smatram nekako omladincem, to je
moja prava kategorija.
Lani smo bili prvaci Evrope, sad bi bilo jako dobro da isto to društvo osvoji i svjetsko prvenstvo. Seniorska je selekcija naravno, izazov, i mislim da treba tamo biti, ali omladinska reprezentacija možda je važnija.
Lani smo bili prvaci Evrope, sad bi bilo jako dobro da isto to društvo osvoji i svjetsko prvenstvo. Seniorska je selekcija naravno, izazov, i mislim da treba tamo biti, ali omladinska reprezentacija možda je važnija.
RAĐA: Ja bih najviše volio igrati na
sve te tri velike priredbe. Mislim da će to tako i biti. Vjerujem u
sebe i znam da mogu to izboriti. Iskustvo sa seniorskog evropskog
prvenstva može biti vrlo korisno kasnije na Svjetskom omladinskom
prvenstvu, pogotovu ako ga nose čak četiri glavna igrača.
- Kako gledate na prošlo prvenstvo?
Jeste li postigli više ili manje nego što ste očekivali?
RAĐA: Napravili smo više nego što
smo očekivali, ali smo dosta i kiksali, i u kupu i u prvenstvu,
protiv Olimpije i Bosne.
KUKOČ: Moglo je možda biti svašta. Da smo dobili Bosnu, pa onda Partizana, što nije posve nemoguće, ne
bismo u finalu igrali protiv te Cibone, koju je svatko već vidio u
finalu, nego protiv Zvezde.
- Iduće godine od vas se očekuje samo
više.
RAĐA: Takav je naš narod. Traži se
uvijek više. Ne možemo tvrditi da ćemo biti prvaci, ali ima jedna
bitna stvar. Cibona će biti slabija nego što je bila ove godine.
Odlazi Aco Petrović, otići će, vjerojatno, još netko. Moći će
se s njima igrati, prvenstvo će biti zanimljivije.
- Što mislite o razigravanju, o tom
play-offu?
RAĐA: Meni se to ne sviđa. Ipak je
Cibona bila daleko najbolja, zaredala s 22 pobjede, zaslužila naslov
prvaka. Izgubiti prvenstvo na temelju jedne utakmice - to je bezveze!
Bilo bi bolje da se liga proširi, da sve duže traje.
KUKOČ: Ni meni se to ne sviđa. Možda
bi bilo dobro da se play-off igra na tri dobivene utakmice. Tako bi se
izbjegle ove nepravedne slučajnosti.
- Što sada smatrate svojim košarkaškim
manama?
RAĐA: Ima ih dosta. Najprije,
nedostaje mi snage. Taj je problem mnogo manje izražen nego kod ovog
mog drugara, izgleda kao da sam ja dovoljno snažan, ali znam da tu
još moram mnogo raditi. Moram još popraviti šut i trčanje. Moram
se mnogo više kretati bez lopte. To su glavne mane. Ima ih još
mnogo manjih.
KUKOČ: Meni, naravno, treba još
snage. Mnogo. Zatim, treba mi još kilograma. Ja sada imam 86
kilograma...
RAĐA: ... s krevetom...
KUKOČ: Zatim, slaba mi je desna ruka.
Ja sam ljevak i moram više vježbati ovu drugu ruku. Treba da
popravim šut. Sve se to može, sad imam puno više volje. Sada je sve
krenulo.
Promatrano sa strane, u vrijeme treninga, taj mu zadatak dobro polazi za rukom, što je svakako vrlo obrabrujuće, i sa stajališta ponešto rastrojenih vrhova jugoslavenske košarkaške organizacije. Rađa i Kukoč, s druge strane, o tome se ne brinu. Oni su u košarci uistinu pronašli sebe i zasad to im je najvažnije.
Razgovarao: Mladen Jergović, snimio: Filip Horvat (Start, maj 1987.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
