Zoran Čalić o fenomenu popularnosti "Ludih godina": Publiku jedino interesuje da li tu igra Gidra

Februar 1987: Holivudski glumac našeg porekla Karl Malden (Mladen Sekulović) potpisao je novi ugovor sa agencijom American Express, čije čekove reklamira već punih četrnaest godina i po kojoj ga prepoznaju i Amerikanci koji ne idu u bioskope... Američki tabloidi koriste trenutke nove popularnosti Dona Džonsona ("Poroci Majamija") i Melani Grifit ("Čudesna devojka") i objavljuju njihove zajedničke golišave fotke iz vremena kada su bili "apsolutni početnici"... Pariski sud odlučio je da režiser Rože Vadim isplati po 200 hiljada franaka Brižit Bardo i Katrin Denev, jer je u svojoj knjizi uspomena izneo detalje iz njihovog privatnog života. Šta je drugo mogao da napiše u knjizi koja se zove "Bardo, Denev, Fonda"?... U Sovjetskom Savezu završeno snimanje akcionog filma "Šatohin", čiji se glavni junak, gardijski major, bori protiv američkih komandosa. Reditelj Tumanivišvili ne krije svoju inspiraciju sa mrskog Zapada ("Rambo") i tvrdi: "Pokazaćemo da pravimo bolje filmove od Stalonea!"... Bijelo dugme je u velikoj hali Sajma okupilo više od 25 hiljada obožavalaca i potvrdilo zvezdani status novog pevača Alena Islamovića - mada ga u štampi i dalje češće nazivaju Alan... Još jedan sarajevski bend očekuje u Beogradu potvrdu svoje popularnosti, iako je iza njega više od četvrt miliona prodatih primeraka albuma "Smrt fašizmu". Da, Plavi orkestar je drugi put na velikoj YU turneji... A na malim ekranima, nedeljom popodne - još jedna potvrda fenomena popularnosti Čalićevog filmskog serijala "Lude godine", koji se podjednako rado gleda u svim krajevima Jugoslavije...

"Ja ne znam gde to počinje neukus. Jel’ neukus psovka? U mojim filmovima radi se o našem mentalitetu. Nisam želeo da pravim neke lakirovke... mi smo psovačka nacija. I zašto bi od jednog majstora pravio visokog intelektualca, kada u globalu gledano, kod nas svi psuju, od kočijaša do doktora"


Za njega se ne bi moglo reći da je popularna faca. Nije se pojavljivao na televiziji, retko su ga intervjuisali. Punih sedamnaest godina profesionalnog bavljenja filmom nije učinilo njegovo ime i prezime posebno zvučnim i prepoznatljivim.

Ipak, ono mu je donelo nešto drugo, čini se, vrednije: da živi i opstaje kroz svoje likove.


Retki su posetioci bioskopa koji ne znaju ko su deda Žika, Marija, Boba. U neuobičajeno žestokoj konkurenciji "porodičnih" serijala koji se vrte na TV programu, ciklus Zorana Čalića je po popularnosti daleko ispred repriziranog "Pozorišta u kući" i bučno najavljivanog "Boljeg života".

 Filmovi koji su snimljeni pre deset, ili nešto manje godina doživljavaju pravi televizijski bum.

- Sasvim je prirodno da mi sve to kao autoru izuzetno godi. Neki to nazivaju renesansom. Pričaju mi da su ulice čudno prazne. Podaci o gledanosti na TV-u su zaista frapantni. Javljaju se ljudi iz raznih krajeva zemlje koji nisu bili u prilici da gledaju sve filmove...

Zovu nas iz Šibenika, Strumice. Kažu da posle mojih filmova mogu kod kuće o svemu tome da razgovaraju, da komentarišu. Tvrde da svaka naša familija ima nekog ludog Žiku ili Milana... mnogi se prepoznaju u likovima — priča Čalić, ne skrivajući zadovoljstvo.

Filmski zanat je savladao na, za svoju generaciju, uobičajen način. Nešto posle rata muvao se po Kino-klubu Beograd koji je tada bio najfilmskije mesto u gradu, a nekako u isto vreme tu su se pojavili i Kresoja, Živko Nikolić

"Negde ’67." završio je ubrzani seminar za filmske radnike koji je trajao dva semestra i konačno zakoračio u profesiju. 

Snimio je deset igranih filmova, pored ove čuvene serije još "Prvu ljubav" (debi) i "Ćao inspektore"

Većini je nepoznato da je za "Lude godine" i "Došlo doba da se ljubav proba" dobio ukupno pet nagrada na međunarodnim festivalima: "Ormina" na Siciliji, dva puta u Salernu, u Abrucu (UNICEF-ova nagrada) i Aleksandriji. 

U zemlji kako sam kaže, "na žalost" nije nagrađivan.


Seks kao povod



- Od prvog filma do pojavljivanja "Ludih godina" napravili ste neuobičajeno dugu, sedmogodišnju pauzu?

- Između ta dva projekta kompletno sam se posvetio jednom sasvim drugom žanru, nekoj vrsti akcionog filma. Napisao sam dva izuzetno dobra scenarija, koji su prihvaćeni, ali je kalkulacija bila jako velika, pa nije bilo dovoljno sredstava. 

Tada je nastupio period ozbiljnog razmišljanja preducenata i distributera o tome kako vratiti publiku domaćem filmu. Strani film je u to vreme dominirao i osim nekih izuzetaka kao što je na primer "Skupljači perja", ostali naši filmovi nisu bili dovoljno atraktivni. 

Pozvano je mnogo autora i tražila se samo jedna, ali prava ideja. U to vreme bilo je veoma aktuelno seksualno obrazovanje u školama, trebalo je da se probije kao predmet... 

Mene je to zainteresovalo, počeo sam da prikupljam materijal, da se konsultujem sa sociolozima, sa lekarima raznih specijalnosti... i počeo da pišem priču o Bobi i Mariji. 

Bilo je planirano da se napravi samo taj film, ali posle njegovog izuzetnog uspeha svi su bili složni u zahtevu da se napravi drugi deo. I producenti, i distributeri, i publika. 

Prvi film je bio tako srećno završen da su mogućnosti nastavka bile velike i pristao sam to da radim. Međutim, drugi deo je bio još uspešniji, zahtevi za nastavljanje su bili glasni i nije se moglo pobeći. Krenuli su treći, četvrti ... i sve do osmog dela, "Žikine dinastije II"

Pokušao sam da malo izađem iz svega toga još jednom komedijom, ali sa drugim glumcima ("Ćao inspektore"). Ipak je to bila samo mala pauza. Razmišljao sam već o tome da ovu seriju nekako zgotovim, ali još nema tog poslednjeg dela, nema pravog kraja.

- Mnogi kritičari, kritizeri, ljudi koji se bave filmom ili se muvaju oko njega, proglasili su vas za osnivača tzv. novokomponovanog filma. Mnogima je nejasno šta to zapravo znači?

- Iskreno rečeno, ni ja ne znam značenje te rogobatne sintagme. U stvari, to je jedna izmišljotina da bi se jedan žanr potcenio, da bi se uporedio sa novokomponovanom narodnom muzikom. Istina je da se u jednom od mojih filmova pojavljuje pevačica koja je meni trebala i zbog atmosfere i zbog mojih junaka koji tu lumpuju...

Tako je tu pevala Zorica Brunclik, mogla je i neka sasvim deseta, nije tu bilo nikakve namere. Tražio sam ženu koja lepo peva, da mi pravi štimung... Ako je zbog toga film novokomponovan onda su to i mnogi drugi kroz koje se provlači ista muzika. 

Ma to je čitava jedna zbrka i valjda će neko od "autora" konačno i da objasni značenje. Ako postoji.


Nenad Polimac o Čaliću



- Kako vi nazivate žanr koji radite?

- To je jasno i nedvosmisleno domaća komedija. Ništa neobično. Ja sam to u novije doba prvi počeo da radim na sebi svojstven način. Međutim, očekivao sam da će i drugi autori ući u žanr posle mene, eventualno napraviti bolje filmove. 

Ispostavilo se sasvim suprotno, drugi filmovi su bili lošiji, što nije valjalo jer je nestalo konkurencije. Kritika od svega toga nije umela, u stvari, nije htela da napravi gradaciju, već je sve strpala u isti džak.

Tako je i moj kompletan rad beskrupulozno i neopravdano potcenjen.

- Kritika vas ni kasnije nije ni najmanje štedela. Čak je negativni stav prema vašem radu postao i nekakav statusni simbol!

- Ma slušajte! Nemoguće je da od tih osam filmova nijedan nije dobar. Bar dva-tri iz te serije su odlični. Bilo je i onih kritičara, vrhunskih čak, koji su kazali recimo - ovako se pravi komedija. 

Nenad Polimac iz Zagreba, na primer, pravio je analizu na dve velike strane "Oka" i pozitivno se izrazio o mom filmu. 

Ali, to je čovek koji izuzetno dobro poznaje film, onako kako ga poznaje i reditelj, i u stanju je da analizom dođe do nekih zaključaka.

- Često su vas osuđivali da se ne ustručavate da radi publike i skrenete sa tanke linije između ukusa i neukusa, po kojoj bez prestanka žonglirate?

- Ja ne znam gde to počinje neukus. Jel’ neukus psovka? U mojim filmovima radi se o našem mentalitetu. Nisam želeo da pravim neke lakirovke... mi smo psovačka nacija. I zašto bi od jednog majstora pravio visokog intelektualca, kada u globalu gledano, kod nas svi psuju, od kočijaša do doktora. 

To je naš "žargon" i što bi ja tu nešto ulepšavao. Doslovno sam slikao ponašanje naših ljudi. Moji junaci su takvi kakvi jesu. Zašto je naš čovek takav... ja se tim pitanjem ne bavim. Mi smo Balkan, još uvek. 

To što bi mi želeli da budemo finiji, što među nama i ima takvih, dobro vaspitanih, ljudi punih znanja, to je druga priča. Ja sam ispričao samo jedan segment našeg mentaliteta.

- Popularnost vaših komedija objašnjavana je i navodnim uticajem na niske ljudske porive, odnosno podilaženjem publici?

- Znate, mene publika jako interesuje i ja sam autor koji bi, da eventualno bude nagrađen "Zlatnom arenom" ili "Zlatnim lavom", a uz to vidi da su mu dvorane prazne, bio duboko razočaran i kao autor, i kao čovek. 

Ako bi to išlo jedno s drugim, sasvim je u redu. Žrtvovati publiku radi nagrade, neopravdan je i glup luksuz. Za mene je najveća satisfakcija i najveća nagrada upravo gledanost, prepune sale. 

Ali, to nikako nije podilaženje publici, jer bi onda značilo da se i najveći svetski autori time služe. Dok pravim film ne mislim na publiku, ne znam unapred kako će ona da ga prihvati. Sve je to mačka u džaku, dok se ne izmontira, izlepi.


Izbačeni sa liste



- Prilično ste isključivi u tezi da je film, pre svega, a i bez obzira na sve, ipak, masovna zabava?

- Apsolutno je tako! Zašto bi jedna Amerika imala 15 ili 20 hiljada bioskopa? Ta teza bi, dakle, trebalo da bude i polazna tačka svakog reditelja. 

Postoji jedna manija kod nas da se prave samo tzv. umetnička dela, da se teži dometima jednog Kusturice. No, Kusturica se ne rađa svaki dan, ili Saša Petrović, na primer. To se dešava svakih 10—15 godina i to je normalno... tako je i u drugim svetskim kinematografijama. 

Međutim, mi u toj euforiji oko "Zlatne palme" želimo, tačnije mnogi autori i kritičari žele, da se uspesi serijski ponavljaju, što bi jugoslovenski film još više afirmisalo u svetu, ali to... to ne ide tako. 

Mi neke filmove koji nemaju umetničku vrednost proglašavamo za umetničke. Neću da nabrajam primere, ima ih dosta.

Stvar je sasvim drugačija. Kako to Amerikanci naprave film za četiri, pet, osam Oskara, dakle, vrhunsko delo koji se gleda po celom svetu. A mi napravimo "umetnički" film koji neće da gleda ni domaća publika. Gde je tu umetnost?

- Šta tu predstavlja smetnju?

- Razlog za takvo stanje je, svakako, u autorima. Pojedini uspevaju, to su genijalci, ali mnogi drugi koji su to hteli, a potcenili druge žanrove, nisu uspeli. To su bačene pare! Film je skup eksperiment... uopšte to je jedna skupa rabota. 

Osim toga, mi neke filmove proglašavamo umetničkim i zbog Republičke zajednice kulture, jer ako nisu gledani u bioskopu, dobijaju više sredstava na kvalitet, recimo. Radi se, u stvari, o veštačkom nadoknađivanju izgubljenog vremena i novca. 

Mi koji smo napravili najgledanije filmove ne dobijamo ništa, izbačeni smo sa liste, jer nama te pare, kako oni kažu, i ne trebaju.

- Na nedavnoj sednici Komisije za kulturu CK SK Srbije, donet je sličan zaključak. Ukratko, ubuduće će se sredstva ulagati samo u autorske filmove, filmska zabava će biti ostavljena na cedilu...

- Mislim da su to sada samo manipulacije pojedinaca koji gledaju da što bolje prođu u ovom poslu, omalovažavajući jedan broj autora da bi sami mogli da rade. To su producentske mahinacije oko nalaženja para. 

Videćemo koji su to kvalitetni filmovi, videće se to već za par godina... šta se postiglo, koje su to nove vrednosti? Verovatno će kroz godinu-dve ti isti koji su ovo predložili, predlagati nešto novo, da bi opet situaciju zamutili u svoju korist.


Orijentacija prema liku



- Vi se, dakle u svom radu i dalje oslanjate pretežno na publiku. Dosadašnji uspesi pokazuju da veoma dobro poznajete naše filmsko tržište.

- Publika nije običan puk, kako to elitisti vole da kažu. Osim toga, elitizam je vezan za XIX vek. Oni smatraju da sve ono što je pučko, što narod voli nema nikakvih kvaliteta. Samo ono što oni promovišu, ono "esencijalno", to je prava kultura... A ono što narod voli to je koještarija. 

Međutim, vremena su se promenila. Danas je bioskopski gledalac prilično filmski obrazovan i ume da procenjuje da li je jedan film dobar ili ne. On dobrovoljno plaća kartu, ali traži nešto zauzvrat.

- Auditorijum koji guta vaše filmove se ne osvrće previše na napisane kritike.

- Bioskopski gledalac se orijentiše prema liku. On ne gleda ni ko je pisao scenario, ni ko je snimao, ni ko je režirao. Jednostavno zna da tu igra Gidra Bojanić. I pošto je on njihov ljubimac, oni dolaze da njega gledaju. 

Na Zapadu se time veoma vešto manipuliše. Prvo se plasira glumac, a tek onda autor. Izbor i atraktivnost glumaca je veoma bitan faktor punih sala.

- Pored Gidre koji je i pre uloga u vašim filmovima imao neku glumačku reputaciju, ostale dve glavne uloge dodelili ste amaterima. Za ovih deset godina oni su stekli takvu popularnost, o kojoj mnogi mladi glumci s diplomama u džepu mogu samo da sanjaju.

- Pre nego što sam pristupio izboru glumaca za prvi film imao sam potpuno jasnu sliku o tome kakvi tipovi, čak i po fizičkom izgledu dolaze u obzir. 

I Vladimir Petrović (Boba) i Rialda Kadrić (Marija) izabrani su među mnogo kandidata jer su u potpunosti odgovarali toj fiktivnoj predstavi. Kako su mi bili potrebni mladi ljudi, deca u stvari, sasvim je normalno da sam izabrao amatere. 

Tada mi ni na kraj pameti nije bilo da će oni rasti i sazrevati kroz moje filmove.

Publika ih je zavolela, bila zadovoljna njihovim radom i tu nije trebalo ništa menjati. Lično, kao reditelj, mogu da kažem da nisam imao nikakvih primedbi na njihovu igru, jer su u potpunosti ispunili zahteve scenarija.

- Pomalo je čudno da niko drugi nije pokazao interesovanje da se neko od njih dvoje pojavi i u drugim filmovima. Van vašeg serijala njih nema. Šta oni, inače, rade u životu kad ne snimaju s vama?

- O tome nisam posebno razmišljao. Pretpostavljam da ostali reditelji misle da oni, kao amateri, ne bi mogli da se transformišu u nove likove. Moguće je i da postoji strah od toga da publika ne bi mogla da ih identifikuje sa novim ulogama. 

Oni, ipak, ostaju Marija i Boba. Inače, Rialda je imala nekoliko manjih i epizodnih uloga u drugim filmovima, dok se Vlada nigde nije pojavljivao. 

Mislim da njihov osnovni cilj nije da sad grade neku glumačku karijeru. Rialda studira književnost, a Vlada radi kao tonac u Radio Beogradu. Siguran sam jedino da će, dok bude trajala ova serija filmova, oni biti akteri. Tu su, sigurno, nezamenljivi.


Srbi i Albanci - zajedno u bioskopu



- U vreme zatvaranja sopstvene avlije pred "tuđim" filmovima, iznenađujuće zvuči činjenica da se vaši filmovi mnogo gledaju i van srpskohrvatskog jezičkog područja.

- Naša publika voli domaći film. Naš je, razume ga, ne mora da čita titlove. To je naš jezik, ljudi, običaji, mentaliteti; najkraće, naši su likovi. 

Jedno vreme domaći film je bio i gledaniji od uvoznog. 

Skoro sam na radiju čuo nekog reportera iz Ljubljane koji je otprilike rekao da slovenačko područje, iako ima priliku da prati nastavak "Dinastije" preko nekog kanala, ipak više gleda moju seriju koju primaju preko Zagreba. 

To je sasvim jasno protumačeno, jer je jedan Žika mnogo bliži našem gledaocu nego Blejk, recimo. 

Zanimljivo je da su moji filmovi gledani u bioskopima, i u Sloveniji, i Makedoniji i to bez titla. U Skoplju čak najgledaniji. U Prištini, gde recimo Srbi i Crnogorci gledaju jednu vrstu filmova, a Albanci drugu, s tim što uopšte ne gledaju domaći film, "Žikinu dinastiju" gledali su zajedno. 

To mi je javio predstavnik distributera iz Prištine. Čudi se čovek. Neverovatno, kaže.

- Nejasno je i to da komedija "lokalnog kolorita i obima" bude gledana i van zemlje, pa još uz put pokupi i neke nagrade.

- Strana publika prihvata moje priče zato što su porodične. Ispostavilo se da iste probleme koje sam ja tretirao ovde, u jugoslovenskim okvirima, imaju i Italijani. Naročito kad je u pitanju abortus ili maloletnički seks. To je kod njih goruća tema. 

Zato su oni "Lude godine" sjajno primili i čak nagradili. Čak je i UNICEF meni dodelio drugu nagradu, a braći Tavijani za "Padro Padrone" (Ja sam bog otac) prvu. U konkurenciji su bili i mnogi drugi, danas čak čuveni autori... Trifo, na primer.

- Da li uskoro treba da očekujemo i deveti nastavak maratonske serije, ili pripremate nešto sasvim drugo?

- U ovom trenutku još nisam siguran da li ću i dalje da radim komedije. Mislim da se već bezbroj puta dokazalo da to nije ni najmanje lako, i da svako ne može time da se bavi. Ozbiljno razmišljam da sa sledećim projektom malo skrenem u odnosu na dosadašnju putanju i da promenim svoj filmski izraz. 

To nikako ne znači da odustajem od komedije, ali... pokušaću prvo da napravim melodramu, na neki svoj specifičan način. 

Sve je to, za sada u pripremi, ali već postoji radni naslov koji glasi "Kod Romanitara" (ciganske kafane). 

Mislim, da ću dokazati da, podjednako uspešno mogu da radim i druge stvari.

Razgovarao: Zoran Pavić (Duga, februar 1987.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)