"Naš film ide dobrim putem, i tako treba nastaviti... I, najzad, preko filma svjetska javnost treba upoznati našu zemlju... Znate, ja znam kako se kod nas radi u kinematografiji. Kakav bih ja predsjednik bio kad ne bih znao što se događa na području filma i kulture uopće?"
Susreti s glumcima
Predsjednik Tito je na Brionima 1967.
godine primio grupu filmskih stvaralaca, prisjeća se Ljubiša
Samardžić:
- Trećeg augusta 1967. godine
stigao je poziv domaćina, druga Tita, da ga grupa filmskih
stvaralaca poseti na otoku Vangi.
Bila je to neopisiva radost za sve
pozvane. Poseta je bila, tako nam je bilo saopšteno, neoficijelna,
počet će u 17 časova i trajati sve dok bude ugodno.
Tamno odelo i kravata na toj temperaturi - nikako.
To ne deluje ležerno, opušteno. Takvo odelo najmanje daje dojam opuštenosti, nameće sagovornicima ozbiljnost. Odlučih se, najzad, za belu lanenu košulju, i platnene hlače.
No, dok sam stigao u zakazano vreme...
stigao, ali i zastao ugledavši ljude u crnim odelima, s kravatama,
belim košuljama. Pogledavši se, delovao sam samome sebi kao bela
ovca.
No, vremena više nije bilo. Uđosmo u brod. Tu i tamo, čuo sam
tihe komentare na moj račun.
Približavali smo se Vangi.
Na ulaznim
vratima dočekao nas je Predsednik, elegantan, u svetlom odelu, s
kravatom. Bilo mi je krajnje neugodno, pa rekoh sebi:
- Šta je, tu je, iz ove se kože ne
može.
Pokušavao sam da budem što neprimećeniji. No, kako to
izvesti s metar i devedeset i tri santimetra?
U trenutku kad je
došao red da se i ja pozdravim s Predsednikom, osetio sam nekako
jači stisak ruke, činilo mi se kao znak ohrabrenja, što se
neposredno zatim i potvrdilo.
Svojim mekim, spontanim i toplim
glasom, sa smeškom na licu, Tito mi je rekao:
- Zdravo, Ljubiša - i hvala ti.
U tom času ispusti moju ruku, skide sako, zatim i
kravatu i - ostade samo u košulji.
O jugoslavenskom filmu
Glavnom uredniku Filmske kulture,
Stevi Ostojiću, Tito je 29. jula 1977. godine dao intervju. Tada je rekao:
- Jugoslavenski film je nastao u
toku revolucije i razvijao se u našoj
socijalističkoj zajednici koja je i za tu umjetnost odvajala onoliko
koliko je mogla.
Od svojih prvih, pionirskih koraka do
današnjih dana, naš film je ostvario veliki napredak. Vrijedni
stvaralački rezultati i na tome polju odavno su stekli priznanja ne
samo u našoj zemlji nego i u svijetu.
Posebni napori učinjeni su na
ekranizaciji velike epopeje naše narodnooslobodilačke borbe.
Snimljeno je više dobrih filmova o
ratu i revoluciji, koji su imali snažan uticaj na mlade ljude.
Istina, bilo je i promašaja, iz kojih treba izvući pouke.
Nesumnjivo priznanje zaslužuju i autori našeg crtanog filma, koji
su umnogome pridonijeli afirmaciji naše filmske umjetnosti u
svijetu, što svakako predstavlja uspjeh i cijele naše kulture.
Rekao bih i to da stvaraoci naše
kinematografije moraju uvijek imati u vidu činjenicu da publika voli
domaći film. Naravno, dobar film! A povjerenje gledalaca uvijek je i
najbolji stimulans za umjetnike.
Tito sa Sofijom Loren i Carlom Pontijem
- Za sedam sati koliko
smo proveli na Brionima, nije bilo ni jednog trenutka u kojem nismo
znali što radimo. Vrijeme je prosto letjelo, jer biti u društvu s
predsjednikom Titom je pravo zadovoljstvo - najveće koje jedan glumac
može doživjeti, rekla je Sofia Loren.
- Brioni sada ne
samo da predstavljaju ljepotu jadranske vegetacije, nego pojam -
predsjednik Tito je ličnost o kojoj govori cijeli svijet. Postigao
je mnogo i kao ličnost i kao državnik. Jugoslaveni, recite mu
hvala! - rekao je Carlo Ponti.
Svi su ljudi braća
Ožujka 1948. godine, Tito je ugostio
grupu talijanskih radnika. Tom prilikom im je rekao:
- Nova Jugoslavija je već dosad
dokazala da želi živjeti u najboljim odnosima sa svim susjednim
narodima, uključujući tu i talijanski narod.
Zbog toga se mi svi
radujemo što ste vi smatrali za cjelishodno da lično dođete u
Jugoslaviju, da vidite jedan njen mali dio, gdje talijanski narod
živi zajedno s našim narodom, da vidite kako on živi i da doznate
kakav je zapravo kod nas odnos prema talijanskoj narodnosti, prema
talijanskoj manjini.
Govorim vam o tome zato što je današnja
situacija takva da sve demokratske snage, u svakoj zemlji posebice,
moraju biti objedinjene i moraju suzbijati svaku propagandu ratnih
huškača, svaku propagandu raspirivanja šovinizma u narodima i
medu narodima.
Mi ovdje, u Jugoslaviji, pratimo s
velikim interesovanjem napore demokratskih snaga u Italiji da stvore
sebi bolji život i spriječe one reakcionarne snage koje ugrožavaju
prava, nezavisnost i slobodu talijanskog naroda.
Talijanski narod, međutim, ja sam
duboko uvjeren, želi samo mir i liječenje rana koje su mu bile
zadane ratom uslijed rada protiv nenarodnih režima Mussolinija i
drugih.
Narodi Jugoslavije žele s narodom
Italije živjeti zbilja u najprijateljskijim i najboljim odnosima. I
vi, kad se budete vratili, predajte tu poruku naših naroda
demokratskim snagama i čitavom narodu Italije.
Recite im da narodi
Jugoslavije žele samo mir i neka talijanski narod ne vjeruje
nikakvoj propagandi, nikakvim pričama, nikakvim klevetama.
Između naroda Jugoslavije i Italije, koji će morati da žive vječno
zajedno, jedan uz drugog, ne može biti nikakvih nesporazuma ako oni
sami budu otklonili ono što smeta njihovoj suradnji...
Nesvrstanost
Za dvadeset i više godina znanstvenici
će ocjenjivati razgovore što su ih na Vangi, 18. i 19. srpnja te
godine, vodili istaknuti državnici - Tito, Naser i Nehru, a što je
rezultiralo Brionskom deklaracijom.
"Ono što će drugi otkriti tek osamdesetih godina, nakon šoka svjetske krize - nikako ne prije - njih je opsjedalo već tada, prije 25 godina, jer su do toga došli razmišljanjem. A to nije najmanje što se od njih može naučiti"
... napisao je u "Svjetskom izazovu" Jean Jacques Servan Schreiber.
Trojica šefova država su tih dana
dali zajedničku izjavu u kojoj je stajalo i ovo:
"Mir se ne može postići podjelom, već težnjom kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom."
O tom historijskom činu Tito je
govorio u intervjuu za Tanjug, objavljenom 1. kolovoza 1976. godine:
- Ovdje, na Brionima, prije
dvadeset godina, sastali smo se Nehru, Naser i ja. Tu su se rađale
značajne ideje. U to vrijeme međunarodna situacija bila je veoma
teška. Prijetila je opasnost da se hladni rat pretvori u vrući rat.
I mi smo diskutovali o tome što da se radi. Riješili smo da bi
trebalo raditi na tome da se okupe sve zemlje koje nisu u blokovima.
To je izraženo u jednoj kratkoj deklaraciji koju smo nas trojica
tada potpisali na Brionima.
I to je bio početak akcije za sazivanje
prve konferencije nesvrstanih, koja je održana u Beogradu.
Tito s Meštrovićem
Ivan Meštrović je o susretu s Titom
govorio u američkom listu The New York Herald Tribune.
U broju od 1. septembra 1959. objavljeno je:
- Susret i razgovori s Titom
otvorili su mi nove vidike. Ličnost predsjednika Tita duboko me
impresionirala. Tito je bez svake sumnje najveći
čovjek koga su u čitavoj svojoj historiji imali naši jugoslavenski
narodi...
Tito s Adamičem
Američki književnik slovenskog
porijekla Louis Adamič je odmah po oslobođenju posjetio Jugoslaviju.
Tom prilikom primio ga je maršal Tito.
Po povratku u SAD, Adamič je nastavio rad na već započetoj knjizi
"Orao i korijenje" ("The Eagle and the Roots"), čija tematika je
bila Jugoslavija prije rata i u vrijeme narodnooslobodilačke borbe,
ali je ubijen 1951. godine pod nerazjašnjenim okolnostima u blizini
svoga doma u Milfordu, New Jersey.
No, njegovo je djelo ipak
objavljeno.
Pokrovitelj festivala
- Odlukom Upravnog odbora Festivala
jugoslavenskog filma odnio sam drugu Titu na Brione pismo-molbu da se
prihvati pokroviteljstva Festivala.
Bio je to moj prvi susret s našim
Predsjednikom.
U početku sam imao veliku tremu, ali ona nije dugo
trajala, jer mi je Titova neposrednost i osobina da brzo uspostavi
kontakt s ljudima, bez obzira na službeni odnos, pomogla da sam
zaboravio da razgovaram s predsjednikom Republike.
Razgovarali smo o
prilikama u jugoslavenskom filmu, i sjećam se da mi je kazao:
- Naš
film ide dobrim putem, i tako treba nastaviti... I, najzad, preko
filma svjetska javnost treba upoznati našu zemlju... Znate, ja znam
kako se kod nas radi u kinematografiji. Kakav bih ja predsjednik bio
kad ne bih znao što se događa na području filma i kulture uopće?
Napisao: Armando Černjul (Polet, avgust, 1987.)
Kraj 2. dela - 1. deo je OVDE
