"Vrijeme za regrutaciju. Za stolom s jedne strane stoji ustaša, a s druge domobran. Doktori nas pregledaju i vele da smo sposobni. Dolazi ustaški oficir i veli: Čuj, mali, da li bi ti htel doći k nama? Imat ćeš lijepo odijelo, svakakve privilegije... A ja ilegalac, mislim se: Kaj je ovome? I velim mu: Čujte, ja moram prvo s mamom razgovarati"
Majetić je rođeni Zagrepčanin.
Tu činjenicu ne bi trebalo posebno isticati da ga sudbina nije
odvukla daleko od Zagreba za kojim još i danas žali. U Zagrebu je
proveo prvih dvadeset godina svoga života (1923 - 1943). Nakon povratka
iz partizana odlazi u provinciju, luta od kazališta do kazališta,
da bi se na kraju skrasio u Osijeku gdje je 1974. i umirovljen.
Čitav
niz njegovih kazališnih uloga imala je sreću vidjeti samo publika
pokojeg manjeg kazališta.
Među tim ulogama izdvajaju se (podatke navodim prema knjizi Igora Mrduljaša: Deset godina druženja — Teatar u gostima 1974-1984):
Paron Furte (Ribarske svađe, C. Goldoni), Aurel (Leda, M. Krleža), Valpone (Valpone, B. Jonson) u Zadru; Ignac (Gospoda Glembajevi, M. Krleža), Orgon (Umišljeni bolesnik, Moliere), Othello (Othello, W. Shakespeare) u Banjaluci; Miller (Spletka i ljubav, F. Schiller) u Bjelovaru; Agaton (Ožalošćena porodica, B. Nušić), Pasquale (Ah, te prikaze, E de Filippo), Vuksan (Matijaš Grabancijaš dijak, T. Brezovački), u Varaždinu.
Važnije nagrade koje je Majetić dobio za svoj rad jesu nekoliko nagrada Udruženja dramskih umjetnika SRH i BiH, Nagrada Banje Luke za uloge u ciklusu Glembajevih, te Godišnja nagrada grada Osijeka.
Među tim ulogama izdvajaju se (podatke navodim prema knjizi Igora Mrduljaša: Deset godina druženja — Teatar u gostima 1974-1984):
Paron Furte (Ribarske svađe, C. Goldoni), Aurel (Leda, M. Krleža), Valpone (Valpone, B. Jonson) u Zadru; Ignac (Gospoda Glembajevi, M. Krleža), Orgon (Umišljeni bolesnik, Moliere), Othello (Othello, W. Shakespeare) u Banjaluci; Miller (Spletka i ljubav, F. Schiller) u Bjelovaru; Agaton (Ožalošćena porodica, B. Nušić), Pasquale (Ah, te prikaze, E de Filippo), Vuksan (Matijaš Grabancijaš dijak, T. Brezovački), u Varaždinu.
Važnije nagrade koje je Majetić dobio za svoj rad jesu nekoliko nagrada Udruženja dramskih umjetnika SRH i BiH, Nagrada Banje Luke za uloge u ciklusu Glembajevih, te Godišnja nagrada grada Osijeka.
Majetiću je bilo četrdeset i sedam
godina kada je "preko noći" postao slavan zahvaljujući
tragikomičnoj ulozi Šafraneka u Golikovoj glazbenoj komediji Tko
pjeva zlo ne misli.
Za tu je nezaboravnu ulogu dobio nagradu na Filmskom festivalu u Nišu.
Nakon što ga je Golik "otkrio", Majetić će zaigrati i na televiziji i na filmu.
Kad već spominjem nagrade, onda moram spomenuti njegovu ulogu u TV-drami Kipić, za koju je nagrađen na televizijskom festivalu u Bledu.
Za tu je nezaboravnu ulogu dobio nagradu na Filmskom festivalu u Nišu.
Nakon što ga je Golik "otkrio", Majetić će zaigrati i na televiziji i na filmu.
Kad već spominjem nagrade, onda moram spomenuti njegovu ulogu u TV-drami Kipić, za koju je nagrađen na televizijskom festivalu u Bledu.
No, dosta o nagradama!
Ovo se nabrajanje skromnom Majetiću neće svidjeti.
Doduše, one mu jesu stanovita satisfakcija za ignorantski odnos "velikog kulturnog centra" prema glumcima iz "provincijskih kazališta", iako bi se dalo raspravljati o tome gdje je provincija katkad uistinu locirana. Ali, o tom potom.
Ovo se nabrajanje skromnom Majetiću neće svidjeti.
Doduše, one mu jesu stanovita satisfakcija za ignorantski odnos "velikog kulturnog centra" prema glumcima iz "provincijskih kazališta", iako bi se dalo raspravljati o tome gdje je provincija katkad uistinu locirana. Ali, o tom potom.
Majetić je i danas vrlo zaposlen. U
osječkom teatru ovih je dana pripremao ulogu u Hadžićevoj Gospodi
i drugovima, a za jesen tamo priprema nastup u Krležinom Putu u raj, te Camusovom Kaliguli.
Nedavno je završio i snimanje manje epizode u Berkovićevu filmu Pisma s predumišljajem. Donedavno je, kao vječiti putujući glumac, putovao uzduž i poprijeko Jugoslavijom u zagrebačkoj družini Teatar u gostima.
Na televiziji smo ga prije nekoliko tjedana gledali u Klerić-Tadićevoj seriji za djecu Ne daj se, Floki. Ukratko Majetić je i u svojoj šezdeset i drugoj godini nezaustavljiv.
Nedavno je završio i snimanje manje epizode u Berkovićevu filmu Pisma s predumišljajem. Donedavno je, kao vječiti putujući glumac, putovao uzduž i poprijeko Jugoslavijom u zagrebačkoj družini Teatar u gostima.
Na televiziji smo ga prije nekoliko tjedana gledali u Klerić-Tadićevoj seriji za djecu Ne daj se, Floki. Ukratko Majetić je i u svojoj šezdeset i drugoj godini nezaustavljiv.
U razgovoru je nevjerojatno srdačan,
otvoren i iskren. No, ispod one "šafranekovske", gotovo
euforične veselosti, na trenutke ipak probija melankolija. Za čime?
Zbog čega? Ponešto od toga pokušao sam saznati u ovom intervjuu.
- Široka publika najbolje vas pamti po
ulozi Šafraneka. Kako je došlo do toga da zaigrate kod Golika?
- U to sam vrijeme bio angažiran u
Varaždinu i igrao sam stari kajkavski repertoar, Tituša Brezovačkog:
Hipohondrijakuša, Diogeneša.
Jednoga smo dana gostovali u Krapini, i gledao me Drago Bahun, Golikov asistent. Krešo mu je rekao da bi trebao glumca koji je kajkavac, vedar i furt u nekakvom švungu.
Jednoga dana, Krešo me pozvao na razgovor u kavanu u Medulićevoj. Upozorio me da je film novi medij u kojem nemam iskustva i rekao da se u njemu drukčije radi.
Imali su još jednog konkurenta za tu ulogu, iz zagrebačke Komedije.
"Mi ćemo probati", rekao mi je Krešo. "Ako uspije - uspije, ako ne uspije nikome ništa!"
Probali smo, čini mi se, negdje u Jadran-filmu. Sjeli smo za stol: Mirjana Bohanec, Relja Bašić i ja. Bila je to jedna određena situacija iz filma, ali Krešo nam je rekao:
"Dajte samo razgovarajte među sobom, bez obzira na rolu!"
Jednoga smo dana gostovali u Krapini, i gledao me Drago Bahun, Golikov asistent. Krešo mu je rekao da bi trebao glumca koji je kajkavac, vedar i furt u nekakvom švungu.
Jednoga dana, Krešo me pozvao na razgovor u kavanu u Medulićevoj. Upozorio me da je film novi medij u kojem nemam iskustva i rekao da se u njemu drukčije radi.
Imali su još jednog konkurenta za tu ulogu, iz zagrebačke Komedije.
"Mi ćemo probati", rekao mi je Krešo. "Ako uspije - uspije, ako ne uspije nikome ništa!"
Probali smo, čini mi se, negdje u Jadran-filmu. Sjeli smo za stol: Mirjana Bohanec, Relja Bašić i ja. Bila je to jedna određena situacija iz filma, ali Krešo nam je rekao:
"Dajte samo razgovarajte među sobom, bez obzira na rolu!"
- Bila je to čista improvizacija!?
- Čista improvizacija! I Krešo mi je,
kao Šafraneku, rekao:
"Vi volite popiti?"
"Vi volite popiti?"
"Volim popiti, kak ne!"
Veli: "A vi ste i hrabri?"
"Kako nisam hrabar, ti boga! Ja bi mogel tigrove loviti. Ak sad treba, išel bi u lov za njima!"
I tako smo se razigrali. Budući da je Krešo maher, a i ja sam sto puta nastupal u svakakvim skečevima, mi smo počeli tak igrati da su se svi oko nas kesili ko luđaci. Krešo mi je rekel:
"To je dobro! To je to! Ali, pitanje je kako bu to zgledalo na ekranu. Ima velikih teatarskih glumaca, ali za ekran nisu. A imaš slabih glumaca koji ipak idu prek ekrana. Tek kad snimimo, bumo videli kak bu to sve ispalo."
Snimili smo onu scenu u kojoj ja malog šaljem po vino k Žnidaršiću i pričam s Mirjanom Bohanec i Reljom kak sam zapostavljen kao činovničić i kako bi išel i u Abesiniju da imam priliku.
Relja i Mirjana su bili načistu da buju igrali. Ja sam bil jedini upitnik da li budem odgovaral za rolu ili ne?
Odmah nakon što smo snimili scenu, pital sam Krešu je'l to u redu.
"Je", veli, "to moramo vidjeti na projekciji. Sve to kaj smo do sada delali i razgovarali, hiti proč, i tek nakon projekcije bumo znali kaj je!"
Dobro. S teatrom sam otišao na gostovanje u Srbiju. I tamo mi je predsjednik općine nekakvog malog mjesta u kojem smo gostovali, ne sjećam se više kojeg, donio telegram da sam prihvaćen za ulogu Šafraneka.
Veli: "A vi ste i hrabri?"
"Kako nisam hrabar, ti boga! Ja bi mogel tigrove loviti. Ak sad treba, išel bi u lov za njima!"
I tako smo se razigrali. Budući da je Krešo maher, a i ja sam sto puta nastupal u svakakvim skečevima, mi smo počeli tak igrati da su se svi oko nas kesili ko luđaci. Krešo mi je rekel:
"To je dobro! To je to! Ali, pitanje je kako bu to zgledalo na ekranu. Ima velikih teatarskih glumaca, ali za ekran nisu. A imaš slabih glumaca koji ipak idu prek ekrana. Tek kad snimimo, bumo videli kak bu to sve ispalo."
Snimili smo onu scenu u kojoj ja malog šaljem po vino k Žnidaršiću i pričam s Mirjanom Bohanec i Reljom kak sam zapostavljen kao činovničić i kako bi išel i u Abesiniju da imam priliku.
Relja i Mirjana su bili načistu da buju igrali. Ja sam bil jedini upitnik da li budem odgovaral za rolu ili ne?
Odmah nakon što smo snimili scenu, pital sam Krešu je'l to u redu.
"Je", veli, "to moramo vidjeti na projekciji. Sve to kaj smo do sada delali i razgovarali, hiti proč, i tek nakon projekcije bumo znali kaj je!"
Dobro. S teatrom sam otišao na gostovanje u Srbiju. I tamo mi je predsjednik općine nekakvog malog mjesta u kojem smo gostovali, ne sjećam se više kojeg, donio telegram da sam prihvaćen za ulogu Šafraneka.
Moj tata - čisti Venecijanac!
- Je li to uistinu bila vaša prva
filmska uloga?
- Prva gluma i velika filmska rola - da!
Ali, ja sam na filmu prvi put igrao mnogo prije. Bilo je to negdje
četrdeset devete na pedesetu u filmu Nikole Popovića Majka Katina.
Nešto u vezi s borcima generala Markosa iz Grčke.
Bio je to veliki
film. Snimalo se u Mlinima i Kuparima.
Nakon tri mjeseca, snimanje je bilo gotovo, ali iz nekih političkih razloga nije bilo više zgodno da se film prikaže.
Nakon tri mjeseca, snimanje je bilo gotovo, ali iz nekih političkih razloga nije bilo više zgodno da se film prikaže.
- Kakva je bila vaša uloga?
- U jednoj sceni novinari u Ujedinjenim
narodima raspravljaju o problemu Grčke.
Ja sam igrao engleskog novinara, ali sam pitanja postavljao na hrvatskom.
Ja sam igrao engleskog novinara, ali sam pitanja postavljao na hrvatskom.
- Kako ste se osjećali pred kamerom?
- Bio sam u strašnoj tremi.
Bio sam mlad glumac, a oko mene sve su bili glumački macani.
Imao sam velike monologe, a to mi je u cugu bilo vrlo teško izgovoriti.
I na tom sam snimanju, mogu vam reći (smijeh), skuhao dio bezobrazluka za kasnije! U to je vrijeme honorar bio dobar. Radilo se komotno. Po tri dana bi se snimalo, pa onda tri dana niš! (smijeh)
Bio sam mlad glumac, a oko mene sve su bili glumački macani.
Imao sam velike monologe, a to mi je u cugu bilo vrlo teško izgovoriti.
I na tom sam snimanju, mogu vam reći (smijeh), skuhao dio bezobrazluka za kasnije! U to je vrijeme honorar bio dobar. Radilo se komotno. Po tri dana bi se snimalo, pa onda tri dana niš! (smijeh)
- Stil glume sigurno je bio drukčiji
nego danas?
- Stil glume stalno se mijenja. Čovjek
stalno živi s time, pa nema pravi uvid u te promjene. Ja sam to
pratio u teatru od svoje treće godine.
- Od treće godine!?
- Da! Ja sam, praktično, prohodal u
teatru. Moja je mama bila garderobijerka u zagrebačkom Malom
kazalištu. A stanovali smo u "istarskim barakama", tu na
Trešnjevki. U početku je teatar bio u Tuškancu, tamo gdje je danas
kino Sloboda.
Mislim da se negdje dvadeset i sedme preselio u zgradu današnjeg teatra Gavella. Mama me uvijek vodila sa sobom. Ja sam znao svaku rupicu u teatru. Ja sam, zapravo, odgojen u teatru!
Mislim da se negdje dvadeset i sedme preselio u zgradu današnjeg teatra Gavella. Mama me uvijek vodila sa sobom. Ja sam znao svaku rupicu u teatru. Ja sam, zapravo, odgojen u teatru!
- Što je radio vaš otac?
- On je bio slikar. Talijan! A mama mi
je Ličanka iz Vrhovina. To su kombinacije! (smijeh). Tata je čisti
Venecijanac.
- Pa zašto je onda vaše prezime
Majetić?
- On je tada, kad je došao u Zagreb,
poslije prvog svjetskog rata, morao produživati pasoš svaka tri
mjeseca. Moj djed imao je brodogradilište u Veneciji. Tata je umro
kada mi je bilo dvanaest-trinaest godina, i bio sam premalen da ga
ispitam kak je on došao u Zagreb.
Moja se majka, pak, po svojoj majci zove Bianchini, i njezina je majka iz Sinja. Moj otac nije htio da ja i sestra imamo probleme kao i on, zato sam ja dobio djevojačko ime svoje mame.
On se, inače, zvao Francesco Foscia. Bio je polusamouk. Njegov je fah bilo slikanje šuma, mlinova... Ali, slabe je novce dobival za te slike! Bio je vrlo svestran: i svirao je, i zabavljao društvo, i pravio nekakve vaze. Bio je umjetnički "navudren".
Moja se majka, pak, po svojoj majci zove Bianchini, i njezina je majka iz Sinja. Moj otac nije htio da ja i sestra imamo probleme kao i on, zato sam ja dobio djevojačko ime svoje mame.
On se, inače, zvao Francesco Foscia. Bio je polusamouk. Njegov je fah bilo slikanje šuma, mlinova... Ali, slabe je novce dobival za te slike! Bio je vrlo svestran: i svirao je, i zabavljao društvo, i pravio nekakve vaze. Bio je umjetnički "navudren".
U euforiji od osjećaja pravednosti
- Kada se prvi put očitovao vaš
glumački dar?
U toj trgovini, u izlogu je stajala velika crvena čizma od čokolade.
Joj, ja sam poludil za tom čizmom!
Došel sam doma i rekel:
"Tata, nek mi sveti Nikola donese onu čizmu!"
"Dobro", veli, "bu ti donesel, ali ako naučiš jednu pjesmicu!"
"Daj, kaj god hoćeš, samo da dobijem čizmu!"
Ni dan-danas ne znam čija je ta pjesmica, ali još je znam.
Ide ovako:
"Ima jedna krasna zemlja iza silnog oceana, ali ju je voda opkolila i planine sa svih strana. Do nje nije lako doći ni po suhu ni po vodi, već tko umije poput ptice letit duhom u slobodi.
Tražili su krasnu zemlju i rudari i mornari, tražili su krasnu zemlju i bogati i siromasi; nitko do nje nije došao - samo genij duhom svojim prebrodio sinje more, samo genij duhom svojim pregazio silne gore, i ljudima je na dar dao u osvitku novog dana."
- Krasna pjesmica!
- Da! I bogami, ode tata po čizmu! Bila
je zamotana kao dar, a ja to stisnem i zdrobim je! Bila je tanka
čokolada od koje su napravili čizmu. I tako sam onda plakao. Još
se danas sjećam tog plača. Tak je moj prvi honorar propal. (smijeh)
I nikom niš!
To je bil početak. Već s pet-šest godina počeo sam nastupati u velikom teatru u dječjim predstavama. Kad sam malo ponarasel, došlo je doba da se počnem ozbiljnije baviti glumom. U jednoj obrtničkoj zadruzi, na Malom placu, prvi sam put igrao i malo ozbiljniji repertoar.
Bile su to amaterske predstavice. Tada sam imao već petnaest-šesnaest godina, vrijeme pred rat. Tada sam postao i član URS-ovih sindikata, pa član Akademije esperantista.
To je bil početak. Već s pet-šest godina počeo sam nastupati u velikom teatru u dječjim predstavama. Kad sam malo ponarasel, došlo je doba da se počnem ozbiljnije baviti glumom. U jednoj obrtničkoj zadruzi, na Malom placu, prvi sam put igrao i malo ozbiljniji repertoar.
Bile su to amaterske predstavice. Tada sam imao već petnaest-šesnaest godina, vrijeme pred rat. Tada sam postao i član URS-ovih sindikata, pa član Akademije esperantista.
- Kako je došlo do vašeg učlanjenja
u te organizacije?
- To je bilo doba koje se možda neće
više nikada ni vratiti. Pred nama je bila dilema, u to vrijeme prije
rata — ili živjet ili umrijet? Mi smo bili već zreli ljudi. Ja
sam u školi s petnaest-šesnaest godina čitao Filipa Latinowicza,
Emila, Zolu, Gorkoga, Londona.
Mi smo o toj socijalnoj literaturi strašno puno raspravljali. A budući da sam se vrtio i po teatru, tu sam uvijek sretao nekakve ljude koji su bili na priličnom intelektualnom nivou.
Poznavao sam dobro i teatar. Gledao sam sve Krležine predstave, na koje je i on često dolazio, gledao san sve Hamlete što ih je odigrao Vjeko Afrić. Sve sam gledao po sto puta! Dvaput na dan znao sam ići u kino, ali navečer bih ipak završio u teatru.
I sada, hoćete-nećete, dolazite u kontakt s raznim ljudima. Ja sam se družio s onima koji su meni odgovarali. Bio je to velik krug i mladih intelektualaca, među njima i mnogo mladih naprednih glumaca.
Mi smo o toj socijalnoj literaturi strašno puno raspravljali. A budući da sam se vrtio i po teatru, tu sam uvijek sretao nekakve ljude koji su bili na priličnom intelektualnom nivou.
Poznavao sam dobro i teatar. Gledao sam sve Krležine predstave, na koje je i on često dolazio, gledao san sve Hamlete što ih je odigrao Vjeko Afrić. Sve sam gledao po sto puta! Dvaput na dan znao sam ići u kino, ali navečer bih ipak završio u teatru.
I sada, hoćete-nećete, dolazite u kontakt s raznim ljudima. Ja sam se družio s onima koji su meni odgovarali. Bio je to velik krug i mladih intelektualaca, među njima i mnogo mladih naprednih glumaca.
- Je li bilo mnogo takvih
intelektualaca tada u Zagrebu?
- O, da! Ti ljudi, pa i URS-ovi
sindikati, nudili su vrlo ineresantan sadržaj života. Jasno da je
tada propagiranje Sovjetskog Saveza bilo veliko. To što se govorilo
i nudilo - to su bile strašne stvari! Govorilo se, recimo, neće biti
radnika da neće imati dvosobni stan i kupaonicu, neće biti radnika
koji neće raditi, i tako dalje.
- A kako ste vi tada živjeli?
- Mi smo tu živjeli u baraci, u jednoj
sobici. Poslije smo svi stanovali u jednoj sobici na Pantovčaku. To
je bilo bijedno i jadno! To što su govorili ti intelektualci i to
što su nudili sindikati bila je velika nada. Te su organizacije
povezivale ljude svih profila.
U tadašnjem, vrlo klasnom društvu nisu se doktori petljali s radnicima, recimo, nego se svatko družio samo sa svojima. Čak su i strukovni savezi bili odvojeni. Recimo, metalci se nisu petljali s tekstilcima, tekstilci se nisu petljali s kožarima. Društvo je bilo strahovito raslojeno.
A ljudi s kojima sam se družio u sindikatima imali su potrebu da iziđu iz svoga kruga. Bili smo u jednoj euforiji od osjećaja pravednosti, od potrebe za svime što je iskreno, pošteno, ljudsko. Čak se i u esperantističkom klubu o svemu tome razgovaralo.
Među nama vladalo je veliko zajedništvo - osjećali smo se kao braća. U Zagrebu je svijest radnika tada bila vrlo visoka. Znali smo da stvari više ne mogu ići kako su išle do tada: male plaće, bijeda koja je stalno trajala, od kraja prvog svjetskog rata.
Propadale su banke, ljudi su se ubijali. Sluškinjice su, recimo, štedjele godine i godine, i onda bi štedionica u koju su dale tih nekoliko dinara najedanput propala. Kaj sad? Niš, nego kroz prozor i ubiti se!
U tadašnjem, vrlo klasnom društvu nisu se doktori petljali s radnicima, recimo, nego se svatko družio samo sa svojima. Čak su i strukovni savezi bili odvojeni. Recimo, metalci se nisu petljali s tekstilcima, tekstilci se nisu petljali s kožarima. Društvo je bilo strahovito raslojeno.
A ljudi s kojima sam se družio u sindikatima imali su potrebu da iziđu iz svoga kruga. Bili smo u jednoj euforiji od osjećaja pravednosti, od potrebe za svime što je iskreno, pošteno, ljudsko. Čak se i u esperantističkom klubu o svemu tome razgovaralo.
Među nama vladalo je veliko zajedništvo - osjećali smo se kao braća. U Zagrebu je svijest radnika tada bila vrlo visoka. Znali smo da stvari više ne mogu ići kako su išle do tada: male plaće, bijeda koja je stalno trajala, od kraja prvog svjetskog rata.
Propadale su banke, ljudi su se ubijali. Sluškinjice su, recimo, štedjele godine i godine, i onda bi štedionica u koju su dale tih nekoliko dinara najedanput propala. Kaj sad? Niš, nego kroz prozor i ubiti se!
Skojevska omladina na Črnomercu
- Kada je počeo rat, vi sa šesnaest
godina napuštate školu. Zašto?
- Nije bilo više novaca za školovanje.
Tada sam se jedno vrijeme i zaposlio u maloj tvornici pozamanterije.
To je trajalo kratko. Život mi je od šesnaeste godine strašno brzo
krenuo. Četrdeset i prve imao sam osamnaest godina. Odmah sam se
uključio i u ilegalni rad.
- Kako je do toga došlo?
- Počeo je rat. Ja sam jednoga dana
pitao jednog od svojih drugova, koje sam upoznao preko sindikata - što
ćemo sada raditi? Rekao mi je:
"Čekaj! Ja sam sada povezan i reći ću ti ubrzo što i kako treba raditi."
Povezao sam se sa skojevskom omladinom na Črnomercu. Skupljali smo dobrovoljne novčane priloge. Pronalazili smo ljude koji su bili za nas - a bila ih je masa - odlazili u tvornice. Nabavio sam tada i pištolj.
"Čekaj! Ja sam sada povezan i reći ću ti ubrzo što i kako treba raditi."
Povezao sam se sa skojevskom omladinom na Črnomercu. Skupljali smo dobrovoljne novčane priloge. Pronalazili smo ljude koji su bili za nas - a bila ih je masa - odlazili u tvornice. Nabavio sam tada i pištolj.
- Nije li za takav ilegalni rad čovjek
morao biti nevjerojatno hrabar?
- Bilo je strašno opasno. Ako sam
izlazio iz kuće, uvijek sam bio s pištoljem. To je psihički i
fizički bilo neizdrživo.
Recimo, idem po ulici i sretnem kolegu s kojim sam se svađao prije rata. A on je u ustaškoj uniformi.
Tada je došlo i vrijeme za regrutaciju. Za stolom s jedne strane stoji ustaša, a s druge domobran. Mi se svlečemo, kaj ne, doktori nas pregledaju i vele da smo sposobni. E, sad dolazi ustaški oficir i veli:
"Čuj, mali, da li bi ti htel doći k nama? Imat ćeš lijepo odijelo, svakakve privilegije. To ti je posebna vojska..."
A ja, ilegalac, mislim si: "Kaj je ovome..." I velim mu:
"Čujte, ja moram prvo s mamom razgovarati." (smijeh)
E, sada dolazi domobranski oficir i veli isto:
"Je l' bi ti mali htel u domobrane?"
A ja mu odgovaram:
"Moram razgovarati prvo s mamom. Ja sam još mlad dečko, znate. Bum se još odlučil..." (smijeh)
"Dobro", vele, "pa kad se ti odlučiš, onda dođi..."
Ja sam, jasno, odmah otišao u potpuno ilegalstvo.
Recimo, idem po ulici i sretnem kolegu s kojim sam se svađao prije rata. A on je u ustaškoj uniformi.
Tada je došlo i vrijeme za regrutaciju. Za stolom s jedne strane stoji ustaša, a s druge domobran. Mi se svlečemo, kaj ne, doktori nas pregledaju i vele da smo sposobni. E, sad dolazi ustaški oficir i veli:
"Čuj, mali, da li bi ti htel doći k nama? Imat ćeš lijepo odijelo, svakakve privilegije. To ti je posebna vojska..."
A ja, ilegalac, mislim si: "Kaj je ovome..." I velim mu:
"Čujte, ja moram prvo s mamom razgovarati." (smijeh)
E, sada dolazi domobranski oficir i veli isto:
"Je l' bi ti mali htel u domobrane?"
A ja mu odgovaram:
"Moram razgovarati prvo s mamom. Ja sam još mlad dečko, znate. Bum se još odlučil..." (smijeh)
"Dobro", vele, "pa kad se ti odlučiš, onda dođi..."
Ja sam, jasno, odmah otišao u potpuno ilegalstvo.
- Dobro, ali policija je znala gdje
stanujete?
- Je, ali moja je mama rekla da sam
otputoval u Njemačku. Onda se moglo prijaviti za odlazak u
Njemačku.
- Niste se bojali da će vas susjedi
odati?
- Čujte - ne! To je sve bila radnička
klasa. Ljudi nisu tada bili takvi kao danas. Kraj nas je stanovala
nekakva šnajderica, pa neki siromašni krznar kaj je celi dan smrdel
s nekakvim kiselinama, pa neka jadna starica.
Mama im je rekla:
"Kad se god nekaj dogodi, i ak pitaju za mojeg Franceka, samo recite da je u Njemačkoj".
Gazdarica, koja nam je iznajmila sobu u kući, bila je jako zlatna. I ona je tvrdila da sam ja vani. Ustaše više onda nisu po tome pimplali.
Ali, meni je negdje četrdeset i treće ipak jako zagustilo. Naime, bio sam s jednim kolegom u akciji. Htjeli smo uzeti neko oružuje iz kuće nekog ustaše. Upali smo kod njih, predstavili se kao policija, no nismo niš obavili. Doma je bila samo sestra i mama toga čovjeka.
Mama im je rekla:
"Kad se god nekaj dogodi, i ak pitaju za mojeg Franceka, samo recite da je u Njemačkoj".
Gazdarica, koja nam je iznajmila sobu u kući, bila je jako zlatna. I ona je tvrdila da sam ja vani. Ustaše više onda nisu po tome pimplali.
Ali, meni je negdje četrdeset i treće ipak jako zagustilo. Naime, bio sam s jednim kolegom u akciji. Htjeli smo uzeti neko oružuje iz kuće nekog ustaše. Upali smo kod njih, predstavili se kao policija, no nismo niš obavili. Doma je bila samo sestra i mama toga čovjeka.
Ima neki vrag sudbinski u životu!
- A što biste učinili da je taj
čovjek bio kod kuće?
- Ma, čujte... Kaj bi? Čovjek ne misli
kad je mlad! Bila bi pucnjava. Nema druge! Pa kaj, ak nemreš njega
ubiti, moraš sebe. To je tak bilo. Otišli smo, no njihovi ukućani
ipak su nešto posumnjali. Znali smo da imaju naš opis.
Ja sam iste
večeri otišel na Kustošiju kod jedne frizerke, i ona mi je
oksidirala kosu u žuto. Bil sam sav žut! (smijeh) I došel sam
doma, gore na Pantovčak, a susedi gledaju (smijeh) i vele:
"Pa kaj je Franji? Jutros je još bil crn!" (smijeh)
"Pa kaj je Franji? Jutros je još bil crn!" (smijeh)
- Vama je to bilo komično, a ne
opasno?
- Ma kakav strah! Zagreb je posebno u
tom pogledu bio interesantan. Tu je bilo svega. Događale su se
nevjerojatne stvari. Susjedima sam rekel:
"Čujte, imal sam jednu akciju i moral sam se prefarbati."
Drugi je dan radio objavio naš opis. Više nisam izlazio iz stana. Ne bi poživil dva dana da su me uhvatili. Ali, vidite, ima neki vrag sudbinski u životu!
"Čujte, imal sam jednu akciju i moral sam se prefarbati."
Drugi je dan radio objavio naš opis. Više nisam izlazio iz stana. Ne bi poživil dva dana da su me uhvatili. Ali, vidite, ima neki vrag sudbinski u životu!
- I onda se četrdeset i treće
prebacujete u partizane.
- Budući da sam bil Zagrepčan, otišel
sam u Zagrebački odred. Došel sam s još jednim prijateljom. Odmah
drugi dan upali smo u neku veliku borbu. Prošli smo Prigorje, dio
Zagorja i Posavinu.
- To ste sve prošli do kraja rata?
- Ne, ne! To je bilo u početku. Puno
sam ja toga prošel! (smijeh) Ja sam kao Hemingway! (smijeh) Puno mi
je lakše bilo u partizanima nakon ilegale. Teret mi je ogromni pao.
Rekoh sebi:
"K vragu smrt, nek me ubiju iz puške ili pištolja, ali nisam u onoj strašnoj neizvjesnosti u kojoj sam bio u Zagrebu!"
U odredu dijelite sudbinu s mnogo drugih ljudi. U gradu vas čekaju svugdje na ulici, u tramvaju, u kavani. Imate stalno osjećaj da vas netko prati. Nikada ne znate tko će razbiti ćeliju!
"K vragu smrt, nek me ubiju iz puške ili pištolja, ali nisam u onoj strašnoj neizvjesnosti u kojoj sam bio u Zagrebu!"
U odredu dijelite sudbinu s mnogo drugih ljudi. U gradu vas čekaju svugdje na ulici, u tramvaju, u kavani. Imate stalno osjećaj da vas netko prati. Nikada ne znate tko će razbiti ćeliju!
- Kako ste postali glumac u
partizanima?
- Sreo sam druga Šermenta. On je trebao
otići u Zagreb po neke glumce koji su bili organizirani i koji su
bili spremni doći u partizane. Sjedili smo navečer za logorskom
vatrom. Šerment je bio stariji od mene, a poznavali smo se još iz
Malog kazališta. Pitao me je tada:
"Pa, otkud ti ovdje? Ja sad idem po glumce u Zagreb."
"Ja ti mogu biti od pomoći", rekao sam mu, "jer dobro poznam i naše veze u Zagrebu i ljude iz teatra."
"To bi bilo sjajno", veli on.
Otišli smo komesaru, i ja sam se ponudio da budem neka vrst čuvara Šermentu. Dobili smo propusnice i okolo - naokolo stigli do Zagreba. Spustili smo se na Maksimir. Bili smo u seljačkim odijelima. Ispod kaputa imao sam nekoliko bombi i pištolj...
Razgovarao: Darko Zubčević (Studio, lipanj 1985.)
"Pa, otkud ti ovdje? Ja sad idem po glumce u Zagreb."
"Ja ti mogu biti od pomoći", rekao sam mu, "jer dobro poznam i naše veze u Zagrebu i ljude iz teatra."
"To bi bilo sjajno", veli on.
Otišli smo komesaru, i ja sam se ponudio da budem neka vrst čuvara Šermentu. Dobili smo propusnice i okolo - naokolo stigli do Zagreba. Spustili smo se na Maksimir. Bili smo u seljačkim odijelima. Ispod kaputa imao sam nekoliko bombi i pištolj...
Razgovarao: Darko Zubčević (Studio, lipanj 1985.)
Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
