Januar 1968: Prema poslednjoj novogodišnjoj anketi, najpopularniji fudbaleri "velike YU četvorke" su Holcer (Hajduk), Dujković (Crvena Zvezda), Gračanin (Dinamo) i Ćurković (Partizan) - čak trojica golmana... Iz inostranstva je stigla nova modna ludost - nošenje bedževa! Sada i YU tinejdžeri na zimskim kaputima ponosno nose natpise: "Help", "Stop", "Flower Power", "I'm a Hippie!", a za potonji postoji i domaća verzija: "Ja sam za čupavce!"... Ko su najpopularniji domaći čupavci? To su: Jadran, Danilo, Vanja, Marjan i Tulio, koji čine koparske Kameleone, čije su pesme "Story Of My Brown Friend" i "Gdje si ljubavi" uveliko svirane na nedavno završenim prazničnim žurkama... Na top-listi Radio Luksemburga prvo mesto čvrsto drže Bitlsi sa pesmom "Hello Goodbye", a vrte se i "I'm Coming Home" Toma Džonsa, "World" Bee Geesa, "Something's Gotten Hold Of My Heart" Džina Pitnija... Kod nas, najprodavanije strane ploče su "Magical Mystery Tour" (EP) Bitlsa, "The Last Waltz" Engelberta Hamperdinka, "I'll Come Running" Klifa Ričarda... A od domaćih, i dalje je najveći hit pesma Gabi Novak "Vino i gitare", a slušaju se i "San Francisco" Miše Kovača, "Čikita" Žarka Dančua, "Anđela" Vjekoslava Jutta, "1966" Ivice Percla... Svaka čast Miši, Žarku i Ivici, ali u anketama za najpopularnijeg pevača 1967 - sve ih je "ušio"...
"Sin šibenskog
zidara i kućanice, od malih nogu bavio se muzikom, jer je to bila
tradicija u obitelji. Muzikom i doživljajima vezanim uz nju protkano
je njegovo djetinjstvo i dječaštvo i uz muziku su vezana njegova
prva putovanja, školski problemi, honorari i ljubavi. Nakon završene
gimnazije prestaje idiličan život u Šibeniku i devetnaestogodišnji
Arsen odlazi u Zagreb na studij"
U Zagrebu sam u jesen 1957. upisao studij prava. To je bio tipičan kompleks mladića iz provincije, koji dođe na školovanje u veliki grad: uzeti neko solidno zvanje, a pod "solidnim" se obično misli na pravo.
Međutim, usporedo sa studijem, od 1957.
do 1959. završio sam i dva razreda srednje muzičke škole i 1959.
godine upisao Muzičku akademiju. Nije mi bilo žao što sam ta dva
završna razreda u Srednjoj muzičkoj završavao u stvari po drugi
put, jer sam srednju muzičku položio već i u Šibeniku.
I kao što
obično biva da ono sporedno nadjača osnovno, tako sam se ponovo
vratio muzici. Na pravu imam položene tri godine, ali pravnikom
valjda više neću postati.
Muzičku akademiju završio sam 1964. U
početku sam bio dobar student i profesori su me voljeli, ali
poslije, kako sam se sve više bavio muzikom, postajao sam i sve
lošiji student. No, na kraju se sve ipak dobro svršilo.
Tih prvih godina u Zagrebu stanovao sam
u Muzičkom internatu, u Jurjevskoj 31 a. U internatu su tada
stanovali i mnogi poslije poznati muzičari ozbiljne muzike: Majda
Radić, Pavle Dešpalj, Miro Belamarić...
Tada smo smatrali da su uvjeti za rad u
Muzičkom internatu bili loši, iako mi se danas čini da su bili
veoma dobri, gotovo idealni za mlada čovjeka.
Po nepisanim pravilima, mladi stanar došao bi najprije u sobu gdje ih je bilo mnogo, a
poslije, bi "sa stažom" napredovao u sobe sa sve manje
kreveta, tamo negdje do trokrevetne ili dvokrevetne.
U sobi u kojoj sam u početku stanovao
bilo nas je sedam. Mario Boljuni - klavirist, Vinko Fabris -violinist,
Rado Selić - flautist; ne znam gdje je sada, Vitomir Manestar - klarinetist; mislim da je danas u Filharmoniji, Branko Bukić - trubač, koji je danas tehničar u Šibeniku, Ivo Cuknov koji danas
svira gitaru u Austriji u nekom lokalu i kao sedmi ja.
Bio je to,
dakle, čitav orkestar u jednoj sobi, a da stvar bude još čudnija,
svi smo studirali pravo. Inače, česta je pojava da muzičari
studiraju pravo, a oni najbolji ga i završe, što s nama lošijima
nije uvijek slučaj.
Pada mi na pamet da je, na primjer, Stravinski,
poznati sjajni muzičar, i doktor prava.
Dakle, u to vrijeme za zabavnu muziku
zagrijao nas je Mario Boljuni. On je tada već imao orkestar s kojim
je nastupao u "plesnjaku" na Ribnjaku. Tamo sam ponekad
odlazio s Mariom da ga slušam kako svira, ili bih naprosto odlazio na
ples. Dvorana nije imala osobitu reputaciju - nerijetke su bile i
tučnjave.
Mario je znao da ja onako za sebe
pjevam i nije se ustručavao da me "angažira". Tako sam u
dvorani na Ribnjaku pjevao cijelu jednu sezonu, jednom, sjećam se,
čak i u posuđenom odijelu, na kojem se lijepo mogla vidjeti mrlja
od čišćenja.
Djevojkama i mladićima koji su ovamo
dolazili na ples moj stil interpretacije, čini se, nije bio
neprihvatljiv. Tada sam pjevao sve što je u to vrijeme bilo
popularno: Platterse, Modugna, Dallaru, Anku...
No, Boljuni je - čini mi se da je to
bilo 1958. - poslao jednu svoju kompoziciju i na Zagrebački festival.
Kompozicija se zvala "Čuješ li me draga".
Tekst je Mariju pisao pod pseudonimom Miro Belamarić, danas dirigent u Operi.
Dogodilo se, međutim, da poslije Miro više nije mogao pisati
tekstove, a budući da Mario nije dobro vladao našim jezikom,
zamolio me je da mu ja napišem lake, komercijalne stihove za njegovu
narednu kompoziciju.
Rođenje Igora Krimova
Morate me shvatiti: u to vrijeme sve
čime sam se bavio smatrao sam prolaznim privremenim stanjem. Tako je
bilo i s ponudom da pišem tekstove; tu sam ponudu prihvatio bez
razmišljanja, već i zbog samog prijateljstva s Mariom.
Ali, kažem,
misleći da se pisanjem tekstova nikad neću trajno baviti, sakrio
sam se iza pseudonima Igor Krimov. Boljunijeva kompozicija za koju
sam napisao riječi zvala se "Mornarev cha-cha-cha", a
izvedena je na "Zagrebu 59".
Možda će se danas činiti smiješno,
ali mi tada uopće nismo prisustvovali festivalu. Počasne ulaznice
nisu se valjda još dijelile, a za festival nismo imali ni novaca, ni
prikladne odjeće Da smo dobili nagradu, saznali smo iz novina.
Ja
kao autor teksta dobio sam petnaest tisuća dinara, što je za
me tada bio velik novac.
Nakon toga sam Mariju pisao još
nekoliko tekstova: "Tri prijatelja", "Prodavač novina", "Poslije
ljubavi", "Noćni šetači" ... "Poslije ljubavi"
dobila je na festivalu u Sarajevu 1960. i nagradu za tekst.
Tada su, oko 1960. godine, u zabavnoj
muzici bile veoma moderne vokalne grupe, kao što su, na primjer,
danas moderni vokalno-instrumentalni sastavi. Na "boljim"
žurevima u to vrijeme slušali su se "Plattersi" i
"Freshmeni" i džez.
Poneseni modom, i mi smo odlučili da
osnujemo vokalni kvartet. Problema neće biti: Mario će pisati
aranžmane, a ja tekstove.
Kvartet se zvao "Prima", a
ovim imenom kršten je posve slučajno Naime, jedna od kompozicija
što smo ih izvodili zvala se "Come prima", a neki, od tad
popularnih zagrebačkih voditelja, okrstio nas je jednostavno "Prima".
U kvartetu sam se za nijansu isticao
iznad ostalih, pa mi je Mario rado davao solo-dionice. No, u to
vrijeme nije bilo lako stvoriti ime u zabavnoj muzici u Zagrebu.
Bilo
je to doba kad je od afirmiranih pjevača gotovo jedini bio Robić i
kad su se počela afirmirati imena što ih je izbacila prva serija
"Prvog pljeska" u "Varijeteu". Zdenka Vučković,
Toni Kljaković, Jasna Benedek ...
"Emovci" (4 M) su tada, sjećam
se, bili već "zvijezde". Tereza Kesovija i Vice Vukov pjevali su na
takmičenjima u "Varijeteu" i u Glazbenom zavodu.
Prvi honorar kvartetu osigurala je
Zdenka Vučković 1959. godine u Radničkom domu. Honorar je za
cijeli sastav iznosio četiri tisuće dinara, dakle tisuću po članu.
Već u to vrijeme ja sam sam pomalo
komponirao, ali, služeći neprestano drugima - Boljuniju, Nikici Kalogjeri, Alfiju Kabilju i tko zna kome još, nisam ni dolazio na ideju da
pokušam startati i kao kompozitor.
Tako se dogodilo da sam prvu
svoju kompoziciju objavio tek 1962. na nagovor vibrafonista Boška
Petrovića. Kompozicija se zvala "Veče sa Ksenijom" a bila
je pisana za flautu i Zagrebački džez kvartet.
Gotovo sam zaboravio reći da sam tih
godina pjevao i u zboru. Moja ljubav za zborskom muzikom iz dječačkih
dana i iz rodne kuće nije me napustila, a osim toga poznato je da mi
Dalmatinci volimo zapjevati u zboru: zagrliti se, pustiti neki lijep
akord i držati ga sve dok vam lijepo zvuči.
Nastupao sam tada,
dakle, u studentskom zboru "Ivan Goran Kovačić", koji je
tada bio u zenitu.
Negdje oko šezdesete televizija je
raspisala audiciju za mlade pjevače. Sjećam se, emisija je imala
naziv "Prvi put pred mikrofonom".
Na audiciju se prijavio i
naš kvartet "Prima", s kompoziciom "Gloria".
Nakon nekoliko mjeseci, od televizije smo dobili pozitivan odgovor, a
to je značilo nastup i otvorenu mogućnost za nove angažmane.
I tako, neprimjetno i posve
polako, ulazili smo u svijet zabavne muzike kao pravi profesionalci,
povećavajući broj nastupa i honorare, počinjući, a da to sebi i
nismo htjeli priznati, sasvim profesionalno shvaćati posao koji nam
je donedavna bio samo omiljena zabava.
Zabavljače se nije mazilo
Razdoblje oko 1960. godine bilo je u
Zagrebu i "zlatno doba džeza". Boško Petrović osnovao je
"Zagrebački džez kvartet", a postojao je tada i jedan
drugi divan ansambl što ga je vodio dr. Kružić.
Dogodilo se tako
da sam i ja, uza sve čime sam se bavio, nalazio vremena i za nastupe
u zagrebačkim džez sastavima. Naravno, nastupao sam kao flautist.
Ako ste se tada bavili zabavnom muzikom kao instrumentalist, pjevač ili pisac tekstova, nije bilo lako stvoriti ime. Možda to zvuči paradoksalno kad se zna da smo onda imali manje pjevača nego što ih imamo danas.
Ali, ne smijemo
zaboraviti da je zabavna muzika tada još bila pravo pastorče, bez
podloge na kojoj bi mogla rasti. Tada još nije bilo mnogo
festivala, radio i TV emisija zabavne muzike, nije bilo toliko ploča
ni listova što prate zabavnu muziku i specijaliziraju se za tu
tematiku.
Tada nije bilo lako doći na naslovnu stranicu, ili doživjeti
da se o tebi pojavi reportaža na pet stupaca. Zbog toga nije čudo
da smo znali cijeniti svaki redak koji bi bio napisan o nekome od
nas.
Kao što vidite, u zabavnu muziku
ulazio sam istodobno na nekoliko vrata - kao pjevač, kompozitor,
instrumentalist i autor tekstova.
No, već u to vrijeme osjećao sam
da me pjevanje šlagera ne zadovoljava posve i da osjećam potrebu za
nekim drugim žanrovima, kao što su francuska šansona i "đenoveška
škola" talijanske zabavne muzike kojoj su pripadali Paoli,
Endrigo, Umberto Bindi i pokojnj Luigi Tenco.
Privlačila me je
također klasična muzika, književnost i slikarstvo i moram reći da
su mi svi ovi afiniteti u priličnoj mjeri smetali kad sam želio
stvoriti ime u zabavnoj muzici.
U to je vrijeme kod nas čak i
voljeti šansonu u zabavnom žanru bilo nešto neobično. No, vratimo
se kvartetu u kojem sam nastupao.
Zbog nekih nesuglasica u sastavu, "Prima" se raspala, a svi moji i Mariovi pokušaji da
osnujemo novi sastav koji bi trajno djelovao, ostali su bez uspjeha.
Tada se raspao i sastav što ga je vodio Hrvoje Hegedušić, prvi
osnivač vokalnog grupnog pjevanja u to vrijeme u Zagrebu, pa sam ja
prišao Hrvoju i tako smo osnovali "Zagrebački vokalni
kvartet". No, ni taj sastav nije bio dugog vijeka.
Još dok je egzistirao "Zagrebački
vokalni kvartet", u Zagrebu je postojao i kvartet "Melos"
koji je također mijenjao članove, pa se dogodilo da su pozvali i
mene.
U "Melosima" sam pjevao sve do vremena kad sam počeo
definitivno nastupati kao vokalni solist, a to znači do siječnja
1963, kad sam se na Zagrebačkom festivalu predstavio publici kao
interpretator triju melodija. To je bio početak novog razdoblja u
mom životu i zvanju.
No, prije nego što nastavim, moram
reći da se od "Melosa" nisam odvojio zbog neslaganja ili
mržnje među pojedinim članovima.
Naprosto, afiniteti su bili
različiti. Jedni su muziku shvaćali na jedan, drugi na drugi način,
putovi su se razilazili, neki članovi su se i poženili i muziku
počeli tretirati samo kao hobi i tako se dogodilo da kvartet više
nije mogao zadovoljiti sve svoje članove.
Kažem, od "Melosa" se nisam
odvojio zbog nesuglasica ili mržnje, nego zbog drugačijeg shvaćanja
muzike. I "Melosi" su voljeli muziku, ali sasvim amaterski,
shvaćajući je kao hobi i nadopunu uz posao i ostale obaveze.
Jedan
od njih volio je avione - to je Mišo, koji danas radi u kontroli
letenja.
Drugi je Kiška - završio je stomatologiju i često odem k
njemu pregledati zube.
Treći je Stanko Kučan Sten, mogu reći,
jedan od starijih zagrebačkih muzičara - već godinama nastupa u
"Slovencu".
Dogodilo se tako baš neki dan da sam bio u
Kiškinoj ordinaciji u Gračanima, a Mišo je preletio avionom iznad
nas. Mahali smo mu, izmjenjujući tako pozdrave na neobičan način.
O nesporazumima, dakle, nije bilo govora, jer smo i danas dobri
prijatelji. Ja se nisam odvojio od "Melosa" da bih postao
solist, nego sam postao solist nakon što sam se odvojio od "Melosa".
Na "Zagrebu 62" interpretirao
sam s "Melosima" kompoziciju Nikice Kalogjere "Negdje",
u kojoj sam određene dionice pjevao sam i to se, čini se, svidjelo
kompozitorima.
Uoči "Zagreba 63" čak devet njih
predložilo je da izvodim njihove kompozicije i organizatoru -
Udruženju kompozitora - nije preostalo drugo nego da me kao vokalnog
solista pozove na taj festival. Tako sam službeno počeo karijeru
kao vokalni solist.
Na "Zagrebu 63" pojavili smo
se Špišić i ja - i za mnoge je to bio početak novog stila u zabavnoj
muzici. Špišić se tada veoma dobro predstavio "Milionerom",
kojega sam i ja pjevao.
Zvonko i ja ostali smo u dobrim odnosima sve
do danas. Cijenim ga kao veoma vrijednog, poštenog muzičara i
radnika i naše prijateljstvo nikada ničim nije bilo pomućeno...
Osim "Milionera", na tom festivalu sam pjevao i "Jesenji
dažd" Milana Lentića i "Bolero noći" Milutina
Vandekara. Danas mi se čini pomalo čudno da je od tog januara
prošlo već punih pet godina! Ruku na srce, meni se čini kao da je
to bilo jučer.
Nakon zagrebačkog, bio sam pozvan na
festival "Beogradsko proleće" i čini mi se da mi je taj
festival donio prvi veći uspjeh među širom publikom.
Dobio sam,
doduše, samo treću nagradu publike - bila je to Graićeva
kompozicija "Prolećni cvet", ali osjetio sam da je već na
tom mom prvom nastupu u Domu sindikata stvoren dobar kontakt između
beogradske publike i mene.
Taj kontakt nije ni do danas narušen, a to
znači veoma mnogo, jer je Dom sindikata jedna od najznačajnijih
scena u našoj zemlji za onog tko u zabavnoj muzici želi stvoriti
ime.
Nakon "Beogradskog proleća", čekao
me je poziv za "Melodije Jadrana 63". Taj splitski festival
donio mi je prijateljstvo sa Zdenkom Runjićem, izvanredno
talentiranim mladim muzičarom.
Kod Zdenka me je osim talenta
fascinirala lakoća kojom je kao samonikao talent svladao muzičku
teoriju. Uskoro smo postali dobri prijatelji i višestruki kumovi. Na
festivalu sam pjevao njegovu kompoziciju "Čovjek od soli"
i svoju pod naslovom "Onaj dan", koja se može smatrati
prvom našom "bosanovom" i koju ja i danas rado pjevam.
Cijena talenta
Mogu slobodno reći da su prvi moji
kompozitorski radovi promijenili mnogo toga u mom životu. Ili,
točnije, zbog toga što sam počeo sam komponirati i pjevati
vlastite kompozicije, izgubio sam neke prijatelje, ili one koje sam
dotad bar smatrao prijateljima.
Nije ni čudo! Jer dotad sam ja za njih
bio neka vrsta "dvorskog" servisnog interpretatora i pisca
tekstova i čini se da im je pravo otkriće bilo što taj "momak
po narudžbi" može stvarati i samostalno.
Ne zamjerite mi ako
ih ne budem imenovao, ne želim u ovim svojim sjećanjima stvarati zlu krv, zapravo želim
imenovati samo one koji su mi ostali u dobrom sjećanju.
Zato je
dovoljno da kažem da su među onima koji su me napustili kad sad
počeo samostalno raditi bili moji dotad veoma dobri drugovi i
suradnici, inače naši poznati zabavno-muzički akteri.
Moji prvi samostalni koraci u zabavnoj
muzici pojačali su, dakle, moju izdvojenost, da ne kažem
osamljenost među ljudima koji se njom bave. Na sreću, bilo je
uvijek ljudi s kojima sam se kao čovjek i kao muzičar mogao dobro
razumjeti, a da nikad ni oni ni ja nismo podigli glas.
Jedan od njih
je Stipica Kalogjera, s kojim me devet godina veže istinsko
prijateljstvo, zatim Runjić, a prijatelja još imam i u Beogradu,
Splitu i, naravno, ovdje u Zagrebu...
Svoje izdvajanje nikad nisam
shvatio tragično. Neminovno je, kad pokušavaš stvoriti ime, da
izazoveš i takve reakcije. To je kao kad se dižete iz bare, morat
ćete za sobom povući i mulj.
Čini mi se uopće da je osnovna zabluda
u našoj zabavnoj muzici, koju su, čini se, stvorili polutalenti ili
netalenti: da uspjeh jednog ugrožava uspjeh drugom. Oni koji tako
misle vjeruju da je uspjeh drugoga njihov vlastiti neuspjeh i ja sam
doživio niz neugodnih iznenađenja kad sam otkrio što sve čovjek u
našoj zabavnoj muzici može doživjeti kad mu ime postaje poznatije
od nečijeg drugog imena.
Bio je to za me pravi šok, jer
sam otvorena srca ušao u taj svijet. Vjerujte, bio sam prisiljen
činiti nešto što u stvari nisam mogao: kad sam čuo da loše govore o meni, jer bi
bilo glupo i veoma riskantno u ovom poslu kad ne biste tako
postupili.
S vremenom, čovjek polako uđe u tu igru i ako želi
sačuvati lice, ne preostaje mu drugo nego da se zatvori u svoj
svijet, među nekoliko najodanijih prijatelja, u svoju sobu i svoju
muziku.
Dogodilo se tako na "Melodijama
Jadrana 64", nakon svih nagrada i priznanja za moju "Kuću pored mora", da mi je jedan od mojih dotad najboljih prijatelja
pristupio i rekao:
- Pa, tekst ti nije loš...
To je
valjda bio njegov pokušaj da me ponovo svede na rang servisnog
tekstopisca, koji će se buditi u 2 u noći da napiše nekakve
komercijalne riječi!
Doista, zašto sam se počeo baviti
komponiranjem? Pa, bio je to u neku ruku logičan razvoj. Ja sam još
kao srednjoškolac i na prvim godinama fakulteta pisao pjesme, neke
od njih objavili su i književni časopisi.
S vremenom sam sve više
osjećao potrebu, budući da sam muzičar, da te stihove i muzički
izrazim. Još dok sam bio u zboru "Ivan Goran Kovačić",
komponirao sam šlager pod naslovom "Svima pričam o tebi",
koji je bio neka vrsta "internog hita" u društvu i nikad nigdje
nije bio javno izveden. Ono što je došlo kasnije bilo je, kažem,
samo logičan nastavak.
Uostalom, ja sam počeo komponirati i
ranije, na nagovor svog starijeg prijatelja Mire Belamarića. Bile su
to minijature za flautu, za flautu i za klavir, i samo za klavir.
Nakon kompozicije "Onaj dan", dakle 1963, komponirao sam i
za Zagrebački jazz kvartet "Veče sa Ksenijom", a zatim je
došla 1964. i "Kuća pored mora", pjesma koja me je
definitivno afirmirala i kao kompozitora ili, preciznije - kao
"kantautora".
"Kuću pored mora" nisam
napisao u jednom dahu. Zapravo, slao sam je na Zagrebački, Beogradski i Opatijski festival, ali su je sva tri odbila. To me je
obeshrabrilo i kad sam u martu 1964. odlazio u vojsku, nosio sam samo
skicu te kompozicije.
A napisao sam je jednog običnog dana,
u kasarni u Otočcu u Lici, u starom zdanju podignutom još za
vrijeme Vojne krajine. Sve oko mene bilo je obično. Zapravo, bilo je
to jedne noći kad sam bio pomoćnik dežurnog. Nisam mislio ni na
što. Napisao sam kompoziciju i poslao je na Splitski festival, gdje
sam, kako znate, uspio.
Moji najbolji radovi
Zamjećujem kod velikog dijela svoje
publike, osobito ženske, da joj se najviše sviđaju moje prve
kompozicije "Kuća pored mora", "Moderato cantabile",
"Čovjek kao ja". Ta ih publika valjda i najviše cijeni od
svih mojih kompozicija, ali sigurno je da su moji najbolji radovi
došli tek kasnije.
Međutim, moje prve kompozicije imale
su u sebi nešto neposredno, ljudsko, nešto od one nasušne
iskrenosti koja je toliko potrebna u zabavnoj muzici.
Ja sam u
vrijeme kad sam ih pisao doista i bio u sentimentalnom stanju - da
tako kažem - zbog nekih mojih ličnih događaja i te su kompozicije u
prenesenom smislu bile odraz toga stanja. Tu valjda treba tražiti i
objašnjenje za njihov uspjeh.
Tada su mi počeli govoriti:
- Arsene,
vi pjevate osjećajno!
A ja mislim da se i ne može pjevati
drugačije nego osjećajno, onako kako nešto nosite u sebi. Ali, ljudi su bili skloni vjerovanju da sam ono o čemu sam govorio u
svojim pjesmama i sam doživio.
Međutim, ako pažljivo analiziraju
bilo koji od tih tekstova, vidjet će da se u sadržaju ne događa
ništa konkretno... A ipak, ljudi su se pitali: tko je ta žena u
"Kući pored mora", i uskoro, naravno, iskonstruirali i
ženu, i lokaciju kuće, i tko zna što još.
Isto je tako potekla
fama da je glavni lik "Čovjek kao ja" autor sam, da sam tu
pjesmu namijenio svojoj ženi - počelo je, kažem, neko prekapanje po
mojim najintimnijim stvarima, koje u određenom smislu nije prestalo
ni do danas.
Dosad sam govorio o svom afinitetu za
zabavnu muziku i za klasiku. Stoga je red da kažem što mislim o
odnosu tih dvaju žanrova, ili točnije, o tvrdnji da danas klasična
muzika ima sve manje publike i da je njena krivica što klasika gubi
na popularnosti.
Prije svega, takve konstatacije nisu
tačne.
Klasična muzika nikad neće izgubiti svoju pravu publiku,
niti je publika kriva što se klasika manje sluša. "Krivica"
je možda i na klasičnoj muzici! Jer, ta muzika današnjem čovjeku
ne pruža uzbuđenje kakvo bi on želio i kakvo mu je potrebno.
Osim
toga, suvremeni čovjek teško se i koncentrira da sluša muzičko
djelo koje traje pola sata, pa je razumljivo da zabavna muzika,
koliko god bila manje vrijedna, vrši na nj direktniji i efikasniji
atak. Uostalom, danas su rijetki ljudi koji imaju vremena da steknu
klasičan muzički odgoj, da upoznaju velika djela, razviju ukuse...
Ako, dakle, treba govoriti o nekakvoj "krivici", onda tu
krivicu valja tražiti na obje strane. No, dosta o tome.
Godina kod koje sam u pričanju stao - 1964 - ne samo što mi je donijela afirmaciju nego je to bila i godina
u kojoj sam napisao vrlo mnogo kompozicija. Evo njihovih naslova:
"Želim zadržati ljeto", "Sobotna pomlad",
"Strankinja" "Čovjek kao ja" i više skica koje
ni do danas nisam objavio.
Neprilike sa "Starom curom"
Kompozicija "Stara cura" bila je izvedena na Splitskom festivalu 1965. i odmah nakon izvedbe počele
su neprilike. Neki su me htjeli tužiti, drugi su mi pisali pisma
najuvredljivijeg, prostačkog sadržaja.
Te su me reakcije zbunile. I danas
tvrdim da je "Stara cura" jedna od mojih boljih
kompozicija. U njoj sam pokušao oživjeti jedan isječak iz mog
života, onaj Šibenik mog
djetinjstva, zime u njemu i obilaske nas dječaka do crkve sv. Franje
i sv. Lovre, život usidjelica ili žena kojima su muževi na putu.
Pisao sam to sa simpatijom, zapravo je premalo reći sa simpatijom,
već s ljubavlju, ali i s gorčinom. Jer, znate kakvi su ljudi,
osobito kod nas u Dalmaciji: vole se šaliti, ali u toj šali često
budu okrutni.
Najčešća su meta takvih ogovaranja
oni koji su u životu izgubljeni zbog određenog razloga - zbog
fizičkih nedostataka, ili zle sudbine. To su usamljeni, bolesni,
zanemareni... Pišući tu pjesmu, u zaštitu sam uzimao baš njih,
one koji ne nalaze svoje mjesto u životu. Uvijek sam bio na njihovoj
strani i mislim da uvijek pišem za njih.
Nikad nisam želio da moje
pjesme budu dodatak uz ručak jednom malograđaninu kome sve "štima",
koji je dobro jeo i koji će sutra dobro jesti. Kad sam promijenio
odjeću i pustio dugu kosu, želio sam se time još više odvojiti od
takvih koji čekaju dodatak za trpezu, i neka tako ostane.
Meni je jasno da svi ne mogu biti moja
publika. Ne mogu svi raditi za sve. Ja moram imati neprijatelja i
dobro je da ih imam, a kad ih ne bih imao, ne bih ni postojao ovakav
kakav sam.
Kad već govorim o publici, moram reći
da je naša publika već u priličnoj mjeri iritirana, razdražena i
ponašanjem muzičara i ljudi oko muzike, da zabavnu muziku smatra
trkom i konkurencijom gorom od one kakva vlada u nogometu.
Tako neki
dan, dok sam razgovarao sa čovjekom koji mi je popravljao automobil,
mogao sam čuti:
- Uh, što vas ovaj sada sve šiša!
Ili:
- Sve ste ih prešišali!
Kao da se u zabavnoj muzici radi
o tome tko će koga "prešišati".
Dakle, kad sam napisao "Staru
curu", bio sam krivo shvaćen. Meni je naprosto nerazumljivo kako
je netko mogao doći na ideju da ja pišem pjesmu protiv nekoga. Je
li ikad napisana pjesma protiv jednog usamljenika, bolesnika? Ljudi
su mislili da samim tim što sam takvog usamljenika izvadio iz
anonimnosti i pisao o njemu - da ga vrijeđam. Naprosto neshvatljivo!
Tako mi je "Stara cura"
zagorčila kraj 1965. godine. Odmah nakon festivala, otišao sam kod
rodbine u Dubrovnik i pratio iz dana u dan stupidne nastavke i napade
na ovu pjesmu i na mene.
Činjenicu da sam bio krivo shvaćen
nisam primio tragično. U životu se često događalo da budem krivo
shvaćen, ali zbog toga ne mislim da nisam običan čovjek. Naprotiv,
to me tek čini običnim. Naime, čovjek ima gomilu takvih stvari
koje kupi u svom životu, u ljubavi, u poduzeću, u obitelji, među
djecom.
Nakon "Stare cure", napisao
sam kompoziciju "Moj brat" koju ću - možda se mnogi neće
sa mnom složiti - s upornošću i tvrdoglavošću staviti na prvo
mjesto među mojim kompozicijama.
Zbog te kompozicije, koja je
izvedena na Splitskom festivalu 1966. godine, sukobio sam se s ljudima
oko festivala i sa žirijem, a mnogi od mojih kolega napisali su mi
zbog teksta te pjesme mnogo ponižavajućih glosa, o beznačajnosti i
trivijalnosti tog teksta.
Publika je kompoziciju dobro primila, dala
joj je i treću nagradu, a dala bi i više, da na festivalu nisam imao
još jednu kompoziciju, čime sam sam sebi pravio konkurenciju.
Ljudi koji su muzički žirirali tu
kompoziciju smatrali su je lošom; kroz iglene uši prošla je na
festival. Prema tome, ja nisam raskinuo sa Splitskim festivalom zato
jer nisam dobio nagradu, nego zbog toga što sam vidio kakve stvari
ulaze na festival, i ako tako stoje stvari, ima li na takav festival
uopće smisla nešto slati?
