Dragan Džajić (1. deo memoara): Batine zbog sličica fudbalera (1968)

Mart 1968: Bitlsi počinju jednu od svojih najbizarnijih akcija - pod mentalnim rukovodstvom gurua Mahariši Maheš Jogija, oni se upuštaju u duhovnu gimnastiku zvanu "transcendentalna meditacija". Podrazumeva se, na obroncima Himalaja... Jedan od najvećih YU fanova Bitlsa je vođa popularne Grupe 220 Drago Mlinarec, koji naglašava da mu je omiljena stvar "Strawberry Fields Forever", a na pitanje: ima li šanse da se Grupa 220 rasformira odlučno odgovara - "Nema!"... Pobedom nad Medveščakom sa 9:1 Jesenice osvojile hokejaški kup Jugoslavije... U Kupu evropskih košarkaških šampiona, Zadar je pobedom nad Simentalom sa 90:66 osvojio prvo mesto u svojoj grupi i kvalifikovao se u polufinale... Pobedom nad ekipom Holandije sa 23:11, jugoslovenske rukometašice obezbedile pravo učešća na Svetskom prvenstvu u Moskvi... Fudbalska utakmica koja je odigrana u Beogradu između reprezentacije Jugoslavije i Bugarske završena nerešeno 3:3... A jedan od najpopularnijih YU fudbalera i sportista uopšte, Dragan Džajić, počeo je da piše svoje memoare, da se priseća svog detinjstva, prvih utakmica, prvih godina svoje blistave fudbalske karijere...

"Prvi su stupili u pregovore predstavnici Partizana. Tadašnji vođa podmlatka ovog tima Milomir Strizović nudio mi je sobu, jer sam još bio đak, neograničen broj besplatnog prevoza do Uba i džeparac. Bio sam spreman da prihvatim dres Partizana, jer Crvena zvezda ništa nije preduzimala. Bilo je skoro sve gotovo"

Ovo moje doba, obeleženo fudbalom, koje potpuno pripada sportu čiji sam rob postao, zaista je najbolje. Pa ipak, detinjstvo je za mene, kao i za mnoge, najslađe moje doba. Zbog čega je tako? Pravi razlog zaista je teško pronaći. Ljudi koji znaju sve o meni, verovatno mi neće verovati, ali to je prava istina. 

Možda zbog toga što sam kao slabašni i nizak rastom dečak, trčeći za krpenjačom, po poljanama i livadama Uba, omalenog ali prelepog mestašca nadomak Beogradu, gde "fudbalskih dečjih igrališta" ima na gotovo svakom koraku, priželjkivao sve ovo što sada uživam.

Moji dečački snovi su se ispunili. Postao sam reprezentativac, kapiten kažu drugi, i najbolji igrač kluba koji sam oduvek voleo - "Crvene zvezde"

Živim veoma udobno, vozim automobil "Peugeot 404", primam svakodnevno po pedesetak pisama od simpatizera i obožavateljki, stekao sam mnogo prijatelja, ljudi me na ulici prepoznavaju, osećam da me simpatišu, žele da me uvek ponešto zapitaju.

Sve su to želje koje pripadaju ljudskim dušama, ali nisu dostupne svima, izuzev srećnicima poput mene, kojima je priroda poklonila neki izuzetan i nesvakidašnji dar, da umeju da rade nešto bolje od ostalih, pa makar i da šutiraju loptu!

Priznajem da mi sve to godi i da imam mnogo razloga da budem zadovoljan. Ali, ako hoćete da znate kada sam najsrećniji, onda su to trenuci nakon povratka kući sa treninga ili utakmice, kada u svom dvosobnom stanu, potpuno sam, dopustim sebi da se okrenem deceniju unazad, vratim u moj Ub, u one njegove sokake okovane drvoredima, na te džombaste poljane, gde sam bezbroj puta lomio prste ili derao kolena i odeću.

Možda je objašnjenje svemu ovome što u ovoj ulozi fudbalera i reprezentativca imam zaista malo slobodnog, zaista "svog" vremena. 

Zato sam često u mislima suvonjavi dečak s nadimkom "Firi", najbrži u ulici i pobednik u svim školskim takmičenjima na kratkim stazama, zaljubljen u klikere, koje nisam po ceo bogovetni dan ispuštao iz ruku, igrajući ih tako dobro da nisam mogao izgubiti.


Bosonogi klikeraš



Voleo sam iznad svega da idem bosonog. Cipele sam obuvao tek kada bi zaista zahladnilo. Sećam se kako uvek kada je padala kiša, nisam bio u kući, jer sam voleo da gacam po baricama na prašnjavim ulicama Uba.

Redovno sam od majke dobijao batine zbog toga što nisam voleo da perem ruke.

To je bio pravi ceremonijal i neću nikad zaboraviti kada sam ih jedne nedelje toliko zaprljao da ih je mogla oprati jedino ribaća četka.

U to vreme kod nas dečaka je bila u modi igra sa sličicama fudbalera, koje su se nalazile u čokoladicama. 

Ja sam ih imao oko 200, naravno, najviše sa likom Rajka Mitića, mog najvećeg ljubimca. Posle njega, na redu je bio Predrag Džajić, nekadašnji half "Crvene zvezde", ali samo zbog sličnog prezimena.

Te su mi sličice donele i najžešće batine koje sam od oca Krstivoja dobio. 

Osetio je da ne idem redovno na časove, i jednog dana, poput pravog inspektora Maigreta, krenuo je da me prati. 

Čim sam odmakao od kuće, krenuo sam da se "kockam" sa vršnjacima. Odjednom sam sve zvezde izbrojao. Osetio sam očeve snažne ruke. Istukao me je da sam mislio kako ću umreti od bolova. Sve je sličice spalio, ali ja sam ih ponovo sakupio, imao sam ih više nego pre, iz inata.


Neću moći da zaboravim ni dva slučaja kada sam samo zahvaljujući sreći izbegao smrt. 

Prvi put sam jureći za loptom, istrčao na ulicu. Kočnice automobila, sećam se, bio je to "Moskvič", zacvilile su. Prisebni vozač je zaustavio u posljednjem trenutku. Pomilovao me je samo po glavi, nasmejao se, a ja sam mislio da će me prebiti kao mačku. Možda sam zbog tog ljubaznog šofera postao preterano oprezan vozač.

U drugom slučaju, situacija je bila strašnija, jer sam smrt već video pred očima. 

Tog sunčanog dana, pošao sam s drugom da se okupam. Ni on ni ja nismo znali da plivamo. Zagazili smo u plićak; ali sam neočekivano izgubio tlo pod nogama. Počeo sam da se davim. Vrištao sam i plakao. Pritekli su mi u pomoć. Nikada nisam popio toliko vode. 

Otac će za ovaj moj "poduhvat" prvi put čuti kada bude pročitao ove redove, ali se nadam da me neće istući...

Rekao sam već da su moji najslađi dani detinjstva bili ispunjeni dečačkim igrama među kojima su me najviše privlačili klikeri i sakupljanje sličica.


Idol zvani Mile Mačak



Vremenom, fudbal me je sve jače privlačio. Šutirao sam ga po ceo dan. Koliko puta li sam znojav i prljav od blata i prašine došao kući i dobio batine. Tako je bivalo iz dana u dan.

Fudbal je, kada sam malo poodrastao postao moja opsesija. 

Ja sam ga zaista dobro igrao.

Umeo sam da prvi stignem do lopte i da u trku pretrčim po nekoliko klinaca. Govorili su mi da sam nabolji među vršnjacima. 

Kao dokaz toga: za mene je mesto u timu moje ulice koja je igrala sa drugim ulicama bilo - rezervisano.

Tad sam se prvi put osetio "važan" jer su dolazili kući po mene i zvali me da igram i molili roditelje kada ovi nisu hteli da me puste, jer sam morao da učim.

Možda je svemu tome doprinela činjenica da se fudbalsko igralište Jedinstva sa Uba nalazilo preko puta kuće u kojoj sam stanovao sa ocem, majkom, sestrom i starijim bratom. 

Visio sam po ceo dan na igralištu. Preko puta našeg stana stanovao je golman Jedinstva sa Uba zvani "Mile Mačak" kome sam se, i sada se dobro sećam, nekada divio kao što sada činim Peleu, Spenseru ili Jašinu

On je za mene bio fudbaler, prvotimac, u kopačkama i u dresu, a ja sam sve to želeo iznad svega da budem.

Pa ipak, moje prvo pravo poznanstvo sa fudbalom obavljeno je 1960. godine. Podmladak Metalca iz Valjeva trebalo je da igra protiv fudbalskog podmlatka Crvene zvezde iz Beograda. Utakmica je zakazana u Valjevu. 

Lepio sam plakate zajedno sa ostalima, po banderama i betonskim stubovima Uba. Bio je to, za ovo malo mesto prepuno navijača Crvene zvezde, veliki doživljaj, pravi fudbalski praznik.

Najznačajniju ulogu odigrao je moj stariji brat Dragoljub, tada desno krilo Jedinstva sa Uba. On je odlično poznavao trenera Metalca Mišu Lazića. Valjevci su Dragoljuba pozvali da pojača njihov tim u ovako značajnom meču. 

Brat je pristao, ali je imao jedan uslov: tražio je da ja igram bar jedno poluvreme. U protivnom, on je odbio da nastupi.

Trener Lazić dugo se kolebao, jer ja sam zaista bio slabašan, mršav, krhk kao grančica, izgledao sam među ostalima kao David među Golijatima

Nije imao poverenja ni hrabrosti da me stavi u tim, ali je ipak na insistiranje brata pristao. Dobio sam dres sa brojem 11.

Nikada neću zaboraviti taj dan. Ruke su mi drhtale kada sam prvi put u životu navlačio štucne i obuvao prave fudbalske cipele. 

Kada je sve bilo gotovo, kao prut sam drhtao. Sve dok nisam izišao na teren. Ali se nisam zbunio. Zaigrao sam izvanredno, ostao sam do kraja igre. Postigao sam jedan gol.

Tako sam prvi put skrenuo pažnju i dobio prve aplauze.


Ovacije za nepoznatog dečaka



Iako sam imao samo 14 godina, počeli su da me zovu. Posle utakmice tapšali su me po ramenu, čestitali. Tadašnji bek Crvene zvezde, Dane Stojanović nije mogao da me zaustavi, a Aćimović, Klenkovski, Marković, Đorđević, Trifko Mihajlović i ostali zvezdaši, ostali su u mojoj senci.

Ponude sa strane nisu prestajale. Naravno, od malih klubova, iz okoline Uba. Najdraža od svih u to vreme bila je ona koja je stigla iz valjevskog Metalca.

Moja fudbalska karijera tako je otpočela.

Ponudu iz fudbalskog tima "Metalac" iz Valjeva, u to vreme veoma povoljnu, nisam prihvatio. Jer, samo četiri dana posle mog vatrenog krštenja u Valjevu, taj isti podmladak "Crvene zvezde" gostovao je na Ubu i sastao se s "Jedinstvom". 

Stadion je bio ispunjen do poslednjeg mesta.

Meč je završen bez pobednika - 2:2. Ja sam igrao još bolje. 

Postigao sam oba gola i ovacije koje sam posle utakmice dobio kao nepoznati dečak, nikada neću moći da zaboravim.

Posle ovog meča, postao sam poznat i zapažen. Dobio sam poziv od beogradskog nižerazrednog kluba "Palilulac" da igram za njih. Prihvatio sam, jer je moj brat već nosio dres ovog tima. 

To je trajalo nekoliko meseci. Svaki dan crni "Mercedes" je dolazio na Ub, vozio me na treninge i vraćao me kući. Roditelji me nisu puštali samog, pa me je u svim tim prilikama pratila starija sestra Ljubinka.

Neposredno posle toga, u Kruševcu su organizovane zajedničke pripreme najtalentovanijih omladinaca iz Srbije. Koliko sam se radovao kad je poziv stigao i na moju adresu! Od uzbuđenja, nekoliko noći nisam mogao da spavam. Otputovao sam i ostao 26 dana.

Bio sam najmlađi i jedan od najnižih. Niko ne nije poznavao. Ali, podrška koju mi je dao trener Zlatko Ljubenko pomogla mi je da se snađem u takvom društvu. 

Poklonio mi je poverenje da igram u najboljoj selekciji i ja sam potpuno, najviše radi njega, opravdao Ljubenkove nade.

Ne sećam se nakon koliko vremena je gradska omladinska reprezentacija Beograda igrala trening utakmicu na stadionu JNA protiv omladinske reprezentacije Jugoslavije. Dobio sam poziv da pojačam Beograđane. Doputovao sam, i to je bio moj prvi susret s fudbalskim Beogradom.

Bek "Crvene zvezde" Žika Jeftić bio je u to vreme već afirmisan fudbaler i velika nada. Slušao sam mnogo o njemu i govorili su mi da se neću dobro provesti. 

Nisam se uplašio. Sakupio sam snagu i naprosto sam ga razneo. Opet sam postigao jedan gol. Tako sam konačno i u Beogradu uspeo da "probijem led" kod stručnjaka i ljubitelja fudbala.

Dva najveća beogradska kluba, dva velika i večita rivala, "krenuli su na posao".


Zvezda u minut do dvanaest



Prvi su stupili u pregovore predstavnici "Partizana". Tadašnji vođa podmlatka ovog tima Milomir Strizović nudio mi je sobu, jer sam još bio đak, neograničen broj besplatnog prevoza do Uba i džeparac.

Bio sam spreman da prihvatim dres "Partizana", jer "Crvena zvezda" ništa nije preduzimala. Bilo je skoro sve gotovo.

"Crvena zvezda" je uskočila u kombinaciju "minut do dvanaest"

Dosta kasno, ali vrlo efikasno. 

Sekretar kluba Đorđe Mirković, tatin dobar prijatelj, jer je nekada radio zajedno sa njim na Ubu, "skuvao je" moju porodicu i ja sam morao da pristupim "Crvenoj zvezdi". 

Nisam postavio nikakve uslove. Iako pomalo uvređen, poziv iz "Crvene zvezde" ipak sam prihvatio sa zadovoljstvom.

Međutim, "Partizan" se nije odricao, niti je želeo da se preda. "Crno-beli" su bili i ostali uporni.

Imao sam samo 16 godina, i kao nepunoletan, sve te poslove prepustio sam svome ocu.

Iz "Partizana" su stizale poruke da su spremni da mi odmah daju dvosoban stan.

Ali, opet je otac odlučio moju sudbinu.

Bio je prisan prijatelj s predsednikom "Crvene zvezde". Moj sadašnji klub isto tako je obećao stan, i ja sam 1962. godine u maju došao u "Crvenu zvezdu"

Moji dečački snovi bili su ostvareni.

Imao sam samo 16 godina kada sam postao punopravni član "Crvene zvezde". Ceo taj ceremonijal obavljen je u maju 1962. godine, ali za novi klub registrovan sam tek u septembru i tada sam stekao pravo igranja.

Moram istaći da su me drugovi u novoj sredini, pre svih Jeftić, Aćimović, pokojni Dejan Bekić, Marković, Trifke Mihajlović, izvrsno primili. Samo posle nekoliko meseci zajedničkog boravka osećao sam se kao da sam u svojoj rođenoi kući.

Svakodnevno sam odlazio na treninge "Crvene zvezde", igrao redovno utakmice za podmladak i svakog dana putovao no relaciji Ub - Beograd od 60 kilometara.

Fudbal je potisnuo sve ostale obaveze. To je razlog što je škola bila posve zapostavljena i objašnjenje što sam ponavljao prvi razred Učiteljske škole.

Otac se grdno naljutio zbog svega. Naprosto me je isterao iz kuće rečima:

- Ako hoćeš da igraš fudbal, onda idi u Beograd, nemoj da mi dolaziš. Radi, uostalom, šta hoćeš. Meni je ipak važnije od svega da završiš školu!


Na stanu kod Dejana Bekića



Nisam imao kuda. Nije bilo drugog izbora, nego da poslušam očevo naređenje. Rekao sam treneru Miljaniću u kakvoj sam se situaciji našao. Stan nisam mogao dobiti odmah i zato su me "utrapili" Dejanu Bekiću, kod koga sam stanovao nekoliko meseci.

Posle sam dobio sobu. Imao sam samo stipendiju od 25.000 dinara. Od tog iznosa, 22.000 davao sam za ručak i večeru, a dve i po hiljade ostajalo mi je za džeparac.

Situacija se posle nešto popravila. Svemu tome je pridonelo što sam sa 17 godina prvi put obukao dres prvog tima. 

Moja prva utakmica za "Crvenu zvezdu" bila je 4. juna 1963. godine. To je bio meč protiv "Budućnosti" iz Titograda. Igrao sam veoma dobro i svi su bili zadovoljni.

Odmah zatim, prebačen sam u hotel "Palas". Postao sam već igrač na koga je "Crvena zvezda" počela da računa i o kome se morala brinuti. Obećali su mi stan i ja sam ga nekoliko godina čekao stanujući u "Palasu".

Postao sam standardni prvotimac. Igrao sam u onoj staroj navali iz koje više ni jedan ne nosi dres "Crvene zvezde". Njen sastav je izgledao ovako: Melić, Marović, Prlinčević, Kostić, Džajić.

Obećani stan nisam dobio, ali sam ipak otišao iz hotela. Nas nekoliko "provincijalaca", igrača iz unutrašnjosti: Đurica, Dragan Popović, Čop, Dujković, Malešev i ja, stanovali smo u jednom trosobnom stanu na Slaviji

Ja sam u sobi spavao sa Đuricom. Bili su to teški dani, ali puni zajedničkih radosti i veselih trenutaka.

"Crvena zvezda" je te godine krenula da igra kao u najboljim danima. Postao sam standardni omladinski reprezentativac. Za mene je dres "Crvene zvezde" sa brojem 11 bio rezervisan. Uspeli smo da u jednoj sezoni trijumfujemo na dva koloseka. 

Osvojili smo titulu državnog prvaka, a pobedom u finalu nad "Dinamom", gde sam igrajući protiv Kasumovića prikazao možda najbolju igru u životu, pripao nam je i Kup.

Sve je bilo uzalud. Ja sam još bio poletarac, bez ugovora, i to je bio razlog što za dva najveća trijumfa nisam dobio ni jednog dinara nagrade. Ali, tako je moralo da bude.


U društvu doktora Kildera



Fudbal mi je, ne želim da sakrijem tu dobro poznatu istinu,  doneo mnogo koristi, srećnih dana, lepih susreta, prijatnih doživljaja, naravno, i novca.

Pa ipak, iznad svega sam mu zahvalan što sam, zahvaljujući daru što umem da dobro šutiram loptu, proputovao ceo svet.

Bio sam na svim kontinentima, izuzev Australije.

Tri puta sam sa svojim timom, "Crvenom zvezdom", posetio Sjedinjene Američke Države.

Kao olimpijski reprezentativac boravio sam više od dvadeset dana na Olimpijskim igrama u Tokiju

Meksiko, Španiju, London video sam četiri puta, Pariz pet puta.

Kopenhagen, Moskva - sve su to prelepa mesta gde sam doživljavao dane koje zaista neću moći da zaboravim.

Pa ipak, među tim mnogim prijatnim doživljajima, najjače su u moja sećanja urezani susreti sa narodom Japana. Izuzetan i neobičan je to svet. Osmeh i srdačni izrazi uvek titraju na licima tih omalenih, vrednih, dinamičnih ljudi.

Jednom prilikom, pre nego što smo igrali sa njihovom fudbalskom reprezentacijom, pozvan sam da posetim jednu školu. Sa zadovoljstvom sam na svakom koraku bio obasipan ljubaznošću i prijateljstvom. Posle utakmice, svih petnaest učenica koje sam upoznao, donelo mi je poklone koje brižljivo čuvam.

Nezaboravni su dani provedeni u Los Anđelesu i Holivudu. Kao dečak, sanjao sam i maštao o tome da jednoga dana posetim grad koji okuplja najpoznatije ljude, sveta lica kojima se dive ljubitelji filma i pozorišta. 

Jedan od mojih najprijatnijih doživljaja je poznanstvo sa Ričardom Čemberlenom, poznatim doktorom Kilderom sa televizijskih ekrana.

Ričard Čemberlen je vrlo prijatan čovek, vitak, visok, sa plavim očima i dugom plavom kosom. Ručali smo zajedno. Uz pomoć prevodioca, proveo sam nekoliko prijatnih časova u njegovom društvu. 

Nikada nije bio u našoj zemlji, ali dobro zna da su njegovi najodaniji simpatizeri i obožavateljke naši zemljaci. Pa ipak, moram da priznam, Ričard Čemberlen nije toliko lep i zavodljiv kao što devojke u svojim vizijama to misle.

Dugo sam šetao po Beverli Hilsu, gradu koji okuplja najpoznatije filmske dive i starove. Jedna od najlepših vila u tom bajnom gradu, u kome zelenila i cveća ima na svakom koraku, pripada čuvenom glumcu Kirku Daglasu...

Napisao: Dragan Džajić (Plavi vjesnik, mart 1968.)


Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)