"U ovom svijetu moraš biti nametljiv da bi zainteresirao ostale, mada ti nisi takav u prirodi. Nisam se osjećala takvom, više mi je odgovaralo da budem onakva kakva sam bila. Momci su mi govorili da se malo slobodnije ponašam, na bini pogotovo, ali mislim da to dolazi s vremenom, da je tu presudno iskustvo"
To će je plovilo kroz nekoliko sati ostaviti na kontinentu, čime će biti okončano jedno, a započeto drugo poglavlje njenog života. Dovoljno jak razlog da petnaestogodišnja tinejdžerka sa sjetom i zebnjom očekuje vrisak brodske sirene.
- Kakav je to kraj? Tamo je zemlja škrta, ali su ljudi dobri. Stvarno su dobri, a naročito su vrijedni, jer sve što imaju, sami su napravili, svojim radom i zalaganjem.
A kuće su... Još ih je malo ostalo onih pravih, starih kuća sa bijelim krovovima, koje mene posebno oduševljavaju.
To je baš specifično za taj kraj, kuće sa bijelim krovovima.
Ja sam od tamo otišla poslije osnovne škole, dakle sa 14-15 godina, u Zadar, gdje sam završila srednju školu, gimnaziju.
Do 15 godina moraš biti sa roditeljima, barem sam ja tog mišljenja. Oni su tu da ti pomognu, da te usmjeravaju na neki način, na pravi put, ali poslije petnaeste godine dolazi vrijeme da se mladi ljudi osamostaljuju.
Trebaju sami znati odrediti vrijednosti, znati je li nešto dobro ili je loše. Ja sam u Zadru živjela kod tetke, a poslije sama. Doduše, ona je uvijek bila tu da uskoči ako mi nešto treba, ali ipak, iz početka mi je bilo teško. No, s vremenom se privikneš i prihvatiš to kao normalan život, dio života.
Muzikom sam se počela baviti u Zadru u drugom razredu gimnazije, imala sam jednu grupu. To je, zapravo, bila grupa koja je svirala hitove na gažama, reproduktivci i to je dosta dobro išlo. Ja crpim iz toga dosta iskustva, to mi je jako puno pomoglo za kasniji rad, da na bini steknem neku sigumost, da se oslobodim.
Ja sam inače bila jako mirna kao mala, uvijek sam bila introvertna, tako da mi je ta grupa stvarno puno pomogla. Dosta smo putovali, nastupali, kontaktirali sa raznim ljudima i tako. U grupi su bila tri glasa - dva ženska i jedan muški, plus bas, bubanj i klavijature. To je izgledalo dosta zgodno, bilo je to još 1976. godine.
Grupa se zvala Tin-Tina. U ono doba izlazio je list Tina, ženski list, čak su oni o nama pisali, a sačuvala sam i naslovnu stranicu iz 1976. godine, samo sam ja na njoj. Poslije te grupe otišla sam u dalmatinsku klapu Zadranke. Tamo sam pjevala prvi sopran.
Bili smo na Omišu (festival dalmatinskih klapa - op. BK) 1978. godine i jako smo dobro prošli. Poslije gimnazije, kako nisam mogla redovno studirati, morala sam se zaposliti.
Budućnost nije nudila mogućnost da se
živi na kredit, pa je Vesna tražila i pronašla posao, stalan i
siguran izvor prihoda. INA je u njoj dobila svog najslikanijeg
službenika, čija se rezidencija nalazi na 16-om katu Zagrepčanke,
ponajvišeg zagrebačkog nebodera.
- Nije to težak posao, nije manuelan.
No, u toj zgradi osjećam se kao ptica u krletki. Pogled je lijep,
ali je boravak unutra nikakav. To je inače posao nekog referenta.
Moram tu malo pohvaliti samu sebe, zato što uvijek izvršavam što
mi pretpostavljeni kažu, čak i više od toga...
- Uvijek si takva?
- Pa nisam, jer ne paše mi uvijek tako,
ali mogu se vrlo lako prilagoditi sitauciji. Poznajem dosta poslova
koji se tamo rade, pa kad treba uskočiti i napraviti nešto na
brzinu, onda "ajde Vesna".
U posljednje vrijeme, što se više pojavljujemo u medijima, ljudi kao da se mijenjaju. Ne mijenjam se ja, od koje se to očekuje, nego se mijenjaju oni, njihov odnos prema meni. Sa mnom su ljubazni, fini, krasni, a iza leđa ti nešto...
To ne volim, ali nisu svi takvi, naravno. Drago im je, mogu se pohvaliti da cura koju viđaju na televiziji radi s njima ili da mogu reći: "Ja sam njoj šef!"
U posljednje vrijeme, što se više pojavljujemo u medijima, ljudi kao da se mijenjaju. Ne mijenjam se ja, od koje se to očekuje, nego se mijenjaju oni, njihov odnos prema meni. Sa mnom su ljubazni, fini, krasni, a iza leđa ti nešto...
To ne volim, ali nisu svi takvi, naravno. Drago im je, mogu se pohvaliti da cura koju viđaju na televiziji radi s njima ili da mogu reći: "Ja sam njoj šef!"
- Koji je posao lakši?
- Jedno i drugo je naporno, samo je
napor drugačije vrste, drugačije kvalitete, zavisi opet koliko si
odgovoran tamo na poslu. Teško je to. Na poslu se moram pokoravati
nekim normama koje su ustaljene, koje vrijede za sve pa i za mene. Na sceni sam ja ja, ponašam
se kako meni odgovara.
- Kako tvoji roditelji reagiraju na
onaj rockerski posao?
- Moj tata uvijek kaže: "Kćeri, pazi
što radiš, to ti je 'onaj' svijet, znaš što se govori za
glumice, pjevačice..."
Mislim, ja sam njima ostala onakva kakva sam bila, naš se odnos nije izmijenio, jedino što me uvijek nešto savjetuju. Ma, znaš kakvi su roditelji. Drugo mi ne mogu ponuditi jer smo daleko, nisam pod njihovom kontrolom, trebam se sama čuvati, sama paziti, sama izboriti za nešto.
U početku nisu baš bili veseli, ali nisu ni negodovali, nisu stavili neku zabranu. Oni, jednostavno, tu ne mogu ništa. Ako sam ja to izabrala, znači da se želim posvetiti tome i onda ne postoji ništa drugo. Kad dođem kući, preko ljeta, paze me i maze, kao i do sada.
Na žalost, to je obično samo desetak dana, više nemam vremena. Ne mogu ni posjetiti sve, ni vidjeti sve što me veže uz djetinjstvo.
Mislim, ja sam njima ostala onakva kakva sam bila, naš se odnos nije izmijenio, jedino što me uvijek nešto savjetuju. Ma, znaš kakvi su roditelji. Drugo mi ne mogu ponuditi jer smo daleko, nisam pod njihovom kontrolom, trebam se sama čuvati, sama paziti, sama izboriti za nešto.
U početku nisu baš bili veseli, ali nisu ni negodovali, nisu stavili neku zabranu. Oni, jednostavno, tu ne mogu ništa. Ako sam ja to izabrala, znači da se želim posvetiti tome i onda ne postoji ništa drugo. Kad dođem kući, preko ljeta, paze me i maze, kao i do sada.
Na žalost, to je obično samo desetak dana, više nemam vremena. Ne mogu ni posjetiti sve, ni vidjeti sve što me veže uz djetinjstvo.
- Bila je to ludnica (smijeh). Ja sam
bila, onako, djevojčica, djevica (smijeh), onda sam djelovala tako,
s onim glasićem... Bio mi je to, do tada, najsretniji trenutak u
karijeri, ipak je to značajan festival. Mnogo se grupa prijavilo,
natjecalo, a mi smo osvojili prvu nagradu. To nam je ipak nešto
značilo, kao neki poticaj.
Tada smo i počeli razmišljati kako
dalje, tada sam i ja prvi put pomislila da stvarno mogu
nešto napraviti, u suradnji, naravno, sa muzičarima, Robertom u
prvom redu.
Nismo željeli nastaviti na taj način, gitara i glas, nije tu bilo nikakve perspektive.
Došli smo na ideju da okupimo sastav. Od te ideje pa do konkretne realizacije protekla je cijela godina.
Nismo željeli nastaviti na taj način, gitara i glas, nije tu bilo nikakve perspektive.
Došli smo na ideju da okupimo sastav. Od te ideje pa do konkretne realizacije protekla je cijela godina.
Sve dok se Robert nije sjetio svojih starih prijatelja, susjeda, Marinka Radetića i Joška Serdarevića, ritam sekcije koja je do tada bila uključena u Vrijeme i zemlja projekt.
Od tog trenutka "stvar" je šiknula kao kipuće mlijeko. Medijske oči okrenule su se ka Xeniji, aplauzi kritičara ošamućivali su frenetičnošću; diskografska kuća izbacila je ploču, proizvedenu u tvornici Tinija Varge, u srcu Švedske.
No, za poker je nedostajao još jedan as - publika je ostala suzdržana. Točnije, tiraž prve ploče dovukao se na, za grupu poput Xenije, mizernih petnaestak tisuća. Zašto?
- To se i ja pitam (smijeh), ali tu
zagonetku ne mogu riješiti. Stvar je u tome što ja nemam zamjerke
prvoj ploči.
- Zamjeraš li štogod sebi?
- Pa, možda to što ja nisam bila malo
više agresivnija, nametljivija. Možda je to jedan od razloga. Jer,
u ovom svijetu moraš biti nametljiv da bi zainteresirao ostale, mada
ti nisi takav u prirodi. Nisam se osjećala takvom, više mi je
odgovaralo da budem onakva kakva sam bila. Momci su mi govorili da se
malo slobodnije ponašam, na bini pogotovo, ali mislim da to dolazi s
vremenom, da je tu presudno iskustvo.
- Da li bi ti pomogla agresivnost tipa
Marina Perazić? Možeš li usporediti sebe i nju? Gdje su sličnosti,
a gdje razlike?
- Nisam nas nikada uspoređivala.
Sličnosti su što obje pjevamo, a razlike što je ona plava, a ja nisam (smijeh). Mislim da imamo drugačije vrste agresivnosti. Ona
više naglašava agresivnu senzualnost, a ja imam više drugih
nijansi.
- To je bio veliki problem kod prve
ploče, jer nekako sam je osjećala više svojom, i taj strah da će
te drugi otkriti, da ćeš biti otkriven, to me je nekako... Možda
sam se sada nešto više otvorila, i to je dobro. Sada sam se mogla opustiti i otpjevati to onako kako
osjećam.
- Na koncertima nema problema?
- Nema, nema. Uh, jedva ih čekam.
- Koje su dobre, a koje loše strane javnih nastupa?
- Pa sam taj osjećaj... Kad se dobro
preznojim, znam sigurno da je bilo dobro, to je klasika, ali to je
stvarno tako. Onda se fantastično osjećaš, znaš da je nešto
izašlo iz tebe, znaš da je to izašlo, da si ipak to osjetio.
Ni u seksu ti nije dobro ako ostaneš hladan, ako se dobro preznojiš, bilo je dobro. A, loše strane, to je, naravno, uvijek bio razglas i light show.
Ni u seksu ti nije dobro ako ostaneš hladan, ako se dobro preznojiš, bilo je dobro. A, loše strane, to je, naravno, uvijek bio razglas i light show.
- Ima li još loših strana?
- Kad ti pukne žica.
- Ima još.
- Ako te boli grlo.
- Ima još.
- A na što ciljaš?
- Probaj se sjetiti.
- Naravno, ako publika dobro ne reagira,
ako ostane hladna. Mlak pljesak i gotovo...
- Dobro, morat ću te pitati direktno.
Kako reagiraš kad ti na koncertu viknu: "Skini se!"?
- A, to. Čuj... Mislim da se to
događalo onda kada me nisu dovoljno poznavali. Pjevačicu
prvenstveno gledaju, gledaju je kao neki građevinski objekat. To je
ono što me smeta. Kasnije, ta dobacivanja nisam doživjela.
Mislim
da je pojava prvih djevojaka koje, zamisli, pjevaju na pozomici, bila
popraćena tim povicima. Nisu bili naviknuti da djevojku vide takvu,
u toj situaciji. Navikli su se da je vide golu na srednjoj stranici
nekog časopisa ili na pozornici nekog bara, kabarea kako se skida.
- Kakav je položaj žene u domaćem
rocku? Osjećaš li ti promjene?
- Djevojke se boje. Još uvijek je
djevojkama teško da naprave bend, teže nego momcima. Uvijek im je
potrebna pomoć sa strane. No, situaciju bih, uzevši sve u obzir,
ipak ocijenila kao dobru, ide prema boljem.
- Kakva su tvoja prava u Xeniji?
- Imam pravo reći da mi se nešto
ne sviđa, da se nešto promijeni, napravi drugačije. Uostalom, svi
imamo to pravo. Ako smo zadovoljni sa izmjenama, onda te izmjene i
ostaju.
- I, Robert sluša?
- Pa, čuj... Možda ne uvijek. U nešto
je uvjeren više, u nešto manje, pa kako-kad.
- Čija je riječ posljednja?
- Onoga čija će ideja najbolje
funkcionirati, biti najbolja. Mislim da je jedino tako dobro, jer mi
ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, uvijek se probaju razna
riješenja.
- Pitam to zato što je ovu ploču
potpisao Robert, a na prvoj je bila potpisana cijela grupa.
- Ma, na prvoj ploči tekstove smo
radili Robert i ja, on je radio muziku, a zajedno smo radili
aranžmane. Na novoj je sve radio Robert.
- Za kraj, probaj opisati Vesnu
Vrandečić.
- Ja ne bih sudila sama o sebi, mada...
dosta sam kritična. Pokušavam se ponašati i prilagoditi uvijek, u
svakoj situaciji ljudima s kojima dolazim u kontakt. Tako vrlo
rijetko dolazim u sukobe, razmirice. Izbjegavam to, mislim da se to
može izbjeći.
- Popustljiva si?
- Ne, to ne znači da sam popustljiva,
dapače. Uvijek imam svoje mišljenje, ali to ne znači da silom
pobijam drugog. Svatko ima svoje mišljenje i ako ga ne uspijem
uvijeriti u ono što ja mislim, to znači samo da nemamo isto
mišijenje. To ne znači da je moje dobro, a njegovo loše ili
obrnuto.
Razgovarao: Boro Kokan (Rock, decembar 1984.)
Razgovarao: Boro Kokan (Rock, decembar 1984.)
