Miroslav Antić (2. deo razgovora): Prvi keramičar u istoriji čovečanstva bio je - Vojvođanin (1986)

"Ako nekad budem, u nekoj nežnosti sreo Isusa Hrista, ispričaću mu kako može da se vaskrsne nekoliko puta. Do sada, ja sam ustao iz mrtvih tri puta.

U poslednjoj smrti čuo sam predivnu muziku koja završava kosmički.

Da umem da komponujem, napisao bih je. Niko nije uspeo da je napiše. Niko na svetu.

Nisam siguran da to neće da se dogodi još koji put, ali ako budem leteo, više se neću vratiti. Bar pola stoleća. Imam i tamo neka posla".

Tako je govorio Mika nekoliko dana pred svoj četvrti, poslednji odlazak.

Sledi drugi deo razgovora koji je, pod naslovom buduće knjige "Ulepšavanje nevidljivog", objavljen u Oku, jula 1986...

"I tada vidim da imam čudan dar: u Šumadiji se osećam šumadijski, a na moru uvek dalmatinski. Mnogi moji poznanici i prijatelji misle da sam odande. Iz Orebića. Ili iz Makarske. Tako se i družimo, ja i moji prijatelji iz mornarice"

- Kako pišeš pesme, vlastite pesme?

- Mnogo čitam, a pesme pišem uvek gde se ne slažem sa pročitanim. Ne može niko umesto mene napisati moje stihove. Moja lirska diskusija ne prestaje. Desanka Maksimović je iz takve jedne lirske diskusije iznedrila knjigu Tražim pomilovanje

A ja pokušavam da sledim Platonove odredbe o dijalogu. Tu sam naišao na istinske provokacije, na izazov. Sve nastaje iz dijaloga, pa i borba za vlastitu misao. Sumnjivi su mi, stoga, učitelji koji ujutro znaju o čemu će govoriti uveče. 

Sve nastaje i iz napada i mogućnosti odbrane. Mučeći se da se odbraniš, ti se ustvari mučiš, ali učiš i sebe, i tebe, i druge. Ne volim učitelje koji znaju jednom zauvek. Tako danas jeste. A sutra ću možda drugo i drukčije govoriti.

- A nije isto biti uverljiv, ubedljiv, i biti uveren, dakle ubeđen.

- Računam s tim. Inače, mogao bih i dalje da budem autor mnogobrojnih svojih autobiografija. Najdraža autobiografija bila bi mi ona koja bi počinjala sa mojom smrću, a završavala rođenjem. Sada, sada mogu još da biram. I iz Njegoša rado biram Luču mikrokozma. Shvatio sam je do dna jedne noći, u Mauzoleju, na Lovćenu, jedne olujne noći, ne zaboravi. 

Nije slučajno što površni duhovi ne mare za Luču. Ne znam šta mi je, pijanom, i pijanom od svega, od sveta, sve te noći govorio Njegoš, ni šta sam ja njemu, svejedno da li suvislo ili nesuvislo govorio. Tek, onde je naišao preokret. Davno već, pre dvanaest godina, na Cetinju. Kao uostalom, i na Pivi, kada smo Ljilja i ja bili sa pokojnim Pajom Radovanovićem, Duškom Noninom, Mirom Džepinom...

- Danas razgovaramo i o moru.

- Ja sam bio mornar. Bilo bi logično da sam napisao i pesmu o moru, kao što imam poemu i o Vojvodini. Ni kao dete, ni kao mladić nisam video more. Dobrovoljno sam se javio ranije da idem u vojsku, da bih mogao da biram, da dođem na more. 

Putovali smo putničkim vagonima, čitav voz je bio pun regruta, negde oko Kaštela neko je viknuo: more! Svi regruti su bili sa kopna, kontinentalci, i svi su se nagnuli na prozore da vide to famozno more. Zakrčili su sve prozore prema moru, tako da je meni preostalo da gledam na drugu stranu. 

I šta sam tu video? Video sam kamen i malu njivu crvene zemlje. Kameni zid, još. Nešto zeleno, i nešto maleno crveno. Onda smo opet prolazili pored druge takve njive, ograđene debelim zidovima, njive u kamenu. Za mene bar, to je bilo more. Ta njiva u kamenu.

- Možda i Vojvodina nije drugo nego Panonsko more?

- Kada je u ovoj ravnici jednog leta bila žestoka jara, ugušio sam se u njoj takoreći, onda smo Petar Latinović i ja stvorili jednu televizijsku emisiju o moru. Bila je vrućina i mi smo skupljali decu, usput, decu koja nikad nisu bila na moru, da pričaju o moru. Deca su divno lagala o moru, i to je najlepše u toj emisiji, kojoj su posle aplaudirali u Portorožu.

- Sa Titelske visoravni, iznad Mošorina, utisak o moru i dalje traje. Sve je i daleko i blisko. I mulj čiji je sastav nalik na onaj u kineskoj velikoj reci Jang Ceng Jang. Panonski mornar, očevidno nije samo privid Đorda Balaševića.

- Sve je moguće. U visokoj, prašnjavoj travi, dečaci su plivali, onako kako bi i u moru plivali. Oni nisu znali šta je more. Tako sam i ja imao tek svoju ideju o moru. Uostalom, u Garavom sokaku ima i pesma Maćika koja je takođe posvećena moru:

"Molio bih, doktorice, da mi date injekciju da ostanem živ makar samo do avgusta.
Pisalo me Socijalno da me vodi na more, pa bih hteo, doktorice, da ja vidim i to more, pa posle - šta bude.
Da ja vidim jel to more duboko ko bunari prozračno kao prozor, ili kao sijalica,ili kao kad se nešto probuši.
I da vidim: ako more nema kraja, kako to izvede da se ne prospe. 
Samo to da vidim, pa septembra - kako bude, nije važno.Ionako u septembru mora više nema. More - to je jedna čisto letnja stvar."

U Karlovcu, sad već davno, sreo sam književnika Stjepana Mihalića. Onde je jedan pesnik, možda je rođen u Zrenjaninu, čitao svoju pesmu o moru. Naravno, sve je izmišljeno. Kao što je moja Vojvodina sasvim izmišljena. 

I tamo je meni pričao tata Mihalić kako je Petefi, koji je imao stihove o moru, silno želeo da vidi to čudo, svojim očima. Bio je stacioniran u Karlovcu. I jednog dana, on je iz Karlovca pobegao. Hteo je da vidi more. Vijaju ga patrole i napokon uhvate u Gorskom kotaru. I nisu ga pustili da vidi more. 

Posle ga vrate, ali ne u Karlovac, nego u Mađarsku. Mihalić mi je pričao da o tome postoje dokumenta u karlovačkom arhivu. I tako, svi njegovi lepi stihovi su bili napisani - u odsustvu mora. Otišao je i u zatvor. Volim tu priču o Petefiju, iz života.

- Dugo si bio mornar, mornar bez kompasa ?

- U mornarici sam bio radista, vezista. Na Korčuli sam služio skraćeni, đački rok. Mali brod, sa sedmočlanom posadom. Ukrcavali smo se na Palagruž. Plenili italijanske brodove, koče, ribarske, u vreme tršćanske krize. 

A to je bila grdna sirotinja, sa mnogobrojnom decom. To je najveća anegdota mog života. Otresit kakav sam bio, izabran sam u delegaciju oko primopredaje tih koča. Našim ribarima u Vela Luci poklonili smo te koče, oficir im je održao govor, a ja sam bio izbačen na obalu, u Split, na Gripe, jer sam se smejao. U Splitu je bilo strašno, disciplinovano. Posle sam bio i u Stonu, i u Kardeljevu

Po svetu sam inače bivao u velikim lukama. I u Amsterdamu, video sam onde mnogobrojne izložbe, ali nikada ne mogu da zaboravim jednu skicu, studiju konjskog kopita Pikasa, kao da je Mikelanđelo radio. 

A onda, u Bazelu, video sam Dalijevu žirafu u plamenu, fantastičnu. I Van Gogove krompire sam upamtio za čitav život. Posle sam dugo čuvao kataloge s tih izložbi, dok se, na kraju krajeva, nisu izgubili u nekom od mojih brakova.

Nisu luke, za mene, egzotične: one su nešto drugo. I Singapur je drukčiji nego što sam mislio da jeste.

- Posle, posle svega, stekao si, znači, mnoga mora.

- I mnogobrojne prijatelje, u primorskim našim malim mestima. More i njih posećujem od novembra do marta, dok ne nagrnu na more neki ljudi, nepotrebni i sami. Tada smo sami, starosedeoci. More je sada samo u malim gradovima i lukama. 

I tada vidim da imam čudan dar: u Šumadiji se osećam šumadijski, a na moru uvek dalmatinski. Mnogi moji poznanici i prijatelji misle da sam odande. Iz Orebića. Ili iz Makarske. Tako se i družimo, ja i moji prijatelji iz mornarice.

- Kako izgleda relacija kontinenta i mora, Panonije i mora?

- To nema veze. Čista izmišljotina. Kao Balaton. A što se tiče Panonije, pa jasno je da more nikad nije plavo, ono je zeleno. Zeleno i ništa više. Jedna dubrovačka ulica mesec dana se zvala mojim imenom. Deci sam govorio stihove uveče, a odraslima u ponoć. 

Nisam imao ni vremena da se ispavam, u tom Dubrovniku, ali sam u toj svojoj ulici našao kafanicu sa Ljubom Tadićem, malu kafanu, onda sam pio, a noću sam govorio stihove. Opet nisam video more. Petog dana Ljuba i ja smo izuli cipele, ostavili smo ih. Pitali smo se, ima li mora. 

Ja sam se prisećao da je bilo more. I bio je Ibrica Jusić sa velikim psom. Pitali su i njega za more. Onda Jusić veže psa za stolicu, donese mora u lavorima, svakom po jednu razglednicu pruži u ruke, potpišem se na te fotografije, potvrđujući da postoji more.

I to su videnja tog letnjeg mora. Leti i nema ničega. Srećom, postoji letnje i zimsko more. Pravo more je izmišljeno kao i prava literatura.

- Često si spominjao korene. One iz Sent Egziperijeve slavne knjige?

- I te korene, i naše korene, takođe. Mi smo nomadi. Biti zagriženo Vojvođanin, biti strogo zavičajno opredeljen, to znači oduzeti unapred sebi pravo da kažeš kako je, recimo, more moja stvar, kako su uostalom i Lovćen i Plitvice moje intimne stvari. 

A ja imam, možda, sreću da se u Mostaru osećam Mostarcem, a u Kavadarcima Makedoncem. A o vodi i moru mislim i ovako: Rođen sam kod ćuprije Devet grla. Nekad je u Kikindi, i oko Kikinde, bilo brodova, postojala je moćna reka Aranka, Zlatica. Voda se lagano povlačila, ostavljajući blatište, bezmerno naše blato. 

I tu je neka greška. Ne radi se, i nije se radilo, o moru. Zašto? Zato što more ne ostavlja blato. Ostavlja samo kamenje. Ovde je sve od zemlje. Uostalom, prvi keramičar u istoriji čovečanstva, jeste gospod bog. Od zemlje, od blata, stvorio je čoveka. Bio je, dakle, Vojvođanin

I on, kada bi ga bilo, verovatno zna da ovde, usred Panonije, nikad nije bilo more, a onda tek možda samo okrajci nekih voda, bara, ustajalih močvara, mrtvaja.

Prvu keramičarsku koloniju, dakle, osnovao je gospod bog, ovde, i sve je tu i dalje od zemlje, sve do Brašovanove cigle, i njegovih palata. Bilo je vode, dakle. Vode koju sam gazio, u kojoj sam se gušio. Nije bilo mora, nikako.

Razgovarao: Draško Ređep, foto: Dragutin Savić (Oko, jul 1986)


Prvi deo razgovora je OVDE





Podržite Yugopapir: FB TW Donate