Slobodan Novaković, dugogodišnji urednik i voditelj "Hronike FEST-a": Protiv stegnutog TV govora

Dugogodišnji urednik i voditelj "Hronike Festa", početkom osamdesetih i selektor našeg najpopularnijeg filmskog festivala, napisao je za knjigu "TV lica" sjajan mini-esej o umeću televizijskog govorništva.

Kao bonus: članak novinarke Studija iz 1985, kada je na festivalu u Dublinu Slobodan Novaković osvojio prestižnu Zlatnu harfu za svoj dokumentarni film "Rodoslov"...

"Ja sam taj dečak koji stoji začuđen pred svetom, i to je istina o meni. Zbog toga sam se uvek bavio nekim sasvim različitim poslovima, gde bih uvek morao počinjati od početka"

"TV lica", 1989: Jedna od lepih tradicija Beograda jeste govorništvo.

Tu sam veštinu imao prilike, pa i sreće, da učim od vrsnih beogradskih profesora - Raška Dimitrijevića, čika Miše Đurića, Dušana Matića, dr Lazara Trifunovića, Josipa Kulundžića - što na Katedri za svetsku književnost, što na klasi Dramaturgije, na kojima sam studirao početkom šezdesetih (da bih i sam "progovorio u kameru" početkom sedamdesetih godina, u "Hronikama Festa", a kasnije i u drugim televizijskim emisijama - govoreći, gotovo uvek, bez unapred napisanog teksta, improvizujući na osnovu pouzdanih podataka i činjenica, onako kako sam to učio od svojih profesora).

Imao sam za profesore, doista, majstore govorništva koji, na žalost, televizijski medij nisu upoznali (sa izuzetkom Laze Trifunovića, razume se!) ali su pripadali, i te kako, televizijskom mediju i prethodili. 

Zahvaljujući tim ljudima, verujem, progovorio sam u kameru slobodno i bez ikakve strepnje, razbijajući možda i nesvesno neke tadašnje konvencije "televizijskog govora", da čovek koji govori u kameru mora biti nekako stegnut, ograničen unapred napisanim tekstom, pritisnut bremenom "odgovornosti" što se obraća milionskom auditoriju, sa predubeđenjem da mora „cenzurisati" svaku svoju reč, pa i svaki svoj gest.

Kad se pojavio FEST, to spektakularno i intelektualno zbivanje, taj "vašar slika i ideja" u kome su se sudarali i prožimali raskošni svetovi vodećih savremenih sineasta, poželeo sam da jezikom televizije i svojim jezikom pretvorim taj izazovni događaj u svojevrsnu metaforu (govoreći o filmskim delima i njihovim autorima na najsažetiji način, pronalazeći veze između fragmenata i celina, vršeći metaforičke sinteze). 

Iz te ambicije, mislim, nastala je "Hronika Festa" kao "televizijska metafora o jednom kulturnom događaju", a kasnije su se pojavile i druge slične "hronike"- o teatru, muzici, knjigama...

Gledajući iz sopstvenog iskustva, mogu reći da je „govor u kameru" izazov, ekvilibristika reči na zategnutoj žici elektronskog medija. Njegova je glavna osobina upravo to da, ostvarujući neposrednu komunikaciju između „ličnosti" i „mase", predstavlja i sam jedno autentično „televizijsko zbivanje" koje televizija prenosi u trenutku dešavanja (jer, neizmerna je razlika između "živog govora" u elektronsku kameru i onih umrtvljenih reči izgovorenih i snimljenih u filmsku ili televizijsku kameru, da bi se naknadno emitovale!) 

Čovek je i sam medij - shvatio sam govoreći direktno u kameru, lako i spontano, a mučeći se svaki put kad bi unapred trebalo snimiti neki iskaz. "Živi govor" je, bez sumnje, zbivanje - uzbudljivo i neizvesno! - apsolutna kreacija iza koje stoji čovek, suočen sa tehnikom, ali i sa svojim kompletnim životnim iskustvom, znanjem, moralom i, razume se, talentom da se iskaže baš na taj način.

Kad se upali crvena lampica na kameri ili kad vam kamerman mahne rukom da otpočnete sa govorom, tada počinjete da se ponašate baš kao medij: iz vas automatski teče govor kojem se ponekad čudite i vi koji te reči izgovarate, vezujući pažnju mnogobrojnih slušalaca. 

Kad su me, jednom, upitali: „Zar te nije strah da govoriš u kameru, improvizujući", odgovorio sam, šaleći se: „Kad počnem da govorim, ja prestajem da mislim!"

No, možda se baš u tome krije i pravi odgovor o veštini govorništva koja je iracionalna i predstavlja svojevrsni oblik našeg sna: govoreći u kameru, kao hipnotisan, bez prava da pogreši, čovek ponekad veoma lucidno uspeva da formuliše i ponešto što ni sam nije znao pre nego što je počeo da govori - prepuštajući se izgovorenim rečima da ga vode i da ga otkrivaju pred televizijskim auditorijem, on bez stida, "govorom u kameru" otkriva i svoje vrline i svoje slabosti!

Slobodan Novaković ("TV lica", fotomonografija Ljubinka Kožula, 1989.)


Iako je prošla tek polovica 1985, Slobodan Novaković, čija ćemo sva zanimanja poslije nabrajati, tvrdi:

- Dva najveća događaja u ovoj godini za mene su onaj gol, koji sam u Osijeku dosudio protiv Prištine, i osvajanje Zlatne harfe u Dublinu. Za taj pogodak i dalje tvrdim da je bio stopostotno regularan, a za Zlatnu harfu tvrdio sam i prije početka festivala da ću je sigurno osvojiti.

Eto tako počinjemo razgovor s autorom prvonagrađene emisije "Rodoslov", koja je nedavno osvojila Zlatnu harfu na jednom od najznačajnijih svjetskih festivala. Na taj festival šalju se ostvarenja koja njeguju tradicije svoje zemlje, svejedno jesu li sportskog, glazbenog ili dramskog žanra.

Postoji jedan kuriozitet kad je riječ o tom dijelu stvaralaštva Slobodana Novakovića, sadašnjeg vršioca dužnosti glavnog i odgovornog urednika Zabavno-rekreativnog programa Televizije Beograd.

Ovo mu je treći put da se kao scenarist i redatelj pojavljuje na nekom međunarodnom festivalu, i treći put osvaja prvu nagradu.

Sva tri ostvarenja režirao je ukupno osam i pol dana, pa, kako on kaže, ima jakih dodirnih točaka s Fellinijem, šaleći se na račun znamenitog naslova tog talijanskog autora ("Osam i pol").

Šta je, zapravo, Rodoslov, za koji se opredijelio međunarodni žiri u Dublinu proglasivši ga najboljim. Priča o Rodoslovu počinje 1972, kad je jedan seljak pjesnik napisao divnu lapidarnu poemicu o životu i smrti, u kojoj oslikava život jedne srpske seljačke obitelji. Ta poema sastavljena je od tri dijela, a stihovi kreću od smrti pa idu prema životu. 

Prvi je dio spomen mrtvima, drugi dio zdravica živima, a treći je ritual.

Na molbu Slobodana Novakovića, Zoran Hristić napisao je glazbu u koju je uklopio autentične zvukove iz seoskog života.

Doduše, to uvjeravanje da se počne raditi Rodoslov trajalo je upravo od 1972. do sada, i na kraju je, eto Zoran, Slobodanov školski drug iz klupe, koji je pisao glazbu i za nagrađeni film "Vreme konja" (Grand prix na festivalu Prix Janneusse u Minhenu), ponovo sjeo i sjajno uradio svoj dio posla. 

U Rodoslovu se mogu vidjeti skulpture kipara Bogosava Živkovića, a nije slučajno da je snimatelj bio Bata Grbić, nekadašnji prvak folklora u ansamblu Kolo, i nije slučajno da je sve snimao u Guči, gdje je sačuvan prirodan autentični rezervat 

Namjerno je, dakako, taj dokumentarni film montirao jedan od najboljih jugoslavenskih montažera, Vuksan Lukovac, ali samo subotom i nedjeljom, kad je imao vremena, i kad Slobodan Novaković nije sudio na nekoj utakmici. 

- Snimanje je trajalo tri dana, tri dana između onoga »javi se« i »nastavi me«, kako je to rečeno u ovoj poemi i što je zapravo srž priče. Urednici, kojima sam predložio da ostvarim svoju dugogodišnju zamisao s tom emisijom, nisu se, na sreću, odonda promijenili. A budući da su još 1972. bili upoznati s idejom, pristali su da radim. 

Rekao sam im doduše, da neću honorar nego da pobijedim i da osvojim Zlatnu harfu; na ovo prvo pristali su bez problema, a drugo nisu baš povjerovali,  kaže Slobodan Novaković, koji se očito još raduje toj nagradi, i to prije svega zbog toga što je bio uvjeren u uspjeh, a i zbog izuzetnih pohvala nekih američkih kritičara. 

Oni su poslije dodjeljivanja nagrade tvrdili da je taj dokumentarni film posvemašnja inovacija. Doduše, može se uistinu reći da je to nova struktura filma, rađena poput glazbenih spotova objedinjenih u metaforičku dramaturšku cjelinu. Priča od smrti, odnosno prizivanja mrtvih, pa do života napravljena je tako da je slikano samo ono što postoji u životu. 


To je etnografsko-filmski zapis, ostvaren uz pomoć suvremene seoske skulpture i poezije seljaka pjesnika, truba, izvornih običaja, u pitomom pejzažu, nedirnutom u svojoj ljepoti i zimi i ljeti. 

Novaković će podsjetiti da to možda sliči na nekadašnju montažu atrakcija, koju je primijenio Makavejev u svom filmu "Krajputaši", ali dodaje kako je Makavejeve Krajputaše bojao, a ovdje su oni snimljeni na izložbi Krajputaša, u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti.

Dogodilo se, npr, da su u kadru bili krajputaši, a iznad njihove glave stoji suvremeni prometni znak. Baš kao da se nastavilo kroz školu suvremenog slikarstva koje je nastalo iz tog prožimanja negdašnjeg i suvremenog obilježavanja.

- Možda sam, kaže Novaković, samo malo strepio da jedna takva struktura bez riječi i teksta, koja je duboko naša, nacionalna, neće baš sasvim komunicirati s ljudima sasvim različitih kultura i nasljeđa. 

Ali, eto, film je bio očito zanimljiv i uzbudljiv svima, pa se jasno pokazalo da čovjek, govoreći o narodu kojemu sam pripada, uspostavlja mostove prema drugim narodima. Afirmirajući ono što je duboko nacionalno, on afirmira zapravo i nešto što je humanistički univerzalno.

Kad smo tog satiričara, negdašnjeg urednika Filmskog programa Televizije Beograd, dramaturga najboljih serija koje su prošle kroz beogradsku televiziju, vatrenog partizanovca i sportskog suca pitali što dalje, on s gotovo dječačkim optimizmom (»Ja sam taj dječak koji stoji začuđen pred svijetom, i to je istina o meni. Zbog toga sam se uvijek bavio nekim sasvim različitim poslovima gdje bih uvijek morao počinjati od početka«), kaže kako bi sada volio napraviti emisiju za Montreaux, u kojoj bi oslikao posljednjih pola stoljeća svjetske povijesti kroz karikaturu, dokumentarne snimke i glazbu.

Sve to kroz prizmu beogradskih karikaturista, od Pjera Križanića do Dušana Petričića.

Za Union-film uskoro će raditi igrani film "Sretno ljeto u Kalipolju", neobičnu ljubavnu priču između dječaka i zrele žene. 

- To je osnovna tema koja me zaokuplja, a odnosi se, u biti, na sazrijevanje kroz koje čovjek prolazi u svakom razdoblju svoga života. To sam, dakako, i ja u toj priči, i volio bih da to što prije uradim, Inače ne mogu a da ne kažem kako me u povodu ove nagrade strašno obradovao brzojav koji sam dobio iz Guče od seljaka s kojima smo divno surađivali.

Jednostavno su napisali: Čestitamo, zahvaljujemo i vjerujemo u nove uspjehe.

Napisala: Radmila Stanković (Studio, jul 1985.)